Saturday, August 29, 2015

Neke se stvari jednostavno dese... Druge se napišu...




Postoje stvari koje se čuvaju za sebe, neke sitne tajne, osjećaji, strahovi... Suze ponekad... Ali ima nih koje se nikad ne čuvaju samo za sebe. Knjige... Sjajne knjige... Brdo knjiga... Biblioteka...

Ne znam koliko sam pročitala knjiga u životu, kad vidim korice sjetim se iskrzanih stranica kojima sam ispunjavala ljetnje raspuste... Oduvijek sam željela svoju kućnu varijantu lavirinta od knjiga... Maštala o njoj... Nekad, nije se bilo mogućnosti da se kupuju knjige, nije ih ni bilo na svakoj trafici... Ako pronađeš kultnu Gričku vješticu i uspiješ da je pročitaš bio si bogat... To je nešto što samo mi knjiški moljci znamo.

Danas, knjige nikad nisu bile dostupnije... Istina ima toliko sr**** da se prosto nekad stidim umjesto tih pisaca, ali opet - ideja je važna, kao i ostvarenje. Dugo sam vremena patila tiho u sebi za knjigama koje sam željela da imam. Za mene, to je bogatstvo. To je onih hiljadu proživljenih života, to je milion osjećaja, vjerovatno sam zato danas tako šašavo drugačija kad je srce u pitanju. Odlično pamtim kad je izašao moj najdraži film "Gospodar prstenova", koliko sam bila uzbuđena što ću ga gledati na velikom platnu. Nisam bila ni svjesna da sam svo vrijeme drugarici prepričavala u stvari kako je to u knjizi ovako, i kako je izbačena ova scena, kako će da se desi ovo ili ono... U nekom od tih 3h trajanja filma se okrenuo dečko ispred mene i zamolio me da prestanem sa prepričavanjem knjige, nisu je svi pročitali, neka žive u zabludi...

Uglavnom, nisam imala namjeru da pišem recenzije knjiga koje pročitam, ali nekako osjećam da moram, iz razloga s početka... Neke stvari se ne čuvaju samo za sebe. Tako, u kolekciji se našla "Katarina" Anje Seton. Teško se odlučujem da kupim knjigu po preporuci, obično se osjlanjam na neki lični insinkt i osjećaj, ali Katarina je bila pravi izbor. Znam, knjiga ima previše stranica, ali vrijedi svakog slova... Toliko emocija u stranicama, izbijaju iz listova, knjiga se tako lako zalijepi za dlanove i ne puštaš je... Ne znam kako sam na poslu krala vrijeme da je izvučem iz torbe i čitam. Ta ljubavna priča o vojvodi od Lankastera i Katarini u Engleskoj u doba kralja Ričarda je nešto najdivnije što sam pročitala poslednje vrijeme. Na kraju sam zatekla samu sebe kako usta raširenih u osmijeh čitam poslednje stranice, suze mi idu niz lice i bilo mi je toliko žao što se tih 800+ stranica završava da sam htjela još... Nevjerovatno...

Knjiga nije ekranizovana što me čudi, i možda je i bolje jer jedno je gledati ljubav, a drugo je čitati o njoj, i osjetiti je, stvoriti sopstveni film u glavi.

Znam da ima malo ljudi koji će se osvrnuti na ovaj tekst, i na buduće kad su u pitanju knjige, i nisu ovo neke recenzije u kojima se prepričava radnja knjige... Samo osjećaji, samo preporuka, samo kratka radnja. Samo pokušaj da ti preporučim sjajno štivo. I da, mislim da bih Katarinu mogla da čitam opet, i da bih opet na kraju isto reagovala "Nije moguće da je kraj"...



Saturday, August 22, 2015

Budućem liku čovjeka koji može biti moj


Ne znam kako izgledaš, ne znam čak ni kako se zoveš,
ne znam ni kako mirišeš, ali te znam.
Poznajem te kao što sebe znam,
kao što znam sve mjene Mjeseca,
i volim te kao što volim ovo nebo,
i sunce, i ovu kišu koja mi kvasi lice posle ljetnih vrućina.
Ovo pišem tebi koji me još nisi pronašao
ali hoćeš, sigurna sam u to.
Prepoznaćeš me, možda po pogledu zamišljenom,
možda po osmijehu izgubljenom, ali shvatićeš.
I nećeš biti kao ostali.
Bićeš neuklopivi dio slagalice ovog grada,
ovih ulica zagađenih ljudskim ništavilom.
Bićeš potpuno drugačiji sa svojim košuljama i mekim usnama.
I bićeš odvojen od svijeta nekim svojim ludilom.
Gledaćeš me u oči dok pričaš sa mnom,
i nećeš pokušati odmah da se pozoveš
u moje podstanarsko gnijezdo koje svijam.
Zavodićeš me svakog trena, svakog dana, sa svakim udisajem.
Oči će ti biti tople i divlje, moraju biti,
sigurna sam da imaš i poneko savzežđe u njima.
Ja – kao i svaki smotanko, topiću se od tvog glasa
i neću umjeti da sastavim ni prostu rečenicu,
i vrhunac mojih odgovora na tvoja pitanja biće smijeh,
Eto zato jer se ja uvijek smijem.
Jer se smijehom branim od svega.
Ti, koji me još nisi sreo, a hoćeš, sigurna sam.
Ti moraš biti neki ludak
sa pokušajima da se uklopi u sredinu koja je obična.
Ti si sigurno takav, ne smeta ti šetanje po kiši,
možda me čak i namjerno izvedeš da kisnemo zajedno.
Neće ti smetati ni sunce samo zbog mene jer ga ja volim,
jer volim ležati na pijesku i upijati toplotu,
a ti ćeš sigurno perverzno voljeti da gledaš u mene.
I neće ti smetati što drugi pilje u nas.
I kad budem htjela pobjeći, ti ćeš umjeti da me uhvatiš za ruku,
zagrliš i držiš čvrsto.
Neće ti biti smiješno moje pisanje,
moje izlivanje emocija po papiru i tastatauri,
po lišću i ostacima salveta u restoranu.
Ne može ti biti smiješno kad to srce prosipam zbog tebe.
Ti ćeš umjeti da razumiješ i moje ćutanje,
kad se namusim i zablesim u jednu tačku na zidu
nadajući se da će me progutati.
Znaćeš da su to samo sjenke prošlosti
i demoni koje sam sahranila u jednoj borbi.
Znaćeš koliko su me osakatile te aždaje moje sopstvene krvi,
ali nećeš pobjeći od njih.
Nećeš, zbog njih sam snažna, zbog njih ćeš me voljeti.
Ti, kojeg još nisam srela.
Ti ćeš biti sjajan ortak sa mojim ortacima
jer u njima nećeš vidjeti prijetnju,
samo ljude koji su me čuvali za tebe.
Znam, tebi neće smetati pun Mjesec kao meni,
ali ćeš znati da me tada grliš najjače,
kao da će se svijet srušiti istog trena.
Voljećeš moju razbacanu kosu po krevetu.
Ti si onaj koji me neće lagati,
i znaćeš da je sladoled najljepši na stomaku,
da se led najlakše topi na leđima
a da je nutela najslađa sa usana.
Znaćeš ti i više od toga.
Nećeš se pokajati što si me čekao. Jer ćeš biti voljen,
jer ćeš imati razlog da dišeš.
I sve one sitne gluposti poput doručka u krevetu,
i roštilja sa prijateljima,
i sve utakmice zbog kojih neću zakerati.
Možda nećeš imati dizajnerski stilizovan dom,
niti ću se nositi po poslednjoj modi, ali imaćeš ljubav,
a to je daleko važnije.
Nekog ko može samo ponos da ti bude,
jer ti si čovjek sa karakterom, siguran u sebe i moju ljubav.
Znam te, iako te još nisam srela,
iako ti još kožu nisam dodirnula, znam te.
Vjerujem da postojiš,
vjerujem da me tražiš u moru pogrešnih.
Vjerujem da ideš ka meni koja štrčim iz ove okoline
kao jedini suncokret u polju makova.
Ja te čekam.
Znaš ti gdje ću biti.
Naći ćeš me. Znam to.

Tuesday, August 18, 2015

Taj moj mali papirnati svijet, part I



Otkad znam za sebe znam i za knjige.Ne znam kako,niko u mojoj porodici nije neki knjiski moljac...Ja eto nekako se izrodih u tom kamenjaru. Sa knjigama se druzim od pete godine,pocevsi od ruskih bajki i bajki Andersena preko Agate Kristi i Seldona,skolske lektire i bukvalno svega sto je bilo citljivo.

I sama pisem.Nekako mi to zvuci logicno.Citam i dalje,mozdane klasike svjetske knjizevnosti ali citam. Sve sto mi privuce paznju. Pa zasto ne bih vec i preporucila nesto dobro?

"Kofer gospodje Sinkler" nek bude zrtveno jagnje. Poslednja procitna i najsvjezija u pamcenju.I moram reci sjajna knjiga. Prosto napisana,kratkim recenicama,neobicnim stilom. Prica o materinstvu,ljubavi koja obuzima,prica o zenskom mekom srcu poput jastuceta... O ljubavi u doba II sv.rata i o gubicima. "Imao je oci hladne i neprijatne kao kupatilo zimi"... Prejako... prosto sam mogla osjetiti te oci vodje eskadrile iz stranica.

Znas kad naidjes na dobru knjigu ne treba je nikako zadrzati za sebe. Treba pricati o njoj kao o dobrom uzornom djetetu, sjajnom studentu... jer takve knjige treba dijeliti sa drugima kao parce hljeba za gladnu dusu... Knjigama se zaliva intelekt,gradi licnost, sire se vidici... Mozda ne citam ozbiljno stivo,mozda jos nisam apsolvirala ruske klasike i Hemingveja al zadovoljna sam kad naidjem i na ovakvo stivo.

Svi mi imamo taj neki kofer i tog nekog cija pisma spalimo u bijesu.Imamo tog nekog koji nas se odrekao zbog trenutnog hira i ljutnje. Ali oprastanje je ljudska osobina,ljubav je bozanska... Veliki si koliko prastas i koliko volis.

"...pomisljao sam na smrt,osecao se mnogo slabo i nemocno,bolesno. Ali sad mi je bolje i sve u zivotu mi je opet razigrano,raspevano i svetlo. Skoro sve,zato jer mi ti nedostajes. Pustio sam te da odes a nije trebalo. To mi je najveca greska u zivotu. Volim te vise nego ikad..."


Saturday, August 1, 2015

Crveno




Znaš onu crvenu kravatu koja stoji u mom ormaru,
potpuno tužna i neiskorišćena...
S kojom sam htjela da vežem svoje ruke uz tvoje,
svoje snove za tvoje...
S njom sam htjela srce da vežem,
strasno, perverzno, divlje...
Da se otima i vrišti dok ga svojim dlanovima smiruješ...
Bajke pred spavanje šapućeš...
Da je zagrizem dok mi tragove po leđima ostavljaš...
Sve sam to htjela...

I ona crna kravata, kupljena za poslovni izgled...
Crna suknja, da mi sputava korake,
i bijela košulja da prikrije golotinju...
I ništa ispod toga, osim sebe...
I kože moje prepune trnja...
I kravata..
Oko vrata da se zapetlja dok je stežeš...
Dok kidaš dio po dio kože i grizeš
Dok me s njom vežeš za sebe,
za svoje nemire, strahove ukroćene...
Ni to nisi umio...
Ne krivim te, kako si mogao da znaš...
Ni pertle nisi umio raspetljati a ne svoju dušu...
Još manje moju kosu umršenu na jastuku u zoru...
Razbacanu svuda po krevetu...
Sad možda nije ni važno...

Oblačim opet kostim žene i izlazim među svijet,
po malo pohabana na ivicama, nekako oštećena...
Nezakrpljena...
Istrošena nedostajanjem tebe,
i željom da stopala sputam i ruke svežem oko tvojih leđa...
Ispijena mrakom prepunim krika koji se odbijaju od zidove,
upijaju u poderotine na leđima...
U ugrize na butinama...
Koračam pomalo nesigurno
zbog želje da sve iskidam sa tebe zubima,
pod kožu da ti se zavučem i da se nastanim, kao parazit...
Kao neizostavnio dio tebe...
Da ti budeš moj kostim...
Da se u tebe obučem luda od ljubavi, i pobješnjela od strasti...
Da me zatvore u prvu ustanovu bez uspjeha da me obuzdaju...
Neće ni znati daje bila dovoljna samo crvena kravata...
I tvoj osmjeh...