Tuesday, December 31, 2013

Ne daj da nam snegovi zaveju trag, pomisli u ponoc na mene nas, mozda novi januar donosi spas, pomisli u ponoc na men, na nas

Kad odlomiš parče srca kako se sastaviti opet? Kako zaraste meso koje iskidaš zubima "na živo", vene koje tupim žiletom izrežeš, duša koju razneseš u dijelove...?

Nisam nikad bila jaka kad su rastanci u pitanju, nikad ih nisam ni voljela valjda zato što sam ih imala previše za svoje godine. Ili možda zato što sam sa svakim tim rastankom po jedan dio sebe izgubila, i uvijek sve ponovo gradila... Da znam, suština života, biti zidar sopstvenih snova. Negdje su temelji loši, negdje zid, negdje potpora... znam...

Al bol koja posle toga razdire tijelo s godinama postaje sve manje podnošljiva... I sad, kad sam do temelja zapalila svoju bijelu kulu, dok su me snovi grčevito držali na grudima sa suzama na usnama, kako sad ustati... gdje naći ponovnu snagu osim u sebi... I kako do đavola da znam da sam uradila pravu stvar? Za čije dobro sam srce na živo iskidala i bacila ga na zgarište? Za moje?

Znaš, lako je biti jak na riječima, i nekako suze u pustinji zakopati, al onda ostaneš sa sobom na toj istoj pustinji i kiša počne...Iz zemlje... iz svih suza... Boli li? Ne! Ubija.... Ono kad znaš da ostavljaš ono čemu pripadaš, ono gdje možeš stati... Kad te svi snovi tvoji drže u rukama u zenicama vidiš djecu i san... Ostavljaš iz straha, zbog prethodnog rata i pustošenja.

Ne, ovo nije dan kad trebam biti slomljena jer život okreće novu stranicu, i možda se moji snovi ponovo vrate... Nisam odustala, vjerujem u čuda... Iz pepela sam ustala, i po trnju hodala i neću sad da odustanem od cilja... Nekad ni svaka bol nije zla... Važna je to lekcija, naučiti ustati posle poraza a i dalje u srcu, ili bar onom što je ostalo od njega, nositi ljubav i vjeru u sebe, vjeru u snove...

Friday, December 27, 2013

Ili jesi...ili nisi... jedno od ta dva

U hladno i kišovito jutro, kad se u asfaltu tope moji tragovi... Pored mene svi namršteni, pospani... Stisli se u neke svoje sanduke, ljuti, bijesni... Poslednja moda "biti mrgud", i svi nose taj kaput... Crveni ruž razbija monotoniju sivila u koju su se svi povukli. Nemaština, mučenje, rastrzanje, borba, vučija ona gladna borba, sirova...za život...

Znaš, nije nikom lako u životu, svakom je svoja nevolja ko planina velika... Nekad čak i veća. Nikom sunce ne radi na baterije. Ne mogu ti reći da je sve u životu lako, da je sve posuto sjajem zvijezda, da se ljubavi dešavaju, da prijatelji postoje, da sve bajke imaju srećan kraj... Mnogi su od nas prošli stvari koje nisu trebali, trebali su biti bezbrižna djeca na polju makova, trčeći za suncem i ljubeći nebo...

Kad odrasteš, shatiš da su tvoji tinejdžerski problemi u stvari samo male boginje naspram leukemije života. Shvatiš da su one Velike Ljubavi u stvari samo pijesak naspram otkucaja srca pored Onog Nekog... Odrasteš i shvatš da su ljudi koji su te donijeli na svijet tvoje najveće bogatstvo, mada, obično to rijetki shvate na vrijeme.I Prozuji život kao treptaj oka. Ostanu ti uspomene, i sjećanja, i miris starenja u nozdrvama. U nekim ladicama pronađeš žute fotografije, neke sitnice s ljetovanja... Pobijediš amneziju...

Najvažniji poklon koji možeš nekom dati jeste svoje srce, ljubav, i pažnja... SVaki dan, onima koji su ti dragi, koji su ti blizu pulsa u grudima, koji te pokreću... Najlepše riječi koje možeš uputiti nekom jesu "Hvala", "Volim te" i "Izvini"... One znaju zavrtjeti svijet u sedmom pravcu snova. One imaju miris tvoje krvi...

I najvažnija lekcija koju u životu možeš da podijeliš sa nekim... Nauči da voliš sebe. NAuči da budeš svoj, samostalan, hrabar... Da se suočiš sa svakom nemani, sa svojim strahovima. Nauči biti iskren sa sobom, lako je posle sa drugima. Nauči da budeš srećan, da radiš ono što te čini srećnim. Pa ako radiš posao koji ne voliš, kad završiš, učini nešto za sebe, nešto što će ti izvući taj osmijeh iz prašine koju godinama skupljaš u duši. POkušaj, nije teško. I ja sam tako učila. Korak po korak, klecala, padala, odustajala... Ali kad počneš da vjeruješ u sebe, da ljudima govoriš ono što osjećaš, pokidaš te maske kupljene u radnji za folirante... Osjetićeš olakšanje i ukus slobode. Ponekad je teško održavati taj balans... Uhvati te neka depresija, umor, pospanost... Ali ni tad ne odustaj... Napravi pauzu, zatvori se u sebe, i odmori dušu na drhtavim prstima...

Ali nikad ne odustaj, jer samo takav možeš biti svoj!

Sunday, December 22, 2013

PRAVO NA ŽIVOT ZA ODBAČENE

Ovaj post je nastao kao odgovor na temu na twitter-u koja se ove nedelje vodi... Naime, bice malo dugačak post, kome je dosadan, nek odmah prestane :) Tema je vezana za ničije pse, male sitne mokre njuškice koje niko ne želi, odbačeni i otpadnici čovječanstva.
Odmah na startu - OVO JE MOJE ISKUSTVO, svaka slučajnost sa akterima narednog posta je namjerna.
I druga stvar koju odmah želim da razjasnim - ja znam da su djeca prioritet, napuštena djeca, i pomoć ugroženim ljudima, ali ne mogu se zanemariti ni psi, jer imaju i oni PRAVO NA ŽIVOT! Ja sam sva za humanost, prema ljudima ali i prema njima. E tako... Dva scenarija su u pitanju, obećala sam ljudima da ću ovo ispisati pa da krenem...

SCENARIO 1 - veterinari u Crnoj Gori
Uloge:
JA kao ja...
MEDO: moj pas
VETERINAR: Vet ambulanta u Pljevljima, i u Beranama.

Meda sam, kao što sam pisala uzela sa svega 18 dana. Odmah sam otišla veterinaru po informacije o čišćenju od parazita, o vakcinaciji, ishrani itd. Preporuka u Beranama - prvo čišćenje sa 6 nedelja uz prvu vakcinu. Tako je i bilo. Medo je super napredovao. O ljubavi ne mogu pisati jer bi sve ovo otišlo u drugom pravcu. Revakcina - Medu je loše. Sa 2 mjeseca imao je užasnih problema sa stomačićem, konstantnu dijareju, i posle inekcija veterinara bilo bi mu bolje par dana, ali bi se sve to vratilo. Bio je loše, odbijao da jede... Pokušavala sam skontati šta mu je. Dijagoneze su bile prehlada i paraziti. Čišćen je više nego što je trebalo, koristili smo medicinski ugalj, probiotik tablete, Belcando ishranu... Spavao je u krevetu, bio je voljen i pažen, ali ljubav nekad nije dovoljna. Za Novu godinu smo bili u Pv. Bolest se nastavila, krvava dijareja, i povraćanje glista od 15 metara. Odnijela sam ga u vet ambulantu - nisu htjeli da ga prime jer nije tele, u drugu ambulantu (o kojoj će opet biti riječ u drugom scenariju) ga je primila, dali mu koktel inekcija, fiziološku da ne izgubi tečnost i rekli su mi da ima štenećak i da je najbolje da se pozdravim sa njim. Sjajan poklon za Novu godinu. Konstantno sam bila na forumu za pse, hrvatski forum je u pitanju i tamo sam našla vet kliniku s kojima sam komunicirala, prevrnuli smo Srbiju i ambulante, zvala klinike u Pg, kod nas se nisu radili nalazi koji su njemu trebali, a nismo mogli da ih pošaljemo van CG jer dok bi stigli ne bi bili sveži nalazi. U BiH sam našla isto par ambulanti, i svi su davali drugačije predloge. Moram priznati da nisam mogla tada ni finansijski da izguram sve analize u dr državi, ali... Nekako sam uspjela da ga održim živog, do Ulcinja. Do klinike Veterinum gdje su od sveg srca željeli da mu pomognu jer su prije svega vidjeli koliko sam plakala dok sam ga u rukama nosila u kliniku jer nije imao snage. Ustanovljena je izmijenjena krvna slika usled parazita, pošto nije na vrijeme krenulo čišćenje od malena, jer veterinari nisu smjeli da mu daju inekciju za štenećak, ili ko zna šta su mu dali... Medo je ozdravio posle 10 dana, i danas je živ i sretan pas iako više nije kod mene, ali našla sam mu sretan dom. O emocijama neću pisati ovaj put. Tada sam kontaktirala i Vet udruženje u Cg i kinološki savez, i niko nije znao da me uputi kod kvalitetnih ljudi kod nas i kod ljudi koji rade pretrage koje su njemu trebale. Toliko o veterinarima u Cg...

SCENARIO 2 - Udruženja za zaštitu životinja u CG
Uloge:
JA kao ja,
Moj POBRATIM
BABA VECA - predsednica jednog udruženja
BABA VECA 2 - direktorka jednog azila ili nekog udruzenja  nisam sigurna al da je ne imenujem jer me može tužiti, čujem da voli to da radi
ZAŠTITNICA - jedna djevojka koja zvuči zaštitnički, poznata je mnogima al... opet, da me ne bi tužila...
GRUPA - fb grupa iz Cg
Kada je Laki pronađen, prije godinu dana, uz pomoć donacija koje su bile JAVNE poslali smo ga u Suboticu. tada je krenulo i moje volontiranje u azilu. Iskreno, nije mi se dopalo šta sam zatekla tamo. To je bio (još uvijek je) šinteraj. Štenad su imala šugu, umirala od zime, psi su jeli svoje fekalije, bili gladni i prljavi. Veterinar koji je opisan u prethodnom scenariju nije umio a ni želio da ih liječi već ih je "vakcinisao". Po zakonu, i nalogu opštine. Direktor tadašnji se protivio tom zakonu, ali nije mogao da izdrži pritisak od jačih ljudi. Baba Veca je bila na glasu, imala je udruzenje, ali... Iskreno, nije mi se ni njen rad dopao. JA i pobratims mo pokušali da pomognemo, isšli i volontirali, nosili ćebad za štence, hranu, ali nisu nam dali da prilazimo psima, ni da ih hranimo, bacili su medicinski ugalj koji smo donijeli, bacili su ćebad... Pričali su kako mi to radimo da bismo se eksponirali - koje gluposti! Ljudi su nas voljeli jer smo išli ulicom i hranili pse, kupovali od našeg novca i nije nam bilo žao. Laki je uginuo, ali se pojavila Beki - Belka ili kako već se zvao pas. Povrijeđena šapa... Htio je vet da je "vakciniše" al nekako smo se izborili da je pošaljemo u Veterinum. Tamo je morala da se izvrši amputacija. Tražili smo donacije. Uspjeli da skupimo nešto, sve što je bilo namijenjeno Lakiju preusmerili smo na nju, i sve je bilo javno. Još uvijek čuvam sve priznanice. Tada smo ja i pobratim došli na ideju - da napravimo humanitarni koncert za azil. I pošlo nam je za rukom, dobili smo ozvučenje, salu na ime organizacije baba Vece, učesnike, spojili nespojivo, flajere, postere, pozivnice, zahvalnice, donacije u hrani, medije, ambasade, Animal planet, smještaj za preko 50 ljudi iz drugih gradova, i sve to BESPLATNO! U HUMANITARNE SVRHE!
Bilo je obezbijeđeno da kamera snima donacije na dan koncerta, da se pred kamerom novac prebroji, da sve bude javno, da se uzmu lijekovi i hrana, sve je bilo spremno... A onda je Baba Veca tražila da donacije uplatimo na njen račun! Iako smo znali da je određene donacije potrošila na frizera, Swarovski čizme, i ko zna šta još... Na grupi smo tražili donacije za Beki, ali Zaštitnica koja je ostavila u azilu je počela sa spletkama, ljudi su tražili dokaze o uplatama, svađali su se, podmetali, iako je ista Zaštitnica od donacija bila na ljetovanju u Turskoj, bila u Bg, kupila auto, itd... I sve se to zna, ali niko ne može da istražoi sve to, ja i pobratim nismo htjeli da se miješamo više u te spletke crnogorskih zaštitnika i udruženja. Uplatili smo sav novac na kliniku i odlučili se da završimo koncert i prekinemo saradnju sa svima. Radili smo na pripremama za edukaciju djece u školama, i sve je išlo kako treba... Scenario je bio srceparajući, ali... Kad smo odbili da pristanemo da novac iz donatorksih kutija uplatimo baba Veci ona je otkazala salu za koncert i mi smo tako dobili otkaz koncerta dva dana pred održavanje. Nismo moglli nista da promijenimo, koncert nije odrzan, azil je ostao bez donacija... I danas je tamo ista situacija. Baba Vecino udruzenje je propalo, dobila je zabrannu svuda da se pojavi, postavljen je novi direktor, a u azilu rade lovci i šinteri. Pse su pustili na ulicu, da prave čopore i da od gladi napadaju. Ljudi ih šutaju i mrze...

Eto, to je moje iskustvo. Želim samo skrenuti pažnju da ovaj problem postoji, da se mora riješavati, nije to nemoguće, samo treba kvalitetni ljudi da ga riješavaju. Ljudi koji vole pse, oni koji smatraju da i oni imaju pravi na život. Oni koji su svoju vjernost dokazali milion puta. A ljudi su im okrenuli leđa! Rešenja su jednostavna za ove probleme treba samo imati volje da se riješe.

Saturday, December 21, 2013

Gdje li si se do sad skrivala, znam negdje si uzivala, kad god dosla dobrodosla mi jer jedno za drugo MI SMO ROĐENI...

Zvanični početak zime... Onako kalendarski... Bliži se Neka Nova Godina, 14-ta u novom vijeku... Ma nekako zvuči kao neki novi početak, a u stvari dan kao dan. Međutim, navika nas odraslih (po broju godina jel'te?) je to neko podvlačenje crte, one žute, drečave... Malo matematike, onda neke nove odluke... Novi zadaci i ciljevi. Nisam od onih koji donose neke drastične odluke, niti volim tu životnu matematiku, ali...

Ova godina - kako god je zvali, bila je zaista teška. Od samog početka, sa vakcinom protov bjesnila i tetanusom, pa evo sve do danas... Puna trnja, oštrog; puna kamenja hladnog, po neki zrak sunca, i mnogo zime... Suma sumarum...

Pamtiću je po:
- prvom padu - otkaz koncerta i otkrivanje lica NVO, i bacanja niz vodu dva mjeseca truda i rada. Prijatelji, oprostite, nije bilo do mene!
- odlasku iz mog rodnog grada, moje grude! Grade oprosti mi, u meni još nisi umro!
- Političkoj akademiji koju sam završila, sjajnoj ekipi koju sam upoznala :) Sarajevo - Skoplje PREDIVNO zaista, prvi let avionom... Lijepa uspomena
- pronalasku jako dragih ljudi, prijatelja koji... pa prirasli su nekako srcu...
- fantastičnom koncertu velike zvijezde Olivera Dragojevića... zaista je neprocjenjivo čuti Cesaricu live... Biti jedan od mnogih u onoj rulji svijeta koja vrišti u euforiji...
- shvatanju velike istine - da su mi moji roditelji, bez obzira na sve nesuglasice, NAJVEĆI PRIJATELJI!!! Moj oslonac, moja snaga, osmijeh i nerviranje... Hvala im do neba za sve što su ove godine učinili za mene... ne bih uspjela bez njih!
- razočarenjima iz više dijelova u... osobu koja mi znači sve na svijetu, (a nije muškarac)... I bilo je jako teško, bolno, razarajuće, ali ja sam kriva... previše sam očekivala, iako sam znala da ne treba. Trebalo je prihvatiti stvari takve kakve jesu,, ne pokušavati da promijenim ono što nije moj problem... ali do đavola, BOLI!!!
- po jednom vikendu u Beogradu, u maju, i prelijepo provedenom vremenu... Hvala osobi koja je zaslužna za to... :) sad imam mrvicu ljubavi više za Bg
- putovanjima,  kratkim al slatkim... Budva, Kotor, Tivat, Sutomore... Bilo je zaista lijepo...
- velikom ranjavanju, direktno u srce... Veoma krvava scena i jako bolno iskustvo. I za to sam kriva, opet sam previše očekivala, srce blesavo... Preživjela sam, dugo mi je trebalo da se oporavim, i nisam bila pametnija... Opet sam dala šansu da me isti voz zgazi dva puta... A onda je usledio bijes, i kočnica... Voz j eizletio iz šina, sve šanse sam povukla, i prekinula sve niti. ma koliko teško bilo, bilo je ispravno, i ne kajem se. Al, to je neka posebna priča...
- po velikom gubitku mog prijatelja koji je sebi oduzeo život... Nek mi te anđeli čuvaju prijatelju... Ja nisam umjela...
- po predivnom osjećaju gledajući mog malenog čvečulljka kako raste, kako puni drugu godinicu, po onom slatko izgovorenom "tetka"... Duša moja malena, On mi je SRCE ISPUNIO!!!!
- po velikom žrtvovanju vremena na učenje i spremanje ispita, ali se taj trud i rad isplatio.... Diplomirani inžinjer elektronskih komunikacija... Zvuči fensi :) Definitivno, ponosna sam na sebe, na to što sam postigla i što mogu reći da sam svoja!
- moru, mom plavom Jadranskom... Po soli na koži, osjećaju slobode, i onom neopisivom kad te voda obavije oko tijela... More moje... :)
- po AVGUSTU... poznanstvu koje je promijenilo moj svijet... po Njemu od čijeg prvog poljupca su mi koljena zadrhtala i zemlja se okrenula u nekom petom pravcu... po Njemu, koji se polako uvlači ispod kože, koji me vrtoglavo iznervira svojom pasivnošću, i beskrajno usreći zagrljajem... Njemu koji već 5 mjeseci čini da se osjećam i srećno, i tužno, i slobodno, i vezano, koji me liječi od svih boli i tuga i ponekad čini da se osjećam kao jedina žena na svijetu... On je neko po kome ću definitivno pamtiti ovu godinu... On je moje čudo, jedno jedino ove godine. Mislim da je dovoljno jedno čudo godišnje zar ne.?
- po prelijepom koncertu Sergeja, koji me svojom humanošću i jednostavnošću oduševljava... Puno sreće na Evroviziji :)
- po ponovnoj tituli tetke, jednoj preslatkoj princezi koja je moja mala lepotuška, jedva čekam da poraste...
- po jednom bolnom trenutku kada se mojih 20 i nešto godina obrušilo na mene, u jednom trenutku... sve prećutano, sve progutano, svi demoni ispod tepiha gurnuti... veoma bolno iskustvo, ali moralo je da se desi... I drago mi je zbog toga, promijenilo me... Na bolje nadam se...
- po dobijanju stabilnog posla, vidjećemo do kad ću uživati u tome
- po jednoj jako simpatičnoj osobi, koja me uvijek iznenađuje svojim djelima i pažnjom... Ima još dinosaurusa izgleda :)
- po prepoznavanju moje poezije i pisanja, zaista je lijepo znati da to što radiš u stvari vrijedi još nekom...
I tako dalje...
Zvuči ovo kao mnogo... I jeste... Bilo je i lijepih trenutaka, ne moe se sve opisati u jednom postu, ali...Poenta je da mi je sve to pomoglo da odrastem u jendu stabilnu ženu, samostalnnu i jaku, u osobu koja je naučila granice između mogu i neću, između ne smijem i želim, između neba i zemlje. Sad mogu reći da je iskrenost najljepši osjećaj na svijetu, da je ljubav ono što me pokreće, moja euforija i droga... Donošenje novogodišnjih odluka u stvari i nije ništa novo nego potvrda svega onog što sam odlučila u tom jednom trenutku odrastanja.
A u stvari vrti se oko onih istina koje sebi nikako ne možemo priznati:
1. Budi s osobama koje te čine srećnim, a ne s onim zbog kojih si je tolerancija na ivici da vrisne...
2. Radi ono što tebe čini srećnim, pusti druge nek se utapaju u svojoj mizeriji.
3. Pomozi koliko možeš, davanje je odlika čovjeka
4. Ne nerviraj se oko stvari koje ne možeš promijeniti, a i ne pokušavaj, posebno ne mijenjaj ljude, jer je to misija osuđena na propast
5. Između izlaska i ostanka kući - uvijek odaberi izlazak...
6. Knjige i filmovi, i druženje, face 2 face, što manje društvenih mreža...
7. Raduj se, plači kad treba, govori ljudima da ih voliš, pokazuj da ti je stalo... neće svi uvijek biti tu... Iskoristi vrijeme koje ti je dato s njima...Stvaraj uspomene, one su nak araju jedino bogatstvo...

I moglo bi se dodati još mnogo mnogo o staroj i novoj godini, ali onda bi već prekoračila blog... Uživajte, hvala svima koji čitaju sve ovo, i kojima se to iskreno dopada... Hvala svima koji me znaju i ne znaju... A ovoj godini sretan put... Nek mi ostavi samo Čudo moje... On će se nositi i sledeće sezone... :)

Tuesday, December 17, 2013

Daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi...

Desi se ponekad da stvari krenu da se odvijaju vrtoglavom brzinom... Kao ringišpil zavrtiš se i ne znaš gdje su ti kočnice, vineš se put oblaka, trag ti za petama miriše od želje... I ne primjećuješ da ti je maslačak u kosi, da ti je srce na usnama... Ne primjetiš kad postaneš u trenu bolji čovjek...

A znaš kad se to desi? 

Onda kad počneš da vjeruješ u sebe, da poznaješ sebe... Onda kad ti je važno da ti dan bude ispunjen ljudima koje voliš... Kad činiš ono što tebe čini srećnim... To se zovu uvjerenja, to se zovu stavovi.. To je ono u šta vjeruješ, za šta se boriš, to su ciljevi... TO SI TI!!!!
Satkan od svih molekula prošlosti, sa trnjem u tabanima preko kojeg si prešao.. sa ožiljcima na rukama od žara preko koje si gazio... To si ti... Jer kad naučiš da vjeruješ u sebe tada ćeš moći da letiš po zvijezdama... Ne daj da te drugi uče kako ćeš da potoneš, to im dobro ide od ruke... Ne daj da te gaze oni koji umjesto srca imaju zmiju u grudima... Prepoznaćeš ih lako, osjete se... Po mirisu... 

I znaš, još nešto da ti kažem... Ne daj djetetu u tebi da odraste... Sačuvaj sve one dječije želje u sebi, i one ljubavi prema prvim pahuljama, jelkama, ukrasima, rođendanskim kolačima... Sačuvaj sve one djetinje osmijehe u duši jer samo kao jedno veliko dijete možeš razumijeti svijet, i možeš biti srećan... Nemoj da odrasteš, odrasli su uvijek namrgođeni, nervozni, previše puše, previše piju... Budi klinac koji zna da voli... Budi svoj... Nemoj da te drugi oblikuju...

Eto, tad se pokrene tobogan života.. kad to shvatiš...

Tuesday, December 10, 2013

Sami, svoji, izbjeglice iz besmisla...

ON: Čovjek od 30+, istrgnut iz sivila današnjice... Ni malo nalik na okolinu u kojoj je... sa zvijezdama u očima i nemirom na usnama... sa nestašlukom dječaka svuda po obrazima... Sa svojim ožiljcima na duši, ali koje tako dobro nosi, i tako savršeno prikriva... Samo ponekad mu blijesne oluja iz zenica u nekim noćima dok je drži u naručju... On, koji osjeća strah od pripadanja bojeći se da izgubi slobodu koju je skupo platio... On, koji ima dušu čovjeka, srce dječaka, i tijelo muškarca...

ONA: od paperja oblaka satkana, sa dušom od paučine... Izgubljena u nekim stradanjima, sa srcem željnim ljubavi... ona koja nije smjela zaspati pored njega bojeći se da je svako vece mozda zadnje... Bojeci se da ce ga izgubiti... Njega, koji joj je sručio zvjezdanu prašinu na dlanove...

Njih dvoje, par od nepara... Preplašeni jedno od drugog, istrgnuti iz stvarnosti i predati u bezdane svoje ranjivosti... Jedno uz drugo pripijeni kao da ništa na svijetu ne postoji, kao da nikad nisu pripadali nikom osim zvijezdama... Njih dvoje sklad u nesavršenom svijetu... Osjetila je drhtaje njegove duše, znala je kakvog je čovjeka srela... Otimalo se srce ko divlji ždrebac, bojalo se pripadanja... Njih dvoje - dvije uplašene zvijezde repatice koje sse jure po beskraju snova... 

Znala je da ne smije dozvoliti da ostane bez te droge osmijeha koju je dozirao tačno u kap... Znao je šta treba reći, znao je kada da joj dodirne usnama prevoj na vratu, znao je kada da je nasmije do besvijesti... Znala je i ona kada da ga zagrli... Kad da se pripije uz njegova lea kao pzavice uz snažno stablo tražeći oslonac za svoje krhko tijelo... Znala je da ćuti, da čeka... Prihvatila ga je takvog znajući da je to jedini način da mu pokaže... da shvati... Stalo joj je... Kao što nikad nije... 

Friday, December 6, 2013

...njen smeh je glasniji, njen bes je strašniji, u svakom našem ehu Ona odzvanja kad ja uveliko utihnem...

Bio jednom jedan trenutak... Ni malo drugačiji od svih ostali... I ni malo isti...

Idem na posao, Celzijus se nešto srozao do minusa, ali ne osjećam zimu... Usne se razvlače u osmijeh, onaj davno izgubljeni i zaboravljeni, onaj ISKRENI...

I vraćam se unazad u mislima, ponovo se smijem zbog zbunjenog izraza lica pred restoranom, na samu pomisao romantike... Ne, nismo mi za to... Još uvijek osjećam srce u grudima, moju ledenu gromadu kako kucka...

I onda, sasvim slučajno, dok sam se hranila sjajem zenica... Opet shvatim da, na kraju dana, ipak je najvažnije imati trenutak kad si ostao bez daha, kad su i koljena zaklecala i... Sve se svodi na onog koji umije da te nasmije, koji ti ostane u mislima pred spaanje dok se dugo rpevrćeš po krevetu i... Svaki trenutak ponavljaš u mislima...

Na kraju dana, kad možeš s nekim samo da sjediš, da se bezobrazno gledaš i smiješ sa određenom dozom erotike na usnama... KAd možeš da osjetiš drtaj u petama od želje koja niz kičmu klizi kao puzavica... Ti trenuci kad shvatiš da vrijedi borbe, i nerviranja, i pada ako treba pasti... To su trenuci za koje zaista vrijedi živjeti... Koje vrijedi pamtiti... To su one sitnice koje znače u dugim besanim noćima... Sitnice koje tjeraju tugu sa jastuka da ga ne zarazi svojom melanholijom...

I sad sam još više sigurna... DA taj osmijeh može biti moj zaklon ispod neba, moje sopstveno sunce... Da se vrijedi boriti svim svojim bićem... Založiti i srce i dušu, izložiti ih riziku da budu zgaženi i slomljeni... Zbog samo tog trenutka kad uhvatiš odsjaj čežnje u pogledu... I kad jedan slučajni poljubac u rame kaže više nego sve riječi svijeta... Zbog toga i još zbog milion razloga - vrijedi se boriti...

Friday, November 29, 2013

Rođen pod sretnom zvezdom magičnom, ali u ovoj zemlji generalno tragičnoj...

Davno je to bilo... Jedne godine na ovaj dan...
Generacije prije nas dobile su šansu... Dobile su državu... Dobile su ČOVJEKA... Ne vođu, ne predsednika... Čovjeka...
Bile su to generacije koje su imale u sebi gen ljudskosti, bratstva i jedinstva...
Gen koji im nije dozvoljavao da prave razlike među narodima, među ljudima, i među vjerama...
Dobili su sigurne ulice, poslove, šansu i nadu... Imali su BUDUĆNOST...
I taj dan se slavio... Dan jedne države koju su tako lako rascijepali kao papirnu kartu...

Ja ne mogu pričati o toj državi, istina, rođena sam u njoj, ali ja ne pamtim njene blagodeti...
Ja nikad nisam bila pionir... NIsam nosila plavu kapu i crvenu maramu, i nisam dala časnu pionirsku riječ...
Tu državu znam iz priče svih onih koji su mnogo stariji od mene... Onih koji su znali za šta su živjeli...
znam da je to bila država u kojoj su cijenili rad, i porodica, i čast...
Država koju su izgradile radne akcije na kojim su se sklapala doživotna prijateljstva... Država gdje je biti vojnik najveća čast! Eto toliko znam o toj državi i to mi je sasvim dovoljno...

Državu sad spominju sa uzdahom... Njenog Čovjeka pomenu ponekad, uporede ga sa današnjim šalabajzerima, pa ih uhvati nostalgija za tim vremenima... Mi nemamo za čim da žalimo, mi koji nismo zapamtili ta vremena, mi koji pamtimo ono doba posle njega...inflaciju, sankcije, ratove...
Ono čega se sjećam jeste da sam imala pet godina kada nam je ujak došao u goste, i meni i sestri dao novčanicu sa likom Čovjeka da kupimo čokoladu... Koliko je to veliko bilo!

Današnji dan za mene nije od ogromnog značaja, nemam tu patriotsku ljubav prema toj Državi, ali moglo bi se reći da je po malo tužno ne obilježiti taj dan... Ne napraviti neki događaj gdje će svi nositi plave kape i crvene marame... Gdje će se podsjetiti stare Države i naše istorije... Jer je dio nas... Jer se takva nikad više neće stvoriti... Nikad više nećemo imati "crveni pasoš bez mane, što prelazi grane bez puno njakanja..." Nikad više nećemo biti toliko poštovani i cijenjeni...

I zato, možda nisam dala zakletvu kao mala, ali:
Danas kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
Da ću marljivo učiti i raditi 
i biti vjeran ii skren drug,
koji drži datu riječ.
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo, 
I ideje za koje se borio drug Tito,
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!

Thursday, November 28, 2013

A srce se ko jare opire

JOs jedno hladno jutro... Radno, pospano i sanjivo... Oči su mi još uvijek pune prašine sa zvijezde repatice. Pokušavam raditi ali, misli u praznom hodu..
Mozak se na ler kotrlja po nekim maštarijama, i dešavanjima...
Izbijaju mi sitnice od prosle noci pred ocima, svaka mi izvuce osmijeh na lice i nisam sigurna da li to u stvari srce cupka na tren ili neki cardas odigra za cas...
Vec dugo ne razumijem njegove korake i te promjene ritma i plesa...

Odvelo me srce mnogo puta na pravi put... Ali i na pogrešan.... Ne ljutim se, dobro je to srce... Mnogo puta ga nisam poslušala, trudeći se da učinim ono što je najbolje...za DRUGE, NIKAKO ZA SEBE!
Linija manjeg otpora, ili šta već... Izgovor prije bi se reklo. Bježala sam mnogo puta noseći ga u rukama, skrivajući ga od svijeta samo da ga sačuvam...
Toliko puta ga na intenzivnoj ostavljala... I preživjelo je sve...
Tvrdo neko srce, sa kožom nosoroga...

I onda kad krenem analizirati prethodno vece, ne mogu a da ne pomislim opet...
Treba li ga poslušati?
 Ima li neki detektor za srce za prevenciju greške?
 I koja greška je veća - srčana ili mentalna?
Toliko puta se vodila ta bitka, toliko puta ispričana priča, ali još ubijek nema tačnog odgovora.
Koji put će ti donijeti više ličnog zadovoljstva, sigurnosti, sreće...
šta će mi dati krila...
Šta je bezbednije? Neću ni pokušati da odgovorim na zadnje...

Već 3h mi je prošlo u razmišljanju...
Znam ja da to strah pustoši mojim svijetom, strah od bola, od pada, od mogućnosti da se nađem opet na betonu svojih emocija... I ne postoji "green zone" za to...
Šta ćeš ti danas poslušati????

P.S. u nedostatku odgovora, javlja se stomak - kaže da je gladan... to baš i nije za raspravu :)

Tuesday, November 26, 2013

A ja, ja se kockam s prevarantom životom, iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca....

Previše zime... Previše vjetra... Previše hladnih ljudi i srca oko mene... Ili sam se ja možda pretvorila u izmaglicu...

Koliko treba snage da pobijediš prošlost, da staneš čvrsto na noge, ne okreneš se iza sebe i da pogledaš pravo... U neko sjutra... Bolje ili gore nije važno...

Zbog čega uopšte dozvoljavamo da nas prošlost proganja, da nam se kao bumerang vraća i svaki put nas udari jačom snagom... nekad u glavu, nekad u srce, a desi se ponekad i među noge... Pročitali smo svi bar jednu rečenicu, ili knjigu u kojoj se priča o tome ali ni jednom to zaista nisamo primjenili na sebi. Šta raditi kad teret prošlosti postane pretežak, i kad noge izdaju pa se pod svom silinom tog tereta sručiš na zemlju...?

Šta onda raditi?

Kako uzeti ogledalo u ruke, pogledati sebe tamo gdje se duša oslikava i reći priznati sebi da nisi više jak.. Da nisi sam stvoren i da ne prošlost treba sahraniti... Zatrpati je i dobro utabati zemlju, i da se kojim slučajem ne povampiri opet glogov kolac zabiti u zemlju...

U stvari, možeš li to uraditi? Jesi li jak dovoljno za to?

Nismo ni svjesni koliko potiskivanje emocija zbog stvari koje su nas povrijedile može da nanese štete, koliko samo može da boli sakupljanje soli od sasušenih suza... Ja imam cijelu solanu u grudima, i drugu u izgradnji... Moje brane čuvaju okean koji bi i pakao ugasio... Nije poenta izazvati nečije pitanje u glavi zašto je tako, niti da se bilo ko zabrine... Dobro sam, znam da izlizano zvuči, ali jesam.

Ono što želim reći, u stvari je da ne treba glumiti snagu ako si slab... Ne treba kriti osmijeh ako si srećan... I n treba puniti svoje bunare duše suzama... PLači, čovjek si, valjda jesi... Plači ako treba... Raduj se... Obraduj sebe nekom sitnicom...

Ispred mene je dug put... Još teža borba... Kao da ponovo učim da hodam, ali nemam namjeru da se predam. Želim pobijediti ovu neman koja mi je srce na živo pojela.

Suočite se sa svim onim što vas boli, sa svim svojim strahovima, znam da zvuči otrcano i jednostavno kada se ovako otkuca... Teško je prisiliti sebe na stvarno djelo, ali jednog trenutka ćeš to morati da uradiš...  Da zbaciš sve okove sa sebe, da sve boli i patnje koje si kroz život prošao zaključaš u veliki drveni sanduk i baciš u more zaborava...

I još nešto... Recite ljudima kako se osjećate... Recite najmilijima da ih volite... Recite ljudima koji vas iritiraju... Ne brinite se za njihovo shvatanje, samo budite iskreni... Prema sebi prvo, pa prema drugima...
Još nije kasno za novi dan...


Wednesday, November 20, 2013

Tek u jesen otkriju se boje krosanja sve su slicne u leto zeleno....

Dan tmuran i siv...Oblaci teški, debeli, onako baš ugojeni kišom... Jesen je konačno ušetala sa svojom svitom prostrijevši ispred sebe svoj sag prepun šuštanja i snova... Nekih svojih tužnih boja, i sa suzama u očima zaustavila se ispred mog prahaga nadajući se da ću je pustiti u svoj svijet... Ona koja je uvijek donosila najljepše mirise i nježne boje vatre...

RAdni dan, ni malo različit od prethodnih... Ovih dana mi rijetko šta može izmamiti osmijeh na lice... Rijetko ko može ubrzati srce, tek toliko da ga osjetim u grudima, da znam da nisam kamen postala... I otmu se misli, u nekom lelujavom hodu... U ovoj zemlji u kojoj se samo smjenjuju godišnja doba, i problemi rastu do u nedogled... U ovoj zemlji u kojoj je prokleto sve što je drugačije...

Odlutam do jedne ulice, upijem mirise djetinjstva, tačnije onih rijetkih trenutaka bezbrižnosti... Uhvati me nostalgija za nekim davnim vremenima kad se još uvijek nisu sve vrijednosti rasprodale na pijaci morala. I onda, kad se vratim u sadašnjost sva okupana sjećanjima, osjetim tugu... ponos... usamljenost... bijes... radost... Cijelu paletu osjećaja... Kao kad vojska maršira po svim mojim odajama, po koži mi ratuje...

Da, jesen je uvijek umjela da me ponese u svojim vrtlozima emotivnosti... Da me razgali svojim ukusima kestena i mirisom vina... Ona je prava mala vještica koja svojom magijom učini da budem tako obična, ranjiva, po malo zaljubljena u zvuk kiše na krovu... U jedne oči... U moje divlje bademe...  U jedan novembar kad sve miriše na pustinju, na sjećanje...

Da, volim tu jesen...


Saturday, November 16, 2013

U pamet se Crnogorci...

Jedno novembarsko jutro... Toplo i sanjivo... U mjesecu Škorpije... Pobjednika... Jedna jesenja slika na malom kamenom tlu. Danas se opet piše istorija ovog malog ćoška na planeti. Ne tamo neko preskazanje Nostradamusa, već stvarna istorija mog naroda. Pisala sam o tome, o ovom malom uglu planete...tek nekom predgrađu velike zemlje. Malena teritorija, burne istorije, tužne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

Tri grada, kako tri strane svijeta... Danas biraju opet. Dan je započeo kao i uvijek kada se nešto važno odlučuje kao što je ko će svirati na Jazzu, gdje za Novu godinu... Da, upravo tako. Za mnoge je to samo jedna obična odluka, dužnost, nametnuta obaveza. Ne razmišljaju da danas u stvari biraju budućnost svojoj djeci. I tako je olako izaberu.

Jedni kažu "To je naše, nikad nije ni moglo biti tuđe"... Jedni su srcem i svim svojim organima smislili mnogo dobru šarenu lažu... Poklanja se čokolada da se malo zasladi pelin u venama ovog izmučenog naroda... Jedni su ipak vidjeli nešto, vidjeli blijesak prošlosti, sve ono što je jedan grad nekad bio... Čast, ponos, istina... I nisu uključili slatkiše za dobro jutro, ni srce, niti kažu da je to njihovo... To su samo obični ljudi kao ja, ljudi koji imaju porodice, koji rade iskreno svoj posao, kojima politika nije obaveza već izbor. Konkurencija je ove godine malo veća. Ko li će pobijediti u vječitoj trci istine i laži???

Moj glas ne igra nikakvu ulogu, ali ovaj post... Pa, možda nekom bude značio. Nemam mnogo šta da kažem osim da bi bilo idealno kada bi se svi ovi medvedi probudili iz sna koji sanjaju već godinama, iz ovog košmara punog laži, nemaštine, krađe, korupcije, preživljavanja na rubu propasti... BIlo bi lijepo kad bi promijenili bar nijansu ove crne koja nas je okružila... Kad bi bar vidjeli ISTINU... kad bi bar poželjeli PROMJENU! Bilo bi lijepo kad bi budućnost bila važnija od danas... Kad bi prestali prodavati svoju ličnost za trčavu cifru zelene boje, i umjesto toga stali uspravno, ponosno i časno i rekli "JA SAM PROTIV!!!! Protiv siromaštva u kojem živim!!" Bilo bi lijepo kad bi vidjeli da to nije čokolada, već samo g****** sa ukusom...

Probudi se narode Crne Gore... Dosta si spavao!!!!

Wednesday, November 6, 2013

Srećan ti rođendan, mali dođošu... Nek bude poslednji bez nas...

Ne, danas nije nikakav poseban dan... Ništa mi ne znači... Ni malo drugačiji od svih onih prethodno izgubljenih dana...

Sjećam se prošle godine na ovaj dan...
Pamtim ga kao poslednje veče mog besmisla... Tad sam poslednji put ostavila dušu na mom nebu, sa brojem deset. Ima to svoju simboliku, ima to neku posebnu čar... Taj oblak sa pogledom na rijeku...

Pamtim ruske kape, i zvono... I pamtim vjetar koji mi je nagrizao kosti dok sam čekala...
Držeći u ruci paket ljubavi umotan u papire iluzija...
I pamtim poziv u sitne sate, iskradanje u taxi i odlazak na granicu ludila...
Pamtim i čuvam tu noć kao unikat u svim mojim ćutanjima...
Kao poslednju predaju...
I nikad više zora nije mirisala plavo...

Nije danas ni malo poseban dan... Al nek bude poslednji...


Friday, November 1, 2013

Usamljeni hrast



Znaš ono kad ti bijesne oluje u srcu...
Povrijeđen stotinu puta,
padao i ustajao sa slomljenim kostima,
srcem iščupanim iz grudi,
dušom rastrgnutom od strane svih bijesnih pasa,
rasutoj negdje usput po blatu i kalu...
Usput se sastavljao od svih dijelića koje nađeš...
Mjesto srca kamen, mjesto duše list...
U očima mrak ostane a u kosi divlji vjetrovi biju...
I smiriš svoje oluje divlje,
zatrpaš ih u soli ostaloj od svih presušenih izvora suza,
zakopaš svoje snove, i otkoračaš u nedogled...

U jednom takvom lucidnom trenutku svoje samovolje
digne se prašina sa srca...
Groblje tvoje sreće vaskrsne i mjesec bude pun...
Pogledaš se u ogledalu i tamo vidiš samo rupu u grudima...
Kroz nju vidiš sve svoje padove,
sve svoje strahove...
Rolna crno-bijelog filma tvog života se odmotava
a suze stoje u očima...
Nemaju kuda, umiru tu gdje su rođene...

I u onom trenutku kad se sumanuto okrećeš oko sebe
pokušavajući da spojiš svoje krajeve,
pokušavajući da nađeš samo jedan kamenčić na koji možeš da spustiš
dlan,
gledaš u nebo previsoko...
I shvatiš da si na kraju ipak sve ono čega si se plašio...
Shvatiš da si još samo ti ostao...
Ti, jedan hrast u pustinji svojih snova...
Sa uvelim željama u proljeće...
Onaj jedan jedini...
Taj trenutak, kad shvatiš koliko si sam,
taj trenutak kad u tebi ne ostaje ništa osim bola,
vrištao bi, al glas zarobljen u tebi kao ludak u košulji...
plakao bi al samo barut može da istoči iz zenica...
Vapeći za jednom iskrom...
Tu... Na toj ledini prosutih iluzija
stoji jedna stijena u bol pretvorena...
Niko nema hrabrosti da samo malo zagrebe...
Da vidi je li sve samo to što vidiš...

Sunday, October 20, 2013

"Nek baci kamen onaj ko nije bez grijeha..."

Počinje za koji minut u Crnoj Gori... Ono o čemu svi pričaju... Ono što je tabu tema na Balkanu jer smo mi ponosni narod koji ne trpi raznolikosti među kjudima...
Digla se graja... Linč...Spremaju se neredi, prave se bombe... SREMA SE NASILJE!!!!! I digla se larma oko toga... Oko šačice ljudi koji paradiraju ulicom, koji su različiti po nekom svo opredeljenju, ali su ljudi isto kao ja i ti... I kroz njihove vene teče krv, crvena, sa bijelim i crvenim krvnim zrncima...

Iskreno, nemam ništa protiv različitih ljudi... I svi su danas na ulici, na portalima medija, prate zbivanje u Crnoj Gori, prate huliganstvo koje će se sigiruno desiti...

A niko se ne pita - šta je sa onima koji danas nemaju da kupe hljep da nahrane djecu u istoj ovoj državi?
Šta je sa onima koji danas nemaju da obuku na sebe topliji duks, jer zima dolazi?
Šta je sa onima koji ne moigud a nađu posao?
Šta je sa onima koji nemaju krov nad glavom i osnovne higijenske potrebe ne mogu da zadovolje?
Šta je sa onima koji čekaju svoj eprvo zaposlenje?
Ili onima koji rade i po 16h dnevno za minimalnu dnevnicu?

Digla se graja oko šačice ljudi koji svoju intimu iznose u javnost, a oni koji danas imaju samo parče hljeba i malo soli ćute... Ćute jer se boje...Ili misle da nemaju pravo galasa?

Parada - čega? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj je predatorska borba za radno mjesto, za platu od 200e i 8+ radnih sati? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj ti sistem ne dozvoljava da napreduješ, u kojoj ma koliko obrazovan bio ne možeš da se zaposliš? SRAMNO je za jednu državu da vrati preko 3500 mladih i školovanih i sposobnih ljudi na biro čekanja, dok drski i bezobrazni i razmaženi klinci i klinceze drže radno mjesto i ne rade ništa...SRAMNO Je dizati buku oko šake ljudi koji šetaju ulicom ističući svoju raznolikost dok se ćuti o onom što je glavni problem na ovim ulicama... TUŽNO je za moju državu gledati kako se lome flaše i razbijaju izlozi zbog tuđe intime, a zbog svoje budućnosti se ćuti....

Eh moja državo... POnosna sam kad kažem da sam iz CRne Gore, jer volim svaki tvoj kamen, jer volim ovo nebo, i volim tvoju geografiju... Ali kad počneš da prezireš stavove ljudi među kojima živiš, kad se počneš pitati "Imam li budućnosti ovde"... Tužno je državo moja... Nisi ti neka zaostala zemlja bez infrastrukture i bez mladosti i bez sposobnih ljudi željnih svog mjesta pod tvojim suncem... Nisi ti toliko siromašna zemlja... ALi bojim se da ćeš za koju godinu biti pusta zemlja... Jer neće imati ko da postoji u ovim vrletima gdje se više brine o pitanju ko s kim spava, nego može li se preživjeti... Jadno je to...


Sunday, October 13, 2013

Kukavice srca



Bojiš se, znam...
I ja sam se plašila tamnih noći i zora za koje nisam znala šta nose...
I ja sam nekad bježala od ljudi koji su mu pružali dlanove i dušu
otvarali...
I ja sam se bojala biti nečija ponovo, misleći da tako izdajem sebe...
Da tako prestajem biti svoja...
Odbijali su me svi oni koji su me pokušali u lance vezati,
koji su me željeli kontrolisati, mijenjati...
Vajati od mene svoje ideale...
Odbijali su me svi oni koji su željeli da me posjeduju...
Bojala sam se ponovnih padova... Izdaje...
Lomova duše i cijepanja srca...
Kidanja šavova koje sam tako brižljivo pravila
da bih se sastavila u cjelinu...
Nisam vjerovala ni jednoj istini...
Nisam čula ni jednu laž...

Znam da se plašiš, magare jedno...
Znam da si bježao i ranije...
Da si odlazio od onih koje su te željele mijenjati,
prisvojiti, imati...
Da si okretao leđa pitanjima i pokušajima...
I one su te puštale da odeš misleći da ionako nisi vrijedan...
Da su igre tvoja strategija...
Da nemaš duše, da se svetiš,
da ne umiješ biti ničiji osim samo svoj...
Pustile su te baš kao što su i mene svi puštali da odem...
da okrenem leđa...
Pobjegnem...
Puštali su me jer nisu umjeli da osjete
koliko ima vjetrova u mojim očima...
Koliko želje u kosi...
Puštali su nas da se tražimo u odjeku planina...
I sad kad sam te pronašla,
nemoj misliti da ću tako lako odustati...
Pronašla sam svoj eho u pustinji...

Znam, budalo mala...
Znam da nisi spreman da ponovo vjeruješ...
da misliš da je tvoja sloboda najdragocjenije blago
kojeg se ne želiš odreći...
Znam da misliš da nikog više nećeš voljeti...
nisi siguran ni da si ikad volio cijelim bićem...
Toliko da možeš da izgubiš dah od jednog pogleda...
Izgubiš tlo od jednog osmijeha...

Znam da osjećaš...
Znam da vidiš da nikad ne bih pokušala da ukrotim tvoje divlje
lavove...
Da prisvojim tvoje more nebesko...
Osjetio si da mogu biti sve što si trebao...
I bojiš se toga, znam...
Bojiš se da me pustiš blizu, znam i to...
Vidiš, potpuno te razumijem...
I zato ću biti tu...

Umorna sam od bježanja i traganja za nesavršenim oblicima ljubavi...
Želim se zaustaviti bar na tren da predahnem,
da skinem teret straha sa leđa i možda,
posle toliko godina pokušam vjerovati nekom...
Pokazaću ti da i ti to možeš...
Da i ti to smiješ...
Nećeš ni osjetiti, neće te boljeti...
Obećavam, bar ja ti krila neću slomiti...
Bez njih...
Ti ne bi mogao biti moj vjetar...
Ne bi mogao biti moj mir...

Wednesday, October 9, 2013

"Ne poželi ništa tuđe, svi smrtni gresi u tom su grehu..."

Činjnica je da (kao što sam već ranije rekla u nekom od postova) - ne umijem da funkcionišem sa ženama... Postoji i razlog zašto... Postoji milion razloga... Postoji čitav svemir između mene i većine žena na planeti...

Ja nisam neko ko će drugu ženu da posmatra kritički, da je ocjenjuje, procjenjuje, kritikuje njene modne trendove, mišljenja, izbor muškaraca... Sve je to lična stvar... Isto tako, nisam neko ko će da sjedi sa 3 drugarice u stilu "Sex and the city" i da tračari sa njima o svom privatnom životu, poslu, sexu, drugim ženama... Ne umijem da pričam sa njima o kozmetici, o modi... Jer nikad od njih nisam čula iskreno mišljenje, iskren stav... (čast izuzecima, onih par PRIJATELJICA velikim slovima pisanim).. samo su uspjele da mi svojim "dobrim" namajerama is avjetima zakomplikuju život...

Šta je to što je u ženskoj konfiguraciji gena, krvtoka, moždanih ćelija ili čega već pa moraju biti posesivne i ljubomorne jedna na drugu, na njen uspjeh gledati sa mržnjom, a njene padove slaviti kao svoju pobjedu... Generalno je tako sa svim ljudima, ali među ženama postoji poseban zakon za to... Neko rivalstvo, trka, takmičenje...

Toliko puta su me (ne)prijateljice dovele u nezgodnu situaciju da moram da se provučem kroz iglene uši da bih izgladila situaciju... I sve zato jer vjerujem da postoji nešto dobro u ljudima, neki protivotrov s kojim mogu da funkcionišem da me to žensko ludilo ne uhvati, da me to prokletstvo ljubomore ne zaustavi na nekoj ulici i postane dio mene... Jer sigurno je da nisam kao one... Ja volim da se s mojim jaranima okupim na kafu, na čašicu vina, krčag razgovora o svemu... Ja volim da sa njima raspredam o filozofskim životnim temama, o gomili gluposti, o pijanstvima, o promašenim ljubavima...

I eto, ovaj post ne treba da ima svrhu, ne treba da promijeni ništa... Ali ako neka žena pročita sve ovo, i kaže "Pa i ja sam baš takva"... nek se zapita - da li je nekad osjetila žaoku ljubomore prema prijateljici, zbog nečeg, da li je iz dobre namjere napravila glupost, da li je u stvari zaista toliko iskren prijatelj... Ako je jedan odgovor bio DA - mijenjaj se... Jer bar mi žene smo stvorene da budemo iskrene, da budemo suptilne i nježne, a opet jake i sposobne... Možda i možemo da budemo prijateljice...

Monday, October 7, 2013

"Zaljubiš se, jer... Je to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... " Inspiracija PART I

Slučajno i iznenada zalutah opet ulicama mog rodnog grada... Osjetih neku prazninu u srcu, i tugu... Bol jer je to grad koji je bio prepun boja i ljubavi... Mladalačkih nestašluka i prvih ljubavi... Izgledao mi je star, siv i istrošen... Ili je to zato možda što sam ja odrasla, što u tom gradu više nema poznatih lica... Što sam možda nekako otišla...

I u jednom razgovoru, sa nekim meni dragim... jednim od rijetkih prijatelja s kojima mogu da pričam o svemu nametnu se tema ljubavi (između ostalih o kokima će biti riječ)... Vječita tema, neiscran izvor za razgovore... Ali taj razgovor je bio nešto značajno jer... Podjsetio me na neke trenutke i na neke osjećaje koji su se izgubili kada je riječ o ljubavi... Ono klecanje koljena kada kreneš da ga/je vidiš... Ono gubljenje tla pod nogama od prvog susreta usana... I ono ushićenje kad je/ga ugledaš kad ti se približava i odjednom ti nije dobro, a odlično ti je... To mora da je ljubav...

I dok je on pričao i podjećao me na značenje ljubavi meni su kroz glavu letjele slike...
i onaj osjećaj vrtoglavice od jednog poljupca...
i nerviranje zbog neuzvraćene poruke...
i onaj osjećaj kada znaš da ne treba da odustaneš, kada ti nešto, neki maleni djelić govori da istraješ...
i osjećaj gubljenja daha od zagrljaja...
i onaj zemljotres srca... kad drhtiš, smiješ se jer taj Neko je tu...
I ćutiš... Jer to je sasvim dovoljno... Ono mjesto na uglu ramena i vrata... Ruka na ruci...

I priznah sebi, tiho, da ne čuje noć... Da ne čuje tišina... I da ne zna niko da ću se uvijek vraćati temeljima mog desetog neba, onom desetom otkucaju srca... Da mi niko ne može toliko nedostajati, a toliko biti u srcu... Da me niko ne može ubiti i oživjeti u istom trenu... da me niko ne može tako dobro ćutati, i tako dobro znati...


Wednesday, September 25, 2013

Nismo svi rođeni pod sretnim zvijezdama



Neki od nas su rođeni pod onim ugašenim,
hladnim kamenim gromadama
koje nam svijetlucaju u noći zbog svoje daljine,
zbog nekih čudnih smješa gasova oko njih
ili se jednostavno samo stide od srama...
Neki su od samog rođenja spavali u zvjezdanoj prašini,
dok oni drugi...
Oni su morali sami da je traže...
da je sakupljaju u čudnim uglovima svijeta,
da je pronalaze ispod ormara i u prašini prepoznaju njen miris...

I onda, sasvim slučajno...
Ona tvoja hladna pećina pod kojom si krio sve svoje najljepše snove...
Dobije neki drugačiji oblik,
sve ono što si u njoj sakrio izraste u drvo tvojih želja
i ne da se korijenje žilavo, ne možeš ga sasjeći...
I šta radiš onda sa svim kamenim figuricama svojih obrisa
koje si ređao po vitrini svog djetinjstva, odrastanja...
Šta radiš sa onim besanim noćima
kojima si mape crtao do svog uzglavlja
ne bi li u jednoj od njih tvoje parče sna zalutalo...?
Šta radiš onda sa svim svojim strahovima zbog kojih si noćima
drhtao...
Strepeći...

Gdje sakriješ sve svoje ožiljke od brojnih padova
da ne zasijaju pred suncem koje je zalutalo u tvoje mrakove...
brišući sjećanja na sve one koji su pokušali da ga zamijene,
da ga odglume...
A ti si vjerovao, bio u zabludi,
učio se...
Spremajući se...
Baš za taj trenutak...
Taj pravi, kad tvoja zvijezda izraste iz kamena...
Kako sad da ti pred noge prostrem svu svoju dušu
i priznam ti da je onaj jedan trenutak u zoru
bio bliži pripadanju nego cijeli moj život...
Kako da ti kažem da je to bio trenutak
za koji sam se budila sve ove godine...
Da je to baš onaj trenutak kad je moj kamen postao zvijezda...
Da si ti sve što je ovaj hladni kamen čekao
da zasija suncem postojanja...