Wednesday, August 1, 2018

Voljela bih da juče nije bilo danas...


Znam da ne možeš da razumiješ moje nabrekle oblake ni moje sasušene trepavice koje čuvam u kutiji od šibica za neke dane kad mi želja nestane. Znam da ne možeš da razumiješ moje prazne poglede koji liče na napuštene kuće posle pustošenja. Znam da će me jednom moje ćutanje detonirati. Znam da će me jednom moje emocije raskomadati. Jednom, ali ne danas.

Voljela bih da imam hrabrosti da se napijem i prostrem dušu pred tvoje osmijehe kao staru mapu na kojoj su iscrtani sv moji koraci i koja je upila sve moje suze pa ih danas nemam. Voljela bih da imam hrabrosti da zaplačem, da pustim ovaj vrisak iz grudi koji čuvam kao pticu u zarobljeništvu. Voljela ih da imam hrabrosti da ti ispričam koliko su boljele noći i koliko su me liječili tvoji osmijesi. Voljela bih da smijem da se nadam da ću te pamtiti, kao što pamtim sve one koji su dodavali svoje otiske prstiju na mojim znakovima pored puta kreirajući moje stranputice, letove i sunovrate. Voljela bih da sam imala hrabrosti da kažem Ne kao što danas mogu, i da sam se više borila za snove koji su me nijemo preklinjali da ne odustajem. Popuštala sam, odustajala, dizala bijele zastave predaje i puštala se hordama da me rastrgnu.

Voljela bih da mogu da ponesem tvoj zagrljaj sa sobom kad jednom zakoračim u život. Da bar nekad se uvučem u sjećanje na njega i da zaspim kao što sam sanjala s tobom. Voljela bih da mogu da zažarim opet zvijezde u očima kao što mi se koža zažari od tvojih dlanova. Voljela bih da mogu da vjerujem u život i sreću posle brodoloma. Ali negdje je u meni jednom umrlo proljeće. I ma koliko cvjetalo trnje u meni, ipak ostaje trnje. Prošlo je par godina a ja još uvijek nisam ozdravila od smrti. Još uvijek palim svijeće u duši i čujem krike. Grabim život rukama i dišem ga, i smijem se ponovo, ali u meni je ostalo toliko tišine koju ne znam kako da istjeram. Egzorcizam nad mrtvom dušom. Možda jednom pronađem način. Možda bi pomoglo ako bih te pustila da me čuvaš. Možda ako pustim ovaj vrisak da poleti iz grudi poput pjanog papirnog zmaja. Možda jednog dana. Ne danas.

Voljela bih da zaustavim vrijeme na dan kad sam te srela i očešala nosom tvoje oblake. Da te sačuvam u izmaglici snova kad mi jednom opet ponestane snage. Možda bih voljela da ne moram da ti pustim dlan kao da je rastanak zauvijek. Možda bih voljela da imam hrabrosti da te pratim, da pokušam da zamislim da negdje pod oblacima postoji maslačak kojem nisam šapnula želju. Voljela bih da je jednostvno disati tvoje mirise, a ne napiti se željom. I da je lako ljubiti ti usne a ne poželjeti krv na jeziku. Meni nikad nije bilo jednostavno koračati, a još manje mi je jednostavno bilo dozvoliti da me vodiš kroz ples i muziku i kroz mrak. Jer iako na nebu nije bilo zvijezda, ti si bio svjetlost koja me mamila kao crnog leptira. Znam da će mi krila ostati spržena kad nas more razdvoji. Znam da ću tada poželjeti da sam isplakala ovo malo suza što štedim i pažljivo čuvam. Vooljela bih da mogu da razbijem svijet onog trenutka kad mi od tebe ostane samo fotografija.

Odzvanjaće eho tvojih riječi u meni još dugo nakon oluje u kojoj će mi srce ostati samo gomila soli nakupljene ispod rebara. Odzvanjaće tvoje smijeh, i voljela bih da mogu da obećam sebi da ću te opet jednom vidjeti. Možda ću... Danas neću misliti na to. Danas ću ostati nijema, i utonuti u svetilište tvog zagrljaja. Hram u kom sam pronašla sebe.


No comments:

Post a Comment