Saturday, November 24, 2018

Ne zovi me da se vratim, lutalicu zvezdu pratim... I nemam zašto da se kajem



Ovi mi dani drugačije zvuče. Mirišu na more. Na vlažan pijesak. Na so pomiješanu sa onom koju čuvam u sebi toliko dugo. Čuvam je za „crne dane“ da imam šta proliti kad presiječe bol, kad me razreže preko duše kao jedro od papira. Čuvam je i pravim od nje kule u pijesku nemoći, da jednom se imam gdje skariti kad se nadviju oblaci. 

Odabrala sam jednom svoj put. 
Odabrala sam da budem jaka žena koja može sve. 
Odabrala sam da mogu podnijeti oluje. Morala sam. 
Odabrala sam da stojim na ivici provalije i da ne dam da me proguta beskrajna rika talasa. 
Bilo je dana kad sam padala ka usijanom Moru Očaja, kad sam tonula u dubine bezdana ophrvana talasima tuge. Bilo je dana kad su me lanci vukli dnu. Željela sam da se pustim, da se prepustim i da budem samo još jedno zrno pijeska na dnu Okeana Potonulih. Ali u meni su vatre i dalje gorele. Predahnula sam i isplivala, snažnija, odlučnija, prkosnija. Prkosna svima koji su stajali na ivici i gledali me kako tonem poput oronule lađe, što i jesam bila. 

Izabrala sam svoj put. Izabrala sam da se ne predam. Da budem zver u koži žene. Žena u koži djeteta. Izabrala sam da mogu. Na ramenu sam oduvijek nosila savjest, tuđa očekivanja, mišljenja Onih Koji Nisu Važni. Borila sam se sopstvenim licima onoga što sam trebala biti – sestra, ćerka, tetka, djevojka, žena, zavodnica, supruga, možda nekad i majka. Nosila sam se sa svim onim što nisam željala biti. Sve što su svi očekivali od mene da budem bila je prisila. Bila sam silovana tuđim idealima. 

Ja nikad nisam željela ispunjavati tuđe želje i biti ono što su drugi mislili da trebam biti. Nisam željela ali sam se prokleto trudila da budem. Krila sam se od ogledala jer sam se plašila tog stranca sa druge strane. Plašila me tama u zenicama koje su nekad bile boje badema. Plašio me tamni plašt tuge i tuđih razočarenja koji sam ogrnula na sebe jer sam još jednom iznevjerila sve gore navedene uloge. Jer sam izabrala sebe naspram njih. Jesam li pogriješila? 

Jesam li pogriješila što sam prestala da vodim ratove svojih roditelja? 
Što sam odabrala da gradim sebe i da idem po tragovima svojih snova umjesto da budem kao sve prosječne žene koje su odabrale svoju ulogu koju im je istorija nametnula kao jedinu ispravnu? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala biti srećna uprkos tuzi i bijedi Balkana? Uprkos svijetu? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala prigrliti svoju drugačijost umjesto mlakog muškarca koji od mene očekuje da budem poslušna i uplašena Fabrika Za Proizvodnju Djece, koja će uvijek biti na mjestu na kom je ostavio, čekajući ga i obožavajući ga, njega i sve njegove želje i očekivanja? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala da prestanem biti u vječitim finasijskim govnima jer nisam htjela uzeti stambeni kredit i ne želim ulagati novac u stvari, hipoteke, kredite već u sebe i svoje talente? 
Jesam li pogriješila što sam izabrala da moje police umjesto cipela i unikatnih kristalnih čaša Za Specijalnu Priliku Koja Nikad Neće Doći, krase knjige i romani? 
Jesam li pogriješila što sam odabrala ne jesti mrtva bića i što je ljudima danas neprijatno u mom prisustvu kad u restoranu ne poručim obrok? 

Sjedim ovde na obali u koju sam se zaljubila i sva ta pitanja mi se roje u glavi jer se osjećam ovih dana potpuno sluđeno. Osjećam se kao da sve što radim je protiv mog bića, protiv mojih snova, da opet pokušavam biti uzorna ćerka kojoj su svi nedostajali dok je obilazila svijet, koja je svima nedostajala dok je brojala zvijezde iznad Rusije. Opet pokušavam da se uklopim u ljude od kojih sam se davno otklopila, kojima već odavno ne pripadam jer jednom davno su me pustili da izaberem biti stijena. Nisu oni krivi. Ja sam moje izbore napravila, a evo me danas gdje razmišljam da li su to bili ispravni izbori jer eto, nekako uvijek uspijevam da ljude navedem da se osjećaju neprijatno i nekompletno i neostvareno u mom prisustvu. Da se osjećam PREviše. Možda još nisam izabrala prave ljude? 

Zapljuskuju mi talasi misli, osjećam so u vazduhu i čujem vrisak. Negdje duboko u meni čujem vrisak. Biti drugačiji znači biti sam. Biti drugačiji znači biti svoj. Dugo mi je trebalo da prihvatim srce kao saradnika, kao lični kompas i svoj život kao jedinu zemljopisnu kartu koja vrijedi. Dugo mi je trebalo da prihvatim sebe kao samostalnu i jaku ženu koja se borila sa svojim kompleksima, sa svojim strahovima, koja se borila sa sopstvenim odrazom jer jedan dio mene je želio udovoljiti svima, a drugi dio je želio udovoljiti sebi. Neko mora da izgubi. I to nisam htjela biti ja. 

Ostali su oni koji su me osjećali ali ne i razumjeli (što uopšte nije ni bilo važno), koji nisu pitali ptanja „Zašto si to uradila?“ već „Kako si danas?“. Ljudi koji me nisu tapšali po ramenu, već su me grlili bićem. Ostali su ljudi koji su me znali i koji me nisu osuđivali zbog odluka koje sam donijela i koji nisu morali koračati mojim stazama ali su njihova srca navijala za mene jer usudila sam se biti ono što jesam. Ostali su prijatelji i oni koji se nisu plašili mene čak i kad sam se ja plašila. 

Znam, biti svoj znači biti srećan. Kad sam prestala biti svoja? I zašto? Vrišti okean u meni. Sloboda. Ja. Previše mi je opet stalo kako se svi oko mene osjećaju. Previše mi je opet stalo do svega osim do sebe jer tako dugo nisam bila tu. Sebe sam zaboravila ponovo na uglu Nevažnih Nadanja i Nebitnih Mišljenja. Danas se ovde rvem sa Sopstvenim Sumnjama da sam zaboravila da oslušnem Svoj Kompas U Grudima koji mi uporno pokazuje na naj crveni odjeljak „Srećna sam“. Jer jesam, danas jesam mnogo više nego što sam bila prethodnih dana. Jer danas me ne muče obaveze koje su mi okačili oko vrata jer sam opet ušetala u Pozorište Očekivanih Predstava, i očekuju ljudi od mene da opet glumim ulogu koju oni žele. 

Otišla sam obalama u potrazi za sobom. Svi su me pitali „Zašto hoćeš da ideš?“. Niko još nijednom pitao „Kako si?“. E pa srećna sam. I odbijam biti išta manje od toga. Dosta mi je predstava u Pozorištu Izmišljenih Uloga i Tuđih Očekivanja. Dosta mi je uloge dobrog duha koji ispunjava tuđe želje dok moje stoje u fioci i čekaju svoj red. 
Ja dajem otkaz! 

Želim da njegujem svoja osjećanja, svoje želje, svoje snove želim da uzgajam. Ne čini me to sebičnom i ne čini me to egoističnom, niti bezosjećajnom. Biram sreću, sopstvenu prije svega. I zbog toga ne treba da me grize savjest. Zbog toga ne treba da se osjećam loše. Žao mi je. Moja uloga u Vašem pozorištu je gotova. Otvaram svoje sopstveno. Na poljima ličnh snova. Znam da mogu. Sigurna sam da ću opet biti sama u svemu. Sigurna sam da ću morati da srušim mnoge zidove Uplašenih Ljudi. 
Ali ja nikad nisam bila poznata po tome da odustajem.

No comments:

Post a Comment