Al ti me nisi prestao i nikad nećeš prestati

 

Ćutim tako dugo, Tata. Ćutim i gutam tvoje ime, da me slučajno ne okrzne sjećanje. Ćutim i grlim ovu prazninu koja je ostala. Ćutim Te evo već godinu.

Čuješ li me Tata? Dobro sam. U redu sam, kao što sam ti obećala. Dobro, i dalje sam rasklopljena, duša mi raštimovana, srce preskače, ali u redu sam, kunem se. Smijem se, ne plačem više. Dobro, možda ponekad u gluhi sat. I dalje pijem vino, ne baš tako često, i ne, ne slušam ni jednu pjesmu koja može da podsjeti na nemanje tebe. Izvini zbog toga.

Evo godina je, Tata. Ona prva, najteža. Najpraznija.

Godina otkako sam te zadnji put poljubila u čelo i oprostila se od tebe. Lažem, nisam se još oprostila. Još uvijek u sebi nosim neizrecivu tugu zbog nedostajanja. I dalje je ta nepopunjena rupa u grudima i ne, Tata, ni malo nije lakše, ali je podnošljivije. Nekako.

Ćutim Te, jer samo još na slikama imam nas. Jer samo još na njima mogu da pronađem tvoj smijeh. Ćutim Te najviše zbog toga jer još uvijek grcam kad pomislim na januar i one zadnje dane. Još uvijek grcam i progutam suze kad ti dođem kod mezara. Ćutim Te jer me još uvijek boli nemanje. Jer s Tvojim odlaskom se sve raspalo u komade.

Znam, Tata, danas znam koliko je teško bilo biti Ti. Danas razumijem neke neizrečene riječi i neke Tvoje ćutnje. Danas znam Tata da nisi bio samo Ti kriv. Oprosti mi što sam zakasnila.

Trudim se da se smijem, bar onda kad je nešto stvarno smiješno. Ne plačem, rekla sam ti. Ne plačem jer nekako uvijek znam da si tu, oko mene, da mi prećutno daješ pridike preko ramena. Trudim se da sastavim neke raspadnute komade svijeta ali ne ide, Tata. Nisam ja heroj kao Ti. Plašim se, ostaće mi svijet detoniran.

I dalje imam neodoljivu želju da raskopam zemlju noktima svaki put kad dođem da kamen bijeli poljubim. Da se samo još jednom sklupčam kraj tebe dok ti ne dosadim. Da ti kažem da si i dalje praznina u grudima. Da si i dalje moje najveće nedostajanje. Ali u redu sam Tata. Možda sam cijeli život ratove vodila na pogrešnoj strani, ali konačno sam shvatila. 

Neću Ti pisati pisma Tata. Neću jer znam da osjećaš moje nedostajanje.
Ovo je samo ona prva godina bez tebe kad se učim disati i kad odrastam.
Ovo je samo ona prva godina koja se preplače.
Jednom, Tata, neću Te ćutati.

Samo još neki vijek da prođe, biću u redu Tata.

 P.S. Usvojila sam mačka. Ti bi bio lud za njim. 

Kad sam sebi fališ najviše, moraš potražiti nove svijetove

 

Život je pozorište. I nije važno koja predstava se odigrava, tvoja je glavna uloga. Ali šta kad se predstava završi i treba otpočeti neku novu? Biti neko drugačiji, bolji? Da li umiješ izaći iz prethodne uloge, da li si nešto naučio iz prethodne?

Bila sam sve.

Ćerka.
Sestra.
Drugarica.
Žena.
Ljubavnica.
Borac.
Heroj.
Gubitnik.
Sudija.
Dželat.
Advokat.
Žrtva.
Tetka.
Pobjednik.

Bila sam sve ono što su očekivali da budem, ili sam se bar svojski trudila. Neke uloge sam savršeno odigrala, neke su se nakalemile na mene da sam izgubila sopstveni identitet. Toliko sam željela biti najbolja, jer se to i očekivalo od mene, da sam jednog dana u ogledalu ugledala prazninu.

Uplašila sam se svog neodraza, i uplašila sam se onoga što sam postala. Jer izgubila sam sebe pokušavajući biti sve za svakog.

Od tada se uporno tražim.

Djeliće pronalazim u mračnim uglovima ulica kojima niko ne prolazi. Komade pronalazim po morima, rasute i raznesene vjetrovima postojanja. Neke sam fragmente pronašla ovde, na zgarištu, ispod okamenjenih suza davno isplakanih. 

Još si falim.

Kožu sam često širila, prekrajala, nekad za broj, nekad za dva, da stane sve od svakog. Da mogu. Da budem heroj kad je trebalo. Kamen i stjena. Da budem stub oslonac.
Jednostavno da budem.
Ja sam svoje srce otvoreno davala, a drugi su ga trnjem hranili, i žilete mu mjesto poljubaca podvalili. Ja sam suze brisala njihove, i štap za hodanje bila, a drugi nisu ni pitali „Kako si?“.

Kože je nestalo. Ispod nje ni gram mastila ne može da stane više. Osmijeh je ostao ugraviran kao jedino iskonsko sredstvo istine. Srce, i ono što je ostalo od njegovih poderotina, i dalje kuca van grudi. Na otvorenom. 

Jednom od tih dana sam rekla da je dosta.

Umorila sam se od pozorišta za druge, od uloga koje su drugi birali za mene. Ja sam svoje odglumila. Umorila sam se od života po tuđim mjerilima, i biti sve svima koji su me razgrabili i nikad mi mene nisu vratili. 

Ne očekujem više nikakve uzvratne poklone, i kontra pitanja. Ne očekujem više ni rame za plakanje, ni ruku za držanje, a ni nogu za podmetanje. Želim biti sretna, želim biti svoja jedina uloga, ono što najbolje znam biti.
Želim biti Ja!
Želim konačno potražiti sve nedostajuće dijelove i sklopiti sebe u ono što znam da jesam. 

Sreća! 
Radost!
Ljubav! 

To su jedine tri uloge koje želim, ne glumiti, već živjeti. A svi koji to ne umiju, nije im više mjesto u mojoj predstavi. Ja kože više nemam da je došivam.