Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao podsjetik da postojim, negdje u ovom svijetu talasa, luka i brodova. Da sam dobro. Ne onako kako bih željela biti, ali dobro sam. Dala sam obećanja sebi, i trudim se naivno da se držim istih. I dalje sam u lavirintu emocija, u oskaćenom ludilu, i još uvijek kačim stihove po zidovima sa željom da će doći do očiju i da ću moći da kažem "Volim te".
Još uvijek koračam po talasima. Još uvijek slušam šum mora i ponekad kao da čujem poznat glas. Još uvijek zalutam u poruke ostavljene ispod vrata, i poželim svaki dan da neka nova osvane, da mi još jednom talas donese more i šapne "Možeš ti sve". Jer mogu. Sporo, ali učim izgovoriti "Ne" u pravom smislu te riječi. Onako kako je oduvijek trebalo.
Frankfurt me čeka. Holandija me čeka. Život neki van ovih zidova me čeka uskoro i u meni raste nada, da konačno imaću dovoljno snage da se ispravim. Da stanem ponosna kao nekad, i da zagrlim sebe bez obzira koliko polomljena nekad bila. Znam, vratiću se opet ovde gdje sam pronašla djelove snova, i neću odustati. Jer uskoro ću imati svoj dom, sklonište za umorna stopala. Nisam posustala. Razvlačim neke dane, ne iz straha, već samo želim donijeti odluke van ovih zidova, van ovih uslova gdje sve je ograničeno, gdje sve je proračunato. Želim biti sigurna da sam ipak sve pokušala. Ja, koja uvijek sve od sebe daje. Ja, koja je uvijek sebe rastrzala za druge. Neka, ljepše ću se sastaviti.
I na kraju, nemam ništa da dodam osim da mi mjesec zaluta u kosu često. Da mi nedostaju pisma. Da sam dobro. I da ću biti još bolje. Hoću. Obećavam.
