Ćutim tako dugo, Tata. Ćutim i gutam
tvoje ime, da me slučajno ne okrzne sjećanje. Ćutim i grlim ovu prazninu koja
je ostala. Ćutim Te evo već godinu.
Čuješ li me Tata? Dobro sam. U redu
sam, kao što sam ti obećala. Dobro, i dalje sam rasklopljena, duša mi
raštimovana, srce preskače, ali u redu sam, kunem se. Smijem se, ne plačem
više. Dobro, možda ponekad u gluhi sat. I dalje pijem vino, ne baš tako često, i ne, ne slušam ni jednu pjesmu koja može da podsjeti na nemanje tebe. Izvini
zbog toga.
Evo godina je, Tata. Ona prva, najteža.
Najpraznija.
Godina otkako sam te zadnji put
poljubila u čelo i oprostila se od tebe. Lažem, nisam se još oprostila. Još
uvijek u sebi nosim neizrecivu tugu zbog nedostajanja. I dalje je ta
nepopunjena rupa u grudima i ne, Tata, ni malo nije lakše, ali je
podnošljivije. Nekako.
Ćutim Te, jer samo još na slikama imam
nas. Jer samo još na njima mogu da pronađem tvoj smijeh. Ćutim Te najviše zbog
toga jer još uvijek grcam kad pomislim na januar i one zadnje dane. Još uvijek
grcam i progutam suze kad ti dođem kod mezara. Ćutim Te jer me još uvijek boli
nemanje. Jer s Tvojim odlaskom se sve raspalo u komade.
Znam, Tata, danas znam koliko je teško bilo biti Ti. Danas razumijem neke neizrečene riječi i neke Tvoje ćutnje. Danas znam Tata da nisi bio samo Ti kriv. Oprosti mi što sam zakasnila.
Trudim se da se smijem, bar onda kad
je nešto stvarno smiješno. Ne plačem, rekla sam ti. Ne plačem jer nekako uvijek
znam da si tu, oko mene, da mi prećutno daješ pridike preko ramena. Trudim se
da sastavim neke raspadnute komade svijeta ali ne ide, Tata. Nisam ja heroj kao
Ti. Plašim se, ostaće mi svijet detoniran.
I dalje imam neodoljivu želju da
raskopam zemlju noktima svaki put kad dođem da kamen bijeli poljubim. Da se
samo još jednom sklupčam kraj tebe dok ti ne dosadim. Da ti kažem da si i dalje
praznina u grudima. Da si i dalje moje najveće nedostajanje. Ali u redu sam
Tata. Možda sam cijeli život ratove vodila na pogrešnoj strani, ali konačno sam
shvatila.
Neću Ti pisati pisma Tata. Neću jer znam da osjećaš moje nedostajanje.
Ovo je
samo ona prva godina bez tebe kad se učim disati i kad odrastam.
Ovo je samo
ona prva godina koja se preplače.
Jednom, Tata, neću Te ćutati.
Samo još neki vijek da prođe, biću u
redu Tata.