Dani prepuni jurnjave...
Život prolazi tako brzo a da se i ne okrenem...
I onda sinoć dobijem tu sliku...
Te oči...
I u trenu mi prođu pred očima sve one napuštene njuškice za koje sam se borila, svi oni čupavci prepuni ljubavi... I zavrte se suze u očima... Jer ova grudvica nema ni ime... Ne znam ni da li će ga ikad imati... On je još beba, od samog starta ostavljen i uhvaćen... Još niko ga nije volio...
Za njega svijet je kavez... Tih par kvdrata bola koji još mirišu na one koji su tu bili prije njega.. Bili i nikad se nisu vratili... Zaspali, i nisu se budili... Tu, an betonu prepunom suza prethodnih stanara... Zidovi, prepuni cviljenja svih prethodnih... Čeka... Nekog... Ili nešto... Noć bez zore...
Ljudi troše novac na beznačajne stvari... Djeca odrastaju na fb, sa mobilnim telefonima, pažena i mažena da nikad zemlju ne dodirnu... A roditelji, odgojeni svako na svoj način ne shvataju da dijete treba da odrasta uz kućnog ljubimca... da treba da se uči pomaganju i ljubavi...
I opet te oči... Tople, i crne, i prepune bola... Tuge... Samoće... Kako neko tako mali može da stane u ovoliki prostor...? Ako ga ne ubije veterinar, samoća sigurno hoće... Ili još gore - mržnja onih koji brinu o njemu... Azil je tužno mjesto za odrastanje. Logor smrti gdje leži 8500 žrtvi ljudske surovosti... To je tužno mjesto za ove oči...
On još uvijek čeka, ali svako čekanje se završava... Od tebe zavisi...
Reći će neko "Zašto ga ti ne usvojiš"?
Ja sam jednom prošla moj dio pakla zbog rastavljanja s psom, za dva dana navršava se dvije godine bez njega... Ja još nemam svoj dom, da bih mogla njemu d ga pružim.
Reći će neko "A toliko djece ima..."
Znam, i tužno je što je naš narod još uvijek prepun prerasuda o usvajanju i hraniteljstvu... Macho geni i neki crnogorski ponos... Al ovo je pas... Ovo je štene... Ovo je stvorenje koje će nekom donijeti radost... Ovo je mrvica koja ne zaslužuje biti broj... Ovo je beba koja ne zaslužuje vječnu noć... Ovo je test za tvoje srce...
Friday, June 20, 2014
Wednesday, June 11, 2014
A kada odu svi, mi ostaćemo sami...
Još dan dva i pun mjesec... Još jedna cjelina zaokružena i potpuna. I kažu biće petak... Ja kao Dijete ljta, znak Vode, i Mjesečeva kći osjećam uvijek te promjene... Osjetim ih u nekim dubinama i nemir me ne pušta... Misli ne umijem da smirim, čak ni povremene drhtaje... Uhvati me sindrom Lutanja i nemam mira.. Nesanica mi pod prozorom izvodi najfinije rime, i Emocije se rasplešu po svakom uglu... Ne mogu da ih smirim, ne umijem da ih ukrotim... Mora da je zbog Mjeseca...
Rano sam naučila biti jaka... Ljudi koji me poznaju bi rekli čak i prerano. Naučila sam toliko važnih životnih lekcija, toliko ispita položila i još sigurno duplo više puta pala... Neke sam čak i ponavljala valjda da ih dobro memorišem, da nikad ne zaboravim... Ili sam možda mislila da neću napraviti iste greške... A uvijek jesam... I ti si sigurno...
Danas, na pragu neke nove decenije svog života još uvijek mislim da ne smiješ pokazati slabosti u javnosti... Da taj djelić sebe trebaš zadržati među zidovima svoje sobe. Čak si i pred sobom previše jak, nećeš da dozvoliš ni sebi da vidiš svoje slabosti... Valjda je to stvar samostalnosti. Kad navikneš da se godinama brineš o sebi i da se godinama oslanjaš samo na sebe izgubiš jednu jako važnu osobinu - vjeru u druge. Umoriš li se nekad od konstante jurnjave po bojnom polju Života? Umore li te nekad uzaludne bitke i brojne promjene, želja da svakog razumiješ i svakom udovoljiš a za tebe je lako - ti si jak, i snaći ćeš se, izdržaćeš...? Umore li te svi ti pogrešni ljudi koji su otkinuli po jedno parče tebe i odnijeli ga, rastrgnuvši te tako do iznemoglosti... do nesposobnosti da zaista nekom pripadaš cio... I onda kad sretneš nekog ko te može voljeti tako nepotpunog - ti nemaš snage da se pokazuješ, ne smiješ da se osloniš jer su ti toliko puta izvukli tlo pod nogama...
Danas, na pragu neke decenije ja još uvijek zaboravim da sam žena, da sam dijete, da sam čovjek... Još uvijek mislim da trebam biti stijena od soli, okružena trnjem kao oklopom... Još uvijek zaboravim da nije sramota plakati, da to nije znak slabosti već sposobnost da priznaš da u tvojim grudima kuca živo srce, da te još nisu u potpunosti rastrgli. Znam često da zaćutim i pobjegnem u svoje nemire, osluškujem tišine i traćim izgubljene dijelove slagalice na mjestu gdje mi je diša nekad bila. Sastavljam ih u cjelinu, uklapam ih i osmijehom lijepim...
I znaš šta sam naučila? Da je od svih osjećaja koje ljudsko biće može da osjeti najteži osjećaj Samoće... Sa Nostalgijom se možeš izboriti iako važi za teškog protivnika, podijeliš je sa nekim ko je uz tebe, nazoveš da čuješ glas, ma nađe se način... Mržnja, ljubav, tuga, sreća, sve je to nekako lakše kad u srcu imaš onaj osjećaj pripadanja, kad znaš da te ipak neko na kraju dana čeka... Ali samoću i usamljenost je najteže pobijediti... Reći će neko "Pa tu su prijatelji, familija, cijeli svijet..."
Kako na jednoj planeti od 7 milijadi stanovnika možeš biti usamljen? I ne slutiš prijatelju koliko takvih ima... Koliko zaboravljenih ima oko tebe, srećeš ih svaki dan ali ih ne prepoznaješ, jer oni su previše jaki da bi pokazali svoju slabost...
I eto...
Prvenstvo u fudbalu počinje i žene su konačno dobile vrijeme samo za sebe, nema muvanja i šmekanja, nema sexa i kombinacija... Konačno...
Bliži se petak 13, mada mislim da je na Balkanu svaki dan petak 13...
Padala je neka kiša u Podgorici, i izgleda da su mnogi samo pokisli, a da ništa nisu osjetili... :)
Friday, June 6, 2014
I vec mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove....
Kad se čovjek umori od borbe? Dolazi li to s godinama jer ono kad simlad i poletan i imaš krila u petama, tada možeš svuda da stigneš... Ili možda ne razmišljaš o stvarnim porblemima pa ti je lako?
Ne znam, ja nisam bila te sreće...
Ja sam oduvijek iskakala iz kalupa djetinjstva, a ni u tinejdžerske dane se nisam uklapala... I sad na pragu neke nove decenije, kad sagledaš stvari iz mog ugla to odstupanje je bilo dobro... Ali i loše... No takva vremena su bila, svi smo manje više odrastali na isti način, samo što je neko nosio veći teret na ramenima a neko tek mali zavežljaj u rukama...
Danas, mogu reći da sam ponosna na sve svoje borbe, na sve svoje uspjehe, na sve padove... Hej, nije to sve mala stvar. ALi negdje usput su ostali iscrpljeni izvori emotivnosti, ostala su ogromna slana prostranstva neisplakanih suza, i još po neko jezero od onih koje su padale na jastukemoje ranjivosti. Icrtala sam duge na nebu za svaku radost koja je posle tužnih dana osvanula i obojila moje svijetove... Ima ih, možda mali broj ali ima ih...
I tokom svih godina, uvijek je postojao jedan izvorčić snage, jedan osmijeh koji bi uvijek izranjao iz sivila i bojio snove u zeleno... Nikad mu nisam dala da poteče, da od izvora napravi bujicu. Uvijek su se brane rušile i dizale, svaka visočija od prethodne. I kad izvor prelije, sagradim novu i nastavim. Ponekad samo tokom dugih godina bih zaplivala mojom zelenom rijekom snova, sjetila se nekih prvih dana na početku vijeka i znala sam da mogu dalje... Da moram da nastavim da vodim ratove, da moram da dobijam i gubim bitke... Znala sam da će uvijek nekako naći put do mene, samo da se osmijehne i da mi bude dovoljno...
Neumorni Nomad moje malenkonsti, od grada do grada, iz rata u rat... Sa medaljama na reverima, i ožiljcima za koje niko ne zna. Toliko puta spakovani koferi, pa rasuti... Kad ono bješe da se čovjek umori od borbe? Kad navrši petu deceniju ili kad izgubi svoj izvor snage i vjere u ljubav, u sutra, u sreću i osmijeh? Da li taj izvor ikad može presušiti?
Moj izvor je dovoljno velik da mogu da srušim pola brane, smijem li ga pustiti da postane potok na mojim poljima od maka...? Ne znam... Ali znam da treba vjerovati... Ma koliko bezizlazno bilo i ma koliko teško bilo podići se sa prašnjavog tla, i uočiti plavu boju neba... Ali treba vjerovati... Jer kako bih drugačije mogla znati da će moje rijeke opet biti zelene, da će osmijeh opet biti moje najjače oružje... I da to što čujem na dnu bureta crno od gareži i beskrajnog čuvanja... da je to moje srce opet stasalo za samostalne otkucaje... Kažu da mu je to poslednji pokušaj da oživi... Ko zna, i feniks umire pa se opet rađa...
Ne znam, ja nisam bila te sreće...
Ja sam oduvijek iskakala iz kalupa djetinjstva, a ni u tinejdžerske dane se nisam uklapala... I sad na pragu neke nove decenije, kad sagledaš stvari iz mog ugla to odstupanje je bilo dobro... Ali i loše... No takva vremena su bila, svi smo manje više odrastali na isti način, samo što je neko nosio veći teret na ramenima a neko tek mali zavežljaj u rukama...
Danas, mogu reći da sam ponosna na sve svoje borbe, na sve svoje uspjehe, na sve padove... Hej, nije to sve mala stvar. ALi negdje usput su ostali iscrpljeni izvori emotivnosti, ostala su ogromna slana prostranstva neisplakanih suza, i još po neko jezero od onih koje su padale na jastukemoje ranjivosti. Icrtala sam duge na nebu za svaku radost koja je posle tužnih dana osvanula i obojila moje svijetove... Ima ih, možda mali broj ali ima ih...
I tokom svih godina, uvijek je postojao jedan izvorčić snage, jedan osmijeh koji bi uvijek izranjao iz sivila i bojio snove u zeleno... Nikad mu nisam dala da poteče, da od izvora napravi bujicu. Uvijek su se brane rušile i dizale, svaka visočija od prethodne. I kad izvor prelije, sagradim novu i nastavim. Ponekad samo tokom dugih godina bih zaplivala mojom zelenom rijekom snova, sjetila se nekih prvih dana na početku vijeka i znala sam da mogu dalje... Da moram da nastavim da vodim ratove, da moram da dobijam i gubim bitke... Znala sam da će uvijek nekako naći put do mene, samo da se osmijehne i da mi bude dovoljno...
Neumorni Nomad moje malenkonsti, od grada do grada, iz rata u rat... Sa medaljama na reverima, i ožiljcima za koje niko ne zna. Toliko puta spakovani koferi, pa rasuti... Kad ono bješe da se čovjek umori od borbe? Kad navrši petu deceniju ili kad izgubi svoj izvor snage i vjere u ljubav, u sutra, u sreću i osmijeh? Da li taj izvor ikad može presušiti?
Moj izvor je dovoljno velik da mogu da srušim pola brane, smijem li ga pustiti da postane potok na mojim poljima od maka...? Ne znam... Ali znam da treba vjerovati... Ma koliko bezizlazno bilo i ma koliko teško bilo podići se sa prašnjavog tla, i uočiti plavu boju neba... Ali treba vjerovati... Jer kako bih drugačije mogla znati da će moje rijeke opet biti zelene, da će osmijeh opet biti moje najjače oružje... I da to što čujem na dnu bureta crno od gareži i beskrajnog čuvanja... da je to moje srce opet stasalo za samostalne otkucaje... Kažu da mu je to poslednji pokušaj da oživi... Ko zna, i feniks umire pa se opet rađa...
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
-
Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali...