Wednesday, November 11, 2020

Mi smo bar imali neke veze s' planetom i sa ljudima

 
              

Vidim, mnogi žale za ’80im u poslednje vrijeme. Za običnošću života koji je tada postajao i za jednostavnošću voljenja koje nas je tada odlikovalo. Ja sam rođena u tim istim ’80im i ne sjećam se Titove Juge, ali se sjećam svih kasnijih raspada i nemaština. Sjećam se posledica tih ’80ih i njihovog izdisaja pred kraj ’90ih. Bila su to neka pitoma vremena, i ako moram da ih uporedim sa ovim danas – mnogo društvenija.

Previše vremena sam provela u šumi poslednjih mjeseci, šetajući i tražeći sebe, puštajući misli da koračaju ispred mene kao nemirni psi na povodcu od 5m. Previše vremena sam provela u patikama i farkama, zanemarujući omiljeni crven ruž koji miriše na jesen, i cipele od kojih se osjećam kao da je Bajaga pjevao nekad o meni. Valjda je to poenta ovog vijeka i milenijuma – što više „društvenih“ mreža i što drečavija virtuelna stvarnost kako bi se zaboravile baš te godine za kojima svi žalimo. 
Ne prima se to kod mene, izgleda. Meni nedostaju ljudi. 

Ne znam, ali voljela bih kad bih mogla da sve svoje strahove danas otjeram kao nekad upaljenim svjetlom. Kao da je to i tada bilo dovoljno, ali šta smo mi tada znali šta je strah. Danas, strahovi jurišaju na nas svom silinom  u ljudskom obličju i ujedaju gore nego bijesni psi. 

Voljela bih kad bih mogla da se kao nekad ugnijezdim pod tatinim nogama, da zajedno pročitamo još jedan roman o kaubojima i da ga čujem kako mi kaže da odem u sobu i vidim šta ima u zadnjem džepu. I da budem neizrecivo sretna zbog te jedne marke od kusura, jer mogla sam s njom da kupim sve na svijetu.

Za čim najviše žalim tih godina? Ili je možda ispravnije da kažem – koliko je radosti u sjećanjima na te godine rasula pa mi nedostaju?
Ne znam.
Možda mi i komšije nedostaju, kad dođu u predveče, na kafu i kad nisam imala pojma o čemu oni toliko pričaju i kad mi je najveća misterija bila šta se daje na programu posle tog užasno dosadnog Dnevnika.
Možda pamtim i nedelje, kad smo svi zajedno gledali Bolji život, i Porodično blago, i kad smo i sami ličili na porodicu. Zbunjenu i nazubljenu, ali porodicu.
Ponekad pomislim da sam sanjala sve te nedelje jer evo danas, komšije više ne dolaze na kafu, djece nema u sokaku, nema rukovanja, i plašim se, nestaje sve ono što nas čini ljudima. Kad pomislim, radije ću pamtiti te izdisaje prošlog vijeka nego naprednost ove digitalne ere.

Voljela bih da sam tada znala sačuvati momente i da me neko tada mogao naučiti radosti trenutka i onome što danas znam. Potrudila bih se da te trenutke zauvijek ugraviram u sebe, da možda razvijem jedan film sa fotografijama više, da možda sačuvam tu jednu marku iz zadnjeg tatinog džepa da pozlatim uspomenu.
Da naspem pun tanjir šećera, i uzmem parče hljeba i umočim ga u tu slatkoću.
Sve bih saher torte mijenjala za taj jedan trenutak kad smo bili svi zajedno, krajem prošlog vijeka.
Prije nego sam otvorila prvi mail, kupila prvi telefon i postala samo binarni kod. 

Monday, November 9, 2020

Šta tebe drži na okupu ovih dana novembra?

Imam ovu neobuzdanu želju da vrisnem dok se umorno provlačim kroz šumsko lišće zaljubljena do besvijesti u jesenje ljeto. Želju da se zaletim na prvo drvo, da ga zagrlim umjesto ljudskog bića, a potom da ga udarim pesnicom iz sve snage.
Ostalo je tako malo radosti u nama, u ljudima. 

Grčevito se držim za svoje ostatke, proživljavam ovaj identičan dan iznova i iznova kao da je neka otrcana šala za Noć vještica. Držim se za svoje poispadale niti i još uvijek zaljubljeno gledam u sunce. Ne, nije jesen moj problem, ne smeta mi ova uljuljkana šuškavost pod nogama. Ali osjećam da je nestalo radosti oko mene. Jer svi su na ivici sopstvene stvarnosti, svi su na sopstvenim rezervama smijeha, čitajući knjige na temu "Kako se osjećati bolje", ali zalud je tražiti tajnu življenja u knjigama ako je ne pronađeš u sebi. 

Zaječala su jata ptica u mojoj kosi i smijeh mi je zaspao ipod trepavica.
Ponekad tako dok ležim u krevetu pomislim da ću na kraju dana stići do ivice ludila, da ću opet zakoračiti u depresiju sa kojom sam se nekad borila kao sa najvećom aždajom svog postojanja. I mislila sam da ću tada prestati da postojim.
Ali evo me danas, u ovom ludilu od svijeta, još uvijek prisebna i još uvijek neuklopiva. 

Prečesto slušam komentare ljudi i ponekad samo prošetam ovim virtuelnim svijetom, da oslušnem duše koje se tamo kočopere svojim novim ukrasima na vitrini postojanja. I užasnuto shvatim da se ništa nije promijenilo. Još uvijek se živi između dva citata, i još uvijek se nose maske i šminke i lažne trepavice.
Pa kako ćeš zamisliti želju ako ti trepavica nikad do obraza ne došeta?
Kako ćeš naučiti da prepoznaš prave osmijehe od ovih maskiranih, i gdje ćeš pronaći prave radosti kad ti se sve svodi na ono što može da se sruši, zapali, izgrebe i vrati na fabričko podešavanje.
Kako ja dušu ovu moju da vratim? 

U meni samo ljubav tinja, u meni samo ljubav stanuje, i mir, i tople čarape su mi dovoljne i ova jesen. U meni knjige žive, i nemam puder za lice, ni hiljadu kvadrata stambenog prostora. Samo par hektara srca imam, jel dosta?
Ja u kutiju mogu da stanem, samo da u meni ljubav i dalje gori k'o svjetionik u ova suluda vremena. 

Kad malo bolje razmislim, pa imam baš sve što mi treba. 

Još uvijek nisam poklekla kao ono nekad kad su kompleksi i nesigurnosti preuzeli kontrolu nad umom, i još uvijek se iznova zaljubljujem u svoje bore ispod očiju, i gajim ljubav u srcu umjesto začinskog bilja o kojem maštam. Još uvijek nisam pronašla dovoljno dobar izgovor da prestanem da volim. Jednom, kad bude pravo vrijeme ta će ljubav umjeti nekom da dočara svijet u bojama snova.
Jednom, kad ovaj crno bijeli film prestane i dan prestane da se ponavlja.
Šta misliš, koliko je dovoljno za radost? 

Meni eto danas ne treba više od ovog osmijeha koji sam uspjela sačuvati još jedan dan. Dekorisala sam snove, i ne bježim više od sebe. Zagrlim i svoju tugu i svoju radost jer obje su ono što me čini čovjekom. Ne krijem oči kad zasuze i ne stidim se reći da sam put do svog pakla dobro utabala da ga nikad više ne izgubim, da ne zalutam. Da ga prepoznam.
Jer ti putevi i stranputice su me izgradile. 

Danas sjedim pod drvetom zagrljena lišćem i prisjećam se svih savjeta koje su mi davali o životu i kako ni jedan nisam poslušala već sam živjela po svom, išla sam tamo gdje su me noge vodile, i bila sam (možda još uvijek sam) najdosadnije dijete ulice, ali nije mi žao, jer ne možeš znati koliko sam samo naučila o životu dok sam sama spajala oguljene krajeve opstanka i dok sam sve tuge svijeta pokušavala da prezdravim kako me Tata učio, sa čašom u ruci.
Jer nije tuga za svakoga.
Nisam ni ja.
I ako sam se nekad stidila svojih ruševina danas ih sa ponosom obilazim, jer u tim ruševinama sam postala žena i čovjek kakav jesam. 

I još uvijek nisam naučila da dekorišem stan, da kupujem zavjese i tepihe i šoljice za kafu.
Još uvijek mi nije važno što nosim rasparene čarape, sve dok mi snovi nisu raspareni.
Dekorišem svijet osmijehom, poezijom, ljubavlju i željama iz pravih, original trepavica.
To je sve što umijem. 

I mislim se, pa, to je za danas sasvim dovoljno.