Čemu suze lepa ženo?

 

Stigle su me suze za koje sam zapinjala danima, mjesecima. Sve one koje sam na silu gurala u džepove, i koje sam se pretvarala da ne postoje tu na dnu mojih zenica. Stigle su me suze beznađa, i pitanja koja ne prestaju. Kako da prihvatim istinu da sam bila emotivna marioneta tamo gdje sam trebala biti najsigurnija? Kako da prihvatim istinu da sam bila zanemarena, i da sam bila samo sredstvo za ispunjavanje tuđih emocionalnih zahtjeva? Kako da prihvatim da sam izgubila sve što sam vjerovala da je istina?

Stigle su me suze za koje sam govorila da me ne žuljaju noćima. Kažem da sam u redu, a znam dobro da sam rasparana, da sam izgubila identitet, i dom, i sve ono što sam vjerovala da je istina. Bila sam samo vudu lutkica u rukama, koriščena za tuđe ciljeve i mojim srcem su se igrali kao da je to sasvim nebitna stvar. I evo me sad, izlagana, izvarana, osakaćena za vjek vjekova da ne znam šta je povjerenje, šta je ljubav, da ne budem sigurna da znam išta od toga. Pomislim da me ne boli ni laž, ni manipulacija, ni ruševine već to što ne znam hoću li umjeti dalje da nastavim ovakva. Nisam sigurna da li sam sposobna da naučm živjeti onako kako sam vjerovala da treba život biti.

Pokušavam da budem u redu. Pokuašavam da se radujem sebi, da budem tu za sebe, da se podignem, da se sastavim nakon što se život (ili ljudi) tako nehajno poigrao sa mnom. Pokušavam da naučim da opet hodam, da gledam čistim očima, one osnovne životne funkcije, znaš. Pokušavam, ali zapinjem za bol. Zapinjem za sopstvene uzdahe. Zapinjem za zidove koje sam podigla između sebe i ostatka svijeta jer ova radioaktivna pustoš u grudima me ubija. Jer bol što razara gora je od bilo kakvog oružja.

Stigle su me suze koje sam davila vinom, i uzdasi koje sam zaglušila bluzom. Stigle su me istine koje bole, da me koristila ona koja nije smjela, da sam bila samo igračka i da na kraju života nije bilo nikad važno moje nebo, šta volim, kakvi su mi snovi i koje boje su mi želje. Sad kad pogledam unazad, zaista nikad nije bilo važno. A trudila sam se. Davala sam sve od sebe toliko da mi mene meni nije ostalo.

Kako čovjek na kraju živi sa ruševinama? Kako se gradi duša?

Ništa mi nije ostalo osim suza. Ponekad pomislim da sam toliko tuge ispisala ovde da bih mogla svijet udaviti suzama i znam, postoje i mutnije tuge, a mene ova moja udavi. Postoje i veći zločini od ovih protiv mog srca napravljeni, ali mene ovi pokosiše.

Pala sam. Pokošena.
Jesam.
Ali ustaću. Samo da udahnem, smao da predahnem još malo. Samo da naučim da opet gledam bez suza na trepavicama.

Ustaću, samo malo da umine bol. Samo da prihvatim istinu.

Taj tamni putokaz kroz mutne predjele, od srca do duše

Kad slomiš kristalnu čašu - šta radiš sa njom? Lijepiš komadiće, pokušavaš je sastaviti, uklopiti dijelove?
Mislim da to više nikad neće biti ista čaša. Nedostajaće po neki minijaturni komadić, manji od najstinijeg uzdaha kojim se slomila.
A život? Kad se sruši, može li se ponovo sastaviti iz komada?
Čime se ušivaju komadi života kad jednom naprsne sve? 

Pokušavam i sama da shvatim kako da prevežem niti, poput ribarske mreže krpljene hiljdau puta. Pokušavam da uhvatim djeliće sebe nakon što su mi raznijeli život u komade, da se sastavim, da se pogledam u ogledalo a da mi ne nedostaje pet trepavica, po neka pjegica, otkucaj srca...
Da mi ne nedostaje neki ključni dio mene kao što je djetinjstvo, ili neka noć u kojoj sam se smijala na sav glas. Takve noći ne smiju da mi nedostaju.
A evo me, iz pepela černobiljskih ruševina duše skupljam komadiće, i pokušavam shvatiti - da li je sve bila laž?
Da li sam zaista bila na pravoj strani svijeta ili sam samo vješto izmanispulisana da vjerujem?

Cijelo sam ljeto provela u ćutanju, u traženju, u lavirintima postojanja, i mislila sam da treba opraštati, i opraštati i biti veličina i srce i čovjek, ali na kraju mi ništa nije ostalo.
Samo dobro utabana staza direktno preko svega što jesam, ili sam bila, i sad, ovako raskomadana i detoniranih sjećanja, nisam sigurna da treba da se sastavljam.
Treba, možda, sve zatrpati, i izgraditi nekog novog sebe, jačeg, nekog ko nema djetinjstvo, ni sjećanja, ili ima samo odabrani mozaik za koji sam sigurna da je bio istina.
Treba, možda, ostaviti ruševine da stoje kao spomen jednog palog života, kao svetionik i putokaz, jer šta sam dozvolila - da me na atome rastave i dušu da mi iskidaju a nisam zaslužila.
Nisam, smijem da priznam. 

Bila sam sve što su tražili (ili možda već treba da ubacim jedninu?).
Bila sam sve što se očekivalo (ponekad i više od toga), uprkos mojoj buntovničkoj strasti i odbijanju da me smjeste u jednu kutiju, da mi nakače proizvodne etikete i odrede ko sam.
Davala sam, voljela sam, razumjela sam, pravdala sam, ginula sam - i šta je ostalo?
Razrušen dom, i detonirano srce.
Rasparčana duša i gomila pitanja na koja nikad neću dobiti odgovore. 

Kako se čovek od toga oporavi?
Kako nastaviš dalje da budeš Ti?

Sad nekako vidim - nikad nisam teško donosila odluke, nego su one najvažnije bile najbolnije.
Sad vidim - uvijek sam trebala birati sebe.
Nisam, ali hoću.
Jer na kraju dana, još jedino sebe imam.
Ko god da sam.