Sunday, October 10, 2021

Ta prevrtjiva igračka, zvana sreća, u sebi sadrži...

 


Srećni ljudi ne pišu pesme. Da bi napisao pesmu moraš dobro da se zaprljaš. Moraš dobro da zagaziš u blato

Rasparala mi se duša. Možda sam je i sama rašila.
Sve one brižljivo spajane konce i niti, sve one komade šarenila, mraka i svijeta. Sve sam rašila.
Ostala mi duša modra ko raspukla šljiva, nagnječena, raspolućena.
I ne znam hoću li ikad više pjesmu moći napisati, jer u meni više ništa od tajni nije ostalo.
Ostala je praznina da zavija kao usamljeni vuk na mjesečini, i ostali su razbacani kamenčići umjesto suza. 

Ostale su oluje, i vrisci, i ostale su tuge. Nedostajanja.

Koliko toga nisam uspjela da o životu ispričam. Koliko samo toga nisam znala.
I ako sam umjela, i htjela, nisu mi dali.
A danas sam tu, rasuta i rašivena.
Zabranite mi da tugujem.
Zabranite mi vino, i bluz, i sjećanja.
Ostavite mi samo pjesme. 

One koje sam pisala, u koje sam svu sebe pretočila.
Ostavite mi korake koje sam napravila, grafite i žute čarape. I mačke. Jednu bar.
Mi koji smo proživjeli stotinu života u ovom jednom bivstvovanju znamo kakvog je ukusa smijeh. Znamo i snove, i radosti. Znamo trenutke. Jer od njih živimo, od te jedne kapi radosti u trenutku.
Sve ostalo je dim.

Ne volim sjećanja.
Ne volim tu paradu pred očima, te slike kad zažmurim, ta otrgnuta perca prošlosti. Ne volim ih, progutaju me daljine, magle me zagrle i sve što postoji je dobro utabana staza do tuge.
A onda, onda bih pisala pjesme i možda bi čak i planeta zadrhtala od vriska koji bi se prolomio iz grudi.
Možda bi čak i kiša se posramila od sza koje bi tekele, jer malo je, čini mi se, i života dva da se isplačem.
Zato neću. 

Odmahnem glavom, i kažem, da je u redu, pustim bluz umjesto Tome, i zagrlim sreću.
A sreća...
To su one male stvari.
Putovanja, žute čarape, mačke.
Knjige. Gomila knjiga.
Kamin, i vino i bluz.
Smijeh nekih ljudi koje volim.
Balašević. Uvijek Balašević.
Tako neka sreća. Moja.

Friday, September 17, 2021

Jer samo ti si znala kako preživjeh vatru kletu

 


Jesen na izmaku, i zajedno sa njom poslednji herojski spomenici mog djetinjstva nestaju. Ispala sam iz naručja koje me držalo na okupu cijelog života i razbila sam se u komade na keramičkom postolju koje su mi podvalili kao temelje.
Sve su mi podvalili.
Hipnotisali me da vjerujem.
Ispala sam iz naručja i hipnoza je nestala.
Šta sad da radim kad sam spoznala istine, kad su mi džepovi prazni i sumnjam čak i u one uspomene koje sam imala? Treba li da nastavim da kopam po tim temeljima, da ih razrušim do zemljinog jezgra? Treba li da mrzim, da postavljam pitanja?
Treba li da se rastočim do atoma, da bih znala ko sam?

A i čemu to sad, to traženje?
Da bih imala opravdanje možda, da bih možda mogla da uperim prst u nekog i okrivim ga?
Obmanuli su me. Jesu.
Lagali me. I to jesu.
Igrali se sa mnom. I to jesu.
I šta sad? 

Šta sad ja imam od toga da tražim razloge i slušam izgovore, da optužujem i da tražim priznanje „Jesmo, pogriješili smo“. Šta imam od toga?
To neće vratiti ni jedan dan mog života.
To neće vratiti ni one koji mi danas nedostaju.
Niti će od mene stvoriti neku drugu osobu.
Vidiš, sve to, svi ti izlizani umjetnici su me vajali tim svojim manipulacijama, pokazali su mi šta ne treba raditi, ko ne želim postati. Možda trebam biti zahvalna? Možda. 

Oprostila sam izdaje. Oprostila sam uspomene, beskrajne stranice dnevnika ispisane tugama, oprostila sam to što me nisu znali, nisu ni smjeli, i nisu ni pokušali razumjeti. Oprostila sam što su bili slijepi za moje želje i gluhi za moje snove. Sve sam oprostila. Sebi ponajviše – jer nisam znala. 

Danas kad znam, učim da dišem ovako rastrgnuta, i da koračam nesputana. Danas mogu biti svoja. Sklopiću se opet u mozaik svog lika, zanijemiću pred uspomenama na ljubavi koje sam imala, zapaliću svijeću u spomen onih koje nemam i nastaviću da koračam životom.
Hrabro.
Nesalomivo.
Ponosno.
Jer preživjela sam. Izdržala sam. 

Ako bi me neko pitao kako, ne znam šta bih odgovorila. Kako? 

Tako što sam spoznala samoću.
Plakala sam. Često i glasno.
Šetala sam.
Čitala sam dnevnike i svuda gdje ta djevojčica nije znala bolje – rekla sam joj da je u redu.
Voljela sam sebe. Mnogo i iskreno.
Pila sam vino. Nekad više nekad manje.
Slušala sam dosta bluza. Premnogo.
Gledala sam u plafon i brojala zvijezde.
Držala sam se za sitnice, i negdje na kraju, oprostila. 

I eto, ušivam sad komadiće sebe, i znam – biće opet sve u redu. Preživjela sam.

Monday, August 23, 2021

Čemu suze lepa ženo?

 


Stigle su me suze za koje sam zapinjala danima, mjesecima. Sve one koje sam na silu gurala u džepove, i koje sam se pretvarala da ne postoje tu na dnu mojih zenica. Stigle su me suze beznađa, i pitanja koja ne prestaju. Kako da prihvatim istinu da sam bila emotivna marioneta tamo gdje sam trebala biti najsigurnija? Kako da prihvatim istinu da sam bila zanemarena, i da sam bila samo sredstvo za ispunjavanje tuđih emocionalnih zahtjeva? Kako da prihvatim da sam izgubila sve što sam vjerovala da je istina?

Stigle su me suze za koje sam govorila da me ne žuljaju noćima. Kažem da sam u redu, a znam dobro da sam rasparana, da sam izgubila identitet, i dom, i sve ono što sam vjerovala da je istina. Bila sam samo vudu lutkica u rukama, koriščena za tuđe ciljeve i mojim srcem su se igrali kao da je to sasvim nebitna stvar. I evo me sad, izlagana, izvarana, osakaćena za vjek vjekova da ne znam šta je povjerenje, šta je ljubav, da ne budem sigurna da znam išta od toga. Pomislim da me ne boli ni laž, ni manipulacija, ni ruševine već to što ne znam hoću li umjeti dalje da nastavim ovakva. Nisam sigurna da li sam sposobna da naučm živjeti onako kako sam vjerovala da treba život biti.

Pokušavam da budem u redu. Pokuašavam da se radujem sebi, da budem tu za sebe, da se podignem, da se sastavim nakon što se život (ili ljudi) tako nehajno poigrao sa mnom. Pokušavam da naučim da opet hodam, da gledam čistim očima, one osnovne životne funkcije, znaš. Pokušavam, ali zapinjem za bol. Zapinjem za sopstvene uzdahe. Zapinjem za zidove koje sam podigla između sebe i ostatka svijeta jer ova radioaktivna pustoš u grudima me ubija. Jer bol što razara gora je od bilo kakvog oružja.

Stigle su me suze koje sam davila vinom, i uzdasi koje sam zaglušila bluzom. Stigle su me istine koje bole, da me koristila ona koja nije smjela, da sam bila samo igračka i da na kraju života nije bilo nikad važno moje nebo, šta volim, kakvi su mi snovi i koje boje su mi želje. Sad kad pogledam unazad, zaista nikad nije bilo važno. A trudila sam se. Davala sam sve od sebe toliko da mi mene meni nije ostalo.

Kako čovjek na kraju živi sa ruševinama? Kako se gradi duša?

Ništa mi nije ostalo osim suza. Ponekad pomislim da sam toliko tuge ispisala ovde da bih mogla svijet udaviti suzama i znam, postoje i mutnije tuge, a mene ova moja udavi. Postoje i veći zločini od ovih protiv mog srca napravljeni, ali mene ovi pokosiše.

Pala sam. Pokošena.
Jesam.
Ali ustaću. Samo da udahnem, smao da predahnem još malo. Samo da naučim da opet gledam bez suza na trepavicama.

Ustaću, samo malo da umine bol. Samo da prihvatim istinu.

Sunday, August 22, 2021

Taj tamni putokaz kroz mutne predjele, od srca do duše


Kad slomiš kristalnu čašu - šta radiš sa njom? Lijepiš komadiće, pokušavaš je sastaviti, uklopiti dijelove?
Mislim da to više nikad neće biti ista čaša. Nedostajaće po neki minijaturni komadić, manji od najstinijeg uzdaha kojim se slomila.
A život? Kad se sruši, može li se ponovo sastaviti iz komada?
Čime se ušivaju komadi života kad jednom naprsne sve? 

Pokušavam i sama da shvatim kako da prevežem niti, poput ribarske mreže krpljene hiljdau puta. Pokušavam da uhvatim djeliće sebe nakon što su mi raznijeli život u komade, da se sastavim, da se pogledam u ogledalo a da mi ne nedostaje pet trepavica, po neka pjegica, otkucaj srca...
Da mi ne nedostaje neki ključni dio mene kao što je djetinjstvo, ili neka noć u kojoj sam se smijala na sav glas. Takve noći ne smiju da mi nedostaju.
A evo me, iz pepela černobiljskih ruševina duše skupljam komadiće, i pokušavam shvatiti - da li je sve bila laž?
Da li sam zaista bila na pravoj strani svijeta ili sam samo vješto izmanispulisana da vjerujem?

Cijelo sam ljeto provela u ćutanju, u traženju, u lavirintima postojanja, i mislila sam da treba opraštati, i opraštati i biti veličina i srce i čovjek, ali na kraju mi ništa nije ostalo.
Samo dobro utabana staza direktno preko svega što jesam, ili sam bila, i sad, ovako raskomadana i detoniranih sjećanja, nisam sigurna da treba da se sastavljam.
Treba, možda, sve zatrpati, i izgraditi nekog novog sebe, jačeg, nekog ko nema djetinjstvo, ni sjećanja, ili ima samo odabrani mozaik za koji sam sigurna da je bio istina.
Treba, možda, ostaviti ruševine da stoje kao spomen jednog palog života, kao svetionik i putokaz, jer šta sam dozvolila - da me na atome rastave i dušu da mi iskidaju a nisam zaslužila.
Nisam, smijem da priznam. 

Bila sam sve što su tražili (ili možda već treba da ubacim jedninu?).
Bila sam sve što se očekivalo (ponekad i više od toga), uprkos mojoj buntovničkoj strasti i odbijanju da me smjeste u jednu kutiju, da mi nakače proizvodne etikete i odrede ko sam.
Davala sam, voljela sam, razumjela sam, pravdala sam, ginula sam - i šta je ostalo?
Razrušen dom, i detonirano srce.
Rasparčana duša i gomila pitanja na koja nikad neću dobiti odgovore. 

Kako se čovek od toga oporavi?
Kako nastaviš dalje da budeš Ti?

Sad nekako vidim - nikad nisam teško donosila odluke, nego su one najvažnije bile najbolnije.
Sad vidim - uvijek sam trebala birati sebe.
Nisam, ali hoću.
Jer na kraju dana, još jedino sebe imam.
Ko god da sam. 

Wednesday, July 28, 2021

HIljadu naših života

 


Još uvijek me boli nemanje. 
Još uvijek me bole kosti oguljene, život raspadnut u komade.
Djetinjstvo raskomadano.
Fotografije uslikane u kojima su oni kojih nemam, koji su me voljeli, koji su me ćutali.
Bole me fotografije nikad uslikane, one koje čuvam u svojoj glavi kao neporecivi dokaz da sam sanjala, da sam voljela, da sam se smijala bezbrižno i sretno kao što danas nisam.
Još me bole maglovite sjene i uzdasi koje rasprostrem po zidovima sobe u kojoj se bezuspješno sastavljam bijelim vinom, nekim pjesmama, bluzom i sopstvenim zagrljajima.
Još uvijek me boli ćutanje telefona.
Snovi neodsanjani, zauvijek zamrznuti u ćilibaru želja.
Još me bole vjetrovi koji zavijaju svuda po mom tijelu, tražeći sklonište u prevojima, u šupljinama ovog života koji se raspao pred mojim očima.
Još uvijek sam živa, jesam.
Još uvijek vjerujem u duge, i bajke, u radosti i bespoštedne osmijehe.
Još uvijek dišem, ponekad plitko i isprekidano, ali nisam se predala.
Još uvijek nisam.
Zaplačem još uvijek ponekad kad čujem taktove, kad udahnem i osjetim mirise, kad vidim makove.
Zaplačem ali još uvijek dišem.
Živa sam, postojim, i mada ne osjećam ništa osim nepremostivog bola, i dalje vjerujem da negdje u nekom trenutku svo ovo raspadanje će da se sklopi u neki novi mozak mene, u neku novu ja.
I dalje vjerujem da se moje molitve i monolozi čuju tamo negdje do zvijezda.
Još uvijek vjerujem da se vidi moja prva čaša, uvijek dignuta put sazvežđa.
Osjetim da je tada tuga nekako manja, da je mogu spakovati u dno duše, da sam samo malo manje umrla.
Popucali su svi šavovi koje sam godinama tako brižjivo pravila, kojim sam se krpila.
Sve zakrpe su nestale i opet sam ostala ogoljena.
Sve rane su otvorene i krv zgrušana kipti, crna, otrovana godinama čežnje.
Jednog od ovih dana sve će zarasti, i zakrpe za dušu mi neće trebati.
Još uvijek vjerujem da ću se jednog od ovih dana ponovo roditi, da ću se opet nekad iskreno smijati.
Da će bol proći.
Mora jednom.
I svi oni koji su mi govorili da će vremenom da utihne, da će da bude lakše, kako su me samo divno lagali.
No, ne krivim ih.
Danas znam da ništa polako ne prolazi.
Da su nekad potrebne oluje.
Da je nekad potrebno raspadanje.
Da se krpljenjem ništa ne rešava.
Danas znam da tokom ovog jednog postojanja hiljadu života nas čeka da odživimo.
I još uvijek vjerujem – jednom ću opet živjeti.

Friday, July 16, 2021

Dugujem sebi da budem živa

 


Sparno ljetnje veče, idealno za snove, idealno za zvijezde padalice i namrštene želje.
Ponekad nisam sigurna da li sam zalutala u neki izmišljeni svijet, ili naprosto treba da prihvatim da sam tu gdje jesam, da prihvatim korijenje koje pokušavaju da mi nametnu, da prihvatim običnost kojom pokušavaju da me ukrase, iako u meni vrišti cijeli jedan svijet divljine, ljubavi, snova, stihova i neslućene muzike.
Ponekad mislim da sam zapravo uobrazila tu posebnost u sebi, i da sam zapravo potpuno obična kao i sve barbike na svijetu. 

I tako danima provedem trenutke zapinjući za sopstvena stopala, daveći se izraslom kosom do struka kao da me sopstveno srce pokušava udaviti.
Poželim da kažem da je ljubav dovoljna da ostanem, da se odreknem snova kao da se đavola odričem u nekom izmišljenom ritualu, da dušu sputam u konopce i da je kao zvijer udavim na dnu okeana.
Poželim da sebe uvjerim da je ljubav dovoljna da počupam želje iz trepavica, da zaboravim na Škotsku, da zaboravim da sam ikad sanjala tu ulicu u Edinburgu, da zaboravim da imam snove i da utonem u crnobijelu stvarnost koju žive ostali. 

Zašto bih ja bila drugačija od njih?
Prigrliti veće krdo, utopiti se u njemu. 

Mogu li ja to?
Smijem li ja to?

Smijem li žiletima iskidati dijelove sebe, odrezati krila, ubiti snove?
Smijem li to nakon svega?
Nakon što su mi godinama to radili bez pristanka, nakon što su me hipnotisali svojim propalim ambicijama?
Nisu mi dali da budem pilot, nisu mi dali da budem mornar, nisu mi dali da učim jezike, da pišem snove, da rodim srce, da dohvatim zvijezde, da budem svoja – ono što osjećam da jesam.
Govorili su mi da previše pričam, da se preglasno smijem, da su mi snovi u previše boja, da sam naivna, da sam lijena, da sam „ni za šta stvorena“ a ja... 

Ja sam se cijeli život borila protiv tih aždaja, pričala i pisala i sanjala. I pjesme u knjige pretvarala, i plovila svijetom, i bila u oluji, i krv svoju na rukama nosim svakog dana.
Danas, kad u meni nemanje gori kao bunotvnička vatra gledam se u ogledalo i pitam se – da li je ljubav dovoljna da se odrekenem sebe i zaboravim da sam ikad sanjala snove? 

Nije. 

Jer ljubav prema meni nije ovde gdje svi žele da me sahrane.
Ljubav njie dovoljna da se odreknem sebe.
Jer ako moram da se odreknem dijelova sebe, svojih snova, svoje samostalnosti, svojih sitnih ljubavi, svojih strasti – onda to nije ljubav.
I zato se borim i dalje. 

Tražim plime i oseke, lovim zvukove, i šaptaje, grabim šanse, gledam u zvijezde, i ćutim. Ćutim sa željama na usnama, i strpljivo čekam da ponovo krenem sa srcem u grudima. Ili bar nečim što će se tako zvati. Dugujem sebi da budem živa. Dugujem to i onima koje nemam. 
Na kraju krajeva - ne želim živa umrijeti prije vremena!

Tuesday, July 6, 2021

U najvećim tišinama se kriju najljepše istine

 


Zaćutala sam na veliko ove godine. 
Zaćutala sam kao da sam sva osjećanja odavno izgustirala i stoje tu, bajata, sažvakana, na policama duše, čekaju da ih opet jednom osjetim.
Zaćutala sam kao da je svijet prestao da se okreće oko mene i krenuo na novu putanju, oko svoje ose.
Ili je tako oduvijek trebalo biti?
Zaćutala sam. 

Sastavljam se. To je jedino što radim poslednju godinu. 
Sastavljam se. 
Dan po dan, pa bombardovanje i rušenje. Pa opet. 
Dan po dan. 
Noć po noć. 
Sastavljam se, tražim trepavice po bijelim plahtama, skupljam poispadale želje, tražim čežnju ispod jastuka. Pustim tišinu da mi svira ne bih li čula srce da kuca, ali tišini se dopada kod mene. 
Tu može da bude najtiša. 
Poput tuge. 

Tugu sam spakovala u kartonsku kutiju, i nažalost skvasila se od mojih suza pa je iscurila. 
Sad tražim novi način pakovanja, da je pošaljem što dalje od sebe, da je uvežem u mornarske čvorove i da ode. 
Kartu u jednom pravcu, molim! 

Zaćutala sam jer pokušavam da budem jaka, kao oduvijek što sam bila, ali negdje su mi oslabile konstrukcije. 
Negdje sam se usput umorila od tereta snage, i ostala bih beskrajno ovako rasklopljena i u dijelovima, da nisam svjesna prolazosti života. 
A živa sam i dalje. 
I gladna sam radosti. 

Kako se čovjek sklopi posle kompletne detonacije sistema? 
Kako se ponovo usudiš da budeš topao i živ, poput proljeća? 
Kako otopiti ovaj glečer koji mi leži na duši i ne da mi da dišem? 

Uplašim se nekad da će me nedostajanje ubiti jednog od ovih dana, i onda se još više isprsim, nek ubije. 
Nek puca pravo u grudi, tamo gdje se srce ne čuje. 
Tamo gdje najviše nedostaju. 

Ali, u redu je. 

Potrebno je vrijeme da se čovjek navikne na disanje. 
Potrebno je vrjeme za jače konstrukcije. 
Nekad je ćutanje najbolji odgovor koji možeš da daš kad te pitaju „Kako si“. Ako te pitaju. 
Zatvorim se u snove, maštam, zagrlim jastuk, hodam bosa, i ne odustajem. 
Od života, od sebe, od sreće. Ne odustajem. 
Ma koliko da mi bude trebalo da se podignem, da se sastavim, ne odustajem. 
Ali za svaki slučaj, ćutaću još malo.