Tuesday, February 13, 2018

Rasipanje života me naučilo da se sastavim...



Još uvijek sam pod utiscima nekih neprospavanih noći, i ove poslednje dane provodim u izmaglici upijajući svaki ukus i svaki miris, prije nego me daljina povuče u sebe, i prije nego se u meni slomi provincijska mladost. Upijam svaku riječ, i ukus maminog ručka, kišu i snijeg i magle mog grada, prije nego me progutaju okeanska prostranstva i prije nego se u meni rodi neko novi, odlučniji i hrabriji. Upijam i Njega u sebe, da ga zapamtim, da ne dopustim da me tuga obuzme kad se jednom na drugoj strani zemljine kugle probudim praznih ruku ali punog srca, tamnih očiju ali svijetle duše jer - spoznala sam ljubav, jer spoznala sam sreću, jer imam Njega, jer imam nas. 

Preplaši me kad zaronim u sebe i zagledam se u njegovu dušu, preplaši me količina ljubavi koja se tu stvorila gotovo niotkuda a znam, sve ove godine samo se skupljala u zdencu duše da bi se rasula u njegovim rukama. Bože, hvala ti na ovoj ljubavi koja me rodila!

U ovim danima kad se pripremam zakoračiti u nove izazove i naučiti neke nove lekcije koje će mi oplemeniti dušu, kad se preispitujem o važnosti prolaznih materijalnih stvari i vječnosti zagrljaja i prijateljske ruke,sjetim se onih ljudi koji, eto, i dan danas su prisutni na mariginama mog bivstvovanja. Prisutni su kao sjenke, kao ljudi koji nikad nisu ni razumjeli moje težnje ka boljem, moje strahove od napuštanja, moje kompleksne snove u kojima je toliko nedostajalo mene da su bili sazdani od svih strahova koji su me progonili. To su oni ljudi koji sami sebe nazivaju prijateljima, a koji nikad nisu bili tu osim kad je njima trebalo. Oni koji su očekivali toliko toga od mene, koji su grabili za pažnjom i žalili se što ih ne zovem i što nemam vremena za slušati tužne priče o crnoj hronici njihovog života. Ja sam težila ka suncu a oni i dalje kopaju rovove u zemlji i nikad ne pogledaju u zvijezde svojih snova. To su isti oni koji su uvijek čekali da im okrenem leđa kako bi mogli da zavide mojim koracima koji su me vodili uvijek dalje od njihovih ustaljenih života. Za njih sam uvijek bila "ona koja se usudila biti drugačija" i kao, da je to jeres, spalili bi me na lomači svojih uvjerenja, i za mnom prosuli glas jedva čekajući da posrnem. Šteta za njihove usamljene živote. 

Sreća je, međutim, što sam uvijek imala one prave ljude uz sebe, koji možda nisu bili tu da me fizički zagrle tako jako da se u njima izgubim, koji možda nisu mogli da mi nacrtaju osmijeh četkicom za sunce, ali su uvijek bili jedan poziv daleko, i uvijek su znali kako da mi obrišu suzu bez ijedne riječi. To su ljudi koje ja zovem prijateljima, i koji se ne mjere brojem poziva, i poruka, i brojem lajkova. To su moji ljudi koji su rasuti svuda jer život je najveća saobraćajnica koja te uvijek odvede tamo gdje trebaš biti, pa čak i ako je to daleko od onih do kojih ti je stalo. Ljude koji su važni uvijek nosiš u srcu sa sobom, i ti uvijek imaš besplatno mjesto za stanovanje u njihovoj duši. Ti ljudi će mi uvijek nedostajati. Bože, hvala ti za te ljude koji su bili moj podstrek za boljeg čovjeka u meni.

U ovim danima kad se tetoviram ljubavlju koju sam pronašla u ovom pustinjskom gradu da je ispod kože sačuvam za dane kad glad bude nepodnošljiva i kad mi sve zvijezde budu ličile na njegove zenice, ne mogu a da ne pomislim na one koji su ostali uskraćeni za ovaj okean u koji sam zaplovila, uplašena i rastrgnuta od sopstvenih nemanja. Sjetim se ljudi koji nisu nikad imali hrabrosti za svoje snove, i svoju sreću, ali su imali hrabrosti za riječi u kojima sam uvijek bila negativac jer eto, nisam ih željela, nisu mi bile potrebne njihove polovične trepavice, i oči okrenute samo ka sebi. Sjetim se i onih koji su zagrebali sloj zemlje u koju sam se sakrila, a da nikad nisu otkrili dubine u meni koje su pod Njegovim rukama isplivale iz svih nemira. Izgleda da mi se posrećilo, pa sam posle svih onih umišljenih znakova sreće, uspjela progledati kroz slojeve iluzija i uspjela vidjeti Ljubav u svom pravom obliku, u Njegovom obliku. 

I ta ljubav, koja me jednom ubila, sad me ponovo rodila, da jača i hrabrija zakoračim u snove i pokupim najbolje od svega, da bih za njega mogla biti još bolja, da bih ga još jače mogla voljeti, i da bih mogla sutra, kad se jednom opet vratim na prag života, da bih mogla biti stijena za njega i pamuk za srce. I možda ću se osjećati napušteno, i usamljeno, i možda će mrak me skoliti sa svih strana, ali u meni će uvijek gorjeti svetionik njegovog "Volim Te". Bože hvala ti na ovoj ljubavi za koju se vrijedi vratiti. 

Znam, ponekad budem dramatično rastrojena i uplašena, i zaboravim da je sasvim u redu plašiti se promjena koje dolaze, jer mnoge od njih će u meni probuditi davno zaboravljenu dušu, i snove koje sam rastrgla u neko svitanje. 

Tek kad sam ostala potpuno sama, spoznala sam svoju snagu, i sebe kao ženu. Možda me život namjerno bacio od zid, ne da bih slomila vrat, već da bih slomila oklop oko srca koje sam tako pažljivo u željezo zalila. Jer to srce zaslužuje da voli! Da bude živo! 

I kad sam umrla, i kad sam u svoju krv ugazila, vrijedilo je, jer danas sam se rodila iz sopstvenog pepela i zvijezde su sve čemu stremim. Zvijezde u meni, i one u Njegovim očima. 

Možda i jesam jaka danas, ali juče možda nisam bila i baš tada, spoznala sam razliku između prijatelja i čovjeka. Jer samo kad suze pokažeš svijetu vidjećeš ko neće zapeti za njih već će od njih napraviti bisere za tvoje uzglavlje. Te ljude ne daš. Njih čuvaš. 

I kad sam stajala sama držeći svoju dušu za ruku, potpuno izgubljena u lavirintu svojih osjećanja, shvatila sam da je jedini pravi put onaj na koji me kompas u grudima odvede. I danas sam tu, gdje me srce dovelo, pred njegovo uzglavlje sa snovima u džepu i hrabrošću lavice koja bi i svijet rastrgla na pola samo za njegov osmijeh. 

Pamtim i dane kad su moji džepovi bili prazni i kad je jedan obrok u dva dana bio bogatstvo, ali tada sam shvatila ko su ljudi koji su me voljeli zbog onog što nisam i zbog onog što nemam. Tada sam opet bila bogata, i shvatila vrijednost sopstvenog srca koje danas hrabro držim na dlanu da bi zaplašilo sve one koji ne znaju za istinu. 

I bilo je to kad sam izgubila ono moje, od srca otkinuto, i kad su Poslenje Noći duboko zarezale moju mačju dušu. Ta bol me naučila da je trenutak sa onim kog voliš, vrijedniji od cijelog života koji sa nekim provedeš u iluziji. Jer u jednom trenutku može da stane cijeli svijet. 

Na kraju, kad budem izdisala, to su trenuci kojih želim da se sjećam. 
Trenuci u kojima sam od djeteta porasla do duše!

No comments:

Post a Comment