Wednesday, June 12, 2019

To se prosto desi tako



To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvotokom i u tebi ne ostane ništa osim neispisanih snova, onih istih koje si tako strpljivo spuštao pod jastuk da ti oboje puteve i želje, da se jednom ostvare. Kad erozija nastupi i snovi nestanu poput pergamenta starog stotinama godin, ne ostaje ti ništa osim da se prepustiš vremen. Proći će. Sve je prošlo do sada. Odabrao si loše tlo za buđavu berbu. 

To se prosto desi tako. Očekuješ da ti se krv zarai snovima i maštaš, srećan si, oduševiš se svakim zalaskom na periferiji duše ne primjetiš kad počne da se sve oko tebe raspada. Sledeće što znaš – držiš se grčeito za preostale vlati sebe i spajaš se po šavovima. Jer juio si, trčao za pticama, jurio za zmajevima, udisao makove, a sad je oko tebe samo spečeno tloi pustinja razočeranja. Kako se dovraga preko noći razore snovi? Kako se to nebo rasklopi i više nemaš ni vazduha u plićima da se sobom zoveš? U kom to pravcu odlaze snovi kad jednom umru na usnama, neizgovoreni šapatima snotinu godina? 

To se prosto desi tako. Valjda se probudiš, kao posle tužne završnice filma. Ne može da bude isto. Daješ se, krv prolivaš, ne spavaš već budan krojiš zvijezde po mjeri i lijepiš želje po prozorma, po tijelu, tetoviraš se žudnjom. Ma napraviš budalu od sebe. I tek tako, ujutru, probudiš se, oko tebe sve miriše na patnju i tišinu. Probudiš se i u ogledalu vidiš da si svo vrijeme ti bio taj koji trči i i trči i ne vidiš da padaš, da su te okovali lancima, da su te vezali i rekli ti da se probudiš. Desi se. Slomiš se. Moraš. 

I eto tako, prosto se desilo i meni. Samo sam se umorila. Samo sam stala da predahnem. Da krila po mjesecu poravnam. I vidim, koliko da je ljubav, sve iše je strah. Sve jače je bol. I sigurna sam da je do mene, da je u mojoj krvi preiše mraka. Sigurna sam da sam se okovala usput jureći nepostojeće zvijezde, fatamorgane mojih nespretnih želja. Sigurna sam da je u meni ostalo nešto predratnih godina iz nekog prošlog života, neki zaostali krik koji me proganja. Možda su me i misli nagrizle, ali osjećaj koji me naselio je ono što me brine. Jer ako me strah okuje, ako me strah opet zarai, neće proći dugo dok se detonacija ne razbije na leđima. 

I eto, uzdah se desio. I sad stojim opet sama, izolovana sa svojim razglednicama, svuda rasutim po krevetu. Ne smijem plakati jer bi onda i krik krenuo, a to je onda neka druga zora. Plašim se jš jednom da će me strah pobijediti. I mada sam srećna u tim kratkim trenucima vječnosti, mada sam sigurna da sam voljena, ovo je mjesto stvoreno sam za strahove. Mislim da zapravo još uvjek nisam odrasla. Još uvijek nisam srce pobijedila. Koliko će se ratova voditi do tada?

No comments:

Post a Comment

Put kojim se sve rijeđe ide

  Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala ...