Znaš, to je srce.
Nije neka limena kanta koju ti možeš da
popraviš.
Nije to da je malo zarđalo po ivicama,
I sa par poljubaca sve riješiš.
Ne ide tako.
To je srce, a ne neki sat na navijanje
Kojem je stradao mehanizam
I ti ćeš jednim zagrljajem da ga popraviš.
Ne može.
Nismo mi od istih legura krojeni,
Krv je moja korozija tijela.
U meni čuče neke boli,
Samurajski mačevi isukani,
Svaki pod stopala postavljen, i učim da hodam.
Hodam onako kako znam, kako osjećam.
I ptica leti na svoj način, ne možeš je
naučiti da pleše.
Nisam ni mislila da će mi se mjesec razbiti o
glavu.
Znaš, ja sam moju kulu sama sagradila,
Nije me život zarobio tu i nisu mi vještice
bile zavidne.
Niko me nije osudio na samicu,
Ja sam odabrala zmajeve i kapije od bola
kovane.
Ti, takvi poput tebe,
Što nisu ni omirisali isparenje očaja
I koji nisu nikad ni prišli blizu pakla -
Ne možeš ti znati ko sam.
Ne možeš sklapati mozaik snova sa mnom u
glavoj ulozi.
Ja nisam za snove.
Ja sam za let.
Za nebo.
Ne umijem da gazim po pločicama
I mjerim sastojke za tvoje savršene kumove,
I ne
želim da sama mijenjam pelene,
I ne,
nipošto ne znam kako da zaspim pored nekog
Ko nije
gorio i svoj pepeo po vodi rasuo.
Ne znam
kako bi ti, satkan od kapi vode,
Mogao mene
uviti u kukuljicu gusjenice,
I čekati
da iz mene iskoči žena kakvu si sanjao.
A ja sam
sve osim nje.
Iz mene
oluje vrište, i krv mi ključa umjesto katrana,
I kosa mi
gori i kosti se rasipaju od ludila!
Cijela
jedna noć užasa kipi iz mene, a ti se plašiš.
Otrovaće
te moje usne, udaviće te moja žeđ.
Kako da
zaspim pored nekog
Ko i ne
zna da sam na drugoj strani kreveta,
Da sam
brojala zvijezde i ljubav sa vjetrom vodila,
Dok si ti
mirno snovima predao svoje bajke.
Kako da
zaspim pored nekog
Ko nikad
nije spavao u olujama,
I ko nije
u oči smjestio gromove,
I ko nije
bar jednom bio najviše sam.
Ja ne
umijem ni pored sebe zaspati.
Ni u
svoje se ruke ne znam uviti
A kako
bih u tvoj polovičan zagrljaj.
Ne možeš
vrane konje tek tako u miševe pretvoriti,
Nije ti
ovo pjesma o Pepeljuzi.
Znaš, ja
sam svoje srce na rukama držala.
U dlanu
mi je kucalo.
Ja sam ga
svojim suzama utopila,
I zato
danas suza nemam.
U so sam
ga sahranila i ja sam tamo umrla.
Kad sam
ustala, u sopstvene ralje užaša uvijena,
Znala sam
da je život vrijedan življenja samo ako si lud,
I ako
znaš u kom pravcu jednorozi odlaze.
I treba
da piješ vino, da ti zatruje krv.
I treba
da pustiš da ti srce možda ponovo izraste.
A ti, ti
nikad nisi ni svoju krv liznuo,
I ne možeš
znati kako cvile napušteni psi,
I kako plaču djeca u sirotištu.
Ne možeš znati kako slomljena krila zacijele
Jer ti nisi nikad letio.
Ti samo želiš biti voda.
A ja sam za oluje rođena.