Postoje stvari koje se čuvaju za sebe, neke sitne tajne, osjećaji, strahovi... Suze ponekad... Ali ima nih koje se nikad ne čuvaju samo za sebe. Knjige... Sjajne knjige... Brdo knjiga... Biblioteka...
Ne znam koliko sam pročitala knjiga u životu, kad vidim korice sjetim se iskrzanih stranica kojima sam ispunjavala ljetnje raspuste... Oduvijek sam željela svoju kućnu varijantu lavirinta od knjiga... Maštala o njoj... Nekad, nije se bilo mogućnosti da se kupuju knjige, nije ih ni bilo na svakoj trafici... Ako pronađeš kultnu Gričku vješticu i uspiješ da je pročitaš bio si bogat... To je nešto što samo mi knjiški moljci znamo.
Danas, knjige nikad nisu bile dostupnije... Istina ima toliko sr**** da se prosto nekad stidim umjesto tih pisaca, ali opet - ideja je važna, kao i ostvarenje. Dugo sam vremena patila tiho u sebi za knjigama koje sam željela da imam. Za mene, to je bogatstvo. To je onih hiljadu proživljenih života, to je milion osjećaja, vjerovatno sam zato danas tako šašavo drugačija kad je srce u pitanju. Odlično pamtim kad je izašao moj najdraži film "Gospodar prstenova", koliko sam bila uzbuđena što ću ga gledati na velikom platnu. Nisam bila ni svjesna da sam svo vrijeme drugarici prepričavala u stvari kako je to u knjizi ovako, i kako je izbačena ova scena, kako će da se desi ovo ili ono... U nekom od tih 3h trajanja filma se okrenuo dečko ispred mene i zamolio me da prestanem sa prepričavanjem knjige, nisu je svi pročitali, neka žive u zabludi...
Uglavnom, nisam imala namjeru da pišem recenzije knjiga koje pročitam, ali nekako osjećam da moram, iz razloga s početka... Neke stvari se ne čuvaju samo za sebe. Tako, u kolekciji se našla "Katarina" Anje Seton. Teško se odlučujem da kupim knjigu po preporuci, obično se osjlanjam na neki lični insinkt i osjećaj, ali Katarina je bila pravi izbor. Znam, knjiga ima previše stranica, ali vrijedi svakog slova... Toliko emocija u stranicama, izbijaju iz listova, knjiga se tako lako zalijepi za dlanove i ne puštaš je... Ne znam kako sam na poslu krala vrijeme da je izvučem iz torbe i čitam. Ta ljubavna priča o vojvodi od Lankastera i Katarini u Engleskoj u doba kralja Ričarda je nešto najdivnije što sam pročitala poslednje vrijeme. Na kraju sam zatekla samu sebe kako usta raširenih u osmijeh čitam poslednje stranice, suze mi idu niz lice i bilo mi je toliko žao što se tih 800+ stranica završava da sam htjela još... Nevjerovatno...
Knjiga nije ekranizovana što me čudi, i možda je i bolje jer jedno je gledati ljubav, a drugo je čitati o njoj, i osjetiti je, stvoriti sopstveni film u glavi.
Znam da ima malo ljudi koji će se osvrnuti na ovaj tekst, i na buduće kad su u pitanju knjige, i nisu ovo neke recenzije u kojima se prepričava radnja knjige... Samo osjećaji, samo preporuka, samo kratka radnja. Samo pokušaj da ti preporučim sjajno štivo. I da, mislim da bih Katarinu mogla da čitam opet, i da bih opet na kraju isto reagovala "Nije moguće da je kraj"...
