Wednesday, January 31, 2018

Pobjedila sam strah... I šta sad?


Ovih dana se pripremam za najveću promjenu u mom dosadašnjem životu. Razgovaram sa mamom često o cijeloj situaciji, i baš juče pita me "Jesi li uplašena?". Zamislila sam se na trenutak. Neka ja od prije garant bi bila prestravljena od suočavanja sa svojim snovima, bilo bi je strah od odlaska i napuštanja svega što mi je poznato i ljudi koje znam, i navika koje imam. Nekad bi me i sopstveni smijeh preplašio. I jutro. Strahovi su bli moji podstanari, moji učitelji, moje uhode koje su me vrebale svakog trenutka iz bilo kakve sjenke. Nekad i iz sopstvene. 

Ne znam u kom trenutku sam prestala da se plašim. Ne znam u kom trenutku sam zatvorila mrak. Povjerovala sam sebi da zaslužujem ljepši život, da moji snovi zaslužuju šansu za ostvarenje, da moje oči zaslužuju više od kancelarije, da ja zaslužujem više od mučenja i vječnog ratovanja sa životom. Jer šta ako se tamo negdje, van mog života, dešavaju čuda? Šta ako se van moje svakodnevnice koju sam sama sebi kreirala, snovi ostvaruju? Šta ako postoji način da budem srećna, onako kako sam oduvijek željela? Šta ako moji snovi nisu izmišljene latice nepostojeće bašte? 

Ne znam u  kom trenutku sam prestala da strepim od sutra, i odakle mi zubi da zagrizem u danas, ali znala sam da nisam srećna u tom gradu u kom sam ostavila godine, i korake, i u kom sam stihove ispisala po fasadama ostavljenih zgrada iz neke istorije. Ne znam ni kako sam zagrizla jezik kad sam dala otkaz na poslu koji me nikad nije ispunjavao i na kom sa se osjećala kao zver zatočena i dresirana da izvodi trikove, sa ugaslim zvijezdama u zenicama. Postojalo je to nešto što je u meni probudilo uspavanu krv da proključa, postojalo je to nešto što mi je noćima govorilo da život koji živim nije život koji želim, budilo me svako veče i grebalo me ispod kože. Neka pritajena jeza i neko trnje kojem nisam dala da nikne.

Ponekad u životu moraš da oslobodiš one koje voliš, da bi bio srećan, i da bi mogao da živiš. Ponekad u životu moraš da napraviš izbore koji će te odvesti ka zvijezdama ili samo dublje zakopati u živo blato u koje si se sam zavukao bez mogućnosti da se spasiš. Ponekad samo, u životu se stvore prilike za bajku koju si sanjao kao klinac, za ljubav o kojoj si maštao cijeli dotadašnji život, za posao koji može da ti pomogne da rasteš i da iskusiš nešto neponovljivo. Ponekad moraš biti spreman da izabereš život u samoj srži, onakav kakav su ti rekli da nikad ne može biti, a ti si vjerovao. Zagrizla sam sopstvene okamenjene komade, i izabrala sam. Izabrala sam dati slobodu mojim mačkama, ma koliko da mi je njihovo nedostajanje kamen u grlu. Izabrala sam da im dam slobodu koju svaka životinja treba da ima, iako je to značilo sopstveno razaranje. Želim vjerovati da sam napravila pravi izbor, jer samo tako sam mogla da krenem svojim putem. Ponekad iza sebe moraš ostaviti one koje voliš, za obostrano dobro, jer ljubav, kakva god da ti ljudi kažu da jeste, nije kavez. 

Možda sam izgubila mačju ljubav, ali kao naknadu sam dobila puno više. Tamo gdje sam jednom srce zakopala, i odakle sam unatrag otišla, hodajući na rukama, tamo gdje sam bila omražena zbog svojih ljubavi i svoje slobode i osmijeha i istine koju sam govorila. Tamo gdje sam bila ptica i gdje su me spoticali da pogriješim jer su od tuđih suza živjeli. I htjeli su me zatvoriti u kavez i gurnuti u osrednjost. Pričali su o meni i govorili da nikad od mene ništa neće biti jer sam odvijek imala karakter jači od njihovog i nikad se nisam htjela prodati. Danas, tri knjige kasnije, svi oni me potapšu po ramenu i kažu "Bravo mala, znali smo da se u tebi krije zvijezda." Danas opet pričaju o meni krijući jer znaju da sam i dalje slobodna i svoja, i da ću uraditi sve što poželim. Da ću kročiti dalje od njihovog straha, da ću biti živa i kad oni umru tijelom. Srcem su već odavno umrli. Danas, cijelo srce kasnije i dalje volim svoje ljubavi koje su za mene bile prave jer su me naučile šta ljubav nije. I dalje vjerujem u ideale i izbore. I dalje vjerujem u sebe iako su mnogi davno prestali. Neka. Ja ću im uvijek kulturno stegnuti ruku, nasmijati se i pogledati ih u oči jer imam srce. I biću čovjek kad oni budu zveri. Neka. Moj će život uvijek biti odraz njihovih snova. Ja ću biti odraz njihovih strahova. Jer ja sam se usudila. 

I negdje između tog propadanja kroz svijetove, i mrakove, prestala sam se plašiti osude ovih istih ljudi koji su uplašeni od sunca, i koji ne znaju da život nije gledanje u prošlost i maštanje o budućnosti. Ne znaju da je život upravo sada, dok ovo pišem, dok ovo čitaš, dok se u tebi rađa želja za više i bolje i srećnije. Prestala sam se plašiti nepoznatog jer sigurna sam da me srce neće odvesti na pogrešan sjever, i neće odabrati pogrešnu ljubav. A odabralo je. Tog jednog kojeg je voljelo i mnogo prije nego je zakucalo, i kojeg će voljeti i mnogo kasnije kad prestane kucati. Ne plašim se više biti srećna. Ne plašim se poći na kraj svijeta jer znam da postoji taj neko koga volim, i znam da sam voljena u svakom trenutku svog malog života.

Svi živimo život kakav odaberemo i vjerujemo u ono u šta želimo, ili što nam drugi nametnu. U nekom trenutku u meni je strah umro i sve boli su procvjetale, i u jednom trenutku, otvorila sam oči i srce i počela živjeti. Danas se ne plašim poći gdje nikad nisam bila, i ne prestajem vjerovati u bajku od ljubavi jer znam da ona postoji. Znam da je ona u meni. 

Kažem mami "Nisam uplašena, jer znam, na kraju tog puta, čeka me neki posve novi, uzbudljiviji, i srećniji. Jer jedan kraj nije samo kraj, već je novi početak. I to je moj izbor!"

Šta ćeš ti odabrati?

No comments:

Post a Comment