Thursday, January 4, 2024

Kad je jedini izbor odabrati sebe

 


Prošlo je previše vremena otkad sam smisleno napisala nešto. Otkad sam raskopala ožiljke i otvorila vrata duše. Previše je vremena prošlo otkad sam ruke u krv zaronila i umila se svojim emocijama. Nisam pisala. Nisam umjela.

Danas, na korak od svog stana, na korak od svoje sigurnosti, na korak od svojih snoviđenja, dišem sa istim onim ratištem u grudima. još jednom sam sve svoje pjesme odživjela. Još jednom sam sve svoje stihove istetovirala u vene, da ne zaboravim. Još jednom sam neki pun mjesec provela zavijajući na oblake i u očima sam sakrila zvijezde.

Nije me pogodila detonacija, i nije me ubio kraj. Znala sam već duže vrijeme da se sprema, znala sam da je još jedna ljubav otišla kroz onaj bezdan u grudima. Bespovratno. Nije me pogodilo ni to što sam tako jednostavno izbrisana kao da nikad nisam ni postojala. Ostali su geleri da štrče iz rana na rukama u kojima mi je svijet se raspao na komade. Ostali su krateri na duši i pokidana jedra. I tuga. Tuga što ljubav nije bila dovoljna.

Više nisam curica sa kratkom kosom. Odrasla sam u svim ratovima koji su se vodili u meni. Odrasla sam naglo, i prerasla cipele za koji broj. Srce je već odavno preveliko za normalan svijet. Odrasla sam i danas, hiljadama duševnih krahova kasnije, zatičem sebe kako kao herkulov stub ponosno i čvrsto stojim na sopstvenoj zemlji, i umjesto žene vidim onu gorštačku kći koja je prkosila svim olujama. Koja je ratovala za sebe. Koja je umrla i ustala stotinama puta zbog sebe.

Danas sam žena koja neće odustati, i ako ništa drugo, bar danas znam na šta neću pristati.