Jesen na izmaku, i zajedno sa njom
poslednji herojski spomenici mog djetinjstva nestaju. Ispala sam iz naručja koje
me držalo na okupu cijelog života i razbila sam se u komade na keramičkom
postolju koje su mi podvalili kao temelje.
Sve su mi podvalili.
Hipnotisali me
da vjerujem.
Ispala sam iz naručja i hipnoza je nestala.
Šta sad da radim kad
sam spoznala istine, kad su mi džepovi prazni i sumnjam čak i u one uspomene
koje sam imala? Treba li da nastavim da kopam po tim temeljima, da ih razrušim
do zemljinog jezgra? Treba li da mrzim, da postavljam pitanja?
Treba li da
se rastočim do atoma, da bih znala ko sam?
A i čemu to sad, to traženje?
Da bih
imala opravdanje možda, da bih možda mogla da uperim prst u nekog i okrivim ga?
Obmanuli su me. Jesu.
Lagali me. I to jesu.
Igrali se sa mnom. I to jesu.
I šta
sad?
Šta sad ja imam od toga da tražim razloge i slušam izgovore, da optužujem
i da tražim priznanje „Jesmo, pogriješili smo“. Šta imam od toga?
To neće
vratiti ni jedan dan mog života.
To neće vratiti ni one koji mi danas
nedostaju.
Niti će od mene stvoriti neku drugu osobu.
Vidiš, sve to, svi ti
izlizani umjetnici su me vajali tim svojim manipulacijama, pokazali su mi šta
ne treba raditi, ko ne želim postati. Možda trebam biti zahvalna? Možda.
Oprostila sam izdaje. Oprostila sam uspomene, beskrajne stranice dnevnika ispisane tugama, oprostila sam to što me nisu znali, nisu ni smjeli, i nisu ni pokušali razumjeti. Oprostila sam što su bili slijepi za moje želje i gluhi za moje snove. Sve sam oprostila. Sebi ponajviše – jer nisam znala.
Danas kad znam,
učim da dišem ovako rastrgnuta, i da koračam nesputana. Danas mogu biti svoja. Sklopiću
se opet u mozaik svog lika, zanijemiću pred uspomenama na ljubavi koje sam
imala, zapaliću svijeću u spomen onih koje nemam i nastaviću da koračam
životom.
Hrabro.
Nesalomivo.
Ponosno.
Jer preživjela sam. Izdržala sam.
Ako bi me neko pitao kako, ne znam šta bih odgovorila. Kako?
Tako što sam spoznala
samoću.
Plakala sam. Često i glasno.
Šetala sam.
Čitala sam dnevnike i svuda
gdje ta djevojčica nije znala bolje – rekla sam joj da je u redu.
Voljela sam
sebe. Mnogo i iskreno.
Pila sam vino. Nekad više nekad manje.
Slušala sam dosta
bluza. Premnogo.
Gledala sam u plafon i brojala zvijezde.
Držala sam se za
sitnice, i negdje na kraju, oprostila.
I eto, ušivam sad komadiće sebe, i znam –
biće opet sve u redu. Preživjela sam.
