Ne zovi me da se vratim, lutalicu zvezdu pratim... I nemam zašto da se kajem

Ovi mi dani drugačije zvuče. Mirišu na more. Na vlažan pijesak. Na so pomiješanu sa onom koju čuvam u sebi toliko dugo. Čuvam je za „crne dane“ da imam šta proliti kad presiječe bol, kad me razreže preko duše kao jedro od papira. Čuvam je i pravim od nje kule u pijesku nemoći, da jednom se imam gdje skariti kad se nadviju oblaci. 

Odabrala sam jednom svoj put. 

Odabrala sam da budem jaka žena koja može sve. 

Odabrala sam da mogu podnijeti oluje. Morala sam. 

Odabrala sam da stojim na ivici provalije i da ne dam da me proguta beskrajna rika talasa. 

Bilo je dana kad sam padala ka usijanom Moru Očaja, kad sam tonula u dubine bezdana ophrvana talasima tuge. Bilo je dana kad su me lanci vukli dnu. Željela sam da se pustim, da se prepustim i da budem samo još jedno zrno pijeska na dnu Okeana Potonulih. Ali u meni su vatre i dalje gorele. Predahnula sam i isplivala, snažnija, odlučnija, prkosnija. Prkosna svima koji su stajali na ivici i gledali me kako tonem poput oronule lađe, što i jesam bila. 

Izabrala sam svoj put. Izabrala sam da se ne predam. Da budem zver u koži žene. Žena u koži djeteta. Izabrala sam da mogu. Na ramenu sam oduvijek nosila savjest, tuđa očekivanja, mišljenja Onih Koji Nisu Važni. Borila sam se sopstvenim licima onoga što sam trebala biti – sestra, ćerka, tetka, djevojka, žena, zavodnica, supruga, možda nekad i majka. Nosila sam se sa svim onim što nisam željala biti. Sve što su svi očekivali od mene da budem bila je prisila. Bila sam silovana tuđim idealima. 

Ja nikad nisam željela ispunjavati tuđe želje i biti ono što su drugi mislili da trebam biti. Nisam željela ali sam se prokleto trudila da budem. Krila sam se od ogledala jer sam se plašila tog stranca sa druge strane. Plašila me tama u zenicama koje su nekad bile boje badema. Plašio me tamni plašt tuge i tuđih razočarenja koji sam ogrnula na sebe jer sam još jednom iznevjerila sve gore navedene uloge. Jer sam izabrala sebe naspram njih. Jesam li pogriješila? 

Jesam li pogriješila što sam prestala da vodim ratove svojih roditelja? 

Što sam odabrala da gradim sebe i da idem po tragovima svojih snova umjesto da budem kao sve prosječne žene koje su odabrale svoju ulogu koju im je istorija nametnula kao jedinu ispravnu? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala biti srećna uprkos tuzi i bijedi Balkana? Uprkos svijetu? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala prigrliti svoju drugačijost umjesto mlakog muškarca koji od mene očekuje da budem poslušna i uplašena Fabrika Za Proizvodnju Djece, koja će uvijek biti na mjestu na kom je ostavio, čekajući ga i obožavajući ga, njega i sve njegove želje i očekivanja? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala da prestanem biti u vječitim finasijskim govnima jer nisam htjela uzeti stambeni kredit i ne želim ulagati novac u stvari, hipoteke, kredite već u sebe i svoje talente? 

Jesam li pogriješila što sam izabrala da moje police umjesto cipela i unikatnih kristalnih čaša Za Specijalnu Priliku Koja Nikad Neće Doći, krase knjige i romani? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala ne jesti mrtva bića i što je ljudima danas neprijatno u mom prisustvu kad u restoranu ne poručim obrok? 

Sjedim ovde na obali u koju sam se zaljubila i sva ta pitanja mi se roje u glavi jer se osjećam ovih dana potpuno sluđeno. Osjećam se kao da sve što radim je protiv mog bića, protiv mojih snova, da opet pokušavam biti uzorna ćerka kojoj su svi nedostajali dok je obilazila svijet, koja je svima nedostajala dok je brojala zvijezde iznad Rusije. Opet pokušavam da se uklopim u ljude od kojih sam se davno otklopila, kojima već odavno ne pripadam jer jednom davno su me pustili da izaberem biti stijena. Nisu oni krivi. Ja sam moje izbore napravila, a evo me danas gdje razmišljam da li su to bili ispravni izbori jer eto, nekako uvijek uspijevam da ljude navedem da se osjećaju neprijatno i nekompletno i neostvareno u mom prisustvu. Da se osjećam PREviše. Možda još nisam izabrala prave ljude? 

Zapljuskuju mi talasi misli, osjećam so u vazduhu i čujem vrisak. Negdje duboko u meni čujem vrisak. Biti drugačiji znači biti sam. Biti drugačiji znači biti svoj. Dugo mi je trebalo da prihvatim srce kao saradnika, kao lični kompas i svoj život kao jedinu zemljopisnu kartu koja vrijedi. Dugo mi je trebalo da prihvatim sebe kao samostalnu i jaku ženu koja se borila sa svojim kompleksima, sa svojim strahovima, koja se borila sa sopstvenim odrazom jer jedan dio mene je želio udovoljiti svima, a drugi dio je želio udovoljiti sebi. Neko mora da izgubi. I to nisam htjela biti ja. 

Ostali su oni koji su me osjećali ali ne i razumjeli (što uopšte nije ni bilo važno), koji nisu pitali ptanja „Zašto si to uradila?“ već „Kako si danas?“. Ljudi koji me nisu tapšali po ramenu, već su me grlili bićem. Ostali su ljudi koji su me znali i koji me nisu osuđivali zbog odluka koje sam donijela i koji nisu morali koračati mojim stazama ali su njihova srca navijala za mene jer usudila sam se biti ono što jesam. Ostali su prijatelji i oni koji se nisu plašili mene čak i kad sam se ja plašila. 

Znam, biti svoj znači biti srećan. Kad sam prestala biti svoja? I zašto? Vrišti okean u meni. Sloboda. Ja. Previše mi je opet stalo kako se svi oko mene osjećaju. Previše mi je opet stalo do svega osim do sebe jer tako dugo nisam bila tu. Sebe sam zaboravila ponovo na uglu Nevažnih Nadanja i Nebitnih Mišljenja. Danas se ovde rvem sa Sopstvenim Sumnjama da sam zaboravila da oslušnem Svoj Kompas U Grudima koji mi uporno pokazuje na naj crveni odjeljak „Srećna sam“. Jer jesam, danas jesam mnogo više nego što sam bila prethodnih dana. Jer danas me ne muče obaveze koje su mi okačili oko vrata jer sam opet ušetala u Pozorište Očekivanih Predstava, i očekuju ljudi od mene da opet glumim ulogu koju oni žele. 

Otišla sam obalama u potrazi za sobom. Svi su me pitali „Zašto hoćeš da ideš?“. Niko još nijednom pitao „Kako si?“. E pa srećna sam. I odbijam biti išta manje od toga. Dosta mi je predstava u Pozorištu Izmišljenih Uloga i Tuđih Očekivanja. Dosta mi je uloge dobrog duha koji ispunjava tuđe želje dok moje stoje u fioci i čekaju svoj red. 

Ja dajem otkaz! 

Želim da njegujem svoja osjećanja, svoje želje, svoje snove želim da uzgajam. Ne čini me to sebičnom i ne čini me to egoističnom, niti bezosjećajnom. Biram sreću, sopstvenu prije svega. I zbog toga ne treba da me grize savjest. Zbog toga ne treba da se osjećam loše. Žao mi je. Moja uloga u Vašem pozorištu je gotova. Otvaram svoje sopstveno. Na poljima ličnh snova. Znam da mogu. Sigurna sam da ću opet biti sama u svemu. Sigurna sam da ću morati da srušim mnoge zidove Uplašenih Ljudi. 

Ali ja nikad nisam bila poznata po tome da odustajem.

Ne plaši me pustinja, ljudi me plaše

Već dugo se u meni roje misli kao gnijezdo poludjelih stršljenova koji jedva čekaju da napadnu, da ih pustim na slobodu. Možda je i to što mi V nedostaje i ta ljubav me nagriza, razara mi vene. Još jedna ljubav. Još jednom sam upala u ludilo. Hoću li se i ovaj put strmoglaviti u tom zanosnom letu koji plešem kao hipnotisani derviš? Pa ako... Neće mi nikad biti žao što sam se davala svakim atomom sebe. Koliko je ko umio toliko me i volio. A bila sam voljena možda kao malo koja žena na ovom Balkanu. Jer voljela sam i ja. Jesam. To što neke ljubavi nisu trajale ne znači da nisu bile prave. Jesu. Bile su prave u pravo vrijeme. Jedna će možda samo trajati duže nego ostale. Tu malu dužinu srca koliko traje život. Ali nek mi oproste svi budući, još uvijek ih sve volim na sebi svojstven način. 

Jednog od ovih dana nedostajanje će me nagristi kao prezrelo voće i ostaće od mene samo trag. Svijet se pretvorio u nemilosrdnu vučju jazbinu i u njoj sam uspjela da pronađem taj jedan komadić ljubavi, jedan osmijeh i zagrljaj, snažniji od svega. Taj zagrljaj koji me hranio, u kom sam bila sigurna. Pronašla sam tog čovjeka koji je možda samo san. Halucinacija zatvorenika željnog da potrči i vrišti. Halucinacija srca. U tom zagrljaju bih mogla da izdahnem. 

Život je oduvijek bio zamršeno klupko stranputica i usputnih oaza. Oduvijek sam tražila utočište koje bi se pod najmanjim vjetrom raspalo i prah bi se razvejao na sve strane svijeta osim na moju. Nisam umjela da vjerujem. Ne znam da li umijem i sad. Ne znam da li sad smijem. Udišem miris zemlje, neba i slobode, zamišljam neke iluzije i na sami otkucaj srca zadrhtim. Preplašim se. Svaki put kad je to srce kucalo, bilo je uništeno do istrebljenja. Svaki put je bilo razorena zemlja mojih nemira. Svaki put sam ostajala ranjena na gubilištu, zamrljana sopstvenim usnama i ugašenih suza. Nije mi strano ratište. 

Naučila sam toliko toga u ovom nepomičnom mučilištu. Ugušla sam iluzije jastukom. Vjerovala sam da sam otišla da pobjegnem od još jednog gubilišta. Previše je oluja u meni bjesnilo i kačila sam želje kao ukrase na jelku, kačila sam ih oko vrata, posebno one neostvarene. Vukle su me. Gušile me. Svijet je ovaj varljiva kolijevka nespokoja. Ljudi su zaboravili biti ljudi. Valjda je prevladao životinjski nagon. Valjda je želja za opstankom. Neznanje. Nemanje ljubavi. Nešto... čemu ja nikako da se priklonim. I pobjegla sam. Od suza, od sjećanja, od mirisa. Pobjegla sam da se pronađem a evo me opet potpuno izgubljena i zaljubljena do iznemoglosti. I opet me čeka ista detonacija nakon koje će samo ljepša pustinja ostati. Pustinja bez ljudi. Samo srce nek mi cijelo ostane. 

U meni čuče neke ptice promrzle na ovom mjestu u koje sam svratila da predahnem. Kao smrznuti vrapci, narogušeni čekaju svoje proljeće, svoju slobodu da opet zaklepeće krilima iznad njihovih glava. Čekaju tu kao olovni vojnici. Čekaju da i ja poletim zajedno sa njima u neko svoje novo proljeće jer nisu ove zime za mene. Godišnja doba mogu da podnesem ali ovu zimu u ljudima ne mogu. Ona mi smeta. Trnu mi prsti na nogama od nje, ne mogu da se prilagodim jer na meni je osmijeh trajno ucrtan i moje su ruke ostale raširene u neki od zagrljaja. Ne umijem ja da me nema. 

Već dugo ćutim i trpam riječi u dno srca kao nepotrebne komade odjeće koji su mi tijesni. Slažem osjećaje ali svaka kutija ima granicu za snove. Dovraga, možda mi samo V nedostaje. možda mi nedostaje ono što ja jesam. Možda mi svi sebi nedostajemo, zalutali u izmaglici preživljavanja. Ne vidimo put koji vodi do sebe jer previše smo zauzeti drugim ljudima. Tuđim životima. Jer plašimo se svog. Zato mi danas mnogo toga nedostaje. Svega mi je malo, a opet najviše vremena provodim sa sobom jer ovde gdje sam zalutala u predahu više nema ničeg. Ni razgovora, ni uzdaha, ni predaha. Znala sam da će neka pustinja da se rodi. 

Odavno već kazaljke na satu stoje poklopljene

Sama sam. Kakava ronija. Humoreska.

Pada neka glupo savršena kiša, udaraju gromovi cijeli dan. Zatvorila sam se u svoj oblak. Navukla zastore. Otkopčala srce. Razvezala sam dušu, Suza nema. Odavno već njih nema. Odavno već ni zrna soli ne brojim. Plaše me zvuci. Plaše me otkucaji srca. Sama sam. To je činjenica. 

Odavno sam otišla iz roditeljskog doma.

Odavno se već brinem sama o sebi. 

Odavno već ne pripadam nikom. 

Odavno se plašim da priznam - sama sam. Zvuči ironično. Nssmijaće se neko i reći kako to nije istina, imam prijatelje, porodicu. Možda. 

Imam ljude koji se pronalaze u mojim riječima kao da su to njihovi otkucaji. Imaju i oni ljudi koji me bodre, i kažu da sam hrabra, napustiti siguran posao i otići ploviti svijetom, tamo otvoriti srce, prigrliti svoju bol, svoju samoću. Treba hrabrosti za to. Još više treba hrabrosti vratiti se kući (ako je imaš) posle svega toga. Posle pronalaženja sebe u nomadskim lutanjima, poslije otkrivanja ljepote svijeta, poslije ljubavi, treba doći na svoje zgarište. Jer to je sve što ovde posoji. 

Previše je bolnih uspomena iza ovih zidova. Svi su oni nastavili život nakon mene. Kako mogu očekivati da nešto bude drugačije? Postoji život posle mene. I evo me tu, posle mene, očekujem da će se desiti čudo zvano "Vratila sam se". Fanfare i vatromet u srcu. Ništa od toga. Jednom kad odeš ne vraćaj se. Jer ovde se i dalje vodi život kao da ja nisam tu. Uvijek će. Ja sam ta koja je imala hrabrosti da ode, da napusti svakodnevnicu i prljavštinu. Ja sam ta koja je željela više od običnosti. Ja sam odabrala da ovde umrem jednog decembra i znam da mi ovde nikad neće biti dom posle toga. 

Bliži se još jedan decembar. Treći posle moje smrti. Bliži se opet, a ja sam nemoćna da se oduprem uspomenama, da prećutim. Nemoćna sam da se oduprem činjenici da shvatam da sam ipak sama. Da je to ono što sam odabrala. Da sam ja bila ta koja je otišla. Nemoćna sam da se oduprem dječijem smijehu i da poželim da ostanem. Jednog dana hoću, ali to niije danas. Ne zato jer ne želim dom. Želim ga i te kako. Možda ga niko nikad nije želio kao ja. Ali danas znam, ne mogu ga imati ovde. 

Ne mogu ja nikad biti obična žena. Zmaj u meni vrišti, vatre gore na krajevima moje kose, krv mi plamti, i znam da nisam obična. Nikad nisam ni bila. Nikad neću ni biti. Ovde nam nikog ko bi uspio da me razumije. Svi su oni vezani lancima svakodnevnice, svi su oni pristali na običnost. Ja ne mogu. Ja tako ne bih ispisala ni jednu priču na svojim mariginama. Ja tako ne bih razumjela da se najviše plašmo sopstvenog srca. Sopstvenih snova. Posebno onih koji se nisu ostvarili. Onih koje smo najviše željeli.

Ja živim danas. Živim od noći do zore, od jurtra do mraka. Živim kako hoću, s kim hoću i gdje hoću. Bilo bi lijepo jednom spustiti sidro. Bilo bi lijepo da jednom ne oglasim ratno stanje nesanici. Bilo bi lijepo da jednom mogu da usnim a da se ne probidim prestrašena od života. U meni još uvijek vrište divlji snovi, rasuti nekud, traže da ih skupim. U meni još nerođena djeca plaču, u meni još snovi cvile. U meni još ja postojim, i ne mogu da zagrebem ispod kože i pronađem se. Jedino što znam, ono čega sam tako bolno svjesna je da sam sama. Da ne postoji niko sa kim se mogu napiti, da ne postoji niko kom mogu dušu otvoriti kao običnu konzervu kompota od ananasa. Ne postoji niko ko može do moje kože usnama doći a da se pri tom ne izgrebe na trnje koje je niklo posle moje smrti. 

I možda i suze negdje čuče, u nekom bunaru se skupljaju poput kišnice. Možda će jednom one iz mene da provale, da probiju te brane i možda jednom neću biti sama. Shvatiće neko ako ispričam. Ako uspijem da opišem. 

A život je bio tako divan prema meni. I svijet isto. Jednom ću možda iz tebe izvući sve ono što ne smješ da kažeš, možda ćeš napisati ljubav ljepše nego što sam ja ikad umjela. Jednom ću možda umjeti da kažem da nisam jednina. Možda. Ne žurim. 

Sipam još jednu čašu Moscato vina. Zvoni mi tel. Poruka od V. Kaže da mu nedostajem. I sigurna sam da jeste tako. Mnogima nedostajem. Sebi ponajviše. 

Snovi su moji ornamenti

Ne, ja nikad nisam bila tvoja djevojčica, uzorna i lijepo vaspitana. Nikad nisam bila ona klinka sa kikicama i u haljinci na cvjetove, sa crnim sandalama, iako me komšiluk volio kao da sam sa oblaka skliznula. Nisam ja mogla biti obino dijete obične porodice. Zašto bih? Odrasla uz grmljavinu i oluje, sa strahom u krvi, poput napuštenog šteneta; sama sam naučila da dišem. Nisam ja nikad bila ono što ste htjeli od mene skrojiti, poslušna klinka koja će uredno završiti školu, fakultet, udati se u roku, i roditi buljuk djece. Nisam, žao mi je zbog toga. 

Žao mi je što ste očekivali više od mene, što ste željei da budem uzoran član familije, da se ne zanosm snovima od kojih se ne živi. Vi ne možete živjeti od snova, ali ja mogu. Ja sam od njih skrojena. Vi ne možete živjeti od riječi, vas su riječi izjedale, lažna obećanja i naprsle emocije. Ja nisam nikad bila od vaše sorte. Meni se nije primio vaš dnk i žao mi... Ne, nije mi žao! Nije mi žao što sam drugačija i što sam svoje snove krojila bajkama. Nije mi žao što sam bila buntovnik bez razloga, što sam gubila bitke u borbama i ostajala uvijek amputirana, nije mi žao što sam padala i o tle se razbila. Da bi otkrio biser moraš prvo uništiti školjku.

Nisam ispunjavala vaša očekivanja, već svoja. Nisam učila na vašim greškama već na svojim. Nisam vjerovala u vaše snove već u sopostvene. Moja su mjerila bitna, moje su želje važne, nisam ja ovde da bih ispunjavala vaše propale ambicije, da bi vi bili ostvareni kroz mene. Moji su snovi milion puta ostali samo komadići ali sama sam ih sanjala, od iverja ih ponovo sklapala. Nisam ja za ovaj svijet rođena, budimo svjesni. Peviše je vatre u meni, previše oluja, previše ste me osakatili i sad tako okrnjena lutam pokušavajući da se utopim u svijetu od kojeg se otklapam.

Nisam ja bila nikad uzorna djevojčica. Nije meni stalo do porodičnog imena, tradicije i nasledstva. Svoje sam nasledstvo ubila. Svoje sam ime u krv utisnula, zvijezde sam razapela i dokove raznijela. Nemam ja više gdje da pristanem, ja koja doma nisam imala nigdje osim u nekim zagrljajima koji su mirisali na snove. Naučili ste me da bježim, da se ne vezujem, naučili ste me da ne vrijedim, da se plašim, da su snovi samo ornamenti koji se prodaju na božićnim tezgama. Naučili ste me da odustajem, da zaplačem... Naučili ste me ili ste bar samo mislili da jeste.

Nije se na mene primilo vaše trnje već sam sopstveno posadila da me zaštti od vaših nevjerničkih želja. Nisam ja nikad tražila previše. Dlan ruke, zagrljaj, možda ono pitanje koje nikom ne znači „Kako si?“. Nisam nikad tražila previše, samo da ponekad predahnem. Nikad ovde nije bio moj dom. Nikad ovde moja krila nisu bila slobodna. Previše je mutnih suza palo na pod, previše je jecaja ugrađeno u zidove da održe ove krhke temelje. Nisam ja za ove depresivne slojeve. 

Ne znam gdje me vodi sjaj zvijezda. Ne znam gdje će mi suze uokvirrene ostati. Ne znam ni gdje ću trnje u gnijezdo saviti. Nisam ja nikad bila uzorna djevojčica. Od snova krojena, bajkama vaspitana, nisam ja nikad bila za ove svijetove žala i pakla. I nemoj se čuditi što sam odavde otišla, nemoj se pitati gdje će mi poslednja stanica biti. 

Slavi me pjesmama. Slavi me stihovima mojim okoji će iza mene ostati da progone tvoje snove, da te pohode noćima sa pitanjem „Kako je?“. Nisam ja bila za ove stranputice; svoje sam pravila.

Jednom, uzdahnuću i planina će se srušitit. Jednom od mene će ostati samo krv i golo meso, čista istina i bol koja me protkala. Jednom, nekom će biti jasno da nikad nisam mogla biti drugačija. Jednom. Ne danas.

Za bajke je ponekad potreban samo mrak

Voljela bih da danas mogu da prespavam dan, da mogu da ga utopim u kazanu katrana i da sa njim zapalim i sve snove bez krila. Posebno one koji nikad neće se roditi. Kojima je umrlo srce još prije nego su dočekali da čuju otkucaj. Vrište u meni riječi, zarobljene u grcaju. Kao kost kad zapne u grlu. Dave me. Voljela bih da je V tu, da se zavučem u zagrljaj, da utonem u ljubav, da zaboravim na ovaj dan. Da zaboravim na ono što sam izabrala.

Cijeli naš život sastoji se od izbora. Neki su na prvi pogled bili tuđi, ali neću o tome koliko su zapravo bili naši. Plašili su me ranije, sve te odluke, putokazi, smjerovi, a ponajviše savjeti drugih ljudi koji su isto tako uvijek birali stranputice. Danas mi je već lako odlučiti. Danas samo biram sreću. Osmijeh. No nisam uvijek bila takva, sva u pink boji, optimistična, razdragana i srdačno zaljubljena u svijet. Govore o tome sve moje bajke, stihovi i grafiti ispod kože ugravirani. Bože, o kome ja to pričam? Ustajem i gledam se u ogledalu. Kad su mi se u zenice uselile zvijezde? Kad su žilete na mom jeziku zamijenili stihovi? Kad se krv u meni otopila? Kako sam postala ljudsko biće a da nisam ni primjetila? Gdje je nestala zvijer u meni? Gdje se to pritajila?

Ulazim u mrak, iscrpljena, radost mi tinja u grudima, još uvijek u meni odzvanja poziv od maloprije, ludilo i radost. Slomljene barijere svuda oko mene i miriše mi ponovo radost u kosi. Zaboga, odakle više? Treba i predah od sreće, jer danas nije taj dan. Birala sam. Birala sam da odem i ljude pored kojih ću da sanjam. I one sa kojima ću budna čekati zoru. Birala sam.

Danas nosim trnje svojih izbora na koži. Iz tog trnja je procvao grm. U grmu i dalje kuca jedno srce, liči na moje.

Rasipam kosu po jastuku. Potpuno izbezumljena u ovom beskraju brojim dane koji mi otpadaju sa ramena kao latice uvelog cvijeta. Skupljam uzdahe i ćutim dugo. Još jednom sam se izgubila u životu i kompas mog srca pokazuje samo na jednu stranu. Ponovo su se u meni upalile vatre i želja za slobodom a opet, tako sam se predala u ruke koje me vode da ne umijem da pronađem balans i da spoznam dubinu svojih želja. Ne znam ni da li želim.

Možda je zaista u životu najdivnije ostati izgubljeno zaljubljen koračati stazama na kojima nema znakova.

U meni su zavrištale drevne slobode, vrane oluje zaigrale su svoj ples i nema načina da podignem barijere ovaj put. Nema načina da opet pobjegnem u svoje tamnice. Previše sam se izložila radosti i ne umijem da zaćutim. A plašim se…

Plaši me ono što se krije iza ugla dok se ja pretvaram da ne primjećujem, ako zažmurim na jedno oko možda će biti u redu. Možda ću uspjeti da prevarim zamku i preskočim na drugu stranu. Možda ću uspjeti da prevarim noć. Ponekad je dovoljno da vjeruješ u zoru iako si okružen mrakom. U meni su odjeknuli svi napušteni fenjeri moje svjetlosti i znam da se poslednje vatre prošlosti gase u očima. Doći će ta sumorna zima i neću umjeti da razgovaram sa pticama, ni da zvijezdama šapnem bajku o ljubavi na kraju svijeta. Plašim se da će u meni ostati ona jalova zemlja koju sam stvorila. Koju sam izabrala. Koju sam ogradila i gdje zakoračim jednom u godini. Danas je taj dan. A ipak, ja sam ga birala.

Voljela bih da mogu da kažem da me danas od neku godinu prije manje boli; da je V izliječio sve moje nesigurnosti i da mi je krila za broj povećao. Voljela bh da ne mislim na dah koji nikad nije udahnut, na svijet koji će zauvijek ostati samo mračna tačka u nerođenim zenicama. Voljela bh da danas od neku godinu prije ne postoji. Možda se tada nije moglo izleći zrno sreće iz školjke srca, ali danas mogu napraviti još jedan izbor. Mogu odabrati da se u meni rodi leptir sa krilima od zraka.

I zaista, život je sve ono što biramo. A ja konačno imam putokaz ka sebi. Ka sreći. Možda se ipak u meni začela neka bajka.

Svijet je tek mala školjka u srcu svemira

Budim se još uvijek nesvjesna da ne moram raditi, da sam u krevetu većem od kutije za cipele, da imam prozore i da sam sama. Potpuno drugačija slika u očima i kao da je sve bilo samo san. Toliko je prolaznost učinila svoje. Dišem slobodna i nesputana, protežem umorna stopala i pijem svoju kafu u krevetu, onako kako volim. Slobodna da radim šta želim, a opet, negdje u meni neki glas odjekuje. Nedostajanje vjerovatno. Zatvorila sam ga u onaj zdenac u sebi da me ne proganja jer onda ne bih mogla ni korak napraviti - srušila bih se. 

Ovde sam, u gradu u kom sam naučila sve i u kom sam ostavila krvave tragove. Ovde sam, prisutna fizički, a u srcu miljama daleko. Ovde sam, a ne znam ni da li želim biti tu. Lažem. Znam. Ne želim biti ovde. Sve je ostalo isto. Izgužvana lica, sivi osmijesi, uvele zenice. Sve je isto onako obično i prosječno, sve ono od čega sam otišla je ovde ostalo. Gledam u lica ljudi koje znam, i sigurna sam da bi i mene to sačekalo. I mene bi ta prosječnost nagrizla da nisam otišla. Da nisam samo svijet pustila u srce. 

Ni moje ljubavi nema više. Raspršila se negdje u morskoj pjeni tokom dugih mjeseci kad nisam imala snage za pričati, kad mi je bilo potrebno ćutanje, razumjevanje, i mir. Raspršila se kao da je nije ni bilo. Nestala je u bajkama o princezama, i to će sigurna sam ostati. Jer i ta je ljubav polovično bila prosječna. Ludilo je bilo u mojoj krvi, želje su bile u mojoj glavi, ali ljubav ne može živjeti jednostrano. I tako, negdje je nestala. Srce je i dalje živo, kuca, pleše u grudima. Srce je živo kako nikad ranije nije bilo. Sad znam koliko sam se promijenila. Pokušavam da uhvatim neke zaostale niti od prošlog života, ali mi izmiču iz ruku. Da li ću ikad više umjeti da budem tiha voda? Da li ću ikad više umjeti da zagrizem zvijezde, a da se ne očešem od mjesec? 

U meni je sve procvalo indijskim proljećem i u meni se sunce karipsko nastanilo. Negdje se život uskomešao i uskolao venama i sad kad imam vremena da složim misli, da pogledam oko sebe, znam da želim više. Sve manje vjerujem u ono "do kraja života" ali sve više vjerujem u ludilo i radost trenutka. Što se mene tiče, kraj života može biti i sutra. Pa zašto onda da se ne volimo sad? Zašto onda da nebudemo ludi sad? U ovom trenutku u kom pišem, srce mi prebrzo kuca i želi da nastavi svoj let. Ovdje gdje jesam želim samo napraviti kutak za mir, kad se umorim od svega da mogu doći da odmorim kožu od tetoviranja uspomena. Jer na kraju se to i broji. Ono što si bio dok si rastao. Na kraju, jedino je i važno kako si živio. 

Tamo gdje sam bila naučila sam kako ostati jak, kako ne mariti za riječi, kako opstati u oluji ljudskih spletki i kako stajati čvrsto na nogama sa vjerom u sebe. Naučila sam otvoriti srce za druge ljude, ali i biti sama sa sobom. Ukrotila sam strah, predrasude, nesigurnost. Ukrotila sam misli, i naučila da živim u trentku postojanja. Po prvi put, uprkos strahu, sam dozvolila da mi se ljudi približe, da mi srce okrznu, da im vjerujem. Odrasla sam malo. Podjetinjila još više. Probudila sam ženu u sebi, zavoljela to što jesam. Ne plašim se više. Ne plaše me rastanci i gubici. I znam koliko vrijedim. Znam šta moj osmijeh govori pa ga zato sve češće nosim na reveru. Umjesto medalje da mi sija. 

I neću stati na tome. Jer toliko toga još imam da ponudim svijetu, i toliko toga da naučim od njega.

Neke tišine najsnažnije odzvanjaju u meni...

Iskrala sam se ponovo, trudeći se da ne poremetim tišinu u tom malom postoru u kom je vazduh mirisao na nas, na ljubav, na želju. Na zagrljaj snažniji od svega a opet nedovoljan da zaustavi vrijeme koje vodi rat protiv nas. Iskrala sam se, poljubiviši to mjesto na vratu na kom je donedavno počivala moja glava slušajući snove koji su opsjedali tog Čovjeka koji mi je promijenio život. Čula sam šapat i one riječi, riječi od kojih mi se zaledila krv u žilama. Možda sam sanjala, možda i nisam razumjela. Bio je to šapat koji se čuo glasnije od svih mojih oluja. 

Jer ne bih izašla iz tog kreveta da su bile glasnije. Ostala bih tu privijena uz jarbol svoje ljubavi, uz kožu koja mi je mirisala umjesto proljeća. Ne bih izašla da je samo malo snažnije me stegnuo uz sebe dok je izgovorio da me voli. Ali opet, možda mi se samo učinilo. Možda sam bila pijana od njegove toplote, od njegovih snova, od gladi za njim. Proganjaće me i ta tišina, i taj dodir na licu, i prigušeni vriskovi, i glad. Proganjaće me sputane riiječi koje sam gutala da ih ne izgovorim naglas. Koliko sam samo puta na koži mu napisala da ga volim, koliko sam samo noći provela budna šapćući mu tajne i otvarajući srce dok je sanjao, znajući da samo tako imam hrabrosti da mu kažem da sam umorna od borbe, da sam se predala. Da bih sve dala samo da zaustavim vrijeme i zamrznem ga u njegovom zagrljaju. Da tu ostanem. Da pronađem dom. 

A vjerovala sam da sam sve već vidjela. Da sam skrojila želje, ispisala bajku i da mogu da se skrasim negdje. Vjerovala sam da znam šta želim. Sve dok mi nije dodirnuo dlan, i pogledao me kroz zenice do srži bića gdje sam sjedila u mraku skupljenih koljena i plašila se svijeta. Vidio me. Uplašila sam se ali sam bila nemoćna da se odbranim. 

Život je bio divan prema meni. Imala sam milion brodoloma i padova u kojima sam odrasla do djeteta i u kojima sam izrasla u ženu koja je nesalomiva. 

Život je bio divan prema meni. Imala sam velike ljubavi i krahove, i divne muškarce u životu. Kajanja i radosti. Osjetila sam toliko toga u ovom kratkom bivstvovanju na planeti da sam čvrsto vjerovala da znam šta želim, da znam šta je sreća. 

Dok mi On nije pokazao zvijezde u očima i sreću u dlanovima. 

Dok mi nije spustio sreću na usne i utisnuo je duboko u moju kožu. 

Mislila sam da su me vjetrovi lutanja napustili, da je vrjeme da odrastem. A On mi je pokazao dugu i svijet, i rekao da su sve zvijezde stvorene da nas vode ka sreći. I da je to jedini put koji je važan. Volio me očima i osmijehom, na neiskazani način mi je prosuo zvijezde po koži i istetovirao osmijeh za sutra. Kad jednom se dlanovi razdvoje i kad ostanem uplakana na nekom doku. Znam da će se mrak tada ponovo privući mojim leđima spreman da me zagrli umjesto njega, ali neću se predati. Neću odustati od snova. Neću odustati od svojih želja, od onog što sam pronašla dok sam se ogledala u njegovim očima. Ne znam da li ću ikad više sresti nekog poput njega. Ne znam ni da li ću njega sresti ponovo, ali u meni će zauvijek odzvanjati tišina jutra u kojoj sam halucinrala najljepše riječi. Jer neke tišine odjeknu jače od bilo koje oluje.

Odzvanjaju koraci moji minskim poljem

Neću te nikad zaboraviti. Od snova satkanog, od raja otrgnutog, mog anđela crnih krila koji me čuvao od sopstvenih pogreški i od destrukcije. Moje sklonište od svih oluja, u noćima bez mjeseca i bez zvijezda. Napravila sam sklonište u tvom naručju. Sklonište od snova. Utočište od besanih noći. Spasio si me na milion načina a da ni sama nisam bila svjesna kako sam dozvolila da mi u grudima opet nikne grmlje koje ću zapaliti sopstvenim suzama. Izgradila sam kraljevstvo oko tvog osmijeha, u tvojim dlanovima, i sama ću ga srušiti. Miniraću ga sopstvenom čežnjom. 

I neću ti nikad izgovoriti one dvije riječi koje mi se otimaju sa usana svake večeri. Grizem ih kao odbjeglu zvijer, gutam ih nazad, kidam slovo po slvo sa usana, smao da ne izgovorim koliko te čeznem. Da ne izgovorim koliko ćeš mi nedostajati u životu koji dolazi. Da ne izgovorim koliko te mislim svakog dana. Bježim u mislima iz stvarnosti, bježim u tvoj zagrljaj, i nisam prisutna. Voljela bih da mogu da rasporim grlo da u njemu vidiš sve progutane riječi, da ti i h prevedem iz tišine u pjesme, u uzdahe, u vriskove koje sam prećutala. Voljela bih da mogu da te uotopim u sebe, da nestanem u tebi, da te zadržim pored sebe duže od uzdaha. Voljela bih da se ne plašim ovoliko detonacije koju smo predvidjeli. Da se ne plašim koliko ćeš mi nedostajati. Da se ne plašim onoga što bih da izgovorim. Voljela bih da mogu da rasporim leđa i u kostima da ti prokažem koliko sam te čekala cijelog života. 

Možda je i trebalo da u meni umre srce, da bi ga ti ponovo iskorojio od oblaka, ukrasio svojim osmijehom, osnažio zagrljajem. Možda je trebalo da napravim ovu pustinju da bi je ti preuredio u raj za nas. I šta ako su me putevi vodili tebi? Kako da ti pustim dlan? Kako da kažem da će biti u redu i da nastavim život kao da nisi postojao, kao da sam te sanjala, kao da te nisam zavoljela? 

Plašiš me, kao što me plašio i tvoj prvi dodir nosa, i osmjeh, stisak ruke i pogled u centar mog ništavila. Nisi mogao ni da naslutiš koja je tama tamo stanovala a koju svakog dana razbijaš dodirom. Plaši me život posle tebe. Ove noći bez mjeseca i zvijezda su čarobne, ne želim ih mijenjati za sunce. Plaše me noći pune snova. Sve bih ih mijenjala za nesanicu pored tebe, za nehajnu ruku preko ramena, i poljubac u čelo. Nisam spremna da se oprostim. Ne znam hoću li ikad biti. 

Znaš, lako je zaboraviti ljude koji su te razorili, ali ne zaboravljaš one koji su te iz prašine podigli. Ne odustaješ od takvih. Ne želim odustati, ali ne znam ni kako ostati. 

Plašiš me. Plaši me detonacija koja otkucava.

Tik tak. Tik tak... 

Nemoj, nemoj da me grliš večeras....

Nemoj da me grliš večeras. Zagrli me sutra kad se budemo rastajali, kad ne bude bilo mjesta suzama, kad ne bude mjesta nadanju. Zagrli me sutra kad budem poželjela da se srušim i da plačem, kad budem krila suze ispod rukava da ih ne vidiš i kad budem osmijeh nalijepila na lice, samo da bude lakše reći zbogom. Zagrli me kad ostanem bez glasa i kad usne ušijem u meso samo da se jecaj ne otrgne između riječi volim te i nedostajaćeš mi. Jer volim te. Jer nedostajaćeš mi. Ali prećutaću ti.

Suze ću nanizati u najljepšu ogrlicu i oči će mi blistati, ali ćutaću. Neću ti reći da će me slomiti jutro bez tebe, i da će dani opet postati besani kao i prije. Možda ćeš naslutiti, iako sam ti daleka. Možda ćeš naslutiti kakve su me oluje pohodile, i koliko je trebalo da u tebi vidim putokaze ka sreći. Nemoj da me grliš večeras, jer bojim se da će se raspasti sva snaga koju sam pozajmila od tebe. Bojim se da će me jednom srušiti tvoj pogled i da ću te povesti u mračne predjele mene. Bojim se da ću ti pokazati slike uništenja i da ću ti ispričati o noćima kad me vrisak uspavljivao. Bojim se da ti priznam da sam bila sopstveni sudija i dželat.

Nemoj da me grliš večeras. Zagrli me sutra kad nova zora donese mir, i kad budeš spakovao sve uspomene na nas. Kad budeš odlazio i iza sebe ostaviš samo miris. Zagrli me sutra, kad budeš pored nekog sanjao snove. Budi srećan za nas. Večeras me samo drži za ruku, i ne daj da potonem u bezdanu u koji sam skočila. Ne daj da se utopim u suzama. Drži me za ruku, privij me na grudi kao melem i pusti da se raspadne stijena u koju sam se sklonila.

Nemoj da me grliš večeras kad se kruni nebo nad očima. Pusti da u samrtnom ropcu izdahnu moji vrani konji sakriveni u kosi, pusti da se zamrzne sjeanje na tebe, da te u led okujem u sebi. Jedino tako te mogu pamtiti. Jer ako te sad u kožu ne upijem, ostaću samo prazna stranica u boci. Ostaću ruševina koja sam i bila prije nego si se poigrao sa mojim arhitekturama. Nisi ni slutio koliko je tebe u meni ostalo.

Nemoj da mi pričaš snove večeras. Nemoj da me plaši rastankom, i nedostajanjem. Nemoj, zagrcnuću se suzama, udaviće me riječi i otići ćeš a neću ti mjeti priznati da si bio najljepši smiraj dana i najdinije ludilo u mom besramnom životu. Neću ti priznati da si bio ljubav, ako sam je ikad i poznavala. Čuvala sam tvoje snove pamteći tvoj profil, tetovirajući tvoje prste u koži, čuvala sam miris i zvuk tvog glasa. I nemoj da me grliš večeras. Zaboraviću te  trenu i samo će tuga ostati u meni da me okuje, jednom kad odeš da ostanem sputana, da ne umijem potrčati za tobom. Da ti ne umijem reći koliko si ljubav u mom životu. Jer jesi ljubav. Jer jesi život.

Nemoj večeras da me grliš onako kako znaš. Samo me drži za ruku. Pomiluj me kosi, poljubi u čelo i reci da ću ti faliti. Sve drugo bi me večeras ubilo.

I fotografija, ta stara stvar...

Pamti me, ne onako kako se pamte uspomene, ili sjećanja na djetinjstvo. Smjesti me kao fotorafju između korica srca, razmaži me po koži, upij me u krv. Obećaj mi da me ćeš me jednom opet pronaći kao zakopanu polovinu sebe, u nekom zabaćenom dijelu života. Pamti me, kao kad uvelu orhideju staviš u stranice dnevnika, presovanu i od vremena sačuvanu, da ponekad je pomiliuješ i u sebi opsuješ, da se svaki put napiješ kad pomisliš na nas, na vrisak, na vatre, na zenice prepune sunca. 

Polomi sve oko sebe kad ti nedostajem, kad poželiš da me zagrliš kao bršljan što ljubi umorno stablo. Pucaj u nebo kad žeiš da me stegneš uz sebe, a samo zahvatiš mrak i prazno mjesto na jastuku. Lezi u bijele plahte i polij se crnim vinom svaki put kad poželiš čuti moj smijeh, a pored tebe samo tišina odzvanja. I zaćuti. Svaki put kad me se sjetiš, zaćuti. 

Obećaj mi da ćeš me pronaći. Da ćeš me čekati u nekom od sledećih života. Da ću ti uvijek stražariti na poslednjoj granici snova, tamo negdje u zabačenom predjelu, zaraslom u šipražje i daljine. Obećaj mi da ćeš me pronaći, da će u tvojim kostima ostati bar jedan trag koji vodi do mene. Da ćeš mi slomiti kosti u zagrljaju kad me opet sretneš, uz zvuk poljupca u rame. Obećaj mi da ćeš biti ponovo jednom živ sa mnom i da ćeš me ponovo povesti u raj. 

Pamti me, možda kao bajku koju ćeš pričati za nekim šankom kad se napiješ, ili kad te djeca opkole i budeš već u godinama kad je kasno za radost. Pamti me kao uspomenu, kao crno bijelu fotografiju koju ćeš sjetno izvući pred spavanje i bijesno je ponovo vratiti ispod sloja košulja uredno složenih. Možda ćeš opet opsovati, možda ćeš poželjeti da mi pišeš. Da mi čuješ glas. Možda ti se neću javiti, jer šta bih ti imala reći? Da mi nedostaješ? Znaš da to nije tačno. Znaš da je to malo. Znaš da ću svaki put zariti zube u kost koja mi je ostala u grlu posle tebe, da ne zaplačem, da ne vrisnem. Znaš da ću svaki put da se nasmijem kad popijem čašu vina i kad osjetim miris u plućima. Znaš da ću uvijek žudjeti za tvojim zagrljajem u kojem sam se osjećala kao da imam dom. Ja, koja doma nisam nikad imala. 

Pisaću ti. Prećutane riječi, nikad izgovorene osjećaje, lupiću pesnicom u zid svaki put kad našu fotografiju izvučem iz grudi. I neću plesati. Nikad više kao što sam s tobom plesala. Neke su pjesme stvorene za kraj. I nemoj ništa reći. Samo me pamti. Čuvaj me živu u sebi čak i kad odavno moje srce bude prah, i obećaj mi da ćeš me pronaći jednom opet. Nekad, kroz sto života mozda. Zatvori me u sebi, i obećaj mi da ćeš pamtiti. Kao što ću ja uvijek stražariti na granicama tvojih snova. Jer ovo što si u meni sagradio, zauvijek će ti pripadati. 

Voljela bih da juče nije bilo danas...

Znam da ne možeš da razumiješ moje nabrekle oblake ni moje sasušene trepavice koje čuvam u kutiji od šibica za neke dane kad mi želja nestane. Znam da ne možeš da razumiješ moje prazne poglede koji liče na napuštene kuće posle pustošenja. Znam da će me jednom moje ćutanje detonirati. Znam da će me jednom moje emocije raskomadati. Jednom, ali ne danas.

Voljela bih da imam hrabrosti da se napijem i prostrem dušu pred tvoje osmijehe kao staru mapu na kojoj su iscrtani sv moji koraci i koja je upila sve moje suze pa ih danas nemam. Voljela bih da imam hrabrosti da zaplačem, da pustim ovaj vrisak iz grudi koji čuvam kao pticu u zarobljeništvu. Voljela ih da imam hrabrosti da ti ispričam koliko su boljele noći i koliko su me liječili tvoji osmijesi. Voljela bih da smijem da se nadam da ću te pamtiti, kao što pamtim sve one koji su dodavali svoje otiske prstiju na mojim znakovima pored puta kreirajući moje stranputice, letove i sunovrate. Voljela bih da sam imala hrabrosti da kažem Ne kao što danas mogu, i da sam se više borila za snove koji su me nijemo preklinjali da ne odustajem. Popuštala sam, odustajala, dizala bijele zastave predaje i puštala se hordama da me rastrgnu.

Voljela bih da mogu da ponesem tvoj zagrljaj sa sobom kad jednom zakoračim u život. Da bar nekad se uvučem u sjećanje na njega i da zaspim kao što sam sanjala s tobom. Voljela bih da mogu da zažarim opet zvijezde u očima kao što mi se koža zažari od tvojih dlanova. Voljela bih da mogu da vjerujem u život i sreću posle brodoloma. Ali negdje je u meni jednom umrlo proljeće. I ma koliko cvjetalo trnje u meni, ipak ostaje trnje. Prošlo je par godina a ja još uvijek nisam ozdravila od smrti. Još uvijek palim svijeće u duši i čujem krike. Grabim život rukama i dišem ga, i smijem se ponovo, ali u meni je ostalo toliko tišine koju ne znam kako da istjeram. Egzorcizam nad mrtvom dušom. Možda jednom pronađem način. Možda bi pomoglo ako bih te pustila da me čuvaš. Možda ako pustim ovaj vrisak da poleti iz grudi poput pjanog papirnog zmaja. Možda jednog dana. Ne danas.

Voljela bih da zaustavim vrijeme na dan kad sam te srela i očešala nosom tvoje oblake. Da te sačuvam u izmaglici snova kad mi jednom opet ponestane snage. Možda bih voljela da ne moram da ti pustim dlan kao da je rastanak zauvijek. Možda bih voljela da imam hrabrosti da te pratim, da pokušam da zamislim da negdje pod oblacima postoji maslačak kojem nisam šapnula želju. Voljela bih da je jednostvno disati tvoje mirise, a ne napiti se željom. I da je lako ljubiti ti usne a ne poželjeti krv na jeziku. Meni nikad nije bilo jednostavno koračati, a još manje mi je jednostavno bilo dozvoliti da me vodiš kroz ples i muziku i kroz mrak. Jer iako na nebu nije bilo zvijezda, ti si bio svjetlost koja me mamila kao crnog leptira. Znam da će mi krila ostati spržena kad nas more razdvoji. Znam da ću tada poželjeti da sam isplakala ovo malo suza što štedim i pažljivo čuvam. Vooljela bih da mogu da razbijem svijet onog trenutka kad mi od tebe ostane samo fotografija.

Odzvanjaće eho tvojih riječi u meni još dugo nakon oluje u kojoj će mi srce ostati samo gomila soli nakupljene ispod rebara. Odzvanjaće tvoje smijeh, i voljela bih da mogu da obećam sebi da ću te opet jednom vidjeti. Možda ću... Danas neću misliti na to. Danas ću ostati nijema, i utonuti u svetilište tvog zagrljaja. Hram u kom sam pronašla sebe.

Zagrli me oko vrata oluja se diže....

Rastope se noći kao mastlo u vodi i ostane samo trag na nebu da je mrak nekad postojao. Rastope se dani u šoljici čaja i na kraju se ne sjećaš ni šta si sanjao. OStanu odjeci da mašu rukama kao krilima sa željom da jednom poletiš. Rasopili su se moji uzdasi i oji nemiri. Ostao je kalup mog tijela, i obris srca koje je postojalo. Ne znam šta se desilo sa njim.

Postoje ljudi koji te zauvijek promijene. I oni koje pamtiš. Po dobru ili po zlu, po poljupcima, vriskovima, slomljenom namještau ili zagrljajima. Ima onihkoji su te znali slušati i koji nisu prestajali rasipati riječi kao da su zrna od soli ispala ispod grudi odnekud. Od svega sam uvijek pamila zagrljaje. Neke na početku, neke na kraju. 

Kd se život prokrene i kad se još samo za tragove oblaka držiš, kad balansiraš između stvarnosti i snova, i kad nisi siguran kolko još možeš da dišeš, sjeti se zagrljaja koji te možda jednom držao na okupu da se ne raspadneš. Kao što ja pamtim ruke koje su me držale uz sebe, privijale me uz kožu kao da ću istog trena nestati ako me samo pusti da udahnem. Jer neki zagrljaji pričaju ono što usne ne znaju. Tad srce prošapuće ono što dodiri ćute. Kad se ruke ispletu pod leđima i kao proliveno mastilo s početka te upiju u sebe i nestaneš. Prepustiš se i još jače se priviješ uz snagu i umjesto za nebo držiš se za ruke. Za sigurnost. Utočište od oluja. 

Možda je taj zagrljaj jedino što ću pamtiti i što ću sačuvati u džepu od paukove mreže kad jednom ogrnem na sebe mrak i zaboravim na snove. Možda će u nekim noćima kao što je ova sjećanje na taj zagrljaj biti jedino što će mi razum sačuvati. Možda će mi nedostajati mada to nikad neću priznati. Možda će mi usnula ruka preko struka biti jedina uspavanka  koju ću ponijeti u džepu kad jednom mi vene presuše i srce me zaboli zbog neostvarneih želja. Možda ću sačuvati sliku pod jastukom i uzdahnuti u noćima bez mjeseca. Možda ću zaboraviti i samo ponekad se sjetiti da je postojao čovjek koji me znao grliti kao da sam stvorena za naručje njegovih nemira. 

U meni je usahlo proljeće i neke noći su ostale nijeme jer sam vječitobila stražar u predvorju snova. Ja sam bila ona koja nije sanjala i koja je čuvala svoje posmrtne sjene i tuđe snovwe. Samome zagrljaj držao na površini da ne potonem u sopstveni mrak. Jer htjela sam. Usahle su sve rijeke želja i izgubila sam nit koju sam ostavila iza sebe u nekoj prevejanoj nadi da se jednom pronađem ako krenem nazad, ali nazad nikad ne treba ići, sebe ne možeš pronaći kad jednom u tebi zalede pore i vene popucaju od nepodnošljive tuge. Jer zato sam i otišla. 

Ima tako ljudi koji ti život obasjaju purpurom i milin zvijezda se upali na tvojoj strani neba. I srce ti preskoči i nedostaju ti. Ali od svega najviše će mi uvijek nedostajati zagrljaj kao da sutra ne postoji. Zagrljaj u kom nije postojalo ništa osim vatre i leda, i ništa osim bedema pod koje sam mogla da se raspadnem i budem žena. Mogla sa da sam znala kako. Jednom, kad usidrim svoje nemiree i snovima okačim lance oko vrata, uzdahnuću i obgrliti se kao što sam jednom bila zagrljena. Kao što sigurno više nikad neću biti.

Rasipanje života me naučilo da se sastavim...

Još uvijek sam pod utiscima nekih neprospavanih noći, i ove poslednje dane provodim u izmaglici upijajući svaki ukus i svaki miris, prije nego me daljina povuče u sebe, i prije nego se u meni slomi provincijska mladost. Upijam svaku riječ, i ukus maminog ručka, kišu i snijeg i magle mog grada, prije nego me progutaju okeanska prostranstva i prije nego se u meni rodi neko novi, odlučniji i hrabriji. Upijam i Njega u sebe, da ga zapamtim, da ne dopustim da me tuga obuzme kad se jednom na drugoj strani zemljine kugle probudim praznih ruku ali punog srca, tamnih očiju ali svijetle duše jer - spoznala sam ljubav, jer spoznala sam sreću, jer imam Njega, jer imam nas. 

Preplaši me kad zaronim u sebe i zagledam se u njegovu dušu, preplaši me količina ljubavi koja se tu stvorila gotovo niotkuda a znam, sve ove godine samo se skupljala u zdencu duše da bi se rasula u njegovim rukama. Bože, hvala ti na ovoj ljubavi koja me rodila!

U ovim danima kad se pripremam zakoračiti u nove izazove i naučiti neke nove lekcije koje će mi oplemeniti dušu, kad se preispitujem o važnosti prolaznih materijalnih stvari i vječnosti zagrljaja i prijateljske ruke,sjetim se onih ljudi koji, eto, i dan danas su prisutni na mariginama mog bivstvovanja. Prisutni su kao sjenke, kao ljudi koji nikad nisu ni razumjeli moje težnje ka boljem, moje strahove od napuštanja, moje kompleksne snove u kojima je toliko nedostajalo mene da su bili sazdani od svih strahova koji su me progonili. To su oni ljudi koji sami sebe nazivaju prijateljima, a koji nikad nisu bili tu osim kad je njima trebalo. Oni koji su očekivali toliko toga od mene, koji su grabili za pažnjom i žalili se što ih ne zovem i što nemam vremena za slušati tužne priče o crnoj hronici njihovog života. Ja sam težila ka suncu a oni i dalje kopaju rovove u zemlji i nikad ne pogledaju u zvijezde svojih snova. To su isti oni koji su uvijek čekali da im okrenem leđa kako bi mogli da zavide mojim koracima koji su me vodili uvijek dalje od njihovih ustaljenih života. Za njih sam uvijek bila "ona koja se usudila biti drugačija" i kao, da je to jeres, spalili bi me na lomači svojih uvjerenja, i za mnom prosuli glas jedva čekajući da posrnem. Šteta za njihove usamljene živote. 

Sreća je, međutim, što sam uvijek imala one prave ljude uz sebe, koji možda nisu bili tu da me fizički zagrle tako jako da se u njima izgubim, koji možda nisu mogli da mi nacrtaju osmijeh četkicom za sunce, ali su uvijek bili jedan poziv daleko, i uvijek su znali kako da mi obrišu suzu bez ijedne riječi. To su ljudi koje ja zovem prijateljima, i koji se ne mjere brojem poziva, i poruka, i brojem lajkova. To su moji ljudi koji su rasuti svuda jer život je najveća saobraćajnica koja te uvijek odvede tamo gdje trebaš biti, pa čak i ako je to daleko od onih do kojih ti je stalo. Ljude koji su važni uvijek nosiš u srcu sa sobom, i ti uvijek imaš besplatno mjesto za stanovanje u njihovoj duši. Ti ljudi će mi uvijek nedostajati. Bože, hvala ti za te ljude koji su bili moj podstrek za boljeg čovjeka u meni.

U ovim danima kad se tetoviram ljubavlju koju sam pronašla u ovom pustinjskom gradu da je ispod kože sačuvam za dane kad glad bude nepodnošljiva i kad mi sve zvijezde budu ličile na njegove zenice, ne mogu a da ne pomislim na one koji su ostali uskraćeni za ovaj okean u koji sam zaplovila, uplašena i rastrgnuta od sopstvenih nemanja. Sjetim se ljudi koji nisu nikad imali hrabrosti za svoje snove, i svoju sreću, ali su imali hrabrosti za riječi u kojima sam uvijek bila negativac jer eto, nisam ih željela, nisu mi bile potrebne njihove polovične trepavice, i oči okrenute samo ka sebi. Sjetim se i onih koji su zagrebali sloj zemlje u koju sam se sakrila, a da nikad nisu otkrili dubine u meni koje su pod Njegovim rukama isplivale iz svih nemira. Izgleda da mi se posrećilo, pa sam posle svih onih umišljenih znakova sreće, uspjela progledati kroz slojeve iluzija i uspjela vidjeti Ljubav u svom pravom obliku, u Njegovom obliku. 

I ta ljubav, koja me jednom ubila, sad me ponovo rodila, da jača i hrabrija zakoračim u snove i pokupim najbolje od svega, da bih za njega mogla biti još bolja, da bih ga još jače mogla voljeti, i da bih mogla sutra, kad se jednom opet vratim na prag života, da bih mogla biti stijena za njega i pamuk za srce. I možda ću se osjećati napušteno, i usamljeno, i možda će mrak me skoliti sa svih strana, ali u meni će uvijek gorjeti svetionik njegovog "Volim Te". Bože hvala ti na ovoj ljubavi za koju se vrijedi vratiti. 

Znam, ponekad budem dramatično rastrojena i uplašena, i zaboravim da je sasvim u redu plašiti se promjena koje dolaze, jer mnoge od njih će u meni probuditi davno zaboravljenu dušu, i snove koje sam rastrgla u neko svitanje. 

Tek kad sam ostala potpuno sama, spoznala sam svoju snagu, i sebe kao ženu. Možda me život namjerno bacio od zid, ne da bih slomila vrat, već da bih slomila oklop oko srca koje sam tako pažljivo u željezo zalila. Jer to srce zaslužuje da voli! Da bude živo! 

I kad sam umrla, i kad sam u svoju krv ugazila, vrijedilo je, jer danas sam se rodila iz sopstvenog pepela i zvijezde su sve čemu stremim. Zvijezde u meni, i one u Njegovim očima. 

Možda i jesam jaka danas, ali juče možda nisam bila i baš tada, spoznala sam razliku između prijatelja i čovjeka. Jer samo kad suze pokažeš svijetu vidjećeš ko neće zapeti za njih već će od njih napraviti bisere za tvoje uzglavlje. Te ljude ne daš. Njih čuvaš. 

I kad sam stajala sama držeći svoju dušu za ruku, potpuno izgubljena u lavirintu svojih osjećanja, shvatila sam da je jedini pravi put onaj na koji me kompas u grudima odvede. I danas sam tu, gdje me srce dovelo, pred njegovo uzglavlje sa snovima u džepu i hrabrošću lavice koja bi i svijet rastrgla na pola samo za njegov osmijeh. 

Pamtim i dane kad su moji džepovi bili prazni i kad je jedan obrok u dva dana bio bogatstvo, ali tada sam shvatila ko su ljudi koji su me voljeli zbog onog što nisam i zbog onog što nemam. Tada sam opet bila bogata, i shvatila vrijednost sopstvenog srca koje danas hrabro držim na dlanu da bi zaplašilo sve one koji ne znaju za istinu. 

I bilo je to kad sam izgubila ono moje, od srca otkinuto, i kad su Poslenje Noći duboko zarezale moju mačju dušu. Ta bol me naučila da je trenutak sa onim kog voliš, vrijedniji od cijelog života koji sa nekim provedeš u iluziji. Jer u jednom trenutku može da stane cijeli svijet. 

Na kraju, kad budem izdisala, to su trenuci kojih želim da se sjećam. 

Trenuci u kojima sam od djeteta porasla do duše!

Zagrli me oko vrata oluja se diže...

"Da si moje poslednje, nek pukne srce bez tebe..."

Kao da se i Winamp programio i sinhronizovao sa tugom u ovoj sobi u kjoj odjekuje tvoje disanje, i moje trepavice. Kao da nokti grebu put iz zidova ka stvarnosti da mi kožu išaraju tvojim ugrizima. Kao da te opet čujem pored sebe kako dišeš i toneš u san. I bolje da se snu predaješ nego inkvizitorima tuge. Boli tvoja bol i tuga koja ti se nastanila u zenicama. Znam, biće ovo velika godina za oboje.

Nasukana na tvoje grudi slušam kako ti srce kuca i u tom trenu poželim da vrisnem, da se i nebo raspara i da ovi umorni snijegovi nestanu. Da zaustavim vrijeme u tom trenutku kad sam još pored tebe, sigurna i zaštićena od svijeta, od okeana, od sopstvenih želja. Slušam te i ne želim spavati, jer tako su rijetki trenuci kad si svoj pored mene, kad ti se usne opuste i kad ti vidim krv na vratu kako ključa. Ponekad zora treba da dobije otkaz. 

Zagrebe me trnje u grlu jer rekla bih ti toliko toga a ne umijem. Rekla bih ti da imam cijeli vulkan želja sa nama u glavnim ulogama, i da imam cijeli svemir ljubavi u grudima i ne znam šta da radim s njim. Ne znam kako da te volim a da te moje trnje ne izgrebe svaki put. Da ne ostavljam svaki put gorak trag na usnama kad ti kažem da si uvijek bio moja čežnja o kojoj sam šutjela. Davno sam pregrizla zaborav i pokušala da te ne mislim, ali sa svakom samotnom noći koju sam provodila tamo negdje na jugu bola, misli su išle tebi, i prostrla bih te fotografije i pustila da se raspadnu svi dijelovi mene. Da se raspadnu sve dok se opet pored tebe nisu sastavili, čak i oni za koje sam vjerovala da su odavno pepeo. 

Hrabrost je moja najveća vrlina. Oduvijek sam je nosila kao najdražu medalju iz rata. Oduvijek sam bila drugačija i stvorena za život. Padala sam, lomila se i lijepila, kao i svi. Ustajala sam za razliku od mnogih. Učila sam. Krv mi moja nije dala da se predam. Ova ista krv koja mi i sada brani da odustanem. Da bih se još bolja mogla vratiti tebi i nama. Da bih još hrabrije mogla da te volim. Da stanem ispred bataljona tuđih osuda i kažem da me ne mogu ubiti sve dok me ti voliš. Dok tebe volim! Zaslužili smo našu bajku, i ako se ikad usudimo da je ostvarimo vjerujem - biće to ljepša bajka od bilo koje napisane. Čak i od ruskih.

Teško mi je da nađem riječi kojim bih mogla da ti objasnim kako se ova noć razlila po meni kao mastilo i kako mi krv sama ispisuje neke sonete, a zgrabila bih sopstvenu kožu i svukla je pred tobom jer malo mi je golotinje duše kojom bih te obasula. Znam da je život potpuno drugačiji od noći ali ipak, vjerujem da možemo sve, vjerujem da je život jedinstvena prilika za ljubav i sreću. I kad te pogledam, poželim da te zagrlim i upijem u krv, da budeš sama esencija života koji kruži u meni. Da budeš suština svih mojih snova koje sanjam o nama. 

Vjerujem da sam na ovu planetu došla samo iz jednog razloga. Da tebe volim! 

Kroz sve moje živote sam te tražila, još od vremena gorštaka i prvih ljudi. A ako te u ovom izgubim ponovo, neću odustati. 

Naći ću te pa makar mi trebalo hiljadu života još. 

Pobjedila sam strah... I šta sad?

Ovih dana se pripremam za najveću promjenu u mom dosadašnjem životu. Razgovaram sa mamom često o cijeloj situaciji, i baš juče pita me "Jesi li uplašena?". Zamislila sam se na trenutak. Neka ja od prije garant bi bila prestravljena od suočavanja sa svojim snovima, bilo bi je strah od odlaska i napuštanja svega što mi je poznato i ljudi koje znam, i navika koje imam. Nekad bi me i sopstveni smijeh preplašio. I jutro. Strahovi su bli moji podstanari, moji učitelji, moje uhode koje su me vrebale svakog trenutka iz bilo kakve sjenke. Nekad i iz sopstvene. 

Ne znam u kom trenutku sam prestala da se plašim. Ne znam u kom trenutku sam zatvorila mrak. Povjerovala sam sebi da zaslužujem ljepši život, da moji snovi zaslužuju šansu za ostvarenje, da moje oči zaslužuju više od kancelarije, da ja zaslužujem više od mučenja i vječnog ratovanja sa životom. Jer šta ako se tamo negdje, van mog života, dešavaju čuda? Šta ako se van moje svakodnevnice koju sam sama sebi kreirala, snovi ostvaruju? Šta ako postoji način da budem srećna, onako kako sam oduvijek željela? Šta ako moji snovi nisu izmišljene latice nepostojeće bašte? 

Ne znam u  kom trenutku sam prestala da strepim od sutra, i odakle mi zubi da zagrizem u danas, ali znala sam da nisam srećna u tom gradu u kom sam ostavila godine, i korake, i u kom sam stihove ispisala po fasadama ostavljenih zgrada iz neke istorije. Ne znam ni kako sam zagrizla jezik kad sam dala otkaz na poslu koji me nikad nije ispunjavao i na kom sa se osjećala kao zver zatočena i dresirana da izvodi trikove, sa ugaslim zvijezdama u zenicama. Postojalo je to nešto što je u meni probudilo uspavanu krv da proključa, postojalo je to nešto što mi je noćima govorilo da život koji živim nije život koji želim, budilo me svako veče i grebalo me ispod kože. Neka pritajena jeza i neko trnje kojem nisam dala da nikne.

Ponekad u životu moraš da oslobodiš one koje voliš, da bi bio srećan, i da bi mogao da živiš. Ponekad u životu moraš da napraviš izbore koji će te odvesti ka zvijezdama ili samo dublje zakopati u živo blato u koje si se sam zavukao bez mogućnosti da se spasiš. Ponekad samo, u životu se stvore prilike za bajku koju si sanjao kao klinac, za ljubav o kojoj si maštao cijeli dotadašnji život, za posao koji može da ti pomogne da rasteš i da iskusiš nešto neponovljivo. Ponekad moraš biti spreman da izabereš život u samoj srži, onakav kakav su ti rekli da nikad ne može biti, a ti si vjerovao. Zagrizla sam sopstvene okamenjene komade, i izabrala sam. Izabrala sam dati slobodu mojim mačkama, ma koliko da mi je njihovo nedostajanje kamen u grlu. Izabrala sam da im dam slobodu koju svaka životinja treba da ima, iako je to značilo sopstveno razaranje. Želim vjerovati da sam napravila pravi izbor, jer samo tako sam mogla da krenem svojim putem. Ponekad iza sebe moraš ostaviti one koje voliš, za obostrano dobro, jer ljubav, kakva god da ti ljudi kažu da jeste, nije kavez. 

Možda sam izgubila mačju ljubav, ali kao naknadu sam dobila puno više. Tamo gdje sam jednom srce zakopala, i odakle sam unatrag otišla, hodajući na rukama, tamo gdje sam bila omražena zbog svojih ljubavi i svoje slobode i osmijeha i istine koju sam govorila. Tamo gdje sam bila ptica i gdje su me spoticali da pogriješim jer su od tuđih suza živjeli. I htjeli su me zatvoriti u kavez i gurnuti u osrednjost. Pričali su o meni i govorili da nikad od mene ništa neće biti jer sam odvijek imala karakter jači od njihovog i nikad se nisam htjela prodati. Danas, tri knjige kasnije, svi oni me potapšu po ramenu i kažu "Bravo mala, znali smo da se u tebi krije zvijezda." Danas opet pričaju o meni krijući jer znaju da sam i dalje slobodna i svoja, i da ću uraditi sve što poželim. Da ću kročiti dalje od njihovog straha, da ću biti živa i kad oni umru tijelom. Srcem su već odavno umrli. Danas, cijelo srce kasnije i dalje volim svoje ljubavi koje su za mene bile prave jer su me naučile šta ljubav nije. I dalje vjerujem u ideale i izbore. I dalje vjerujem u sebe iako su mnogi davno prestali. Neka. Ja ću im uvijek kulturno stegnuti ruku, nasmijati se i pogledati ih u oči jer imam srce. I biću čovjek kad oni budu zveri. Neka. Moj će život uvijek biti odraz njihovih snova. Ja ću biti odraz njihovih strahova. Jer ja sam se usudila. 

I negdje između tog propadanja kroz svijetove, i mrakove, prestala sam se plašiti osude ovih istih ljudi koji su uplašeni od sunca, i koji ne znaju da život nije gledanje u prošlost i maštanje o budućnosti. Ne znaju da je život upravo sada, dok ovo pišem, dok ovo čitaš, dok se u tebi rađa želja za više i bolje i srećnije. Prestala sam se plašiti nepoznatog jer sigurna sam da me srce neće odvesti na pogrešan sjever, i neće odabrati pogrešnu ljubav. A odabralo je. Tog jednog kojeg je voljelo i mnogo prije nego je zakucalo, i kojeg će voljeti i mnogo kasnije kad prestane kucati. Ne plašim se više biti srećna. Ne plašim se poći na kraj svijeta jer znam da postoji taj neko koga volim, i znam da sam voljena u svakom trenutku svog malog života.

Svi živimo život kakav odaberemo i vjerujemo u ono u šta želimo, ili što nam drugi nametnu. U nekom trenutku u meni je strah umro i sve boli su procvjetale, i u jednom trenutku, otvorila sam oči i srce i počela živjeti. Danas se ne plašim poći gdje nikad nisam bila, i ne prestajem vjerovati u bajku od ljubavi jer znam da ona postoji. Znam da je ona u meni. 

Kažem mami "Nisam uplašena, jer znam, na kraju tog puta, čeka me neki posve novi, uzbudljiviji, i srećniji. Jer jedan kraj nije samo kraj, već je novi početak. I to je moj izbor!"

Šta ćeš ti odabrati?

Upakuj me u nostalgiju i pošalji prvim vozom za nikud

Iskrada se noć i još malo i zora će zalediti poslednje uzdahe koje lijepim po prozoru dok čujem korake tog odlaska. Još jedna zora i jedan dan manje. Još jedna trepavica iščupana i uzalud oduvana u jeku izmišljanja želja. A želje, okupane usnama i izgrebane zubima, raskomadane u prigušenim vriskovima. Možda zato želje ostaju zarobljene na usnama? 

Bože, koliko će mi samo nedostajati i tvoja sjena. I onaj mrak koji ti vidim u očima svaki put kad ti dušu tražim na usnama. Nedostajaćeš mi. Nedostajaćemo mi. Znaš, lako ću se izboriti sa inkvizitorom nostalgije. Cijelog žiota me mučio i uvijek mi je nedostajalo to jedno parče ludila da snovi budu bar lelujavi obris sreće. Posle nas si mi nedostajao ti. A onda sam i ja počela sebi da nedostajem. A onda je neka zvijezda pala s neba i pod nogama je ostao trag krvi i noktiju. I tada sam legla u kamen. 

Nedostajaće mi ovo parče života koje sam ukrala s tobom i za koje sam dušu vezala kao za jarbol pred oluju. Jer sa tobom vrijedi tonuti do rođenja. Sa tobom vrijedi zvijezde večerati. Oduvijek je vrijedilo. 

Znaš, ponekad zvučim i sebi hladno kad govorim, kao kad pokušavam otjerati tugu sa ramena kao ukletu sjenu koja se nadvisi nad glavom. Zvučim tuđinski i sebi. Zvučim daleko. Ali zaista nema mjesta za tugu među nama. Progonila bih je kao zver i rastrgnula je u krvožednoj borbi. I ubila bih je. Previše je ljubavi da bi tuga mogla opstati. 

Znam, oduvijek je tebi bilo teže izaći iz svoje školjke na koju si navikao plašeći se svijeta i onoga što nepredvidivi život sa mnom može da donese. Ja, nestalna poput vjetra, prepuna života i ljubavi, spremna da zakorači u ludilo ako treba i ne izgledam kao materijal od kog bi sagradio šator za snove. Ti si stvorio rutinu života, ja sam moj zarazila bjesnilom. Uvijek si imao više da izgubiš od mene jer ja jedino imam nebo iznad glave, i ovu zemlju pod nogama. U džepovima ništa ne nosim, odavno sam teret prošlosti odbacila kao neželjenog gosta za večerom koji se pojavi nenajavljeno. Srce imam i ono mi je jedni ulog. U njemu sam oduvijek nosila tebe. I kad sam posrtala i kad sam pokušavala letjeti, i kad sam bježala od tebe i tragove zametala, i kad sam ćutala... Uvijek si ti bio taj nedostatak vazduha i poslednji uzdah na smiraju dana. Bio si ljubav mog jadnog neiživljenog srca i jedini čovjek pored kog sam blistala do zvijezda. Plašila sam te i tada, a plašim te i sada možda čak i više. Jer danas znam šta želim. 

Danas znam da se borim. Danas me nije strah. Ja sam moje izbore napravila i ne kajem se. Odrasla sam posle nas. Tugu sam odbolovala kao mamurluk i od svega je ostala samo želja i glad. Glad za ljubavlju koja u tebi stanuje. Glad za osmijehom koji je dopuzao iz prognanstva. Glad za zubima i glad za krvi, želja za ludilom i želja da te volim. Nedostajaćeš mi. U svakom trenutku. I u vremenu unazad, i u sumraku, i u svakom zamišljenom pogledu. I u svakoj kapi krvi, u svakom uzdahu, u sakoj zvijezdi padalici - bićeš ti. Ali neću da tugujem, i neću da žalim, i neću da se predam utopiji. 

Nedostajaćeš mi, i srce će mi se iskomadati onog trena kad dlan ostane prazan, ali i dalje neću da potonem u mrak. Jer vidiš, u mrak je najlakše potonuti. On se prilijepi kao katran za kožu i poput otrova ispuni svaki atom bića, i umireš na živo. Izdišeš udahom i gledaš unazad. To je isuviše lako. Umrijeti je lako ako nemaš za koga da živiš. Propustiti život je lako, mnogo jednostavnije nego uhvatiti se u koštac sa ludilom i odabrati sreću. U mom mraku ćeš ti biti svjetlost. U mom umoru ćeš ti biti voda. U besanim noćima ti ćeš biti san. 

Nisu šanse poput bijelih škriljaca rasute pod nogama. 

Šansi za sreću ima svuda, ali one za ljubav su rijetke. 

Njih ne ispuštaš iz ruku ni zbog straha, ni zbog ljudi, ni zbog svijeta. To prigrliš i voliš. 

Voliš za cijeli život. 

I zvuči zastrašujuće. 

Ali sve dok imam nas, ja se ne plašim.

Jer, lakše ću podnijeti da mi nedostaješ par mjeseci, nego cijeli život! 

Suvernir na stražarske dane

Hladna noć, januarska. Zima steže oko tijela, i srce se grči. Ležim u gnijezdu Tvog zagrljaja i dišem miris, u krv ga upijam, u džepove skupljam kao da ću od toga da jednom preživljavam. Jednom, kad ništa drugo ne budem imala osim sjećanja na mirise. 

Slušam te kako dišeš, i slušam ti srce kako odzvanja kao eho mog, privijem se još više i sklopim oči. Slušam kako toneš u san, i gledam se sa mrakom. Režimo jedno na drugo jer, kako minuti odlaze, sve sam svjesnija da vrijeme prolazi i da sam svakim trenutkom bliža praznim rukama, i hladnoj koži. 

I ne spavam. 

Ne predajem se snovima, iako bih voljela da jednom u životu zaspim pored tebe, kao da smo cijeli život tako spavali, jedno uz drugo. Da se probudim ušuškana u bajku. A ovako, ne mogu da zaspim. 

Plašim se. Plašim se da, kad otvorim oči, nećeš ti biti pored mene već mrak i izmišljotina. Ludilo u koje sam sama sebe uvjerila. Plašim se da će mi se oteti vrisak, i da ćeš ti nestati poput daha na hladnom vazduhu. Plašim se da ću shvatiti da te u stvari cijelo vrijeme sanjam, i kad se probudim, ruke će biti prazne, i ti nećeš ostati uz mene onoliko koliko mi je potrebno da me voliš. Onoliko koliko želim da te volim. A vječnost je mala, rekla sam ti toliko puta. 

Plašim se da sklopim oči jer vidjela bih sve te obične stvari koje sam toliko puta zamislila da ne mogu da razlučim da li sam sanjala ili je to stvarno tako bilo. Sve one jednostavne sitnice kojima započinješ dan, i sve velike stvari i stavovi koje tako strastveno branimo da na kraju završimo u još luđoj strasti, od koje i nestane struje, od koje se i zvijezde posrame, i nestanu sa neba. Plašim se propustiti bilo koji trenutak sa tobom, ma kako obično izgledao, jer znam koliko će ih biti bez tebe, i onda tako, graviram te u zenicama, u krvotoku, u sjećanjima, i udišem i ćutim, i ostanem budna. 

Zagrizem u kožu i oćutim toliko riječi, pocijepam ih u mislima, progutam ih i kao da mi kost ostane u grlu, jer nemam ni jednu dovoljno snažnu da ti opišem koliko te volim, i ni jednu dovoljno dugu da ti opišem vječnost. Uplaše me i zvijezde u tvojim očima, i uplaši me milion neizgovorenih riječi na tvojim usnama, jer osjetim ti strah ispod kože, osjetim paniku, i osjetim da bi me rastrgnuo u svoj toj ljubavi koju osjećaš, a opet... Plašiš se ostati bez mene, iako znaš da će te ova duša pratiti poput nevidljivih sjena. Ova duša koju si iz kamena spasio i u život je vratio. A mislila sam da je ljepše u kamen se uviti. Znam, sa svakim trenutkom sve sam bliže praznim rukama, i uplaši me dan kad budem bila živa bez tebe, i uplaši me još milion neizrečenih strahova. Uplaši me dan kad se budem vratila na ovo zgarište. Hoću li pronaći tebe ili spaljene snove? 

Otvoriš oči i kažeš "Pa ti ne spavaš." 

Nasmijem se i poljubim ti rame. 

Neko mora i stražu da čuva. 

Kad jednom ostavim puteve iza sebe...

Pratiti snove nije ni malo jednostavno. I pratiti srce još manje. Otkine se parče ovde, odlomiš parče onde, ostaneš nekako iskomadan i nepotpun, i kad ti snovi počnu disati za vrat ne znaš da li su to zaista tvoji snovi ili si ih samo usput negdje čuo; sapleo se možda od njih u unakrsnoj borbi između srca i razuma. A snovi su moji oduvijek bili puni soli. Nekad od suza, nekad od krvavog znoja koji bi me prelio kad bih morala da iznova i iznova pratim lepet krila na stranputicama za koje sam mislila da su pravi putevi i sigurne odluke. 

Soli mi nikad nije nedostajalo, al sreće... Sreća mi je uvijek nekako izmicala, ili se bar nakratko zameškoljila u mom naručju. Nekad nisam ni znala da je sreća, pa bih je i sama ispustila iz ruku, misleći to trnje neko niklo mi iz kože. I tako su mi nestale gdoine a da nisam ni bila živa. Ispucale su mi usne a da nisam ni ljubila. Duša se osušila i pretvorila u prah a da nikad nisam poletjela. Srce, iskomadano. Oči zamućene, ogrezle u krvi, i navikle na mrak. 

Pojele su mi godine dio mladosti bespovratno, ostale su zarobljene u nekim kancelarijskim fiokama, da se nikad ne oporavim. Navukla sam sivilo, Nammignula sebi u ogledalu i sklonila lik da sačeka neko ljepše vrijeme, da sačekam da ugledam nebo. Prihvatila sam običnost i živjela kako se i očekivalo od mene. I opet neke godine. I opet neko virjeme. 

I nekoliko bijelih vlasi kasnije, kad sam rekla da je dosta, i kad sam rekla Ne, i kad sam dala otkaz svima i svemu, tada sam izvukla sebe iz ogledala i uradila nemoguće. Izvukla sam jedan od snova iz teglice uvkoju sam ih spakovala, izvukla sam mali papirni čamac, i krenula. Odlazim. 

Vjerovala sam da će odlazak da bude jednostavan, da ću umjeti da prigrlim putokaze duše i da nikad više neću dozvoliti da moje godine prođu pored mene a da od njih ostane samo trag u nekom od dnevnika, da ne osjetim ponovo život u venama i sreću na usnama. Ne mogu da dozvolim sebi da moje oči ostanu uskraćene za svijet, i moji snovi da ostanu uskraćeni za let. Došla sam ovde odakle su svi moji putevi počinjali. Došla sam ovde da prezimim, da još jednom raskopam stare duhove, i kosti nezgrnute da izljubim, i da odem. Da zaboravim. Da ostavim stari lik iz ogledala u paket na tavan, i da odem. Da ne pamtim. 

Došla sam ovde da ponovo poljubim moj san, ali nisam ni slutila da ću i srce naći ovde. I sad opet moram da odem. Jer kad nekog voliš, daš mu slobodu da bude sve ono što želi i što jeste. I tako, za mjesec dana moji snovi će mi se okačiti o revere a onaj najdivniji moram ostaviti ovde, da ga sačuvam od oluja, da ga sačuvam od vjetrova, od soli koja se na mene nakalemila. Da ga ostavim kako kako bih mu se jednom opet vratila ako poželi. 

Gomilu papira kasnije, i uzburkanih emocija, prpremam se za naporan rad i eksploziju emocija. Pripremam se za život van granica, i van okvira ljudi koje sam sretala cijelog života. I ne plašim se. Ne plaše me kilometri, ni talasi, ni zemlje, ni ljudi. Ni zveri me ne plaše. Jer imam razlog za biti. Imam Nekog za voljeti. Bilo bi divno imati nekog za vratiti se. Ali ne plašim se. Jer moji snovi će me odvesti na pravi put, moj kompas u grudima koji je tako dugo bio disfunkcionalan sad ponovo pokazuje pravi smjer. I ne plašim se zakoračiti u svijet. 

Pratiti srce i juriti snove je jedino što je i važno. Kakav je to život koji će da stane u dvije riječi "Svejedno je", jer nije, jer važno je, jer život je i sreća je i ti si - i to je važno. Svaki trenutak, svaki udah i svaki treptaj - važno je. I kad se daješ, daji se cijeli, i kad voliš voli cijelim svojim bićem, i voli dodirima, i trepavicama, i usnama, i voli cijelim svojim postojanjem, ne samo onim među nogama, i grli ramenima, i usnama, i zapali cijeli svijet ako treba ali nikad nemoj odustati od sebe. Nikad nemoj prestati da sanjaš. Nikad nemoj prestati da se boriš za ono ti je važno, jer na kraju, kad i snovi postanu samo uspomene i kad te izda snaga i kad ti kosa bude bijela, neka te bore na tvom licu budu bore od radosti, neka ti srce bude ispunjeno svijetom i ljubavlju i neka oko tebe budu ljudi, i neka tvoje usne zaigraju od sreće kad pogledaš pored sebe onog kome si se uvijek vraćao. Budi živ, i budi srećan. To si dužan sebi! 

Ovde sam pronašla dio sebe za koji sam vjerovala da je davno postao prašina. Ovde sam oživjela. Sad opet imam nekog da volim, i kad pogledam svoj lik u ogledalu vidim sve borbe i sva odricanja, i sad znam da su me svi putevi uvijek vodili Njemu. I kad pođem, i ostavim drumove iza sebe i zaplovim okeanima, i kad budem pisala iz ko zna koje zemlje, On će biti moja zvijezda vodilja. Snovi bez ljubavi ničemu ne vrijede. 

Misli su mi uzburkane kao more, i osjećanja su mi pomiješana, ali kristalno je jasno - život pored mene neće prolaziti kao stranac, da me samo očeše po ramenu. Izvukla sam sve mrvice hrabrosti koje sam uspjela da pronađem, i napustila tu prividnu iluziju života, i zakoračila sam. I sve dok me On drži za ruku, ne plašim se. 

Šta tebe zadržava?

Kad ti kažem da te volim...

Kad kažem da te volim, ne mislim samo na to da volim tvoje oči i tvoj miris, i vrline i mane, i to što jesi, i sve ono što nisi. 

Kad kažem da te volim, ne mislim samo na ono što jesam pored tebe. 

Nisam ja neko ko zna da se uklopi u svijet i ko želi uopšte da živi po društvenim normama, i po tuđim pravilima. Nisam ja neko ko zna da voli kao što voli cijeli svijet koji u životu nije pročitao ni jednu bajku. Nisam i tome me učiš svakog dana i svakog trena. I sve više u meni vulkan ključa nemirima, i voljela bih da mogu da te zagrlim silinom ovog ludila koje osjećam. 

Znam, kiša je. 

I znam, tuga je. 

I znam, vrijeme je ono što nemam, i svaki tren je prekratak, i život je malo, i vječnost je sitna, i sve je naivno naspram nas. 

Znam, jer upravo vadim nož iz grla koji me sprečava da dišem, koji me sprečava da vrisnem, i pala bih na pod i rukama kidala zemlju, i suzama je zamutila, ali mi onda opet tvoji prsti pređu leđima i kosti mi trnu, i sve u meni vrišti za još jednim dodirom, za još jednim poljupcem. 

Progutam svoju glad u zoru, i onda satima još mirišem tragove, i sklapam ti lik pred očima. 

Jednom sam umrla za tobom. Za nama.

Srce sam u suze pretočila i na usta ga izbacila i zakopala pod nogama kad sam otišla. 

I naučila sam sva pravila života. I načila sam da plitko dišem, i još toliko puta sam bila meta bola, i još toliko puta sam pala na zemlju, i svaki put bih pomislila da moram da budem živa jer ako mogu bez tebe, mogu i bez sebe- 

I bila sam živa. 

Smijala sam se. I ćutala sam. Znala sam da smijeh zamrznem u petama i da kroz dane gazim kao vojnik pred strijeljanje. I ginula sam. I gubila sam. I proživljavala Poslednje dane, i novoniklo srce kidala, i krvarila iz vena i iz očiju. Sve sam. 

Htjela sam da zaboravim. Htjela sam da ćutim. I jesam. I ljutila sam se. I odlazila, i svih godina uporno mislila na nas. I kad nisam htjela. I kad nisam imala snage da dišem, i kad sam sklupčana na krevetu vrištala, i tada si bio jedini zagrljaj koji sam imala. Bio si i ljubav i bol, i suza i smijeh. 

I prošle su godine. 

Progutala sam misao da možda nikad neću biti na drugoj strani jastuka, i možda nikad neću ponovo biti tvoja, i možda nikad više neću biti ponovo cijela. Ni svoja. Ni ničija. 

Progutala sam misao da ću ostati tako okrnjena za cijeli život, sa škrnjavim malim prstom na nozi. I to je bilo u redu. 

I bilo bi u redu da nisam opet došla na ovo mjesto gdje su umrle moje bajke, i gdje sam ljubav zakopala. 

I bilo bi u redu da nisam disala vazduh koji si ti izdisao, i da nisam prolazila pored naših mjesta. I bilo bi u redu da sam ćutala i da sam se sakrila. 

Ali kako da se sakrijem kad u meni postoji milion mjesta koje si poljubio i kad u meni sve vrišti za tobom, kako da se sakrijem kad znam da si mi tako blizu, gotovo da te mogu opet udahnuti, i koža mi tijesna, i srce me ujeda i traži put do tebe, kao da je u meni od rođenja nacrtana mapa po tvom liku. Kako da ugušim ovaj vrisak u sebi kad se ruke same pružaju ka tvojim koracima, kako kad mi oči same lutaju ulicama, kao da je tvoj miris tajna šifra za moj život. 

Znala sam, od prvog zagrljaja u snijegu sam znala. U tom istom trenutku sve je prestalo. Sve što je ikad boljelo. Sve što je ikad nedostajalo. Sve godine koje su bile prazne i usamljene, i prognane, i sve što je postojalo. 

U tom jednom trenutku je sve nestalo i samo smo stajali nas dvoje. 

Sve moje brane su popucale, i svi zidovi su nestali u prašini, i ostao je samo tvoj zagrljaj. Ostala je samo čistokrvna ljubav kojom smo se otrovali do iznemoglosti. 

I zato kad kažem da te volim, zagrizem usne jer nemam ništa više od toga da ti pružim. 

Jer ako ti kažem da ću stati pred cijeli svijet, i pred sve armije, i pred sva oružja bez straha u očima ako me ti držiš za ruku; ako ti kažem da bih i srce izvadila sopstvenim rukama i dala ga tebi ako je potrebno; ako ti kažem da bih i zadnju kap krvi tebi dala - bojim se, ljubavi, da je i to malo. Bojim se da je i to ništavno u poređenju sa onim što osjećam kad si pored mene. 

I nebo je premalo i vječnost je prekratka. 

Voljela bih da možeš da mi kažeš da ostanem. Voljela bih i da mogu ostati. Da ne moram ponovo umrijeti, i učiti kako se živi bez tebe. Da ne moram ponovo da sadim iluzije i da ih uzgajam na plantažama Umrlih Snova. Voljela bih da i za još četrdeset godina budem tvoja maštarija i tvoje ludilo, i da pored tebe udahnem poslednji put. Jer to što u tvojim grudima kuca je moj smisao. 

Voljela bih da sa sobom ponesem sve tvoje mirise, i kad se jednom vratim, da me nikad više ne pustiš da odem. Da budeš Onaj Kome se Vraćam. 

Jer ako mi je ikad i bio potreban razlog za otići, ti jedino možeš da me vratiš. Jer ova ljubav... Više nikad se neće ponoviti. 

I zato, kad ti kažem da te volim, znaš da ne mislim samo na tvoje ruke koje obožavam, i na to što se uz tebe osjećam sigurno. 

Kažem da te volim jer ti si jedini razlog koji danas imam za disati. 

Ti si jedini razlog koji želim da imam za živjeti.

Ti si  jedini čovjek kojeg ću cijelog života voljeti.