Wednesday, July 22, 2020

Kad srca se razdvoje, koliko tišine ostaje?

Former West Hollywood girl Jeanine Lobell's pick from the W archive (2005).

Ljeto prolazi pored mene, kroz mene bolje rečeno, i gotovo da ga nisam osjetila ove godine. Sve je nekako usporeno, zamrznuto. Kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom upravljaču svijeta. Planovi i snovi, sve je u pripravnosti, ostavljeno sa strane da čeka novo jutro u kom neće biti ograničenja. Na maske sam naviknuta. Ljudi su ih nosili i ranije, samo su bile bolje ušivene u kožu. Sad bar ne mora niko da se isprazno smije. Sakriti smijeh iza plave medicinske maske, potpuno prirodna stvar.

Napravila sam svoj mali mir ovdje gdje sam došla. Nakon svih smrti i ruševina, bilo mi je potrebno da imam mir, da položim oružje, da skinem ordenje poraza i da legnem. Da usnim mirno, bez snova. Ponekad uspjevam u tome. Ponekad dugo ne mogu da zaspim. Ponekad pustim kočnice pa osjetim tu prazninu. Osjetim daljinu koja se naselila. Godine greški napravljenih, osuda, kajanja. Godine tuge i nerazumjevanja.

„Poslednji svedoci“, Svetlana Aleksijevič



Neko je jutro. Nisam mogla da spavam prethodne noći. Sigurno zbog punog mjeseca. Uvijek mi je mjesec. A i čitala sam do kasno. Čitam mnogo poslednje vrijeme. Pedeset knjiga do sada, za ovih sedam mjeseci. Čitam mnogo, ne samo zbog ljubavi prema knjigama, već zato jer tako prebacim se u neku drugu realnost. U drugi svijet.

A ovaj svijet ovde, postao je lud.

Rijetko imam priliku da razgovaram sa nekim o životu, o sreći, o ljubavi, o knjigama, o ljudima. O ljudskosti, da se ispravim. Rijetko kad imam priliku da razmijenim mišljenje a da se to ne pretvori u bitku riječima i dokazivanje ko je u pravu, i zašto je taj neko u pravu. I pustim ga da uvijek bude u pravu, jer nema smisla. Jer gotovo niko odavno ne čita knjige.

Mene su knjige vaspitale. One su me naučile šta je dobro a šta loše. One su mi bile moralni kompas. One su... Pa samo onaj ko čita može da razumije. I čitajući Poslednje Svedoke, ostala mi je knedla u grlu. Htjela sam da je ostavim toliko puta, jer to nije knjiga. To je djetinjstvo. To je ispovjest. To je nemir.

Sunday, July 19, 2020

Smijem se, ali to ne znači da sam srećna


Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.

Thursday, July 9, 2020

Sad jedino u bluz vjerujem, čuda su istekla

Don't freak out if you haven't turned into a butterfly just yet!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We all need TIME to turn into our shiniest and most amazing self!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We are all just a work in progress! But you have to TRUST that all that work is going to pay off.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ Just deciding on who or what you want to be is a HUGE step towards becoming a conscious creator!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ So you don't have to FREAK OUT if you're not "finished" yet.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ It's all just a journey! So we might as well accept the ...


Preveče je i sjene su mi napravile zasjedu u stanu. Spremam večeru, u donjem sam vešu, pijem bijelo vino i slušam bluz. Kida me, po svim mojim nevidljivim nitima mi odzvanja melodija. Tražim se.

Previše se nerealnost dešava oko mene u poslednje vrijeme, ne samo u mojoj zemlji. Ne pišem o tome. Ne osjećam potrebu da pišem sve ono što su svi ostali već rekli, i ne isplati mi se da psujem. Lakše mi je da pustim bluz i zažmurim na svijet. Da otvorim dušu za ovaj moj, ranjav, kvrgav, izbrazdan. Da ga pomilujem. Da mu udahnem malo ljubavi, sopstvene infuzije osjećaja.

Jesam li se oporavila od svih stranputica, erupcija, odrona i korijena? Nisam.
Ovdje gdje sam, ne razumiju me. Pokušavaju da mi nametnu okove svakodnevnice, običnosti, pokušavaju da me strpaju u kalupe u kojim su i oni svi sami ležali dok od njih nije nastao obični svijet. Ne mogu. Ne razumiju da je meni potrebno više. Mojoj duši je potrebno više. I ne, ne pričam o stvarima, namještaju, cipelama i ostalim mantracima.