Thursday, January 11, 2018

Kad ti kažem da te volim...


Kad kažem da te volim, ne mislim samo na to da volim tvoje oči i tvoj miris, i vrline i mane, i to što jesi, i sve ono što nisi. 
Kad kažem da te volim, ne mislim samo na ono što jesam pored tebe. 
Nisam ja neko ko zna da se uklopi u svijet i ko želi uopšte da živi po društvenim normama, i po tuđim pravilima. Nisam ja neko ko zna da voli kao što voli cijeli svijet koji u životu nije pročitao ni jednu bajku. Nisam i tome me učiš svakog dana i svakog trena. I sve više u meni vulkan ključa nemirima, i voljela bih da mogu da te zagrlim silinom ovog ludila koje osjećam. 
Znam, kiša je. 
I znam, tuga je. 
I znam, vrijeme je ono što nemam, i svaki tren je prekratak, i život je malo, i vječnost je sitna, i sve je naivno naspram nas. 
Znam, jer upravo vadim nož iz grla koji me sprečava da dišem, koji me sprečava da vrisnem, i pala bih na pod i rukama kidala zemlju, i suzama je zamutila, ali mi onda opet tvoji prsti pređu leđima i kosti mi trnu, i sve u meni vrišti za još jednim dodirom, za još jednim poljupcem. 
Progutam svoju glad u zoru, i onda satima još mirišem tragove, i sklapam ti lik pred očima. 
Jednom sam umrla za tobom. Za nama.
Srce sam u suze pretočila i na usta ga izbacila i zakopala pod nogama kad sam otišla. 
I naučila sam sva pravila života. I načila sam da plitko dišem, i još toliko puta sam bila meta bola, i još toliko puta sam pala na zemlju, i svaki put bih pomislila da moram da budem živa jer ako mogu bez tebe, mogu i bez sebe- 
I bila sam živa. 
Smijala sam se. I ćutala sam. Znala sam da smijeh zamrznem u petama i da kroz dane gazim kao vojnik pred strijeljanje. I ginula sam. I gubila sam. I proživljavala Poslednje dane, i novoniklo srce kidala, i krvarila iz vena i iz očiju. Sve sam. 
Htjela sam da zaboravim. Htjela sam da ćutim. I jesam. I ljutila sam se. I odlazila, i svih godina uporno mislila na nas. I kad nisam htjela. I kad nisam imala snage da dišem, i kad sam sklupčana na krevetu vrištala, i tada si bio jedini zagrljaj koji sam imala. Bio si i ljubav i bol, i suza i smijeh. 
I prošle su godine. 
Progutala sam misao da možda nikad neću biti na drugoj strani jastuka, i možda nikad neću ponovo biti tvoja, i možda nikad više neću biti ponovo cijela. Ni svoja. Ni ničija. 
Progutala sam misao da ću ostati tako okrnjena za cijeli život, sa škrnjavim malim prstom na nozi. I to je bilo u redu. 
I bilo bi u redu da nisam opet došla na ovo mjesto gdje su umrle moje bajke, i gdje sam ljubav zakopala. 
I bilo bi u redu da nisam disala vazduh koji si ti izdisao, i da nisam prolazila pored naših mjesta. I bilo bi u redu da sam ćutala i da sam se sakrila. 
Ali kako da se sakrijem kad u meni postoji milion mjesta koje si poljubio i kad u meni sve vrišti za tobom, kako da se sakrijem kad znam da si mi tako blizu, gotovo da te mogu opet udahnuti, i koža mi tijesna, i srce me ujeda i traži put do tebe, kao da je u meni od rođenja nacrtana mapa po tvom liku. Kako da ugušim ovaj vrisak u sebi kad se ruke same pružaju ka tvojim koracima, kako kad mi oči same lutaju ulicama, kao da je tvoj miris tajna šifra za moj život. 
Znala sam, od prvog zagrljaja u snijegu sam znala. U tom istom trenutku sve je prestalo. Sve što je ikad boljelo. Sve što je ikad nedostajalo. Sve godine koje su bile prazne i usamljene, i prognane, i sve što je postojalo. 
U tom jednom trenutku je sve nestalo i samo smo stajali nas dvoje. 
Sve moje brane su popucale, i svi zidovi su nestali u prašini, i ostao je samo tvoj zagrljaj. Ostala je samo čistokrvna ljubav kojom smo se otrovali do iznemoglosti. 
I zato kad kažem da te volim, zagrizem usne jer nemam ništa više od toga da ti pružim. 
Jer ako ti kažem da ću stati pred cijeli svijet, i pred sve armije, i pred sva oružja bez straha u očima ako me ti držiš za ruku; ako ti kažem da bih i srce izvadila sopstvenim rukama i dala ga tebi ako je potrebno; ako ti kažem da bih i zadnju kap krvi tebi dala - bojim se, ljubavi, da je i to malo. Bojim se da je i to ništavno u poređenju sa onim što osjećam kad si pored mene. 
I nebo je premalo i vječnost je prekratka. 
Voljela bih da možeš da mi kažeš da ostanem. Voljela bih i da mogu ostati. Da ne moram ponovo umrijeti, i učiti kako se živi bez tebe. Da ne moram ponovo da sadim iluzije i da ih uzgajam na plantažama Umrlih Snova. Voljela bih da i za još četrdeset godina budem tvoja maštarija i tvoje ludilo, i da pored tebe udahnem poslednji put. Jer to što u tvojim grudima kuca je moj smisao. 
Voljela bih da sa sobom ponesem sve tvoje mirise, i kad se jednom vratim, da me nikad više ne pustiš da odem. Da budeš Onaj Kome se Vraćam. 
Jer ako mi je ikad i bio potreban razlog za otići, ti jedino možeš da me vratiš. Jer ova ljubav... Više nikad se neće ponoviti. 
I zato, kad ti kažem da te volim, znaš da ne mislim samo na tvoje ruke koje obožavam, i na to što se uz tebe osjećam sigurno. 
Kažem da te volim jer ti si jedini razlog koji danas imam za disati. 
Ti si jedini razlog koji želim da imam za živjeti.
Ti si  jedini čovjek kojeg ću cijelog života voljeti. 

No comments:

Post a Comment