Saturday, December 28, 2019

Obećala sam sebi više života i manje kajanja



Ne volim zimu. Ne volim kad mi je hladno. Ni od pogleda, ni od zagrljaja, ni od osmijeha. Ne volim hladna srca, ni hladne noge. Hladne riječi. A plašim se da je ta emotivna zima postala svjetska neizliječiva dijagnoza. Tužno jel da? Kraj je godine.

Zadnja subota otkucava, i snijeg je pao. Imam potrebu i želju da padnem u hibernaciju, da atrofiram i negdje u proljeće da ponovo progledam. Da li bi bilo drugačije? Da li bi možda otopila ovaj led koji se uhvatio u mreže srca?

Nije da nisam zahvalna na svemu što sam postigla ove godine. Ponosna sam na sve što nisam postala. Nasukala sam se na želje, nasjela sam na ljubav (hm, ponovo) iako to ljubav nije, otkačila sam šlepove, pokidala veze, oprostila, i upakovala onu četvrtu knjigu u jedno Srce od soli. Obišla sam djeliće svijeta, kupala sam se krsitalnim karipskim vodama, razočarala sam se u ljude, i umorila sam se.

Od biti stijena, od biti jaka, od zaludnih ljubavi, od razumjeti svakoga. Od svega. Od ljudi. Od neljudi. Od neljubavi. Od nedrugara. Od šume ljudi koji su pustili korijenje i ogradili misli tarabama i zakopali se u kreditna zaduženja. Od onih koji žive virtuelne živote, od savršenih fotografija i jelki i porodica, i od svega što sve to nije. Umorila sam se. Treba mi predah.

Zapelo je proljeće u meni. Zapeo je i osmijeh. Nekako sam toksična. Možda sam nagazila na neki smotuljak u mraku duše i odvojila sam se od svijeta. Od sebe sam se otkinula. Možda i to što je i moja ljubav posustala, kao i kod mnogih drugih ove godine. Ova decenija nije bila za ljubav. Nije bila za smijeh. Nije ni za život ali eto, preživjeli smo.

U meni se odmotavaju sjenke, osmijeh je nekako izblijedio kao previše oprane farmerice u doba epidemije, i zakrpe su se odšile da duša prodiše tamo gdje sam u trnje upala. Otpustila sam boli, i suze, otpustila sam tuge i oprostila sam svima, sve. Ja jesam, a karma nek radi svoj dio posla. Skinula sam breme tuge, skinula sam se gola i nad ranama prošapnula molitvu i u ogledalu sam se pogledala u zenice.

Obećala sam sebi više života i manje kajanja. Neka sam drugačija. Neka sam previše. Neka sam zaljubljena u svijet, u krila, u nebo. Neka mi je u venama živi pjesak umjesto krvi i neka mi je šejtansko groblje u grudima umjesto srca. Neka sam sve što jesam, i biću uvijek ponosna na ono što su se svi trudili da postanem a nisam. I voljeću mačke, i Jegger, i bijelo vino, i biću vegan i dalje. Pisaću pjesme, i pisaću život.

Obećala sam sebi da će moja istorija biti jednom ispisana na stranicama, i neće me biti sramota što sam imala komplekse, i što sam ljubav tražila u pogrešnom svijetu. Neće me biti sramota što sam se borila, i što sam te neke muškarce voljela cijelom raspadnutom dušom. Neka sam, ionako ih niko nije volio tako. Neće me biti sramota što sam bila jadan borac za svoje snove i što sam raznesena na sopstvenom ratištu. Naučila sam i obećala sam.

Obećala sam sebi da ću i dalje letjeti. Da ću biti sretna na svoj način, i da neću odustati od sebe onako kako su odustale sve one koje su pokleknule pred navalom društvenih normi i uskislih pravila. I voljeću opet jednog dana. Ali ne one koji me ne zaslužuju. Ne po svaku cijenu. Jednog dana pronaći ću svoj mjesec i svoje zvijezde i neće mi biti žao što sam ih čekala.

Obećala sam da ću umrijeti živa, i da neću živjeti mrtva.

I znaš, možda je vrijeme da na kraju ove neparne decenije pogledaš sebe u ogledalu, da oprostiš i osjetiš kako ti srce kuca. Da čuješ svoje želje i da obećaš sebi da ćeš biti svoj. Znam, živimo u svijetu materijalizma iako svi na mrežama pričaju drugačije. Pričaju jer im je potrebno odobrenje. A onda pobjegnu u svoj mali ružni svijet i sve što rade, rade zbog drugih, nikad zbog sebe. Jer ne znaju ko su.

Zato je najvažnije da ti poželim upravo to. Da saznaš ko si, i šta želiš. Da živiš ljubav i sreću a ne da samo čitaš o njoj i zavidiš filetrisanim fotografijama sa Instagrama. Da putuješ na sva ta mjesta koja lajkuješ. Da pišeš svoju knjigu života dok čitaš tuđe. I da budeš bajka. Svoja sopstvena, bez grižnje savjesti, bez krivice, bez odobrenja publike! Jer, na kraju, shvatićeš, nikad ti publika nije ni bila potrebna.

Živjeli!

Sunday, December 15, 2019

Danas radim sve zbog sebe jer - dosta je bilo

 Sjećaš se onog vremena kad smo bili klinci pa je mašta radila hiljadu na sat i nismo znali šta znači biti odrastao, nismo čitali Malog Princa i vijali smo se po nekim travama i ulicama, pravili Sneška i grudvali se dok nam gaće ne budu mokre? Jel se sjećaš? E bravo! Ja se ne sjećam. 

Moje djetinjstvo je prošlo kao da je japanski voz a nije mi ostavilo uspomene. Bar ne neke lijepe koje bih pamtila. Jeste, bilo je igranja u sokaku sa ostalim klincima koji me nisu baš voljeli jer sam bila nekako drugačija. Imala sam nos, i oči, i kratku frizuru, i čizme nasleđene od sestre, i bila je inflacija, i svi su se snalazili kako su umjeli. Ali sam ja bila drugačija. Možda nisam izgledala drugačije ali sam bila, osjećala sam to i tako sam se jako trudila da se uklopim. 

Bile su devedesete, i nema to nikakve veze. Neki roditelji nisu dopustili djeci da zapamte takve dane. Ja nisam imala vremena za to. Ja sam se krila ispod trpezarijskog stola, čitajući knjige i trudila sam se da pobjegnem u neku drugu stvarnost. Možda zato i ne pamtim djetinjstvo. Ni haljinice, ni cipelice, ni rođendane, ni sve ono što današnja nezadovoljna djeca imaju. 

Nemam ni fotografije. Par nekih slikanih u specijalnim momentima od kojih ni jedan nije bio moj momenat. Onaj koji ću pamtiti. Nema veze.
Zapravo, ima veze! 

Jebi ga, zbog takvog nekog promašenog djetinjstva sam poklekla mnogo puta u životu. Učila sam jer sam voljela knjige, ali i zato jer je mama insistirala na odličnom uspjehu. Čuvala sam se jer su mi uvijek govorili da budem pristojna i da se skromno oblačim i da se ne smijem toliko glasno jer "šta će reći komšiluk". Nisam se ljubila ispod komšijskih prozora. Nisam se šminkala napadno. Nisam ostajala u diskoteci iza ponoći. Mnogo toga nisam imala, ali nikad mi stvari nisu bile važne. Bilo je važno ono drugo, ono što su u knjigama zvali ljubav. 

Trebalo mi je trideset godina, depresija, gladne noći, promašeni fakultet, psiholog i gomila svađa da shvatim da ljudi koji nikad nisu bili voljeni ne umiju da vole. Ko je mene volio onda? Kako sam ja naučila? Ne znam. Iz knjiga, iz bajki, možda. Naučila me moja prva ljubav. Možda sam se rodila zatrovane krvi. Možda sam oduvijek znala da je ljubav u meni. Možda sa voljela onako kako sam sanjala da budem voljena. Ne znam, mogu da pametujem, ali iskreno, ne znam. 

Završila sam fakultet jer su mi natovarili ambicije i umislili da će se oni osjećati bolje ako im donesem tu diplomu u kožnom povezu. Mnoge sam stvari uradila zbog drugih, da bi me voljeli, da bi me razumjeli, da bi jednom bar željeli da me upoznaju, mene, ono što jesam. Za te neke nesrećne ljude koji ne znaju ništa o ljubavi uvijek sam bila samo neko ko se preširoko smije, previše mašta, naivno vjeruje, prelako voli i nema pojma šta je život. Neko ko piše tamo neke pjesme i voli mačke i još uvjek me ne poznaju. 

Znaš li koliko to zna da sjebe samopouzdanje djeteta? Koliko to zna da od djeteta, koje je gospodar univerzuma, da od njega napravi crva i prašinu mu baci u zenice, da ih obori u zemlju, u stopala, a ono za zvijezde rođeno?
Ne znaš? Bravo! Ali znam ja. 

Odricala sam se sopstvenih snova, šansi, mira, ljubavi, osmijeha, odricala sam se sebe k’o da sam jeres, zarad drugih. Zarad tuđih osjećanja jer, znaš, tako je lako da učiniš da se neko osjeti krivim. A ja sam bila kriva.
Kriva jer sam se oduvijek usuđivala da pustim glas kad su očekivali da ćutim.
Kriva jer sam besramno voljela. Jer sam ginula za ljubav.
Kriva jer sam se usudila da sanjam, da vjerujem.
Kriva jer sam se usudila da budem srećna, ovakva kakva jesam, drugačija, kaktusu nalik.
Kriva sam naučila da kažem da je dosta! Jer sam se usudila da ostvarujem svoje snove ispred očiju onih koji svoje čuvaju u vetrini, ne daj bože da se polome, kuda bi oni sa svojim promašajima. A već odavno im životi promašeni. 

Znaš, oni su ostali tu, u učmalosti i zagrobnom životu živih, vjerujući u medije i rijaliti programe, i dalje oboljeli od najveće zarazne bolesti - "komšijskog mišljenja", i dalje su ostali neispunjeni i nedoživljeni a ja sam se usudila da donesem snove sa putovanja, radosti i još šire osmijehe, usudila sam da potrošim nešto novca zbog kojeg sam bukvalno krv propišala, i kažu "Lako ti je da sad pričaš i učiš nas sreći, ne znaš ti kako je nama". 62 Nažalost, znam kako je njima, ali oni nikad neće shvatiti kako je bilo meni dok su gazili moje snove i dok sam morala da činim stvari za druge i ispunjavam njihove propale ambicije da bi mogli tom komšiluku da natrljaju na nos moje uspjehe kao da sam rasni konj za trku, a danas ih ne znaju ni nabrojati. Niti su nekad bili dio mojih uspjeha. 

Trebalo je da me puste da živm snove, da čitam bajke, da dišem te knjige koje i danas obožavam, koje me nikad nisu ostavile samu, koje su mi pomogle da se izvučem iz depresije i da se izborim sa svojim kompleksima. Kompleksima nastalih od tih ljudi koji nisu nikad umjeli da vole one koji su drugačiji od njih. Nikad nisam digle ruke, ali ovog decembra na kraju decenije, na kraju snage, dižem ih. Jer ma šta uradila, jer ma šta rekla i pokušala, ma koliko pomagala, voljela, plakala, i ma koliko čekala nikad neće postaviti to jebeno pitanje "Kako si". Nikad neće razumjeti moje rasparene čarape, umršene snove i rijei. Nikad, jer to bi bio njihov poraz. 

Možda sam mislila da sam nekad morala da budem uzorna i poslušna, možda sam mislila da moram da budem ona koja popušta, ona koja razumije, ona koja bezgranično i bezuslovno voli, ali ne moram. Ništa ja više ne moram. I dosta je bilo. 

Djetnjstvo mi je prošlo, pretvorilo se uprah. Mnogi su snovi nestali. Prespavani, nezavršeni. Ostavljeni. Mnoge su boli ostale samo moje jer niko nije razmišljao o riječima i postupcima. Mnogo sam dijelova sebe izgubila zbog drugih, i odrekla se - zbog drugih. Da bi shvatili, da bi me vidjeli, da bi me razumjeli.
Nikad neće.
I nek ostane tako. 

Ja usamljeni sam borac cijelog života. I ne plašim se više. Ne osjećam krivicu zbog svoje radosti. Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge.
Al ja više ne glumim u tuđim filmovima.
Dosta je bilo. 

Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge. Al ja više ne glumim u tuđim filmovima. Dosta je bilo. 

Wednesday, December 11, 2019

Još jednom obećavam neispunjene snove. I u redu je


Stojim ispred polica okićenih knjigama, osluškujem zvuke. Čujem pritajeni plač. Čujem sebe zakopanu negdje među tim policama. I ćutim. Pređem rukom preko obraza. Suvi su. Naravno da su suvi, suza nema, nemam ni pravo na njih. Ne danas. Spustim se do poslednje police, preplašene od snova, od prošlosti. Znam koje korice tražim, znam šta tražim.

Vadim sliku bez lica, sliku bez srca, a opet toliko punu života nerascvjetalog. Još jednom prolazi pored mene parada posrnulih snova i prebrzih odluka, prerano predatih borbi i uskislih uspomena. Još jednom uzdahnem i zaćutim. Zaćutim jer ne znam šta da izgovorim da umirim srce, da sakrijem očaj koji mi grca na usnama. Ne znam kako da ohrabrim sebe. Najstroža sam prema sebi, ali nismo li svi?

Sebi ne umijemo oprostiti mane, greške, padove, pogrešne i ishitrne odluke. Sebi ne umijemo reći da je tako moralo biti, da se neki snovi ne mogu roditi u pogrešno vrijeme. Sebi ne umijemo objasniti da su svi padovi u stvari letovi ka nama boljima, ka nama manje grešnima, da to što mi zovemo neuspjehom drugi zovu načinom, učenjem, rastom.

Najstroža sam prema sebi ali danas moram biti. Danas su mi ruke opet krvave, i vrisak se odlama još jednom. Nečujan i potmuli vrisak jer glasa nemam. Jer života nemam. Ni vazduha. Ni srca. Jer danas sam potpuno polomljena i ispucala po šavovima i samo tražim dobre niti da se sklopim, da sastavim ono što je ostalo od svega što sam bila.

Danas samo ja znam koji je datum, koja je godina smrti i čiji je to lik na prvozadnjoj fotografjiij nikad uramljenoj. Samo ja znam čije bi oči me gledale sa tog papira. Da sam samo bila manje zbunjena, da sam samo malo više bila hrabra, da sam samo imala nekog pored sebe da mi kaže će biti u redu.

I svake godine na taj dan pišem neku uspavanku nikad izgovorenu, molitvu nikad napisanu. Napišem da je u redu, da sam na korak od toga da oprostim sebi, da sam na korak da oprostim onima koji su zaboravili. Napišem da nije bilo pravo vrijeme za takvu ljubav, nizrecivu, nadmoćnu, božansku. I ništa manje ta ljubav nije snažnija ove uklete noči nego tada, kad sam se odrekla iste, i kad sam potpisala amputaciju srca, i rekla „U redu je“. To je bio jedini izbor koji sam imala.

Danas, opet, biram da pritisnem fotografiju tamo gdje je srce trebalo da kuca, da se pomolim, i zatražim oproštaj. Da oćutim i obrišem suve obraze. Danas moram da obećam još nešto.
Da obećam sreću.
Sebi.
Jer nakon svega, dugujem tim sklopljenim očima da budem srećna kao tada kako bi bila da sam samo imala malo više hrabrosti. Zato je danas moram imati. Možda se tada nisam borila, i možda sam se odrekla osmijeha i jedne neizrecive ljubavi. Možda sam tada bila slaba, ali danas moram biti jaka. Zbog sebe.
Zbog tog srca kojem nikad nisam dala šansu da me voli.
Zbog nerođenih snova.
Danas moram biti jaka da oprostim slabost.
I da kažem da je danas možda u redu.



Sunday, December 8, 2019

Ljubav ne pobeđuje, to su budalaštine

ljubav ne pobedjuje 

Eto te tu, pored mene, a milion svjetlosnih godina daleko. Ne dotiče me tvoja ruka a opet je osjećam na koži kao da sam zarobljena u nekom stogodišnjem zaboravljenom vulkanu. Ne mogu da ne uzdahnem. Ne mogu a da ne čujem erupciju sopstvenih oblaka koji se odlamaju sa vrhova razočarenja i gube se van mog vidokruga. 

Nisam razočarana. Samo uvelo tužna. Samo okrnjena po ivicama. Samo rasparana od tvog nepogleda. Nekako sam razdvojena kao da je vrpca među nama pokidana i džaba svi osmijesi, džaba svi pogledi, zaludu je nadanje. Tu negdje Ed Sheeran pjeva neku savršenu stvar, a moje misli su miljama daleko. I srce je daleko. Predaleko. Preskupa je ova erupcija. 

Koštaće me moje snage sigurna sam. Koštaće me moje slabosti. Koštaće me onog najvrijednijeg što imam a opet, moram da prihvatim da se svijet nikad nije vrtio oko tebe. Moram da prihvatim da sam uvijek ja bila svoja glavna uloga, a ne ti. I moram da prihvatim da ću te pustiti da odeš svojim putem. Nije ni vrijedilo da se razočaram. Trebala sam te sačuvati savršenog u svojim snovima. 

Trebalo je da sačuvam onu poslednju sliku koju sam zapamtila, uplakanu i raskomadanu tog jednog septembra. Trebalo je da samo pustim. Ovako, kako mi sad izgledaju stvari, ostarila bih pored tebe prije vremena, i dušu bih izgubila. Bilo bi to kao da je običnost zarazila sve ruske bajke i sve princeze bi odjednom postale domaćice (nije da imam nešto protiv njih), ali odustale bi od snova. Odustale bi od sebe. Ne mogu. 

Previše sam provela školujući se u paklu da bih pristala na verziju poluraja koju sam sanjala pored tebe. Jer nikad mi nismo bili raj. Nikad ne možemo ni biti. Bolje da te pustim da odeš. Da sačuvam fotografiju u dnevniku, da mi nedostaješ, da se napijem svaki put kad mi kažeš da me voliš. Izgleda da ću na dan sopstvene smrti još jednu nadgrobnu ploču isklesati. Dan sahranjenih nada sa nekim ko je ljubav. 

I eto, Sheeran je otpjevao svoju savršenu, a ja sam napisala svoju posmrtnu. I nek ostane tako. Nek ostanu snovi i glupave maštarije, nek ostanu moje razočarane želje prije nego im krila porastu. Bolje na zemlji da ostanu nego s neba da padnu. I tu je kraj. Tu se završavaju sage o ljubavi. Budalasta maštanja. Konačno je kraj bajkama. Dok ne dođe neko novo vrijeme. Za nas. Za mene. 

Tu negdje Ed Sheeran pjeva neku savršenu stvar, a moje misli su miljama daleko. I srce je daleko. Predaleko. Preskupa je ova erupcija.

Sunday, December 1, 2019

Noć kad je umro novembar

High angle fall season arrangement on wooden table Free Photo

U zaglušujućoj noći kad je umro novembar nije se čuo ni vrisak, ni tamponada srca koja je označila kraj jedne ere snova. Svijet u kojem AIDS više nije tabu je postao bogatiji za nekolicinu prerano okićenih jelki, dotjeranih kao one stare tetke iz prethodnog stoljeća u doba Sigmunda Frojda, sa peruškom na šeširu. Svijet je otišao dođavola i to je činjenica.

Raštimovana sam ovih dana. Zvučim kao klavir na kojem je Betoven smišljao sonate koje nikad ne bi objavio od sramote zvuka. Škripim, i jecam rasparenim notama, ali nakon smrti novembra, uglavnom ćutim. Ćutim jer sam prepuna riječi koje me pritiskaju, jer se nebo nakrivilo na desnu stranu i ulegla se ramena. Dramatična sam. Pretjerujem ponekad. Hladna sam, što je možda najgore od svega.

Heroj je davno umro u mojim očima. Ne tražim takve odavno. Činjenica je da uvijek kad sam okružena zidovima u meni zabjesne oluje. U meni se pobune gorštaci i podivlja mi krv. Razočaram se. Rastužim se. Nije to zbog jelke prerano okićene. Negdje je u meni proljeće zapelo. Negdje je ostalo jato lasta skuplačnih u grudima kao da su tu pronašle stanište, među trnjem kojim sam se opasala jer, naprosto, heroji su umrli.

Miriše mi vazduh na ratište. Miriše mi na nadolazeću oluju u obliku ljubavi koje ću se odreći kao Petar, jer tako mora. Jer postoje dani kad ljubav i jedno izgovoreno Volim te ne znači ništa ako je to put ka degradaciji srca i svega onoga što sam mukotrpno gradila sve ove godine. Čudna je ova nadolazeća zima. Ponekad mislim da u mojim grudima nije ni prestala biti, a opet voljela sam. Cvjetala sam proljećem i kitila se suncem ljeta. Bila sam toliko živa, a opet, ne čujem da kuca u grudima.

Možda je to samo zbog datuma. Utihnulo srce da oda počast sjenama. Umirilo se da ne čuje noć. Da ne naruši ovaj razočarani svijet svojom istinom. Gdje da pronađem ponovo snove? Gdje otkucaj srca da čujem još jednom?

U meni su se sledile godine. Još jedan decembar neparne decenije, i tamo neke previše nestvarne jelke. Udahnem jako, i ćutim. Tonem u sebe, u svoje dubine jer u svijetu nema ničeg iskrenog i zanimljivog. Heroji umiru svakog dana u dječijim očima. Svijet je otišao dovraga. Kažem, raštimovana sam. Nije za mene tuga. U meni je ostala vučica, da na mjesec zavija. Tiho i divlje.

U toj noći kad je Novembar umro, okamenilo se nešto u mojoj duši. Možda je oduvijek taj kamen tu bio kao umrtvljeni spomen na propale želje, na ono što sam bila nekad. Možda je tek sad tu srastao sa trnjem. Ne znam. Ali tu je. Stjena. Hladna a u njoj čujem tihi odjek sata. Detonacija odbrojava. Detonacija koja će i mene otjerati dovraga.