Showing posts with label Poezija. Show all posts
Showing posts with label Poezija. Show all posts

Wednesday, April 4, 2018

XIX




Nedostaješ mi. 
Ponekad izbezumljeno i očajnički 
Ležim u košulji od mraka 
Pokušavajući da te prizovem u snove. 
Nekad uspjem al poželim da nisam 
Jer onda mi tuga zarije zube u vrat i krv poteče. 
Krv koja vrišti za tobom. 
Zatamne mi zenice i u svakom treptaju te osjetim. 
Dozivam te. 

Kroz mrak odzvanja tvoje ime 
Kao neumoljiva oluja kroz koju prolazim svakog dana
Ovako udaljen od tebe stotinu miliona godina. 
Poželim da odustanem 
Od ovog besmislenog traženja zvijezda iza sebe, 
Poželim da ponovo jednu bar zoru dočekam 
Usnuo pored tebe, 
Kao da nikad nisam slušao u snu kako dišeš. 
Poželim svakog dana da posustanem, 
Al iz vena mi izrone tvoje oči 
I novi talas snage me prelije, 
I nekako isplivam držeći se za usnuli mjesečev zrak. 
Koliko je samo prošlo otkako nisam mjesec vidio? 
Koliko već otkako nisam udahnuo? 

Znaš ljubavi moja, 
Ovde i zidovi imaju trnje 
I ljudi su oholi i grizu, 
A moje pjesničko srce je jedva oživjelo 
Pod tvojim trepavicama. 
Da me samo nisi tako voljela 
Mogao sam ostati kamen 
I mogao sam ovaj život živjeti 
Kao da nije ništa drugo do puko postojanje 
I robovanje u galiji od prije neki vijek. 
Da samo nisam poželio snove s tobom 
I da mi na usnama nisu počela da se nižu 
Imena neke zamišljene djece koja na nas čekaju. 
Da samo nisam počeo da živim tebe 
Mogao sam ostati ona pustinja 
Kojoj je svejedno kako se zove dan 
U kom nema sunca i tijelo u kom nema srca. 

Zaplačem ponekad ljubavi. 
Kao sad. 
Samo pustim da teku suze 
Kao da je to potpuno prirodna bol. 
Kao da je to samo od nedostajanja. 
Nije od straha. 
Od strepnje. 
Pustim ih kao gladne pse 
Jer nedostajanje me peče svud po tijelu 
I nisam siguran da znam kako da se odbranim. 
Jer toliko te volim da me to ponekad plaši 
I zagrebem kožu da te nađem. 
A htio sam samo još jednom da te vidim 
Prije nego odem da umrem u ovom svijetu. 
Samo još jednom da te zagrlim 
Prije nego sebe osudim na život bez života. 
I evo me sad, na sopstvenom odsluženju, 
Potpuno i šizofrenično zaljubljen u tebe 
Dok zvijezdama šapućem ludosti 
I prepričavam naše noći. 
Izgleda da si za život samo trebala ti 
Kao tajna formula srećnih krajeva. 

Ponekad, prije nego utonem u san,
Osjetim ti ruku na stomaku, 
I zagolicaš me ispod kože. 
Pogledam ispod jastuka da vidim šta me žulja, 
I jedino što čujem je tvoj zagrljaj. 
Stavim ruku na grudi i ne čujem srce. 
Koliko je prošlo otkad sam ga čuo zadnji put da kuca? 

Ovde ljubavi, 
ovde opet ratujem sa sobom.
Jak sam zbog tebe, 
Jer znam da vjeruješ u ovo moje iskomadano srce. 
Odzvanja mi tvoj glas u glavi kao eho prohujalih snova 
I ponovo se sastavljam iz djelića u kojim sam se rasuo. 
Ne želim da mi ikad više nedostaješ 
Ovako tupo i otežalo kao ovih ukletih dana 
Dok se jurim sa sopstvenim avetima. 
Ne želim da ikad više uzdahe rasipam za nama 
Kao što to radim ovih dana 
Dok pišem neka pisma uz Bajagu i Balaševića. 
I onda šapnem da te volim, 
Da te živim, 
Da nas dišem... 
Kao kad snijeg zatreperi pod prstima, 
I oćutim vrisak. 

Mila moja... 

Izvučem ponekad tvoje poljupce 
Koje sam natrpao u džepove
Kao dijete kad punu šaku bombona zavuče u džep. 
Izvučem ih iz najdubljih sjećanja 
I pitam se da li ću morati još jedan život 
Bez tebe da potrošim kad se jednom vratim. 

Sjećaš se - rekao sam ti 
Sve ove godine tražio sam nešto 
Da popuni prazninu koja je ostala posle nas 
Onih godina kad nismo znali šta ljubav jeste a patnja nije. 
I kad je ličilo na sreću 
I kad je bila sreća, 
Uvijek je nešto nedostajalo. 
One noći dok je snijeg padao, 
I dok me tvoja bijela košulja grlila 
Prvi put posle toliko godina izgnanstva - znao sam. 
Uvijek si ti nedostajala. 
Uvijek smo mi falili.

Monday, November 6, 2017

Krvi moje krvi


Postoji u meni neki razvrat iz davnina,
Poput obezglavljene zveri.
Tinja u meni poput žara
I pali mi kožu negdje iznutra iz dubine.
Grebe da izađe vani.
U pradavna vremena dok su se borila plemena
I obožavali kojekakvi bogovi
Sigurna sam da sam bila neka od ratnica krvavog srca
Sa ognjem u grudima.
Sigurno sam bila slobodna da jurim
Poput crnog mustanga i protiv vjetra sam se borila.
Na nogama još uvijek prezdravim tugu.
Još uvijek ne umijem plakati kad treba.
Zakasnim.
Nekad mjesecima.
Nekad životima.
Možda sam munje krala sa nebesa
I s njima se igrala kao da su bajalice.
Možda sam i perušku imala zakačenu u kosi.
Bijelu.
Možda sam za ludilom kaskala dan-dva.
Vijek poneki.
Ne znam.
Sve manje vjerujem da sam ikad bila stvorena
Da imam korijen u grudima
Poput kolca zabijenog u srce.
Zver sam bila i za nebom sam tragala.
Život sam bila.
A vidi me sad okovanu tugom ljudskom
Kao i svi obični vilenjaci,
Sjedim na kamenu i čekam sunce.
Do sad bih ga našla da sam u pohod krenula.
Do sad bih mu i srce iščupala i krvlju se napila
Da sam ona od prije nekoliko era.
Danas sam žena.
Samo čovjek mali.
Zaboravljena.
I okovana.
Slomljena milion puta i lijepljena
Danas nemam snage da u lov krenem.
U lov na sebe.
Danas sam još uvijek lancima poljubljena
I zarobljena u ovom tijelu od žene
Ali sutra možda...
Sutra možda pustim duhove da me opsjednu,
Da mi snagu uliju.
Možda sutra budem jača da izvadim kolac
I da ovu usirenu krv pomiješam sa pijeskom.
Možda sutra oživim ovu razvrat
I ovaj blud i želju za slobodom.
Sutra... Ako ikad svane.
Čini mi se nekad da sam vijekovima već u ovoj tmini
I ponekad pomislim da je moj život
Tek perce na kantaru dana.
Možda tek sutra udahnem.
Večeras još želim da budem vezana ranjena zver
Koja vrišti od bola snagom svog iscijepanog srca.
Večeras još želim da me bol pohodi.
Večeras još mogu da izdržim.

Thursday, August 17, 2017

Mrak me plaši



I ponovo neki rat.
I ponovo neke bitke, i zastave,
I proračuni, nacrti i geometrija srca.
Ponovo neke aždaje i ponovo pružene ruke.
Mjesec iznad glave, i trnje ispod stopala.
Ponovo smijeh, i strah koji zvuči kao radost.
Izgubljeni ljudi i pronađeni koraci.
Ponovo neki vrtlozi i nigdje riječi da pronađem,
Da predahnem, da samo oči na trenutak sklopim,
Da se sa sobom od prije pozdravim,
Da se u dušu precrklu poljubim, i na dno položim.
Stojim ispred svojih snova,
I preplašeno gledam u njih,
I preplašeno trepćem
I grabim vazduh bez mogućnosti da udahnem,
Pa se noću zagrcnem
Kad konačno sklopim oči, bez snova.
Ne drhte mi ruke, i nije me strah drugog dlana.
Zagrljena sam,
I možda se zrak sunca izgubio pod mojim nogama,
Ali ni njega me nije strah.
Navikla i previkla na svoje dane,
I mir koji sam s toliko muke izgradila,
Uplašeno trepćem i zaćutim.
Zaćutim u minuti u kojoj mi srce preskoči
Kad čuje da još neko srce kuca tu pored.
Zaćutim i progutam strah.
Ne plašim se pokušati živjeti.
Ne plašim se ni voljeti.
Oči me plaše.
Mrak me plaši.
Mrak koji nestaje i blijedi,
I plašim se hoću li poput drevne legende na suncu izgoreti,
Svikla na tamu i noć i zvijezde.
Hoću li znati zagrliti sunce,
Hoću li umjeti disati bez ovog grcaja,
Jer još u meni čuči ona bol.
Jer ja sam svoje srce za večeru servirala,
I svojom krvlju neko ime ispisala na mariginama kože,
I ušila sam je tako dobro
Da više nikad ne izgovorim molitvu u predvečerje.
Zaćutim ponekad.
Uhvati me nedostajanje i zarije zube u krvave prste,
I oduzme mi riječi.
I zaćutim.
Zaćutim jer mi zvijezde zapnu u grlu, zadave me.
Trnje me počne golicati, i sve moje mi bude tužno.
Zaćutim i zagrlim uzdah,
I prekrijem se kožom, zaronim u sebe,
I ne znam put za nazad.
I uplaše me oči.
Uplaši me sutra.
Jer još uvijek nisam za sutra stasala.
Još uvijek mi je danas dovoljno.
Još uvijek me juče prati.
Ustanem sa pločnika i okrenem se ka suncu.
Ćutim dugo i gledam u zrake.
Ćutim i pružim ruke.
Još jedna zora u kojoj se nisam slomila.




Friday, August 4, 2017

Nenikli cvijete


Rodio se cvijet. Niotkud. Primo se korijen.
Trnje neko niklo, niotkud posađeno.
Eto tako, vrijeme ga donijelo.
Nečije suze su sigurno kanule tu i kletva se primila.
I mislili ljudi od cvijeta korov,
Pa ga još onako neniklog i nedoraslog počeli gaziti.
Mislili trnje a ono ruke bile.
Probali iščupati ga iz suve zemlje.
Otkinu mu latice, al ono opet procvjeta.
Isjeku mu trnje, i isjeku mu žile,
Al kroz koju godinu cvijet opet nikne,
Svaki put za srce veći.
Umislio cvijet da je srce,
Povjerovao ljudima, povjerovao svojima.
To ti je kao priča o ružnom pačetu,
Samo bez pačeta, bez perja, bez ljepote.
To ti je kao kad gledaš zvijezde
I misliš kako su hladne i same, a ipak - zvijezde su.
Ljudi mislili kamenje a ono temelji za bajke bili.
Osušila se zemlja,
Zapeklo srce katranom zaliveno.
Mali neparni cvijet.
Brali su ga, mislili od jednog će dva nići,
Mislili možda buket napraviti,
Vijenac za neku tršavu glavu.
Ali nije to bio maslačak.
Nije to bio cvijet za lastavice,
One iste koje su iznad prozora svile gnijezdo.
Nije to bio ničiji par.
Nosili su ga i na groblje,
Mislili ljudi tamo će mu biti ljepše,
Usamljenom među samima, među neniklim dušama,
Među hladnim zvijezdama.
A trnje je uvijek ostajalo. Trnje se rasipalo.
I svake godine na proljeće, mali nepar je ustajao.
Ponovo je cvjetao. I ponovo, ispočetka.
Dok jednog dana nije umro.
Nije nikad vjerovao da može biti
Parna latica nekog buketa na vjenčanju.
Znaš, sa njim su umrli i snovi.
Sa njim i srce se u prah pretvorilo.
I ja sam s njim u beskraj otišla.

Vidiš, nama koji smo cijeli život proveli
Tumarajući od šatora do šatora,
Od pustinje do kamenoloma,
Koji smo se toliko puta iz svog korijena rodili,
Nama nikako nije teško da budemo sami.
Mi jedino takvi i umijemo biti.
Izgubljeni u besmislu,
Zatvoreni u svoju kristalnu kuglu,
Jedini svitac na noćnom nebu.
Takvi jedino sa sobom znaju biti svoji.
Ponekad se pitam
Hoću li ikad ponovo oživjeti do života,
Ne ovo kao sad.
Hoću li znati da pružim ruku
I da ne uzmaknem kad naiđem na školjke umjesto tame.
Ponekad pomislim hoću li ikad više biti obični cvijet,
Bez boje, bez imena, bez odredišta,
Hoću li znati da pripadam ikom osim sebi,
Hoću li znati koračati uporedo sa nekim
Kome neće smetati moje trnje,
I ko u mojim očima neće vidjeti ugasle zvijezde.
Ponekad, samo ponekad poželim da naslonim glavu,
Da predahnem, da se odmorim.
Plašim se, šta ako u tom predahu izdahnem,
Ako me snaga napusti.
Probala sam biti sve onima kojim ništa nije trebalo,
I biti ništa onim koji su od mene sve tražili,
I probala sam biti predstava, i cirkus,
Al jedino dramu sam umjela da odigram,
Jedino sam na suzama umjela plesati,
I danas,
Kad sam posle svoje smrti prodisala,
Moram da crtam suze,
Da osmijehe lijepim preko trepavica.
Ne znam hoću li znati biti množina,
Hoću li znati biti ludilo kojim sam zaražena
Još od prije rođenja.
Ne znam, i plašim se saznati.
Plašim se da moj mali korov na mjestu srca prodiše, jer...
Šta ako noć još nije prošla?

Saturday, July 29, 2017

Nespretna bajka


Znaš, to je srce.
Nije neka limena kanta koju ti možeš da popraviš.
Nije to da je malo zarđalo po ivicama,
I sa par poljubaca sve riješiš.
Ne ide tako.
To je srce, a ne neki sat na navijanje
Kojem je stradao mehanizam
I ti ćeš jednim zagrljajem da ga popraviš.
Ne može.
Nismo mi od istih legura krojeni,
Krv je moja korozija tijela.
U meni čuče neke boli,
Samurajski mačevi isukani,
Svaki pod stopala postavljen, i učim da hodam.
Hodam onako kako znam, kako osjećam.
I ptica leti na svoj način, ne možeš je naučiti da pleše.
Nisam ni mislila da će mi se mjesec razbiti o glavu.

Znaš, ja sam moju kulu sama sagradila,
Nije me život zarobio tu i nisu mi vještice bile zavidne.
Niko me nije osudio na samicu,
Ja sam odabrala zmajeve i kapije od bola kovane.
Ti, takvi poput tebe,
Što nisu ni omirisali isparenje očaja
I koji nisu nikad ni prišli blizu pakla -
Ne možeš ti znati ko sam.
Ne možeš sklapati mozaik snova sa mnom u glavoj ulozi.
Ja nisam za snove.
Ja sam za let.
Za nebo.

Ne umijem da gazim po pločicama
I mjerim sastojke za tvoje savršene kumove,
I ne želim da sama mijenjam pelene,
I ne, nipošto ne znam kako da zaspim pored nekog
Ko nije gorio i svoj pepeo po vodi rasuo.
Ne znam kako bi ti, satkan od kapi vode,
Mogao mene uviti u kukuljicu gusjenice,
I čekati da iz mene iskoči žena kakvu si sanjao. 
A ja sam sve osim nje.

Iz mene oluje vrište, i krv mi ključa umjesto katrana,
I kosa mi gori i kosti se rasipaju od ludila!
Cijela jedna noć užasa kipi iz mene, a ti se plašiš.
Otrovaće te moje usne, udaviće te moja žeđ.
Kako da zaspim pored nekog
Ko i ne zna da sam na drugoj strani kreveta,
Da sam brojala zvijezde i ljubav sa vjetrom vodila,
Dok si ti mirno snovima predao svoje bajke.
Kako da zaspim pored nekog
Ko nikad nije spavao u olujama,
I ko nije u oči smjestio gromove,
I ko nije bar jednom bio najviše sam.
Ja ne umijem ni pored sebe zaspati.
Ni u svoje se ruke ne znam uviti
A kako bih u tvoj polovičan zagrljaj.
Ne možeš vrane konje tek tako u miševe pretvoriti,
Nije ti ovo pjesma o Pepeljuzi.

Znaš, ja sam svoje srce na rukama držala.
U dlanu mi je kucalo.
Ja sam ga svojim suzama utopila,
I zato danas suza nemam.
U so sam ga sahranila i ja sam tamo umrla.
Kad sam ustala, u sopstvene ralje užaša uvijena,
Znala sam da je život vrijedan življenja samo ako si lud,
I ako znaš u kom pravcu jednorozi odlaze.
I treba da piješ vino, da ti zatruje krv.
I treba da pustiš da ti srce možda ponovo izraste.
A ti, ti nikad nisi ni svoju krv liznuo,
I ne možeš znati kako cvile napušteni psi,
I kako plaču djeca u sirotištu.
Ne možeš znati kako slomljena krila zacijele
Jer ti nisi nikad letio.
Ti samo želiš biti voda.
A ja sam za oluje rođena.

Friday, March 3, 2017

Nedostaješ


I dalje je isti osjećaj divljenja kad te pogledam.
I dalje je isti takt u grudima kad se nasmiješ.
I dalje si Onaj Pravi u svim mojim snovima.
Smiješno zvuči zar ne?
I dalje svakog dana pomislim na tebe.
Ne iz navike, ne kao na obavezu.
Pomislim na tebe imenom, udahnem,
nasmijem se i nastavim koračati.
Jer znam da si tu.
Da postojiš.
Da sam te srela.
Da sam te nekad poljubila.
Imala sam privilegiju da te volim.
Jer jesam te voljela.
Uvijek ću te voljeti,
Kako se samo oni posebni ljudi vole.
Oni koje je važno imati u životu.
Ostani prisutan tu kao prijatelj,
Kao neko koga želim prvog pozvati telefonom
Kad čujem radosne vijesti.
Neko s kim želim ćutati kad ima loših.
Ti si ta vrsta čovjeka koja se naseli u kožu
I od koje oboliš neizliječivo.
I ne boliš.
Možda najvažnije od svega je da ne boliš.
Nedostaješ, da.
Svakog dana.
Uvijek ćeš.
Ma gdje bila.
Ma s kim bila.
Nedostajaćeš.
Ali ako si srećan,
Ako si voljen bar dijelimično kao što te ja volim,
Onda je u redu.
Ja ću te nositi u sebi.
Nosiću te u srcu,
U kutku koji sam samo za tebe odvojila.
Tu ćeš imati dom i kad svijeta nestane.
Znam, nije bilo naše vrijeme. 

Sunday, December 11, 2016

Sine moj



Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,
Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.
Jednog usamljenog decembra.
Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,
Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,
Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.
Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.
Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni
Bez tvog plača, i tvog smijeha.
Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala
Jer sam bespovratno izgubila kartu
Na kojoj je pisao put do tebe.
Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,
I da te pogladim po glavi,
Da ti kažem kako si divan
I koliko si mi život promijenio,
Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,
Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.
Sve su to ostvareni putevi,
I sve su to nacrtana srca ostala.
Proći će hiljadu godina od sad,
A ti nikad nećeš prestati da budeš
Moj plač u decembarskoj noći.
Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje
Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove
Koje sam sama nacrtala.
Ni jedan ne odgovara.
Ni jedan nema tvoje ime.
Ni jedan se ne zove ljubav.


Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,
Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.
Držaću te i nikad te neću više pustiti
Ma koliko mi govorili da je to u redu.
Ja znam šta je najbolje za mene.
Za nas, oči moje plave.
Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.
Niko neće zapaliti svijeću u prozoru
Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,
Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.
Niko neće znati
Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,
Za laku noć,
Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.
Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime
I kažem da je u redu.
Da sam tu.
Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.
Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.
I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,
I da ti se imena ne sjećam,
Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,
I tada ću biti tu, prvo moje.
Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,
I da svaki put kad se kazaljke sklope
Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.
I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.
Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,
I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,
I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah
Iza bijele salvete za ručkom,
I bićeš ona sjeta u staračkim očima.
Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,
Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,
I u snove da mi dođeš.
Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,
Kad i sama budem prah,
Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,
I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi
I znaćeš da sam sa tobom odrasla,
I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.
Naučio si me kako se ustaje
I kako se ponovo hoda po žici.
Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,
Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku
Da je nikad neću pustiti.
Ljudi ne znaju, ali ti znaš
Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,
I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.
Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -
Srce je ono što je navažnije,
Ono nikad ne može da se slomi.
Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.
Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.
Samo ga slušaj.
Kao što ja nisam.
Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,
Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.
Jednog usamljenog decembra.
Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,
Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,
Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.
Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.
Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni
Bez tvog plača, i tvog smijeha.
Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala
Jer sam bespovratno izgubila kartu
Na kojoj je pisao put do tebe.
Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,
I da te pogladim po glavi,
Da ti kažem kako si divan
I koliko si mi život promijenio,
Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,
Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.
Sve su to ostvareni putevi,
I sve su to nacrtana srca ostala.
Proći će hiljadu godina od sad,
A ti nikad nećeš prestati da budeš
Moj plač u decembarskoj noći.
Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje
Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove
Koje sam sama nacrtala.
Ni jedan ne odgovara.
Ni jedan nema tvoje ime.
Ni jedan se ne zove ljubav.


Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,
Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.
Držaću te i nikad te neću više pustiti
Ma koliko mi govorili da je to u redu.
Ja znam šta je najbolje za mene.
Za nas, oči moje plave.
Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.
Niko neće zapaliti svijeću u prozoru
Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,
Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.
Niko neće znati
Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,
Za laku noć,
Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.
Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime
I kažem da je u redu.
Da sam tu.
Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.
Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.
I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,
I da ti se imena ne sjećam,
Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,
I tada ću biti tu, prvo moje.
Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,
I da svaki put kad se kazaljke sklope
Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.
I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.
Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,
I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,
I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah
Iza bijele salvete za ručkom,
I bićeš ona sjeta u staračkim očima.
Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,
Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,
I u snove da mi dođeš.
Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,
Kad i sama budem prah,
Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,
I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi
I znaćeš da sam sa tobom odrasla,
I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.
Naučio si me kako se ustaje
I kako se ponovo hoda po žici.
Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,
Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku
Da je nikad neću pustiti.
Ljudi ne znaju, ali ti znaš
Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,
I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.
Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -
Srce je ono što je navažnije,
Ono nikad ne može da se slomi.
Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.
Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.
Samo ga slušaj.
Kao što ja nisam.

Wednesday, December 7, 2016

Višnje ljubavi



Opet mi je mjesec.
Kroz prozor se razvukao njegov sjaj,
Kao da sam pučina mora.
Gleda me i ispituje,
Osluškuje mi otkucaje kao da ima stetoskop,
Kao da će svakog trena iz grudi mi čuti šum mora.
Šum palmi na vjetru.
Kao da će svakog trena more vrisnuti iz mene,
Poput oluje praćene smijehom.
Ustajem i uzimam japanke, istresam plažu iz njih,
I ogrnem se peškirom u čijim šavovima još uvijek ima soli.
Kako mi samo nedostaje more.
I sunce.
I nebo plavo kao somot.
I ja morski zaljubljena poput vilinog konjica
Da lepršam na vjetru, da se otisnem među zvijezde.
Nedostaje mi i ljubav.
Ne puštam uspomene tako često
Iako znaju kucati na vrata poput gladne djece.
Ne bole me, ali našto se sjećati?
Da mi trnci opet grizu usne,
I da mi krv vodi ljubav sa čulima.
Zašto bih sa uspomenama dočekivala jutra?
Nije mi više to potrebno
Iako mi nedostaje zdenac crnih očiju.
Nedostaju mi krila.
Nova su izrasla, ali nisam još letjela.
Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim.
Zatvorila sam ta vrata, stavila preko njih rešetke
Kao da se sprečavam od opsade.
Povukla sam izvidnice,
I ostavila sve da obraste u paučinu istorije.
Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim letjeti.
Nedostaje mi vino, šetanje bosonoga i buđenje u zoru.
Nedostaje mi ljeto u kosi, sunce na koži.
Nadomjestim sve što mi nedostaje,
Ali more ne mogu nikako.
Kad samo pomislim da sam bila spremna
Mijenjati more za ljubav. 
Volim ga zbog širine, mirisa i boje.
Zato jer je ono sve što je život za mene.
Širina pogleda, boja ljubavi i dubina osjećaja.
Suština života.
Esencija mene.
Nije da mi smeta zima.
Smetaju mi čarape.
I smeta mi moje toplo ćebe u koje se umotam
Kao nekad u njegove ruke.
Smeta mi ugriz hladnoće za nos, i hladne noge.
One možda i najviše.
One su poput Aljaske.
Nikako mi nije jasno zašto muškarci uporno misle
Da treba da mi srce osvoje.
Ne znaju da je dovoljno noge da mi zgriju.
Mjesec mi čita preko ramena
I smije se mojim glupavim šalama
I kaže da će ljeto opet doći, brže nego što mislim.
Kaže mi da je svaki dan vrijedan zagrljaja i osmijeha.
Kaže mi da sam porasla, da nisam musavica,
I da sledeći put kad budem trčala bosonoga
Obavezno budem umazana višnjama.
Kaže da je to tajni trik od kog ću letjeti.
A gdje su  moje višnje?
Gdje su da ih razmažem usnama?
Višnje moje ljubavi...

Tuesday, November 8, 2016

Posađena pjesma



Posadili su te tu. Tu ćeš rasti.
Ne znam kako.
Zalivaće te suzama, i brigom, grdnjama, kritikama.
Poturaće ti komplekse i govoriti da si glup.
I očekivaće da rasteš.
Ako i iznikneš među tim kamenim srcima,
Bićeš više nalik suvoj šljivi nego čovjeku.
Ako i razviješ bilo kakav osjećaj pripadnosti,
Biće to samo površinski korijen, račvast i zakržljao.
Nećeš imati srca.
Naučićeš da se takmičiš sa drugima,
Željećeš da si visočiji, ljepši, drečaviji,
Mislićeš da si suncokret, a govoriće ti da si maslačak.
Na kraju neće ni stručak djeteline ostati od tebe.
Pićeš njihovu kišnicu, hranićeš se zabludama
I završićeš kao izgužvani stog sijena u nekom senjaku.
Poješće te.
Šta radiš to?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.
Niko nije rekao da moraš tu da rasteš.
Nisi drvo.
Zalivaće te suzama, hoće,
Ali ti to samo otresi sa sebe kao rosu.
Niko ne kaže da moraš da upiješ sve što ti daju.
I hoće, govoriće ti da nisi vrijedan, ali otkud oni to znaju?
Ko su oni da određuju šta je vrijedno?
Potkupiće tvoj ego da te gura,
I željećeš da si veći i bolji, drečaviji.
Ali ti budi ipak svoj, za svaki slučaj.
Nema veze što oni kažu da si maslačak,
Ti budi šta god želiš biti.
Možeš biti i svitac. Možeš biti i bubamara.
Na kraju krajeva, zašto ne bi bio čovjek?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.
Neće te naučiti kako se cvjeta,
Jer ako to naučiš onda ćeš biti drugačiji,
Onda ćeš biti prijetnja za njihovo sivilo.
Bićeš radostan a oni ne vole radosne ljude.
Oni ne vole ni cvijeće. Tražiće da budeš korov.
Pokušaće da ti ga podmetnu ispod jastuka,
Da te začaraju svojim životom odraslih.
Reći će ti da je normalno da ideš u školu,
Učiš kao magarac i pri tome i dalje ostaneš glup za život,
Da nađeš posao i opet radiš kao magarac za nekog konja,
Da se upariš, napraviš svoje krdo,
I od njih da napraviš još veće budale nego što si sam.
To je za njih normalan život.
Al ti osjećaš u sebi
Da nisi za to došao na ovu predivnu planetu.
Znaš i nemoj da popustiš pred njihovim obećanjima
Da je život samo rad, rad, laž, rad, rad i smrt.
Ne popuštaj, ne daj da ti odrežu krila!

Posadili su te tu. Niklo ti je srce.
I to je problem.
Njima. Ne tebi.
Ne daj ga.
Brani ga životom, očima, rukama,
Ne daj da te amputiraju i pretvore u korov.
Ne daj da te hrane pesticidima.
Ne daj,
Ne vjeruj u đubrivo upakovano u kutiju za čokoladu.
Vjeruj sebi. Samo sebi.
Svom unutrašnjem tandrčku koje ti stalno šapće da možeš,
Da vjeruješ, da voliš.
Oni će ti reći da je ljubav iluzija,
Da ljubav boli, da je to zamka.
Reći će ti da je ona izmišljena
Za naivce i da se od nje ne živi.
A ona je jedini razlog zbog kojeg ti ovo pričam.
Budi naivac, i vjeruj u nju.
Nisu te posadili tu da bi bio direktor, ni kamataš, ni doktor.
Tu si da bi bio srećan
I to je jedina karijera koja ti mora biti važna.
Tu si da voliš, da učiš, da upoznaješ, da iskusiš, da osjećaš.
Sve da osjećaš.
Tu si da plačeš, i da se smiješ, da vrištiš i plešeš,
Da spavaš i da piješ, tu si da bi bio živ.
Ne daj da te umrtve, da ti mozak u paštetu pretvore.
Ne daj da te u stog sijena skupe.
Možda nisi maslačak, ni suncokret,
Ni zaljubljena makova glava,
Ali jesi jedinstven, i drečav i živ.
Budi ono što želiš.

I ne daj da ti udare etiketu, da biraju za tebe,
Da ti kažu kako moraš da odrasteš.
O nipošto to ne daj.
Nikada!