Thursday, December 25, 2014

uz tvoj korak okretni taj karneval pokretni citav svet je mazoret....

- Kako si?
- Svejedno sam....
- Pa sta ti je?
- Svejedno mi je...

I tako dođu dani... Sjetim se sebe od neku godinu ranije kad su crne horde Mordora pustošile moje zemlje, moju dušu... Kad se crna rupa u mojim grudima širila kao naftna mrlja i ubijala sve što je lijepo, uništavala moj sjaj, gasila moje zvijezde... Sjećam se tog tužnog osjećaja - kad ne osjećaš ništa... A ne možeš da ne osjećaš... Osjeća ti se nešto, a mrtav si... Dišeš, a vazduh samo prolazi...

Znam ja dobro kako je to kad ti je svejedno gdje si, i sa kim, kad te nije briga dal nosiš glavu na ramenima, ili u torbi... Da li ti je svanuo dan, ili se prethodni nije nikako završio. Znam kako to ide, kad ti nije stalo, kad si okovan i ne možeš da isplivaš iz okeana, daviš se a ne osjećaš... Ne, jer već si mrtav.

Pamtim sebe od neku godinu ranije, iz vremena mračnih sila... Iz vremena kad sam zaboravila ko sam, kad nisam imala sa čim da osjećam. I samo pamtim... Ne želim nikad više ponovo da pustim da se moja crna rupa u grudima ponovo raširi toliko da me proguta. Sreću tražim u malim stvarima, u dječijim osmijesima... Krpim i stavljam zakrpe psvuda po mojim bušotinama, prespajam neke pokidane konce i rite koje se otcijepe od trošnih jedara moje duše. Ponovo osjećam... Možda ne kao nekad, možda ne cijelim srcem, ali osjećam... Dišem i živa sam... I nije mi svejedno. Ne više...

Svejedno mi je možda hoćeš i me ujesti za ruku, ili mi otkinuti nogu, možeš i vid da mi oduzmeš, ali samo mi nemoj srce amputirati, jer bez njega, bez emocija - umirem. Meni se osjeća, meni se voli, meni se daje, diše i trči... Život mi je u krvotoku, sreća na usnama... Nekad bez razloga. To me pokreće, to me gura naprijed... Rupa se smanjila, još je ima, još ima vjetrova koji biju i odnose, ali ne dam se... Liječim svoje demone, i nije mi svejedno... Jer laže ko kaže da jeste. To su tužni usamljeni ljudi. To su plašljivi ljudi, koji su se zatvorili u svoje školjke čekajući neku novu zoru, a tako zatvoreni ne znaju da je ta zora davno došla. Boje se, razumijem ih. Sigurni su u svom mraku. Ali još je ljepše biti na suncu u zoru, gutati sunčeve zrake, disati morsku pjenu... Još je ljepše biti živ.

I nemoj, ne može da ti bude svejedno. Otvori se... Otvori srce... Osjećaj... Pa bar i bol, plači, pogledaj kako život može biti jednostavan u svojoj ljepoti. Pa na kraju krajeva ako se i bojiš ljubavi - rizikuj. Zaljubi se. Osjeti život.
..

Tuesday, December 23, 2014

Meni već odavno smeta što godine prolaze....

Nije još mnogo ostalo... Sledeće nedelje u ovo vrijeme pripremaćemo se za doček Nove godine, birati haljine i košulje, frizure i naravno crvani ruž za usne... Neizostavno... I onda je vrijem da se svedu računi, da neko plati šta je dužan... Vrijeme je pogledati iza sebe i analizirati, fluorescentnom linijom napraviti rez, ispostaviti sebi račun, opaliti neki šamar, i tako... Nisu godine lako breme... Nije ni život toliko lak...

Godina... Prozujala je kao dosadni bumbar, a ni osjetila nisam... A bila je... Pa kao i svaka, prepuna svega i svačega... Od vrha do dna, seće i dtuge, smijeha i suza... Bila je... Velika... Šašava... Plačljiva... Po negdje slomljena... Bila je... Kakva takva - moja je... 

Pamticu je...
- Pocela je zaista uzasno, i sigurno mi je vec januar koju godinu ukrao kad mi je Dule imao udes... Mislim da ni on ne zna koliko sam se isplakala za njim, a nemocna da bilo sta ucinim... Hvala Bogu, jak je on, izgurao je, i ne mogu opisati koliko mi znači u životu... 
- Definitivno moje zore koje sam najviše voljela... Zore zbog kojih sam na posao odlazila neispavana, ali presrećna... Njih nikako ne mogu zaboraviti, na skretanju 40. 
- Saznanje da imaš oko sebe lažne ljude je jedno od teih saznanja, posebno za nekog ko je imao previše bolna iskustva sa lažima. Imati lažne i negativne ljude oko sebe je još gore, posebno za nekog ko uvijek pazi da ne povrijedi tuđa osjećanja. Ali prelomi se to, i onda počneš da brineš o sebi, nekako im okreneš leđa, ne vidiš i ne čuješ...
- Projekat "Godinu dana zahvalnosti..." koji nisam odmah počela, ali ipak sam ga dovela do 330 dana... Da li je moguće biti zahvalan svaki dan nečemu/nekome...? Moguće je, kad malo boje pogledaš oko sebe... Nikad se nisi zahvalio ljudima koji čine da su nam ulice čiste, i koji odvoze naše smeže, niti smo nekad bili zahvalni onim ženama koje održavaju hodnike Delte... Ja sam naučila mnogo kroz ovo... Naučila sam da primjećujem sitnice, da mi male stvari uljepšaju dan, naučila sam biti zahvalna za sve ono što imam i što nemam, na onom što jesam, ali i na onom što nisam, naučila sam koliko je malo čovjeku potrebno da bude srećan, i da nvac zaista ne znači ništa u životu...
- MrRight... Nezaobilazan ove godine kao moja najdraža unikatna dragocjenost koju mogu da stavim na policu u vitrini sa ostalim porecelanskim ukrasima... On koji mi je srce oslobodio da diše, koji mi je pokazao polje crvenih makova, u kojem izgleda još po nekad odsanjam... On koji me slomio... On, sa kim sada mogu da razgovaram, da se smijem opet onako iskreno kao nekada, da dišem i... Obilježio je '13tu, a evo i ovu... Obilježava je, gle čuda, na iste datume kao i tada.... Nadam se da sledeća ima neki konkretniji plan... :) 
- Prekinute niti jednog prijateljstva... Nije bilo lako gledati kako se kidaju strune ali moralo je tako... Ljudi se mijenjaju i to je nešto što moraš da prihvatiš kao prirodnu pojavu, kao kišu... Samo pažljivo treba birati kome smiješ vjerovati. 
- Užasna tragedija koja je odnijela toliko života u svojim bujicama... Toliko djetinjstava ostalo potopljeno, domovi raznešeni, uništeni... Ni malo lijepa uspomena, ali je ipak uspomena... 
- 10 godina mature... I ponovni susret sa tim dragim ljudima sa kojima se i nisam baš družila u srednjoj školi... Ali vrijeme i godine klešu i kamen i čovjeka jednako... I tako, bilo je to prelijepo veče (mislim zaista prelijepo), neke sam ljude vidjela prvi put posle i više od 10 godina... :) 
- Sergejov nastup na Evroviziji je bio definitivno osjećaj patriotizma... Navala i bujica gora od onih poplava... Ponosna na njega zaista... :) 
- Predivni koncerti Tonija i C.Jabuke koji su samo donijeli jedno lijepo ljeto u kosi... 
- Naravno, ono što je bio događaj godine u mom životu, iako slomljena, iako u ludačkoj borbi sa sopstvenim demonima... Moje pače malo, lavče moje... Moj sestrić, zrno graška... Taj osjećaj kad sam ga prvi put uzela u ruke je bio... Nezamjenljiv... Držati u rukama 3,5kg čiste sreće i esencije života... Neizrecivo...
- Najveća pobjeda ove godine... porazila sam svoje aveti, naučila da kažem Ne, naučila d kažem ono što osjećam, iskreno i direktno... Naučila da se svojih poraza ne smijem stidjeti, i da moji padovi nisu moji porazi... Sve svoje komplekse i neriješene probleme sam konačn spalila na svjetlosti sunca kao pokvarenu dušu nekog ukletog vampira... Konačno mogu reći da sam slobodna... Znam šta želim, i smatram to najvećim uspjehom... 
- Za kraj, ono što je najslađe na kraju - knjiga Deseto nebo, je dobila svoj izgled, korice, papir i samo još vazduh da joj udahnem i biće živa... Moje Deseto nebo, priznato... Moje čedo... I ne bih uspjela da nije bilo pravih ljudi, onih sa velikim srcem, znaš... Onih što im srce ne kuca u grudima nego i na dlanovima... Znaš već... To su ti oni ljudi koji svoju dobrotu dijele svima... Smijem li reći da je i MrRight među njima? Da je i on zapleo svoje ime među te listove... Ne bi bilo potpuno bez njega sigurno..

Bilo je tu svega i svačega... Moj Grof šašavi koji se grli kao čovjek... ma on i nije pas... Izgurala sam godinu dana uspješnog treninga, otkrila da mi je zdravlje malo pobrkano, ali i to će se srediti... Bila je to jedna lijepa godina, jedna predivna godina, i sledeća može samo da bude bolja i ljepša... Radosnija... Sa onim pravim osmijehom... Sa iskrenim srcem, sa puno moje ljubavi ka drugima i ka... Ma o tome će se čitati drugi dan... :)

A odluke... Pa i nema ih mnogo... Nastaviti trening... Biti bolja nego što sam do sad... Davati gomilu ljubavi svima... Biti nasmijana, i vesela... Pomoći koliko god mogu, i više od toga. Pisati više i ljepše... Pripremiti još jednu zbirku... Ne znam, nisam ih još sve donijela...

Do tada, želim vam svima prelijep doček, predivne snove, ljubav i želje... Neću još pisati o mojim planovima, biće vjerovatno još neki post do tada, ali..

Thursday, December 18, 2014

Sretni su ljudi ratari, njima su neki atari nebo i svet...

Kad shvatiš da moraš da promijeniš svoj način "modernog" samoubilačkog života? Kad ti se naruši zdravlje? Kad primjetiš promjene na tijelu i u ponašanju? Kako uopšte promijeniti sve loše navike koje imaš? 

Živiš u modernom dobu... Savremenom... Punom novih dostignuća, tehnologije, lakšeg života... Imamo manje finansija, ali srećni smo... Jesmo li? 
Imamo manje ljubavi ali ispunjeni smo... Čime?
Pored prijatelja u hiljadama, samo smo... Često i više nego što bi priznali. 
Zatvoreni u svoje prostore, trepćemo ka ekranu, čekamo neko čudo da se desi, čekamo nove ljude, slike, komentare... Prolaze dani, noći... I pretvaramo se u prašinu...

Nemamo naviku da živimo zdravo, padamo često u depresiju, razdražljivi smo, ne dozvoljavamo nikom da nam "soli pamet", mi smo jaki, snažni, savremeni ljudi, pametni, samostalni... Jadni... Mali... Manji od makovog zrna... Sve znaš, a u stvari samo na ramenima nosiš praznu školjku... I onda kad ti se zdravlje naruši, kad vidiš koliko u stvari papir u novčaniku ne znači ništa... 

Ja sam svoje navike promijenila... Cijele godine sam radila hrabro na sebi, mmijenjala sve što sam primjetila da ne valja... Nadograđivala i ulagala koliko sam imala... nekad i više od toga... Pametna stvar kod današnje tehnologije - možeš svašta da naučiš ako umiješ... I tako se lako moj život okrenuo za cijelih 180°, do 360 nisam jos stigla... Moj projekat zahvalnosti je skoro pri kraju, al vec planiram neki novi, jer to predstavlja izazov... 

Kad sam shvatila da je moje zdravlje i pored zdravog nacina zivota i dosta sna i dalje ugroženo, da još uvijek nisam uspjela da se izborim sa greškama ljekara, neznanjem i možda i pogrešnim načinom života shvatila sam da i dalje moram da učim, da i dalje moram da ulažem u promjene svoje ličnosti.. Zrelija sam, zdravija nego prošle godine (ove god sam samo jednom imala napad bubrega što je sjajno u odnosu na nekadasnjih 5+), ali nije dovoljno... Neko će reći da previše čitam o zdravom načinu života i da sam možda "opterećena" sa tim... Moja tetka kaže da ne treba da namećem drugima takve stavove... moj način života i moju "opsednutost" hranom koju jedem... Pa dobro, ako je hrana koja se ne bazira na ulju, hljebu, tjestenini i domacoj piti losa, onda da, jesam opsednuta... Čokoholičar sam, zavisnik od slatkiša i kolača.. Ali, došlo je vrijeme da se i sa tim izborim... Jer moje zdravlje e može da podnese više ni to... 

Vagam na tasovima - slatkiši ili zdravlje... Red crne čokolade ili zdravlje... Banane ili zdravlje... Jer nikakva vrsta šećera više ne dolazi u obzir... Znam da će moje zdravlje da prevagne, znam da ću i to malo loših navika iskorijeniti tokom godine... Znam da ću moći da pobijedim sve jer svjesna sam svoje snage... I pitam se često - kada nas je savremeni život toliko zarazio da više ne vodimo računa šta jedemo? Šta udišemo? Šta pijemo? Da li je vrijedno? Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, znam da je mnogima draža pizza od brokolija i pomfrit od spanaća... I možda zato ne umijem pričati o noćnim klubovima, i o najnovijoj modi... Ali znaću da sam uložila u sebe, u svoje zdravlje, u svoju malu organsku baštu koju planiram na proljeće... Jer ipak... Meni je stalo...


Monday, December 15, 2014

Možda Nova godina donosi spas...

Decembar je mjesec svođenja računa i podvlačenja onih zamišljenih crta preko kojih nećemo preći, a ipak nekako uvijek pređemo.

Mozak radi ubrzano i srce kuca pojačano... To je jedini mjesec kad se baviš matematikom, i kad jednostavno moraš da budeš objektivan... Iskreno, poslednjih dana mi često padne prošla godina i Decembar... I neki trenuci kad sam isto tako donosila odluke... jedna od težih je sigurno bila otići od MrRight-a... Otići onda kad ti sve govori da ostaneš...

Otišla a u mjestu ostala, i na tom mjestu ga sačekala da uhvati jedan krug oko planete i ponovo se zaustavi ispred mene... Čudno, baš sad kad sam pomislila da napišem nešto još o tom čovjeku koji je u par trenutaka učinio da se osjećam više živom nego iko - zvoni tel...

Telepatija? Privlačenje? Slučajnost? Čudo?

Nekako se čudno srce osmijehuje kad je on u pitanju, valjda zato što mi je ostao više nego drag nakon svega. Možda zato jer i dalje razumije neke moje male aždaje sa kojima se borim, a pojma nema o nemanima sa kojim sam ratovala... Da li bi nešto promijenilo kada bi znao? Da li bi tada umio ostati? Možda, ali nje u njegovoj prirodi da stane... On je neko kome treba nebo za let... Njemu trebaju ulice i okus slobode u venama... Treba mu sigurno more i jedna luka u koju se može zasustaviti svaki put kad obiđe planetu... Srce da voli, oči da gledaju, ruke da slušaju i usne da grle... Znam... Poznajem ga, bolje nego što misli... Ni svoje džepove ne znam tako dobro. Prihvatila sam sve njegove mane zbog kojih je MrRight... Da je drugačiji, ne bi bio

Sinoć sam se sjetila i tog avgusta, i treme pred prvi sastanak u životu (da da, u životu)... Nije mi žao... Nikad mi neće biti žao što sam poklonila ispisane stihove na raskršću 40, niti mi može biti žao što mi je srce tamo ostavilo svoje ugrize... Žao mi je što nije trajalo, i ako i za čim žalim ove godine onda je to TO. No, nikad se ne zna... Možda Nova godina donosi spas... Ne očekujem ništa, imam svoj put, promijenila sam se, ali njega čuvam kao dragocjenost u pepelu, kao moje tajno skrovište... Njegovo prijateljstvo mi znači do neba, moj smijeh sa njim vrijedi svog bogatstva, jer znam da je iz srca... Iz svih slomljenih djelića... Ona još kucaju istim ritmom, iako sam obećala... Obećanja nikad ne dajem, jer onda znam da ih moram ispuniti makar me koštalo...

Obećala sam... A mislim da sam slagala... Samo psssttt, ne mora da zna... Pokvarilo bi sve...


Saturday, December 6, 2014

...al' uspevam da jos jednom odolim da prosapucem da te nocas ruski volim...

Izgoriš na zgarištu svojih nadanja... Napraviš prekrivač od pepela i jastuk od žara, udahneš sivilo i nastaviš dalje otrovan do korijena... Crne krvi i crvenih usana, izgriženih do krvi... Samo nastaviš, koračaš po  staklu, ne osjećaš ništa, utrneš od krvi i stegneš srce. Ono ostane zgrčeno, neodraslo, kao suva pomorandža... Bez ukusa...

I ponovo... Ostane negdje žar... Negdje na samom dnu... Jedno zrnce... I nađeš se opet u požaru strasti, u požaru iz kojeg još nosiš ožiljke svud po tijelu. Svud po srcu... Dišeš... Ne osjećaš da si živ, ali dišeš... I raduješ se... Ne osjetiš kako počneš... Ozdraviš... Osjetiš... Želiš... I voliš... Život je opet šaren... Smiješan... Koračaš... I opet se nađeš u istom zagrljaju lijane, bršljan ti oko vrata, i ruke svuda po koži... I sve peče od ludila... Od otrova... Istog crnog mastila od kojeg si se jedva oporavio prvi put...

I tada si znao da je to jastuk za tvoje uglavlje, al crne leptire je teško sačuvati na dlanu... Teško im je čuvati bezbojna krila prepuna mraka... Al pustiš ga... nek leti, nek traži... Možda, ali samo možda se nekad opet vrati na tvoj dlan... I kad se vrati znaćeš kako da čuvaš svilu pod prstima... Znaćeš kako da napraviš porcelansku suzu na obrazu i da je sačuvaš kao unikat za sve slomljene... Znaćeš da je možda tvoj dlan siguran... Oživiš... Srce neko novo izraste u grudima... Ćutiš... Čekaš... Dišeš...

Nisu sve smrti teške i crne... Iz nekih se moraš opet roditi... Naučiti kako da drugi put ne udahneš previše... Da nekad ne zagrliš prejako... Da ne zaspiš prerano... Naučićeš da voliš, i da gledaš u svoj jastuk sa očima punim ljubavi a da se ništa osim mraka ne vidi... Da se ništa osim mirisa kože ne osjeti... Samo pusti, upleti se u bršljan svojih oluja, pusti da mrak odjekuje tvojim kricima, i voli... Voli i čekaj... Jer nećeš svaki put u zoru umrijeti...


...kada pletes svoj oreol za to i nema boljeg mesta nego mrak...

Umire jedan grad. Umiru ulice i drveće... Malo tuge u zrnu soli... Kopne djetinjstva, a mladosti već sa prvim borama... Prije nego su i kročili u ozbiljne teme. Šteta... Ni jedan grad ne treba da umire... Ni jedno mjesto ne treba biti zaboravljeno. Pa čak ni moje...

Pamtim tamo ljepše dane... Pamtim zelene zore, proljeće i zimu.. Pamtim djetinjstvo, i pamtim suze... Bilo ih je... Nisu mi bile važne mnoge stvari koje danas predstavljaju suštinu... Nisam znala koliko su sitnice velike u životu... Nisam znala mnoge stvari... Ali znala sam da pružim ruku kad je bilo potrebno... I kad nije... Izgleda da sam se rodila sa tim. Znala sam da moje ulice i nisu najzdravije ali to parče vazduha je bilo sve što sam imala.

Danas, moj grad nema ni to. Ovih dana čitam svuda o sivilu mog grada. Čitam i komentare, zanima me šta ljudi misle, zanima me koliko homo sapiensi mogu biti sebični, i koliko mogu biti saosjećajni sa onima koji za doručak piju mlijeko sa drugačijom vrstom čokolade... One crne... One gorke koja ti razara svaku venu u tijelu... Čitam i ma koliko da vjerujem da ima dobrih ljudi, ono što vidim me pokoleba, natjera me da se zamislim... Nije tajna da se u mom gradu sve okrenulo naopako... Odavno je tako... Tako smo valjda pustili... Nije tajna da je tamo već odavno posmrtni marš... Tišina Silent Hill-a... Ali ima osmijeha... Ima djece... Ima radosti...

Tamo je sve moje što imam, tamo je sve što sam nekad bila... Tamo je dio mene ostao zauvijek i nikad neće moći da izblijedi, ni da uvene, ni da izgubi sjaj usled pepela koji pokriva ulice... Tamo je i tvoje srce... Znam... Nije bilo ni malo lako spakovati srce u kofer i otići jer meni parče vazduha nije dovoljno za doručak... Primjesa tuge koja se vidi na zidovima nije moja boja... Ja vjerujem u sunce, i u ljeto.... I u ljubav... I u prijateljstva... Vjerujem u dobru stranu planete...

To što sam otišla ne znači da manje volim te zelene divljine koje je moj grad sakrio u svojim njedrima... Ne znači da sam digla ruke od onih koji su tamo ostali... Ne znači da manje volim blato kojim su ga posuli... Zato i pišem o njemu... Zato jer drugi ćute, i čitaju komentare... Zato jer moj grad umire... Davi se u svom pepelu i niko ništa neće uraditi po tom pitanju... Ljudi su mutirali, imuni na globalnu tišinu i crne pahulje koje lebde iznad njih... Oni i dalje žive svoje živote znajući rizi, znajući da su im djeca ugrožena, da im je zdravlje narušeno i prije nego se rode.., Oni i dalje žive, i herojski se bore sa tugom, sa tišinom... Sa izgubljenom mladošću... sa sivom budućnošću... Heroji mog grada, svi koji su ostali...

Umire jedan grad... Moj grad... Vezane su mi ruke, ali srce nikad... Riječi mi još nisu umrle na usnama... I dok je tako taj grad će biti živ...


Monday, December 1, 2014

Spusti svetla... Oduzmi gas...Smešnih stvari se bojimo...

U vrijeme mog djetinjstva Decembar je bio mnogo hladniji. Stari čiča sa dugom bijelom bradom, klecavim koljenima i hladnim dahom. Radovali smo se snijegu i pahuljama, klizanju i sankanju, radovali smo se toj magiji koja se krila u njegovom kaputu, Dok nismo saznali da Deda Mraz ne postoji radovali smo se i njemu, i Novim godinama, jelci i svom onom sjaju koji je čiča krio u svojim džepovima. Nekako je i vazduh mirisao na sreću. Ili je možda to tako bilo u mojoj mašti...

Danas, prvog dana, čiča se isplaka kao šašav, gromovi pucaju na sve strane, munje... Moj mali Grof drhti od straha, i gleda me svojim očima punim zahvalnosti jer se sklonio sa kiše. Gleda me očima koje me podsjećaju na moje dječije danas u izlogu... Prozujaše misli na neke davne uspomene, na djetinjstvo i bombone koje su visile sa jelke. I to je samo izmaglica u sjećanju. No, ne mari...

Život postoji da bi se pravile nove uspomene, da bi se radovalo novim danima. Praznici ne mirišu u vazduhu, snijega nema, ne škripi pod nogama... Po malo tužno reklo bi se, izgleda da je čiča Decembar baš ostario. Ali znam da još uvijek krije malo magije ispod kaputa. Po neku neostvarenu želju. Po neku sjajnu zvijezdicu... Možda ti godina i nije donijela baš ništa lijepo, ali ja ipak mislim da jeste... Mislim da samo nisi dovoljno zagrebao po površini... Sjeti se samo svih osmijeha kojih je sigurno bilo, sjeti se samo svih šetnji... I plaže i jeseni... Ma ima razloga da se veseliš čiči klecavih koljena. Možda Deda Mraz postoji, ali pusti dijete u sebi da vjeruje.

Budi dječije zanesen i zaljubljen u neku svoju ideju o praznicima, nem aveze što svi razmišlajju o toaletama, i sakoima, što će sve da ih uhvati neko kolektivno ludilo za dobrim provodom, žurkama, gostovanjima.... I ako ti se ne ide ni sa kim, pođi negdje sam, otputuj negdje ako ti finansije dozvole, zašto da ne ugodiš sebi? Pa možda baš tu sretneš nekog, možda se negdje usput zemlja malo pomjeri.. I ako nisi bio lud cijele godine, Decembar je pravi mjesec za to... Otkkopčaj svoju ludačku košulju i budi divlje zanesen snovima i osmijehom... Budi svoj, budi šašav, budi srećan, jer ionako ne možeš mnogo promijeniti namrgođenom facom... Zapravo možeš... Dobiće samo bore... I ostaćeš tako neki namrgođeni dosadnjaković koji nije umio da uživa u životu... 

Možda ranije nisam voljela Decembar, ali... odlučila sam da ga volim od danas... Pomoći ću čiči da ovaj mjesec bar bude srećan ako ništa drugo... Zašto da ne... Jer želim nove uspomene, želim srećne uspomene.... Želim biti ono što sam oduvijek trebala... Biti srećna... A ti? 

Wednesday, November 26, 2014

Sve Prave ljubavi su tužne... Ma ne, otkud ti to...?

Kažu da onog Pravog prepoznaš po udaru srca. Kažu to se osjeti negdje u nekoj žili, nekom krvnom sudu, i znaš. Ja mislim da je to neko izmislio usled napada Romantike. I to je garant bila žena, samo smo mi sklone takvim naletima Emotivnosti, da možemo da lupimo svaku glupost. Kako možeš znati da je nego pravi ili pogrešan za tebe ako se ne usudiš rizikovati da budeš slomljen, pregažen, rastavljen na dijelove... Upustiš se u to, i svaka zaljubljenost je baš ona prava, to je baš ono što čekaš. Sve ljubavi su prave, samo su neke srećne ili tužne. 

Ja vjerujem u čuda. Vjerujem u nemoguće. Vjerujem da sve ima svoje razloge i antitalente. Vjerujem da se ljudi sretnu zato jer su potrebni jedni drugima. I svi su važne životne Lekcije. Neko će te povrijediti do uništenja, ali ćeš naučiti da se izdigneš iznad tog bola. Neko će te voljeti do zvijezda, tebi možda neće biti dovoljno, ali hej - bar si jednom bio voljen. Naučila sam da ljude ne treba zadržavati u životu, jer oni vrijedni tvog srca će se vratiti, ostaće. Možda će odlaziti više puta zbog svoje nesigurnosti, ali ako vrijede, ako su Pravi, vratiće se. Ima onih koji se nikad ne vrate. Zapamtiš ih, čuvaš ih u Uglu Napuštenih Nada, i pamtiš. 

Čak i ako voliš nekog, voli ga cijelim svojim bićem, nemoj polovično, jer to je kao kad ti fali djelić u slagalici. Ne možeš biti kompletan. Nikako... Nemoj da voliš u dijelovima... I kad voliš nekog, daj mu slobodu da može da ode... Ne možeš nikog vezati za sebe, jer upravo ta Prava ljubav je slobodna, jer znaš da će ti se uvijek vratiti, da je srce samo tvoje... Jer srca se prepoznaju, nema to veze sa leptirima i insektima u stomaku... Srca se broje! 

Ko zna zašto se moji koraci ponovo sa istim oblacima nalaze... Možda da bi osmijeh blistao, možda da ponovim lekciju koju sam trebala naučiti ranije... Možda ću opet ostati pregažena hordama bijesnih vukova gladnih mojih emocija... Ali neka... Vjerujem u nemoguće... Vjerujem u Čuda... Vjerujem da ova godina još nije završila sa mnom... Možda neko zadnje čudo čuva baš za kraj... 




Monday, November 24, 2014

Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga niko ne može slagati?

Život je veliki blef. Igraonica za djecu. Partija pokera. Kako god...
Kažu mi da imam tople oči i osmijeh djeteta. Smijem se srcem, onako cijelim usnama... I glasno... Oduvijek je moj smijeh bio najglasnija muzika...
Ponekad ličim na dijete. Ostalo je toliko toga dječijeg u meni, neodraslog, minijaturnog... Neće musavica da odraste.
O sebi ne pričam, o onom što sam prošla. To zna mali broj ljudi, a ni oni ne znaju baš sve. To je lična agenda.
Ne znam mnoge stvari u životu kako izgledaju, kako mirišu, zvuče... Ali znam ukus laži.
Znam i te kako dobro.

Možda zbog mog naivnog dječijeg lica, ili sanjalačke prirode... Oduzeto mi je najljepše vrijeme zbog laži. Neka propala ljubav zbog istog. Prijateljstva srušena...
Neću reći da je bilo lako, nije. Nema toga što može da boli kao što je saznanje da te neko laže, neko koga znaš cijeli život, pola života, ili dva dana. Nema toga što može da nadomijesti istinu...
Istina - to je sloboda srca!

Ja i dalje vjerujem ljudima. Vjerujem u ljude. U ljubav. Vjerujem da ima iskrenih bar djelimično kao što sam ja. Vjerujem da ima onih koji su sposobni da vole van četiri zida. Vjerujem da ima tamo negdje neko čiji je dlan stvoren za mene. Ako i nema, pa šta da se radi... A šta tjera ljude u laž? Nesigurnost u sebe? Nesigurnost u svoje emocije? Ljubomora? Zavist? Đavo? Dobro, hajde, okriviću ovo zadnje...

Laž - mnogo zajebana stvar. Mač sa tri oštrice. Bumerang koji će se uvijek vratiti i tresnuti te pravo u glavu. Znam. Nisam ni ja bez grijeha. Znam kako je slagati, i znam kako je to nositi na savjesti i - ja ipak volim mirno da spavam. Svoje sam priznala, kaznu odlsužila i sa te droge se skinula. I nikad više. Ali toliko je zavisnika oko mene, toliko je onih koji mi pokušavaju servirati taj slatki okus otrova... I da sam još samo za nijansu djetinjastija možda bih i progutala. Već odavno me ne mogu slagati. Na njihovu žalost.

Iskren dok se ne dokaže suprotno. I baš uvijek nekako meni pred očima zasija hiljadu zvijezda istine, optužnicu srce digne istog trena, i uvijek ista reakcija. Još nisam naučila da ne zaboli taj rez preko srca, trenutna paraliza i nedostatak kiseonika. Svaki put isto... Ali, udahnem silom, prelijepim flaster preko reza, nasmijem se malo sebi malo izdaji, i nastavim dalje sa svojim djetetom da se radujem lijepim stvarima. Odahnem jer znam da jedino mogu vjerovati sebi i već dokazanim ljudima, nebu i mojim psima.

Odahnem jer znam da će istina uvijek naći put do mene, do mojih zenica. I zato se nemoj čuditi ako ti nekad, jednom okrenem leđa, ili osjetiš Sibir među mojim riječima. Ti možda nećeš ni znati da je tvoja laž otkrivena. Ja neću galamiti ni histerisati, niti ću te optužiti. Jer moje srce te već ampturialo i na prognantvo osudilo.

Wednesday, November 19, 2014

Mi smo bar imali neke veze s planetom i sa ljudima...

Sutra je Tvoj dan Grade moj... Svi ti čestitaju, šalju želje ispisane u koverti, utrkuju se ko će ljepše nešto da ti poželi... Ja neću biti jedna od njih... Ja ću uraditi ono što najbolje znam - napisaću ti nešto... Tebi koji si iznjedrio moje srce... Tebi koji si rasuo toliko ljubavi svuda po svijetu, da nema grada gdje te neko ne spominje... Ti si voljen, u to budi siguran... 

Ova današnja djeca modernizma i tehnologije ne mogu znati šta si ti nekad bio Grade, i kako su tvoje ulice mirisale lipom, i kako se svakog prvog maja palila vatra... Ne mogu oni znati da si ti bio grad prepun vojnika, ponosnih majčinih sinova koji su u tebi postali muškarci... Ne mogu znati da je tvoja čaršija bila svedok svih tajnih ljubavi i pogleda, tvoje su ulice slušale otkucaje zaljubljenih srca... Danas nema takve ljubavi, znam... 

Ne mogu oni znati kako je bilo odrastati u ulici brigade gdje smo se igrali žmurke svaku noć dok su nas majke tražile i dozivale na večeru i čašu vrućeg mlijeka prije spavanja. Ni kako je bilo ušunjati se u komšijinu baštu, ubrati najljepšu jabuku i pobjeći iza ćoška sav umazan od njenog soka... Niti znaju kako je nekad izgledalo ašikovanje, ostavljanje pisama kod prozora, kuckanje na staklo samo na blic da vidiš voljene oči... Ne znaju ni kakav je miris ruža iz komšiluka krijući ubranih, a kasnije i presovane u nekom spomenaru... Da se sačuva uspomena... 

Moj Grade, za tebe se ginulo, za tebe se disalo, tebi se uvijek vraćalo... Tvoje mirise jorgovana smo svi ponijeli u srcu... Nedostaje mi taj miris ovde u ovom betonskom sivilu gdje su i ljudi okamenili... Nedostaju mi Bajrami i miris halve, nedostaju mi i Božići koje smo zajedno slavili u Bumerangu... U onom improvizovanom podrumu koji se zvao diskoteka, ali je tamo sakriveno brdo prvih ljubavi i poljubaca... Moj Grade, iznjedrio si toliko ljubavi da bi cijela planeta mogla živjeti u blaženstvu i miru... Ti, koji nisi sada ni sjenka onog što ja pamtim... Onog što svi pamte... ne znaju današnji klinci, oprosti im... Ne znaju oni šta je gurabija, niti znaju ukus tvog kolača kod Darka... 

Kad sam bila mala, moja najveća želja je bila da porastem da se mogu popeti da sjedim na srnama... 
Odrasla sam gledjaući preparirane vukove i trčeći oko spomenika, odrasla sam igrajući se klikera, i praveći sneška... Odrasla sam u tebi Grade i znam da ćeš oprostiti svima nama koji smo morali da odemo... Svima koji smo morali da napustimo ono ognjište gdje smo dobili prve ćuteke, gdje smo se prvi put zaljubili, poderali koljena... Pamtim one Đurđevdane kad bi me babo isprskao vodom jer "valja se..." I pamtim one derneke kad je majka govorila "Idi uberi prut..." a ti odeš i ne smiješ da doneseš tanak prut, a bgm ne bere ti se ni onaj debeli... Kako god nadrljao si... Pamtim i odlaske na spavanje u 8h, a subotom je moglo i u 9h, gledali smo svi Bolji život i Srećne ljude, Nestašne godine i palili se na Michael Jackson-a i Nanu... Grade moj, pamtiš li i ti one ljetnje šetnje po tvom beskrajnom parku, po svim šumama koje smo neizmjerno voljeli... Znam, nema nas tamo više da raspalimo roštilj, nema nas na kupanju u Crni i Zeleni vir... nema ni rijeke, a ne nas... 

Sutra je tvoj dan Grade moj... i dok čestitke pljušte sa svih strana, ja ću ti poželjeti i obećati samo jedno... Želim da te nikad ne zaborave oni koji su napustili tvoje ulice tražeći bolje sutra... Obećavam ti da te ja nikad neću zaboraviti, bar ono što si bio meni... Odrasla i ponikla na tvojim ulicama, na tvojoj čaršiji, uvijek ćeš biti ponos mog djetinjstva i mojih tinejdžerskih dana... Obećavam ti da ću uvijek pisati o tebi, o onom što si bio, jer želim da tu uspomenu na tebe sačuvam kao sliku u ledu... zauvijek ukradenu od vremena... Znam, mnogima nedostaješ, i mi tebi sigurno falimo... srešćemo se opet Grade moj... Srešćemo se... Na kraju krajeva, ti si moj temelj, moj Rim... Od tebe ne mogu okrenuti leđa,,, 

Srećan ti tvoj dan Grade moj...

Sunday, November 16, 2014

Obeć'o sam al jebeš ga...

Ponovo iste oluje... Te oluje koje su se dizale u mojim zenicama svaki put kad bih zoru čekala na broju 40... Te oluje koje su mi znale napraviti stazu od oblaka da nikad zemllju ne dodirnem. Te oluje koje su znale da me potope na dno mojih očekivanja i sruše sve kule od karata kojjima sam gradila dvorac na bespuću. Dvorac za koji sam znala da će biti srušen... 
Jer MrRight ne umije da voli. 
Jer je moja rijeka snova daleko od mene a nedostaje do bola... 
Jer je moje malo zrno graška daleko od mene a ruke su prazne... 
Jer su prijatelji skinuli svoje maske i pokazali svoje krezubo lice prepuno bora iza... 
I nije bilo lako...

I opet isti miris u zoru... Isti bršljan oko mojih nogu, uvijen oko mog struka i preko ramena, grije me mrakom, i steže... I ja... Nemoćna da se oduprem toj snazi, tom otrovnom listu koji miriše bolje nego svi moji suncokreti. Jača sam... Jača nego ranije kad sam iste otrove u kožu upila, nadajući se da znam način kako da zaustavim zoru da nikad ne dođe. Jača sam, ali opet slaba za milion osmijeha koji me dočekaju na vratima od snova na broju 40. Na oblaku istog broja... 

Obećala sam... Obećala sam srce držati u okovima kao ranjenu zver, obećala sam dušu zatvoriti u mračnu škrinju da svjetlost sreće ne vidi. Obećala sam da će svaki osmijeh biti sirova iskrenost i da će svaki pogled biti samo bezobrazni smiješak moje tamne strane. Mog mraka... Obećala sam da će sve zore biti samo blagi odsjaj mraka, da neću udisati mirise kao nekad, da neću čekati kao nekad i da neću raspojasati srce... Obećala sam...

Kupiću crnu farbu i prefarbati sve moje odaje, cijelo srce u crno obojiti, da ga tako sačuvam od svega što je nkad moglo da bude. Od svega što još uvijek može da bude. Oduzeću mu mogućnost vida, i sluha, sva čula mu zapaliti samo da obećanje ispunim, dato na postelji od vatre... Sve ću učiniti da sačuvam sebe za moje zelene rijeke, za moja zelena mora, za mojih 6h unazad. Sve ću učiniti da moje podne bude zelena zora, pa makar i miljama daleko od mene. Moje srce će ostati netaknuta tvrđava, zarasla u inje i rastinje samo da obećanje ispunim. 

Ponovo stojim ispred iste vatre kao nekad. Taj ogromni požar opet isto miriše, isto osjeća, isto izgleda... Taj požar i dalje isto mami... Još nosim opekotine od poslednjeg kupanja u plamenovima, još nosim sjećanja na strah i bol... I bojim se, opet ću zakoračiti u isti plamen, opet ću se u njemu kupati, na njega mirisati, na oblaku sa brojem 40 spavati... I opet se bojim da će me bršljan na tijelu vezati, da ne umijem iz plamena izaći... Obećala sam da ću samo ples oko vatre igrati. Obećala sam... 


Wednesday, November 12, 2014

Čudo je navike moć...

Kad snovi dostignu vrhunce planina i počnu se sa oblacima družiti... I kad ti sunce bije direktno u oči, lukavo i inadžijski, kao malo dijete... I vjetrovi te golicaju pa misliš imaš krila, kao zmaj od papira želiš slobodu... Stani... Sačekaj... Ostani čvrsto na zemlji. Nije lako biti ptica, i nije lako sačuvati sebe u svakom trenutku. Dozvolila bih i ja luksuz da budem zvijezda, ali kad te ljdui surovo sunovrate u svakom letu, shvatiš - bolje je i po zemlji koračati sa očima dignutih put neba... Napraviti sopstveni svemir u srcu, naseliti ga dušom i biti nepopravljivo zaljubljen u život i ljubav... U sunce... Možda zato na proljeće sadim suncokrete...

Bilo je toliko trenutaka u prethodnim godinama kad sam mislila da ništa više ne može boljeti od raskomadanog srca i izgrižene duše...
Ali rane zacijele... Ožiljci ostanu kao uspomena, ali rane zacijele... Bol nestane...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da je najteže kad spoznaš izdaju dragih ljudi...
Ali vrijeme te prelije, bol izblijedi... I nadaš se da ćeš nekad oprostiti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da ništa više ne može da boli od samoće, napuštenosti..,
Ali zbog toga ojačaš i izrasteš u nekog ko zna da voli... I bol popusti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da su suze izvor bola, da niko ne treba da ih vidi, da niko ne smije da zna...
Ali sve suze svijeta kad isplačeš, ostane samo so... Bol presuši...

Bilo je trenutaka, i možda su to danas za mene najteži trenuci... Kad si srećan... Kad bi da poletiš do zvijezda... Okreneš se oko sebe, i jedino što možeš je da okreneš broj telefona, i niko se s druge strane ne javi... I ta bol prođe, možda brže nego i jedna druga, ali je najoštrija. Najsurovija... Jer znaš da ne smiješ da letiš. Znaš da moraš ostati prikovan za zemlju, i baš kao suncokret, vječno gledati ka nebu a nikad ne poljubiti sunce...


Thursday, November 6, 2014

Lepo sanjaj mišu nabareni...

Neki snovi jednostavno postoje da bi se odsanjali.. Da bi se ostvarili... Pa kad nekad negdje jednom se sjetiš sebe od prije, moraš se sjetiti i onih neostvarenih snova... I to su snovi koje nisi umio ostvariti jer ti niko nije rekao da treba da nešto želiš dovoljno jako.. Niko ti nije rekao da treba da uložiš sebe x 100 da bi uspio. I vrijedi... To zaista vrijedi doživjeti... da svoj san držiš u rukama.

Ja sam na ivici ostvarenja, još samo krila da mi porastu pa da mogu da poletim. Ja, ovakva kakva jesam, ponosna i samostalna, stidljiva i tvrdoglava... Mogu da prestanem da zovem sebe piscem u pokušaju. Ono na čemu sam godinama radila, odlamala od srca komade i utkala ih u riječi, prošila ih suzama i polirala tugom... Kaljenje u smijehu i ljubavi... Moje kreature, moji heroji... Biće ozvaničeni u štampanom izdanju. Ona ja od prije godinu dana ne bi nikad povjerovala u to. Ona ja od prije godinu dana ne bi bila ni ponosna na sve to. Bio bi to još jedan maleni pehar uspjeha u vitrini skromnosti. Pustila bih prašinu da napravi pokrivač na njoj i zaboravila bih. Ćutala bih, to sam tako dobro znala. Dok mi nisu rekli da skromnost ne postoji i da nije hvaljenje ono što je istina.

Ali ova ja od danas... Više se ne bojim, više ne strepim, više se ne krijem u sopstvenim sjenama. Izašla na svjetlost okupana ljubavlju i snagom dragih ljudi, sa njihovom vjerom u mene, samouvjerena i puna želje... Moje nebo, veće za broj... Moje nebo ljepše za paletu osmijeha tih dragih ljudi, tih boraca mojih prostora. Ja koja se igram riječima, i koja ih nižem kao bisere na vlat trave, vjerujem da postoji neka riječ veća od Hvala, neka riječ kojom se može opisati ono što ja osjećam prema tim ljudima koji su vjerovali u mene. Više nego što sam ja sama vjerovala. Zbog takvih ljudi vrijedi se smijati svakom novom danu... Zbog takvih ljudi znam da vrijedi pisati... Nadam se samo da ih neću iznevjeriti.

MrRight mi je rekao sinoć da sam se promijenila. Da nisam ista kao kad me sreo prošlog ljeta, na nekoj obali. Kaže da sam postala bolja. I puno mi je srce kad znam da je sve ono što sam ulagala u sebe stvorilo od mene jaču i sigurniju osobu. I to nije arogancija. Moj let do zvijezda je tek počeo. krila pravim od paperja ljudi koji znaju koliko mi njihovo prisustvo u životu znači, bojim ih u boju mojih snova koje sanjam možda i predugo. Ali znam da vrijedi boriti se... Znam da vrijedi čekati. Znam da vrijedi voljeti. Jer bez toga nema smisla.

Jer snovi najčešće vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare....




Friday, October 31, 2014

...i naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu gde jesi i naprosto je trista cuda sad izmedju nas...

Sretneš se na granici sna... Namjerno, slučajno... MrRight, posle toliko vremena. Za istim stolom... Borba pogleda... Ne znam zašto, ali bilo mi je drago vidjeti čovjeka koji je odlomio parčence mog sna i ponio ga sa sobom. Iste sanjive oči prepune zvijezda i zdenci beskrajne toplote, isti šarmerski osmijeh... Ja imuna na vazduh. Na virus emocija koji se pronio u etar. Imuna na sreću koja je zaspala.

Na tren samo se vratila sjećanja na mjesece obojene u more, na snove koje sam mislila da umijem zadržati, ali pijesak uvijek iscuri kroz prste ma koliko da ga čuvaš. Ne mogu da budem zlobna i da ga mrzim jer nije umio da bude srećan, jer ni svih ovih mjeseci nije srećan. Zbog paralisanih emocija kojih se boji, jer još uvijek nije spoznao sebe. Ja, sa druge strane, ja sam otkrila šta želim od života, ja sam obojila svoj svijet u okean zelenih želja... Ja znam ko sam, po prvi put u životu, i prvi put snažno vjerujem u sebe, u svoje snove i želje... Borim se za njih. A on, on ni sam ne zna čega se boji.

Vazduh je mirisao na parfem i sjetu. U očima se vidjela tuga, on nije ni bio svjestan da ja primjećujem sve, pa čak i način kako udiše. Meni je on uvijek drag prijatelj, bez obzira na sve, jer ja ne umijem da mrzim. Ali umijem da praštam. I to od srca. Zaista, kako možeš da mrziš nekog sa kim si dijelio jutra, i smijeh? Kako možeš da se probudiš, znajući da mrziš nekog ko je bio dio tvojih sumraka? I mržnja je osjećanje... I mržnja je emocija. Šta to onda govori o tebi? 

Znaš ono kad je nos uz nos i udišeš izdisaje, i kad sav treperiš od ludila, a znaš da ne smiješ ni milimetar da se pomjeriš naprijed... Taj mali tren kojim govoriš sve, a ćutiš do neba. Ne, MrRight je ipak moja lijepa uspomena, i sjetni osmijeh na licu, jer znam šta smo mogli biti, znam koliko je on mogao da se samo manje plašio sopstvenog srca. Ako zna kako njegovo srce izgleda... Ta priča, će ostati nedovršena i neispričana. Sad mogu bez drhtaja da sjedim sa njim, i pričam o svemu... Iako oči pričaju nešto drugo, iako znam da se uzdržava da ne popusti, da ne zaluta opet poljem divljih makova... Znam da se kaje. Znam da se pita... Ja mu svejedno želim sreću. Jer ne bih mogla biti ja, ako bi bilo drugačije.


Thursday, October 23, 2014

Rekli su mi da je došla iz Provincije...

U jednom skrovitom senjaku, na ivici irazuma i mašte, na granici nekih svijetova gdje je s jedne strane pucalo od ratova, a s druge strane letjele bombe... Ima jedno mjesto koje spava snom nepoznatih junaka. Spava, i jedva kao da diše. Znam to mjesto, rođena sam tamo. U jednoj ulici staroj vijekovima, prepunoj koraka, i smijeha komšija, neke brigade tamo iz propale države. Kažu da sam bila jako mirna i tiha beba. Možda... Ja se ne sjećam. Ali se sjećam mirisa domaćeg hljeba svuda u ulici kad sam bila mala. I sjećam se nekih lijepih trenutaka mog odrastanja... Razbijenih koljena u parku jer sam bila "mirna" curica... Jesam, nisu me mogli zaustaviti kad počnem da pričam, toliko sam bila tiha.

Tamo će sad zima. možda i snijeg je pao. Majka sad sigurno sjedi kod Smederevca, pije kafu, a babo se sigurno šeta po kući i gleda Tv gunđajući kako mu je dosadno... Sigurno je tako. A tamo, van te kuće cijeli jedan svemir se odigrava, daleko od mene i svih onih koji su morali da odu. Mnogi bi se vratili, možda bih i ja. Svi mi koji smo otišli sigurno svako jutro uzdahnemo misleći na te ulice kojima smo prošli milion puta, misleći na jesen u parku pokraj ribnjaka, misleći na beskrajne zime u minusu... I ja se sjećam takvih zima. I sankanja u nekom sokaku... I grudvanja... I radosti kad ujutru ustaneš u toplu kuhinju i tamo čaj i prženice zamirišu... Bilo je to neko lijepo vrijeme... Jedva uspiješ da se obučeš koliko trčiš da se baciš u snijeg... Znam, takvih djetinjstava je bilo mnogo...

Tamo je sad po malo sivo, nekako tužno bez svih nas. Znam da se negdje čuje pjesma, pije se prva kafa u kafićima, čitaju se dnevne novine, i obavezno se traži šifra za internet... Ne pričaju ljudi mnogo jedni sa drugima ni ovde. A meni eto nedostaje ta zima tamo, snijeg i miris leda u vazduhu. Nedostaje mi da se nabundam kao sibirski medo i da koračam kao robot od silne garderobe... Čarape, pa pidžama, pa trenerka, pa skafander... I još jakna i šal i kapa... Kako je to sve moglo da stane na nas? Čudnovata generacija... :)

I tako, jutros me nije probudio miris majkine kuhinje, i nije me probudio ni baba koji čisti snijeg ispred kuće... Oštri sivi hladni sjever koji zavija kao avet oko mojih prozora... Nema snijega... Nema ribnjaka.. Zima je došla, a moje srce sigurno nije ovde... A znam ni tvoje, iako se moraš obući i otići na posao, i juriti za dnevnim obavezama, za porodicom, djecom, I znam, kad na kraju noć obavije sve te tuđe ulice, i kad legneš u svoju bajku, pomisliš na svoju ulicu, sokak, na onaj mali grad na granici svijetova... Na smederevac i miris toplog mlijeka... I utoneš u san sjećajući se tog malog oblaka zvanog Pljevlja...



Friday, October 17, 2014

Al još se ne dam i još me ima...

Nije zima još došla na moja vrata, ni pod moje prozore iako je svaka zora hladnija od prethodne... Iako svaka noć zamiriše čudno na kasnu jesen... I bundeve... I karanfilić...

Ja i dalje prkosim zimi, i dalje se šetam po stanu u mom omiljenom plavom džemperu, u vešu, i getama, sa šoljom čaja od lavande... Sjedim pored otvorene terase i udišem zoru svako jutro prije odlaska na posao... I dalje svako veče kad mrak navuče svoj crni jorgan na sebe, ja sebi šapnem nije hladno... Osjetim vjetar kako kroz sve moje praznine provlači svoje pramenova kao konac kad provlačiš kroz onu sitnu rupicu na igli... Osjetim kako me zagolica na svim pukotinama... Znam, ličim na vaznu od porcelana hiljadu puta krpljenu...

Sva ispucala sam sitnim pukotinama svuda po svom finom porecelanu, ali i dalje je unikatna... I dalje strpljivo stoji u uglu i čeka najljepši buket suncokreta... Ponekad u mraku mi zasijaju oči, sjetivši se svega... I možda jedino pametno što čovjek može da uradi za sebe je da ostavi prošlost na miru da počiva... Ne buditi sjećanjima ono što je boljelo i ono zbog čega je srce kucalo... jer doći će nekji novi dani, ljepši i bolniji, sjajniji i prepuni života... Kako ćeš znati da ih osjetiš ako si još uvijek zatvorena konzerva čuvajući u sebi samo ono što je nekad bilo...? Kako misliš živjeti ako ne oprostiš za sve što je bilo...?

Neke rane još uvijek krvare kad zagrebeš, znam... Ali zašto grebeš? Oprosti i kao papirni brod niz rijeku, smao pusti... Pusti nek oteče... Otvori  svoje srce za nove dane, otvori ruke da na njih slete ptice, napravi gnijezdo u kosi i nosi ga svuda... Budi sretan jer imaš to nebo iznad sebe, budi sretan jer si živ, jer dišeš, jer nisi samo kip u nečijoj bašti...

I ako napolju pada kiša, ti u svoj stan pusti sunce, i sijaj zajedno sa njim... Jer loših stvari je tako mnogo, lako je pasti pod njihov uticaj... Biti sam je teško, ali biti sam i srećan - to mogu veliki ljudi. To mogu oni lavljeg srca koji znaju šta je bol, ali znaju i šta je sreća. A to je stotinu onih malih sitnica koje ne primjetiš... Otvori srce, i jesen nikad neće doći...

Wednesday, October 8, 2014

Nekad tišina zna prepasti džina kad ispusti krik....

Optužnica:

Optužuje se jedna vlast da je ubila Mladost nemilosrdno i surovo.
Kidala je dio po dio njene ličnosti, kao mravi Vremena, raznijela je u sitne dijelove da se ne sastavi.
Ubili su Mladost na svirep način.
Prvo su joj uskratili sposobnost kretanja, da ne može nigdje da ode, da bude tu kao kamen prikovana na jedno mjesto.
Zatim su joj zarili samurajski mač pravo u srce...
Oduzeli joj sposobnost da voli, da diše, da živi. Jel umire Mladost kad ne može da voli?
Ne, jer je ova Mladost ipak bila živa, gicala se i pokušavala da nastavi da živi...
Disala je sve dok joj nisu i vazduh oduzeli.
Boljelo je, ali Mladost je ipak bila jača.
Šta se dalje desilo? Hoćete da znate?
Pa ništa strašno... Uzeli su žar prepun ucjene i strepnje i sipali Mladosti niz grlo...
Oduzeli su joj sposobnost da govori, ali ona je i dalje imala oči, vidjela je namjere vlasti... Ona je i dalje osjećala na koži bičeve ropstva, okove na rukama...
Nije ni to bilo dovoljno.
Na kraju su joj u mozak ubrizgali kiselinu i oduzeli joj mogućnost da slobodno misli.
Oduzeli su joj sve - SLOBODU, RAZUM, EMOCIJE.
Jel umire Mladost kad joj oduzmeš slobodu????
Ubili su je polako, dio po dio.
Osakatili je i uskratili joj svaku šansu da bude živo biće, da preraste u Porodicu. Napravili su od nje dresiranu Zver, svog ličnog Franlještajna, svoju Nakazu...
Osudite tu vlast koja je ubila sve šanse za jednu Mladost.

A Mladost...
I ona i dalje ćuti...
Ona ne zna da joj mogu uzeti sve, ali dušu nikad... Ona ne zna da je rođena slobodna, i da duša ne pripada tijelu!
Ona ne zna da može i dalje da govori... da vrišti, najglasnije... Da kliče u ime slobode i pravde... Da se čuje glas jedne iskidane rijeke...
Ona ne zna da nema čega da se boji...
Ona ne zna da je najsnažnija ovakva, da ima najveću snagu sada...

Jer ona može da vaskrsne... 


Wednesday, October 1, 2014

Gedo Gluperdo, svu si zemlju proćerdo...

Kad bi me neko pitao koji grad u mojoj državi je najtužniji, ne bih umjela dati pravi odgovor...
Da li je to moj rodni grad gjde se djeca rađaju sa sistemom za disanje otpornim na zagađenja, i gdje su ideali davno potrošena roba... ili je to možda ovaj centar, glavni grad gdje ljudi leže na ulici u svojoj krvi dok vlast  gazi po njima bez milosti... ili je to grad na primorju, opustošen i proždran od onih gladnih političara kojima nikad nije dosta tuđe muke... Ponekad imam utisak da se političari u stvari samo igraju Monopola u stvarnoj verziiji, samo što s ulozi sada i naši životi... "Nije problem gospodine", kaže bankar, "samo recite koliko duša vam treba, sve je na prodaju"...

Kad bi me neko pitao koja je najljepša država na svijetu, ja bih ipak rekla ova moja... Puna ponosa i puna radosti, znam da nigdje na svijetu baklava ne miriše kao ovde, i znam sigurno da Badnjak nigdje ne gori sa više žara kao ovde... Sigurna sam da nigdje nećeš naći ovoliko različitosti na jednoj malo teritoriji, u jednom predgrađu svijeta. I sigurna sam da nigdje nećeš naći više topline nego kod žene koja diže svoje sinove jer je rano ostala bez muške ruke... I nigdje nećeš naći veću pomoć i podršku nego kod muškarca koji je spreman boriti se za svoje do zadnje kapi krvi... Nigdje toliko topline, a opet nigdje toliko tuge i toliko laži na jednom mjestu.

Ja nisam neko ko će da prećuti nepravdu i nisam hejter, ne... Ne mrzim nikog, ali imam ono što mnogi nemaju ili su zaboravili da koriste a to je zdrav razum. Imam srce u grudima, veliko kao kuća da znam kako je djeci koja liježu u prazan krevet grleći lutku koja nema jedno oko i ruku... Znam kako je samohranim majkama, i znam kako je ženama koje trpe nasilje u kući... Znamkako je djeci koja žele da napreduju, i koja su inteligentna ali nemaju podršku sredine jer nisu bliski vlasti... Znam kako je kad ne možeš da se školuješ jer je tamo nečiji kum progurao neznalicu da živi tvoj san... Znam i da u mojoj državi postoje svi oni osramoćeni ljudi čije su fabrike zatvorili, ostavili porodice da žive na ivici egzistencije... Znam da se ova moja omladina previše zanosi brzom lovom, dobrim autom i dobrim provodom, kao da su to neke vrijednosti koje se cijene,.. Jadne su to vrijednosti jedne države...

Moja ponosna Crna Gora je uvijek bila zemlja poštenja i časti.. Zemlja hrabrosti i zemlja istine... Moja Crna Gora ima te vrijednosti usađene u ovoj crnoj zemlji, i u ovom plavom nebu, u svakom zrnu soli ovog mora mediteranskog... Te iste vrijednosti su usađene duboko u mom srcu, duboko u mojoj svijesti da bih pristala da ih mijenjam. I ne želim se baviti politikom koja će da daje lažna obećanja i da otima i ono zadnje morala od mog naroda, Ne želim se baviti politikom koja će da kupuje ljudske duše od izbora do izbora, i nikad neću plaćati mlade da mašu zastavama i neću da kupujem ljude sa džakom krompira i brašna da bi bili uz mene. Nikad neću zvati ljude stanu iza mene, jer nisam ja ništa bolja od njih, niti ću ih zvati da stanu ispred mene jer meni ne treba živi zid nijemih ljudi. Ali ću zvati ljude da stanu pored mene, da stanu uz mene zajedno sa ljudima koji imaju iste ove vrijednosti u sebi. Zvaću one kojima je muka od laži i kojima je dosadilo da im djeca spavaju gladna, one kojima je dosadilo da svoje dostojanstvo gube u bolničkim hodnicima čekajući ljekare i sestre sa kutijom Pralina i 200 grama kafe, nek se zaslade da ih ne otruje ljudska tuga. Zvaću one kojima je muka od toga da su na evidenciji biroa koji služi samo za to odvoji one sa kumovskim vezama od nas običnih smrtnika, Zvaću one koji su noći provodili budni uz flašu vrele vode jer nemaju grijanje u studentskoj sobi, spremajući ispit jer nemaju 100e da plate ispit.

Moja država je ponsona država... I malo koja joj može parirati po tome, jer moja država jeste najljepša, ali je pogrešni ljudi vode u propast... Ljudi kojima je malo i da im zlato iz Ali babine pećine staviš na dlan. Ljudi kojima je lična korist iznad onih koji su ih birali, ljudi koji svoje bogatstvo gomilaju a naše buduće generacije i našu djecu ostavljaju sa planinama duga na leđima a ni rođeni nisu. I moj narod sramno ćuti na sve to, ćuti jer nema snage, nema krvi u venama, nema hrabrosti da sjedi sa onima koji već danima ostavljaju svoj život na pločniku boreći se zdravljem i svojim životom za svoje krvavo zarađene plate... Moj narod je negdje izgubio svoje moralne vrijednosti, i dozvolio da im se unište gradovi prd nosom. Razumijem ja to, morali ste... Ali ne više... Jer više moj narod nije sam, i ne mora da se krije u mišjim rupama, da šapuće ono što misli i osjeća. Jer ne mora više da ćuti i prodaje sebe i svoje pravo izbora, da bira i bude izabran. I zato ne zovem nikog da ćuti sa mnom... Zovem moj narod da stane uz mene, da bude iskren i da razbije okove straha od prava na slobodu govora... Jer ti si slobodan narod, slobodan da braniš svoje, da biraš, slobodan da budeš ono što jesi, slobodan da za svoje želiš najbolje.

Jer više nije pitanje šta će država tebi da da, njoj su sve oteli... Pitanje je šta možeš ti svojoj zemlji da pružiš da ustane ponovo iz kala i drača... Pitanje je da li želiš zaista da promijeniš nešto? Kreni od sebe...i stani uz mene... Stani uz nas!!!

Saturday, September 27, 2014

Ti budi daleko ti samo budi daleko zelena rijeko davnih momackih snova

Imala sam neke snove... Zelene... Moje, i tople... Strogo zaštićene kao najveću svjetsku tajnu. Čuvala sam ih tako dobro, krila ih ponekad i od same sebe, jer su bili jedino iskreno i čisto u mom turbulentnom vremenu. Moji zeleni snovi, sa usnama od stakla... Godinama sam ih čuvala, i sanjala, i u tome je bila njihova čar... Ta činjenica da se oni nikad neće ostvariti, zato sam ih i voljela jer me nikad nisu okrznuli ni povrijedili... Nikad me nisu izdali, a bili su moja snaga u dugim noćima kad nigdje izlaza nije bilo... Moje zeleno svjetlo spasa...

Kad je trenutak da se drekneš tih svojih snova? Da ih prefarbaš u neku tamnu boju i da ih se odrekneš zauvijek... Je li to trenutak kad ti neko šapne da će se svi ti snovi ostvariti, da ćeš biti dio zelene rijeke, da češ plivati u njenim dubinama i nikad ne ugledati dno? Ili je to trenutak kad povjeruješ, i zaplivaš i odjednom počneš da toneš... Uhvati te strah, panika, i toneš... Grabiš ka vazduhu a njega nema... kad je pravi trenutak odreći se svojih snova u koje vjeruješ? Kad ti ti isti snovi počnu nanositi bol jer želiš svim srcem da ih ostvariš?

Tražiš hiljadu razloga da i dalje vjeruješ u njihovo ostavrenje, tražiš hiljadu načina da se ne odrekneš svojih emocija, ali oni ti klize između prstiju poput pijeska vremena, klize i izmiču... Pokušavaš da ih zadržiš što duže, boriš se kao ranjena lavica kad štiti svoje malde, boriš se i kidaš sopstveno meso samo da zadržiš jednu kap u dlanu... Jednu kap samo... Ali ne ide... Tvoji snovi više nikad ne mogu biti tvoji kad pokupaj da ih ostvariš propadne... Nikad više neće biti ona ista tajna, i ista želja, biće samo bol...Pretvoriće se u prah i bolnu uspomenu i više nikad ne mogu biti tvoje svjetlo u tami... Biće otvorena rana na koju se svakim podsjećanjem sipa so...

Kad je ono pravi trenutak da se odrekneš svojih zelenih snova? kad i svaka kap isklizne iz tvojih zenica, ili kad shvatiš da neki ljudi jednostavno nikad neće imati hrabrosti da posegnu za svojom srećom?

Ja znam da se moram odreći, i da moram pustiti rijeku da teče, jer više ne može biti moja strogo čuvana tajna koja nosi u sebi eliksir radosti... Jer to više nije moj san... Neki snovi trebaju ostati samo to što jesu - snovi... Neki ljudi trebaju ostati samo želja... Jer neki ljudi nikad neće moći da se oslobode straha od ljubavi...

Tuesday, September 23, 2014

Život je more...

Probudiše me gromovi jutros... Na tren sam pomislila da mi je srce negdje u snu prepuklo, pa to odjek od miniranja se čuje... I kiša... Jedna teška, tužna kiša poput vriska... Ne nije me strah gromova, nije me strah oluja, spremna sam uvijek za njih... Strah me mirnog mora, jer ono sluti na tišinu, sluti na umiranje svih osjećanja, na crnu površinu vodde moje duše... Bojim se takvih noći, kad samoća odzvanja pregalasno u tišini, kad počne stezati u grudima i srce na usta hoće da iskoči... Misli da je ptica jadno, vinulo bi se u tamno nebo...

I onda, nenadano kao što je počelo... Gromovi zašutješe, nebeske suze presušiše... Vodopad tuge nestade pod jastukom... Kao i sve u životu što ima svoj početak i kraj, svoju tamu i svoje jutro... I uvijek vjeruj u to jutro, ma koliko ti besmisleno bilo... Ono mora doći, uvijek dođe... Nauči da ploviš u tami, nauči da raspoznaješ obrise mraka, i crna lica sjenki... Krpi i pokrivaj naprsline na duši, ušivaj pocijepana jedra, od kože ih svoje sastavi, ali ne odustaj... Nikad ne spuštaj sidro u tami, nemoj da se zaustaviš, jer vjeruj, baš tad si na korak od zore...

Život je previše kratak da bi se bojao, ali previše dug kad bi odustajao. Borba je ponekad preteška, ponekad ti se čini ii uzaludna jer talasi znaju biti preveliki, struje prejake... Znam ja to vrlo dobro. Znam i kad galije počnu da tonu, kad nemaš snage za vesla sa svojim robovima. Znam, ali sve oluje prolaze, ništa ne traje toliko dugo da ne može proći... Loša su vrmena, znam i to. Prijateljski vjetrovi su tako rijetki, sunce sve češće krije u oblacima, a ajkule vrebaju sa svih strana samo na jedan tvoj pogrešan korak. Znam kako je kad ti otkinu dio srca, pregrizu te na pola i ostave da krvariš, mučeći te tako što te ostavljaju u životu, da krvariš, da dišeš...

Sačekaj i tada, sačekaj i skupi snagu, zaliječi svoje rane i ustani, zalij ih usijanim čelikom svog krvotoka, svoje snage... Obriši suze i ustani, nikad nemoj ostati a ležiš na vlažnom tlu, na daskama koje bi posustale od tvoje težine bola. Ustani i preuzmi kontrolu nad svojim brodom, jer samo ti to možeš, samo ti znaš kuda trebaš poći. Nemoj da se bojiš, otvori srce i vjeruj... Vjeruj da među morskim nemanima postoje dobra stvorenja, vjeruj da među svim tim olujama ima i neka mirna luka, neki kutak za tebe... Vjeruj, i diši. Svoje rane nosi sa ponosom, nemoj da se stidiš da si nekad bio slab i ranjen. Tvoja snaga je u tome koliko možeš da budeš ponosan na svoje greške, na svoje padove, da budeš svjestan svojih slabosti, ali i svojih kvaliteta. Ti treba da budeš svoj najveći uzor...

Udahni sunce i okreni se uvijek ka novom horizontu...


Wednesday, September 3, 2014

Ja nisam luzer, ne naprotiv...

I ponovo neki novi početak... Stare navike, novi stil, malo drugog ritma. Ono vrijeme samo za tebe, samo kad si svoj... Kad imaš svoj mir u kom možeš da vježbaš ustajanje, disanje i plakanje. Kad se ne stidiš suza i bola i psovke... Kad skupljaš hrabrost da pustiš neke nove ljude u svoj svijet uz dozu rizika i straha da će te povrijediti, ali moraš da učiš da vjeeruješ... Jer šta bih ja bila kad ne bih vjerovala u dobro u ljudima...?

Ne želim da budem samo klovn i zabavljač na pozornici života od trošnih daski... da budem samo žongler sa hiljadu maski u kolekciji... "Eh, danas ćemo ovu sa širokim osmijehom... a sutra možda ovu sa malo sarkazma..." Ne želim da budem učesnik u maskenbalu ovog grada gdje se maske ne kupuju, već se rađaš sa njima... Od malih nogu te uče da ne pokazuješ emocije, da ne pokazuješ strah, da je sramota za muškarca da voli, da je sramota za ženu da plače... Ne želim biti ni publika u toj predstavi.

Ja svoje predstave pravim sma... One su stvarne, bez vještačke glume i lažnih suza... Svoje srce nosim na dlanu, široko otvoreno, jer ne želim više da ga krijem u sopstvenom mraku, iz straha da će ga neko opet pregaziti, slomiti... Jako je to srce, izdržaće znam... Nosim ga sa vjerom u sebi da postoje oni koji nisu rođeni ljudožderi da ga na živo kidaju... Nosim ga na dlanu sa vjerom da u svima postoji čovjek... Ali ne, nisam naivna ni glupa... Školovali su me mnogo gori od tebe...

Znam ja kao je nositi sve te kostime na periferiji i glumiti sporedne uloge, kriti se iza zavese, i šepuriti se gradom... I znam da posle nekog vremena i sam postaneš dim, maska, samo sopstvena iluzija... I znam da zaboraviš da osjećaš, da ne prepoznaješ sreću, ni radost, ni ljubav, ni tugu... Suze su ti nepoznata stvar, ali ne brini od njih se ne umire. one ne pokazuju da si slab, već naprotiv da si toliko jak da se ne bojiš sebe i svojih osjećanja. Da si zreo i da si čovjek...

Znaš, ja ne pristajem više na smijeh pun suza, na smijeh radi onih lažnih ljudi koji bi uživali u tvom bolu... Ne...! Jer nema ništa draže od sopstvene slobode srca da se smiješ kad to ti želiš, i da plačeš ako ti se plače... Samo kad budeš bio spreman da svoje srce izložiš i pokažeš ono što osjećaš moći ćeš da kažeš da si slobodan, da si oslobođen stega i okova društva današnjice... Ne plaši se bola, on je znak da osjećaš, da si živ... Ne plaši se ni suza, one ti peru prašinu da duše... Ne plaši se svog srca, jer ono je odraz tebe... A duštveni kompleksi u koje se tako očajnički želiš uklopiti... Pa, ja ih ne primjećujem, jer u gužvi uvijek vidiš one koji se izdvajaju... Koji se ne uklapaju... To su ljudi kao ja... Takav možeš biti i ti...

Wednesday, August 27, 2014

Srećan ti rođendan zlatokosi dođošu....

Bas negdje prije 10 godina sam je upoznala. Malu mršavicu plave kose i najšireg osmijeha koji sam ikada vidjela. Ali onog toplog, iskrenog... Onog kojeg nikad više nisam srela. Ona je bila moje zlatno, bila je moj oslonac u preteskim danima... Bila je moj osmijeh koji nikad ne mogu zaboraviti.

Znale smo sve, znale smo više nego što je trbalo riječima reći. Njena želja i volja za životom, i njena duša su mi davale snagu... Ona, moje Jare... Da, smiješno kako smo zvale jedna drugu, a i to je sasvim slučajno bilo. Ali nama je ostalo slatko i jedinstveno, onako kakvo je naše prijateljstvo bilo... Ona je znala moje strahove, moje komplekse, moje ljutnje i moje ljubavi... Znala sam i ja, i nikad nikom nisam rekla sva ona šaputanja koja smo dijelile. Bila je moje sve u tuđem gradu.

Al život je takav, mnoge stvari ne mogu da budu onakve kakve želimo, trnovit je to put, ali na neko trnje se navikneš, naučiš hodati po njemu... Ja sam se vratila mom gradu, ona je ostala. Naravno, takve prijatelje nikad ne možeš da ostaviš, nikad da zaboraviš, čak i da tunel kroz okean prokopaš i negdje u Kinu izađeš... Svaki susret je bio naš, uvijek prekratak, i uvijek nasmijan.

Danas, opet živimo u istom gradu ali se ne viđamo često, ne onoliko koliko bi željele. Tako je s obavezama u životu, nameću ti neka svoja pravila. Ona je danas mama dvoje predivne djece, predivna žena i i dalje je moje Jare sa najširim osmijehom na svijetu. Ona danas slavi rođendan, i umjesto poklona ja joj poklanjam ovaj tekst... Da zna da, ma gdje bila, ma kojim morem plovila, ona će uvijek biti moje Jare, uvijek će imati posebno mjesto u mom životu zbog svih trenutaka kad sam plakala sa njom i smijala se sa njom... I uvijek ću je voljeti kao da je od mog srca parče...

Srećan rođendan :)


Tuesday, August 26, 2014

Sav taj mali, sitan, običan svet...

Ustaneš, kao po navici. Spremanje, miris prve jutarnje kafe... Preskačeš doručak jer nemaš naviku. Na putu do posla toneš u misli kako ćeš danas pregurati dan, koliko kafa možeš da popiješ, a ako si žena šta ćeš da kupiš u Voliju za već gotov ručak. Ili možda da djecu pošalješ na hamburger ili pizzu, dobro je to za njih, baš su napredna djeca, u širinu... Toneš i dalje u razmišljanje... Sa kim popodne popiti kafu? Da li i večeras odglumiti umor i glavobolju da ne bi vodili ljubav...? Toneš i ne primjećuješ...

Ne vidiš ljude oko sebe, ne vidiš onek oji ti svakodnevni život čine lakim, jednostavnim. Ne vidiš one ljude koji nose narandžasto i koji ti možda nevaspitano dobacuju kada ideš ulicom, ali ti ljudi su razlog pa su tvoje ulice čiste, pa nemaš smeća oko kuće... Ti ljudi koji rade posao koji tvoj muž ne bi... I ti ih prezrivo pogledaš, opsuješ u sebi, nekad i naglas zavisi koliko jako udara PMS, i produžiš dalje. Ali hej, tako je to... Mi ne primjećujemo onu ženu u tržnom centru koja drži čiste podove, i zbog koje se sve sija... Ali sjaj vidimo. I mislimo da je to tako, jednostavno... Sve sjajno, kao čarolija...

Misliš da se tebi nikad to neće desiti, da jednog dana nemaš... Bacaš ostatke hljeba i ručka jer ne daj Bože da jedeš nešto sto je prenoćilo. Bacaš, i prolaziš pored one žene na ulici koja svaki dan na istom ćošku traži milostinju drugih. Ne, ti ne možeš tako nisko pasti... A ipak, ta žena ima više obraza od tebe. Kupuješ skupe magazine, i vjerovatno planiraš neko ljetovanje u Budvi, možda na Zlatiboru... A i ne sjećaš se one djece napuštene u domu, koji nisu željni ni ljetovanja ni novca, već onog što ni ti nemaš u srcu... Željni ljubavi, a ti nisi hraniteljska porodica. Ti si neko ko svaki dan baca hljeb, i prolazi pored gladnih pasa na ulicama. Ne, tvogh malog bišona ili maltezera ne bi dala ni za koje novce... Taj svoj mali izlog, tu paradu... Ne treba tebi pas, ni ljubav... Samo izlog za komšiluk, samo farsa za tvoj srednje staležni svijet... Da te vide kako si uspješna, porodična slika iz magazina koje kupuješ...

Bacaš cipele kad ti se potroše potpetice jer ti je prljavo ući u radnju obućara koji pošteno zarađuje svoj hljeb svojim rukama. Okrećeš glavu od djece Roma jer znaš da su to mali prevaranti koji su prisiljeni na takav život... Jer nisu ga ni birali. Misliš da se tebi ne može desiti ništa loše, jer tvoj život je skladan, jer imaš odgovarajuće veze na nekim položajima, imaš onog doktora koji će te uvijek uvesti preko reda... Tebe, lutku bez srca, i krvotoka...Šta tebe može da zaboli?

Ovaj veliki svijet počiva na leđima nas, običnih smrtnika, koji ćutimo i radimo, ćutimo i radimo, ćutimo i ćutimo i ćutimo i... Mi koji nemamo političke veze, kumovske veze ili pak tako uticajne prijatelje, koji ne dugujemo usluge i rate za kredit, i koji smo svoje sami stekli... Ova država počiva na leđima jednog takvog naroda koji spava začaranim snom, kao iz bajke, i ne primjećujući svijet koji ga krade, i koji ga gleda sa visine... Ne primjećuje jer ne gleda u nebo, jer zna da sve što poleti mora i da padne. Taj svijet mojih ljudi za koje pišem ove redove... I nek se stidi svak ko sa visine pročita ovo, jer nema hrabrosti u oči da me gleda.

Monday, August 25, 2014

I treba da se stidiš...

Ponekad se stvarno pitam dal je ovaj moj crnogorski narod normalan? Ne pratim vijesti, politiku, tračeve, skandal, ne čitam Gloriu u kojoj opisuju poznate i njihove vile i kule, i njihove svadbe, ko je s kim, ko se razveo... Da, ljudi svuda u svijetu uživaju da čitaju o tome i da zavide takvim ljudima na njihovom bogatstvu i slavi. Djevojčice reckaju te iste novine i lijepe ih u spomenare maštajući da će jednog dana i one tako da postignu, da se udaju za bogatog muža i da rode djecu i da imaju dadilju, i da žive srećno do kraja života.

Mislim, koja logika? Koji uzor? Koja bajka u napaćenoj Crnoj Gori? Ili možda nije tako... Možda je ovde baš toliko dobro i svi imaju posao, toliko dobar posao da su svaki dan lokali puni do iznemoglosti, da se voze auta čije se godište poklapa sa nekom klinkom iz gimnazije... Sipa se gorivo za 2e, nabaci se neki Iphone 5,6,7,8... (neki na taj način naučiše brojati do 5) i to na otplatu na par godina, pijucka se dojč 3h u fensi lokalu... Fuj, koja gluma. Nanaslovnim stranama novina svakodnevno piše kako je neki političar ojadio narodza neki miliončić... Ma šta je to za nas? Imamo mi, možemo mi... MI smo tegleće mazge za njih, žigosani vječnim siromaštvom, robovlasnička roba 21.vijeka.

Mi smo ti koji su dozvolili da se privatnici ophode prema radnicima kako im je volja, mi smo ti koji smo dozvolili da nam se taksisti obraćaju drsko i sa nepoštovanjem, mi smo ti koji su dozvolili da nas u hitnoj pregledaju ljudi bez iskustva, da nam postavljaju slijepe dijagnoze bez nalaza, i pretraga. Mi smo ti koji su dozvolili da naša djeca plaćaju ispite, da budu lijenčuge bez grama mozga, jer mama i tata mogu sve. Važno da imaju tablet, i PC, telefon na dodir i da ostaju posle ponoći na ulici. Mi smo ti koji su dozvolili da nam se sinovi sa 16 vraćaju kući pijani, nadrogirani, da nam se po primorskim gradovima klanovi bore za prevlast na ulicama, mi smo ti čije su oči slijepe i zamazane "ludim provodom" i "elitnim turizmom" dok nam se u najljepše more izlivaju fekalije, i sezona propada. Nema pas za šta da nas ujede.

Naši mladi ne mogu da dobiju stambeni kredit, ne mogu da dobiju posao, ne mogu da dobiju znanje, ne mogu da imaju slobodu govora, jer ne daj bože da neko progovori protiv... Ne, neka ih, neka ćute, bolje nisu ni zaslužili. Dok nam korupcija, mito i šverc cvjetaju kao kukuruz, ljudi jedva sastavljaju iskrzane krajeve, jedu jedan obrok bez mesa da bi djeci mogli kupiti knjige za školu, toj djeci koja ne znaju šta je skromnost i moral i poštovanje jer vide od drugih... uče od starijih, gledaju televiziju i igraju ratne igrice... Ta djeca koja ne znaju šta je rat u Gazi, ni šta je glad u Africi... Ta djeca koja nikad neće vidjeti Rim, ni Škotsku, ni Australiju jer će morati da rade dok im privatnici gule kožu sa leđa, i moliće za još, za bijednu platu kojom neće moći dap okriju osnovne troškove.

I moja omladina i dalje ćuti jer im je dobro. Jer im je neko iz neke partije obećao posao kad se domognu kolača vlasti, jer im je neki prijatelj tatinog kuma obećao da će da im završi te ispite... Moje cure i dalje ćute jer dizanje glasa nije za žene, jer je bojlei mati bogatog dečka koji ubija boga u tebi batinama, nego dići glas. Ćute jer im je bolje raširiti noge nekom direktoru nego se zaljubiti, imati gram poštovanaja prema sebi i svom tijelu... Ne,njih troše neki dripci iz Čorbine pjesme, neki starci i oni isti s početka priče... I nije ni čudo što mi je muka, nemam više antitijela za ovu državu, za ovo društvo. Nisam imuna više na to kad čujem kako se poslovi završavaju, kako se doktori kupuju, kako se ljudi prodaju.

Umjestnost je osuđena na izumiranje, ako imaš novca možeš i da se proguraš, eto iz zabave da izdaš knjigu, dok oni koji imaju talenta za to, ne mogu da nađu sponzore ni pomoć jer neće niko da uloži novac u knjigu poezije. Ne, jer ko to još danas čita... Važno je da se čitaju nijanse sive i da se klinke obrazuju o sado-mazo sexu. Ko još čita poeziju? Još gore, zar to još neko piše u Crnoj Gori? Da, pišu političari i direktori jer oniimaju novca da plate izdavanje, pa se izdavačka kuća ne stidi kvaliteta, važno je uvrstiti ime u svoje klijente, važno je zaraditi koju kintu, jer znate, u Crnoj Gori se teško živi.


Sramota. Crna Goro, narode Crne ore, stidi se i sram da te bude zbog svog ćutanja. Sram da te bude od svoje djece, i još više od samoga sebe!

Friday, August 22, 2014

Srce na svim jezicima znači isto...

Znaš, život ti je sličan jabukama... Onim zelenim, sočnim... Bez brašna. Bez gorčine. I kad je gledaš onako zelenu, reklo bi se savršenu i ne pomisliš da s njom nešto nije u redu. I ne pomisliš da možda neki vrtlog nemira spava u njenom srcu... Da možda neki crvić rovari kroz njen centar kidajući vlakna dio po dio... Gubeći svoju ljepotu... Ukus... smisao...

I ja imam mog crvića... Ovaj grad u kom sam. Ove ulice kojima trčim i svjetla koja gledam... Ovde su svi više toliko truli da se to počelo primjećivati na spoljašnjosti. Zalud redovno pranje i dezinfekcija, zalud pesticidi i prskanje protiv mrava. Već se osjeća ta trulež ljudskosti... Laž, zavist, ljubomora... Pa još ako neka bude veća od ostalih, malo više ponosno zelena... Zalud, i ona bude pojedena ovim gradom. Postane samo ljuštura od onoe ljepote nekad...

Još uvijek se borim. Još uvijek ubijam larve koje se sakupljaju oko mene, ne dam im da se razviju u napad na moje srce, ne dam im da mi se previše približe. Moje srce će ostati za onu vrstu zbog koje samo možeš biti bolji, za onu vrstu koja te hrani svojim nagrizanjem... To ti je nešto kao steroidi, al od ljubavi... Još uvijek odolijevam svim nalickanim izgledima, i slatkim riječima gradeći što jaču koru, što jači oklop, i sakupljajući onu slatkoću unutar vlakana...

Nije lako odoljeti tom sjaju, i onima koji ti pružaju na dlanu kamenje u zamjenu za bisere, maskirane u neke omote šarenih boja... Sa raznim vrpcama, mirisima... Nije lako prozreti kroz sve te folije, pazeći se da ne zagrizeš, da srce ne slomiš od takve... Jer pozlata je laž, ma kako je ljudi zvali... To nije ono pravo, nikad ne može biti isto... Pazi se... Takve ćeš poznati po mirisu... Previše dobro mirišu dabi zamaskirali svoj smrad... Bajke iz filmova i knjiga koje si čitao ne postoje... Realnost je drugačija... Nikad nećeš porasti toliko da se probiješ kroz oblake kao čarobni pasulj, ali nikad ne možeš biti toliko otrovan kao ona crvena jabuka iz bajke o Snežani...

Samo pazi koga puštaš u svoje srce...

Sunday, August 17, 2014

Biti isti, slobodan, biti samo svoj...

Kad u stoplaima imaš koraka koliko ja, i kad ti zvijezde na nebu izgledaju smiješno shvatićeš... Shvatićeš da u životu  postoje prioriteti, trenuci kad moraš da kažeš NE, trenuci kad moraš da priznaš grešku, i oni trenuci kad moraš biti iskren prema sebi. Ovo poslednje je najteže. U raznim situacijama pokušavaš ubijediti ljude oko sebe da si dobro, pokušavaš odglumiti da ti je dan dobar, brak savršen, glumiš sreću i prijateljstvo, orgazme i strast, odglumiš i uvjeravaš sve oko sebe da si zadovoljan svojim životom. Sve osim sebe... Lažeš svoju ličnost konstantno, samo da ne bi priznao da si u stvari nezadovoljan, da nisi srećan, da ti nedostaje nešto/neko... I proći će godine prije nego shvatiš da si u stvari rob svoje zablude, da si glumacu sopstvenoj tragediji, lažirana predstava za narodne mase...

Dugo mi je trebalo da razumijem, i još duže da prihvatim... Teško mi je i sad da priznam sebi svoje strahove, znajući da nikad u potpunosti neću moći da ih pobijedim. Ukroijenili su se duboko, pustili korijenje i ne umijem ga sasjeći. Ponekad se ne umijem odbraniti. Možda ću jednom samo povećati vojsku protiv njih, možda će nekad neko uspjeti da razumije... Da mi bude snaga... Da bude moja potpora... Možda tad neću osjećati sve ono što lijepim po zidovima ovog surovog grada prepunog primitivizma, zabluda i tuge. Nikad ovaj grad neće biti  moj sjaj. Jer ja ne umijem biti lažna zvijezda.

Odavno već stoji pedometar mog srca, ne broji korake jer nema te ulice kojom nisam prošla. Kad te ostave važni ljudi, i odgurnu oni još bitniji, kad nema radosti tamo gdje je oduvijek trebala biti, ni jedne kapi želje i nostalgije tamo gdje su ti prve suze pale... Tada ćeš znati... Ja ti želim da nikad ne osjetiš sumornu stranu samostalnosti i da nikad ne kreneš u potragu za svojim parčetom neba znajući da ga tu gdje tražiš - nećeš naći. Nije taj dio horizonta za tebe, znaš to, i ipak i dalje tražiš... Vjeruješ i nadaš se.

Ja sam stvorila svoj mir. Trčim da sačuvam zdrav razum, da ne utonem u ove jednolične ljude, da se ne povežu moji atomi sa njihovim zlobnim dušama. Jer danas nikom ništa nije sveto... Ni prijateljstvo, ni ljubav, ni porodica... Sve se svodi na trku za vremenom, dokazivanjem, jurnjavu da ti godine ne izmaknu... A u svemu tome jedino ti nestaješ... Rastapaš se kao karamela na prejakom suncu...

Jedina razlika između mene i ostatka ovog sumornog neba jeste što ja znam da priznam sebi da moje mjesto nije ovde... Znam da prigrlim svoju raznolikost i da je nosim kao najveći prden za hrabrost. Znam da biti sam ije slabost, i znam priznati sebi kad sam umorna... Kad me snaga izdaje... Lijek? Ono malo prijatelja koje čuvam kao bisere na dnu okeana, moje more široko, trening koji je nezaobilazni dio mog dana i očuvanja zdravog razuma... I onaj Neko... kog još nisam srela a u kog vjerujem... Al o Njemu neki drugi put...

Saturday, August 16, 2014

Ljubav ne pobeđuje, al je zato nepobediva....

Godišnji odmor je prošao brzinom svjetlosti. Neko u Pariz, neko na sjever, neko nigdje...
S godinama sam naučila... ma nema to veze sa godinama, tačnije. Iskustvo i život te uče mnogo čemu, i najvažnije lekcije se obično kriju u nekim sitnim stvarima. Za 10 dana odmora sam naučila dovoljno... I desilo se možda nekih sitnih stvari ali opet krupnih...
To su one lekcije koje naučiš u poslednjim dvadesetim godinama, prije nego zakoračiš u tridesete i počnu ti tražiti muža po proslavama maturskih večeri...

Lekcija br. 1
Ono što ti porodica može biti niko ne može. Ma koliko bila loša, ili dobra, puna trnja i zlata, svejedno, opet je to tvoj kutak neba, to je nešto tvoje što voliš i za koje gineš ako treba. Moja politika je "svakom po zasluzi"... čak i kad su u pitanju neki mnogo bliski i dragi ljudi. jer postoje one kočnice u nama, one granice koje postaviš kad prođeš neke stvari koje sam ja prošla rano. Krv nije nikad bila voda, niti može ma koliko da je razrijediš, uvijek će ti ostati genetska struktura i od tebe zavisi način n akoji ćeš se izboriti sa tim. Možeš da prihvatiš gene i budeš kopija svojih roditeolja, ili da iskoristiš najbolje od svega toga i stvoriš neku svoju ličnost. Ono što je jako važno, bar meni jeste, da ne smiješ da se bojiš da kažeš ono što osjećaš, ma koliko to ponekad bilo teško, ma koliko to znalo da povrijedi, i posebno kad su roditelji u pitanju - uvijek im reci kako se sodjećaš zbog onog što (ni)su učinili. Nikad nemoj da nosiš teret prećutanog na leđima jer to zna da slomi kad tad... kao čačkalica se prelomiš... i to ona Samurai, japanska...

Lekcija br 2.
Bila sam par puta u situaciji tokom godina da sa najboljim drugom kojeg znam 15 godina i koji mi je spasio život, da ne razgovaramo zbog mog momka... Tačnije dva puta mi se to desilo i rekla sam da se to više nikad ne smije dogoditi. Onaj sa kim trebaš da budeš mora da te prihvati takvu... Ovo se posebno odnosi na nas žene, jer mi smo mnogo više sklone zanemarivanju prijatelja zbog momaka. Ljudi sa kojima si prijatelj su ono što jesi, zbog njih si to što jesi, zbog onog što ste prošli zajedno si se izgradila u takvu osobu, i nije u redu da ti prihvatiš njegove prijatelje, a da on ne želi biti u društvu tvojih. Tvoji prijatelji su ti... i nikad ne treba pristati na manje, na odlamanje srca zbog nekog muškog ega, ili neke nebulozne ljubomore, nesigurnosti... Dragi moj, ako budeš siguran u moju ljubav vjeruj mi, neće ti smetati moji prijatelji, kad u mojim zenicama možeš samo sebe da vidiš.

Lekcija br 3.
Nemoj da odustaješ od ljubavi... nemoj da budeš sa nekim zato jer te komšiluk i rodbina pitaju kad ćeš se udati/oženiti (jer vrijeme ti je, jel, ulaziš u te trideseste)... Lijepo i kulturno im odgovoriš nešto onako sočno, i detaljno i malo iritirajuće, dvosmisleno... Ma pusti ih, nije te majka rodila za njih, već za onog nekog posebnog. Onog koji će znati da te cijeni takvu, da te želi u svakom trenutku, da mu nikad nije dosta tebe... za onog koji će te gledati kao cijeli svijet, i zbog kog će ti srce silaziti u pete svaki put kad te pogleda... Vrijedi ga čekati. Na kraju, ako ne nađeš takvu ljubav, ako se odrekneš ljubavi bar danas nije sramota roditi dijete, ili pak usvojiti... Zašto da ne? Zar samo zbog komšiluka, ili nekog reda, radi jednog komada mesa da trpiš nekog ko te ne poštuje i ko neće razumjeti ni djelić tvoje ličnosti? Ma zajebi bre... Neću, ne mogu da se udam bez ljubavi, ne zato jer se to očekuje od mene, ne mogu... Ja sam neko ko diše za ljubav... I vrijedi je čekati, vrijedi čekati taj zagrljaj moje rijeke snova...

Lekcija br 4.
Nemoj da odustaješ nikad, ni u kojim snovima, ni pod kakavim uslovima, ne odustaj,.. Nikad ne odustaj od sebe i svojih želja... Onog što želiš da budeš... Profesije će se mijenjati, ljudi u tvom životu, ali ne odustaj od svoje ličnosti... Jer važno je da budeš svoj, jak i samostalan... da znaš ustati, da znaš pasti, da znaš za šta se vrijedi boriti... A to se uči cijeli život, ali nemoj da se plašiš... U svakom danu izvuci nešto pametno, nešto lijepo, neku sitnicu i neki razlog... Vidjećeš, sve će dobiti smisao jednom i biće ti drago zbog toga...

Eto, ja sam opet na pragu nekih promjena, i još uvijek učim da ostanem dosledna sebi, i da gradim svoj živit na najbolji mogući način, neki svoj mir u kojem mogu da uživam, ali ipak da unjemu zadržim one ljude koji su vrijedni mog vremena i mog žrtvovanja. Znam da će mem oja ljubav čekati, znam da će mi srce tada biti potpuno, osjetiću to... To prirastanje i spajanje kao kad sklapaš lego kockice... Jednostavno će to biti baš TO... Ne želim prestati da vjerujem da t aljubav postoji... Ta ljubav koja ruši prepreke i koja je nepobjediva, ona zbog koje se i okeani preplivaju na samo jednom uzdahu...


Friday, August 8, 2014

...jedne noci ko ova znace Bog, doslikacu portret zivota svog...

Nije mi baš biilo svejedno sresti MrRight posle pet mjeseci izolacije...Izbjegavanja... I to baš na isti dan kao i prije godinu, kako i prvi put... Slučajnost... Da... Vjerovatno...

I odjednom sve slike pred očima, svi susreti, sve filmski nestvarne stvari i sve ono što sam osjećala i što sam željela... I osjetih tugu u srcu, žal za nečim što je moglo biti svo bogatstvo svijeta i više... Žal što nije uspjelo i po prvi put znam da nisam kriva, da sam dala sve od sebe, da sam bila najbolja što sam mogla biti... Ali jednostavno nekim ljudima nije dovoljno ni da im pružiš svijet na dlanu.

Osjetila sam drhtaj ruke u zagrljaju, i vidjela sam taj uzdah koji se oteo, i sjaj u očima, i opet osjetih sve ono što tako vješto skriva pod maskama svoje svakodnevnosti... Osjetih opet onog čovjeka u kojeg sam bila zaljubljena, onu dušu koja me vezala... Srce se ritnu kao divlji vranac, pojuri opet galopom, ali već trenutak kasnije sjetih se i onog dana kad sam saznala koliko nisko čovjek može pasti i koliko prašine može progutati i vrano moje stade... Opet ista bol preko srca presječe, i osmijeh se zaledi na usnama. Ostao je i dalje moja velika tuga, jer znam ...svijet je mogao biti mali za nas...

Ja sam izgradila opet svoj mir, posle njega sam konačno shvatila šta želim, uz njega sam naučila šta neću i ne pristajem na manje... Posle njega, po prvi put u mom životu me niko ne boli... Po prvi put u grudima kuca jedno zdravo srce, zaliječeno i bez posjekotina... Po prvi put znam ko sam... I ponosna sam na to!!! Voljela bih da je srećan, da ima sve ono što potajno želi a što ne smije naglas da izgovorii... Voljela bih da ponovo vidim onaj život u njegovim očima i onaj žarjer uprkos svemu on to zaslužuje... On koji mi je krila dao i pokazao mi kakvog je dodira sreća... On, veselo majmunče mojih dana...

Nadam se da ću ubrzo moći sa njim sjesti za isti sto, pogledati ga u oči i pričati o nekim običnim stvarima, bez drhtaja u stomaku, bez klecanja u koljenima... Nadam se da ipak, posle svega mogu da mu budem prijatelj jer šta bih ja bila ako mu ne bih željela sreću... Tom čovjeku kojeg sam mogla voljeti više nego što će ga ikad iko voljeti... U to sam ubijeđena... On,koji je bio MrRight u svemu, osim u srcu... On koji je prepun straha i ja ga razumijem... Ili sam bar pokušala...

Wednesday, August 6, 2014

Al vidiš, neko to odgore vidi sve, povlači te konce, igra se....

NAPOMENA: Ovaj tekst posvećujem onima koji su izgubili najvažnije, jer biti sam ne znači biti slab, već koliko si jak... 

Kad izgubiš drage ljude, bitne ljude iz svog života... Da li tad možeš reći za sebe da si sam? Da nemaš ništa? Kako se nositi sa bolom, sa nostalgijom, sa tim mučnim osjećajem da je život stao... Gdje naći izvor snage, volju i želju da nastaviš dalje u toj besvijesti...? Prekriti lice maskama svakodnevnice, a uveče, kad ostaneš go utapaš li se u svom bolu, jadu i suzama... Uspavljuješ li sebe jecajima...?

Oni najvažniji u mom životu su još uvijek tu... ali postoji toliko njih koje sam izgubila. Na ovaj ili onaj način. Bila sam sama, bila sam usamljena, bila sam ostavljena a i ja sam ostavljala. Zaboravljala... Padala i ustajala... I naučila... Naučila sam da ti nije najteže prihvatiti činjenicu da nekog više nema u tvom životu... Oni koje volimo nikad ne umiru, oni su uvijek živi u nama i kroz nas... Oni koji su otišli iz našeg života ostavili su tragove i sjećanja, ostavili su nas bogatijim za jedno iskustvo, za jedno sjećanje... Lako je raditi svakodnevne stvari, smijati se uprkos bolu... Najteže - izboriti se sa sobom... Pobijediti sebe u trenucima osame, pobijediti svoje sopstvene demone koji će uvijek prijetiti da te progutaju pred spavanje... Možeš izbjegavati da se boriš s njima, ali ta bitka te uvijek čeka, svako veče pred spavanje ti objavljuju novi rat... I ti imaš samo jedan izbor....

Izaći na bojno polje, boriti se svim svojim željama, ili se povlačiti svako veče i puštati bujicu suza preko tijela, spavati na vodenom krevetu u sopstvenim suzama. Teško je... Najteže... Znam... Možda će neko reći da ne znam osjećaj, ali nemoj suditi o meni jer nisi išao mojim stazama, nisi bio u mojim cipelama. Ne boli te sazanje da tog nekog važnog nema, jer je uvijek duboko urezan u tebi, živi kroz tebe i tvoja djela. Ne boli te ni bol... Boli te činjenica da si izgubio oslonac, da si izgubio nekog uz koga si bio jak... Pretoči tu bol u svoju snagu, izdigni se iznad sebe. Nije lako, niko nije ni rekao da će biti lako. Niko nije rekao da ćeš tu bitku dobiti za jedan dan.... jednu noć...

I još nešto... Sam si onoliko koliko dozvoliš ljudima da budu uz tebe. Sam si onoliko koliko želiš. Postoje ljudi koji imaju sve na svijetu, a tako su prokleto sami da nemaju sa kim podijeliti ni vic... Znam da je preteško izgubiti onog nekog bitnog, ali u znak sjećanja izgradi sebe onim što si naučio/la uz njega/nju... Izgradi svoju snagu i svoju veličinu od svih onih srećnih trenutaka, i učini ono što nisi imao/la prilke dok je taj neko bio uz tebe... I tako mnogi nastavljaju da budu uz tebe, da budu tu, kroz tvoja djela... Roditelji tako nastavljaju da žive kroz svoju djecu, ponosni na to kakve su ljude stvorili, ponosni na to što su uspjeli... 

Kad razmišljaš o svom bolu uvijek se sjeti da postoji i gora vrsta, da postoje oni koji žive u ratovima, u strahovima, u prašini i blatu, dok granate sijevaju oko njihovih glava... Uvijek se sjeti da postoje uništena djetinjstva, da postoje zemljotresi koji cijeli grad odnesu sa sobom... Sjeti se da je tvoja snaga u sposobnosti da pobijediš strah i bol... Jer život je tek pred tobom, toliko toga lijepog i neproživljenog, tamo negdje tvoja djeca čekaju da se rode, i uprkos bolu koji nikad možda neće potpuno proći, bićeš srećan opet...

Ne brini, kad isplivaš iz rijeke koja te kida kao najoštrije sječivo, vidjećeš da su neki drugi ljudi bili tu čekajući te da završiš najveću bitku svog života... Vidjećeš da možeš i na krov svijeta da poletiš svojim krilima... Samo nikad ne odustaj... Samo se nikad ne predaj...