Tuesday, May 26, 2020

Posle Zbogom, šta ostaje?

Ne mogu da spavam. Od januara. Ne mogu da spavam, ni da dišem, jer moram da se oprostim. Od Tate i od Prve Ljubavi. Čovjeka koji me dvadeset godina znao i volio cijelim bićem, i kojeg sam znala kao sebe. Ne mogu da spavam jer svakog dana zaplačem, i ako ne izbacim ovaj bijes, ovu tugu iz sebe, bojim se rasprsnuće mi se srce u grudima, a ono još uvijek kuca. Muči se, zapinje, ali kuca.

I sad, dok kucam ovo, ne mogu da zaustavim suze. Ne mogu da udahnem. Ne mogu da se pomjerim jer me bol prikuje i slike mi se ređaju pred očima. Ne mogu da spavam jer mi nedostaju obojica tako snažno da se bojim da ću se u kamen pretvoriti, da nikad više neću voljeti.

Ne znam kako da kažem da je u redu.
Ne znam kako da ne mislim.
Ne znam kako da ne boli.

Ljuta sam.
Ljuta sam jer su me obojica ostavili da se snalazim u ovom usranom svijetu.
Ljuta sam jer kad izađem iz ove pogane izolacije moram da odem zemlju da grlim, moram da odem da tati ispričam kako mi je bilo i kako sam ga trebala poslušati i ostati na zemlji. Da mu kažem koliko mi je nedostajao, i da su Bajrami nikakvi bez njega, i da je sve nekako prazno bez njeg.

Moram da odem kod Njegovih roditelja i kod Njega. Da mu kažem da mi je žao što nisam se jače borila i što mu nisam vjerovala kad mi je govorio da će me zauvijek voljeti. Da mu kažem da sam ga ipak svih ovih godina voljela i da nikad nisam bila srećnija nego kad sam bila s njim. Da mi je značilo više od svega što je došao na moju promociju knjige, da bude uz mene, iako je cijelu propustio ali došao je, makar i na kraju. Uvijek je kasnio.

Moram da mu kažem da je u redu, da ga nikad neću zaboraviti, i da ću narukvicu sa njegovim imenom zauvijek čuvati. Da je u redu što je pokušao biti srećan bez mene, jer tako sam ja tražila. Bila sam tako srećna zbog njega, što ga neko voli, što će imati ćerku. Bože, voljela bih da je upoznam jednog dana, da njega vidim u njoj. Da joj kažem kako je divan čovjek bio njen otac.

Ne mogu da spavam jer nisam imala šansu da se pozdravim sa Njim. Ne mogu da spavam jer su njih dvojica bili spona sa mojim životom i ne znam kako da postojim u svijetu u kom oni nisu. Ne znam kako da dođem kući a da Tata nije tamo. Ne znam kako da ne boli ova praznina koja je ostala i koja me svakog dana pritiska u grudima. Ne znam kako da...

Znam, moje su suze okov njihovim krilima.
Znam, moje su im suze ko kamenje ispod jastuka.
Znam, vrijeme će biti poput praha zaborava na mojim trepavicama i jednom, neće toliko boljeti, ali plašim se da ih vrijeme ne orgne iz mojih sjećanja, da ih zaboravim, da jedan dan preskočim a da ne pomislim na njih. I ne mogu da spavam.

Ne mogu ni da se oprostim. Ne mogu da kažem zbogom jer biće to zbogom i meni. Onom što sam bila dok su disali zajedno sa mnom. Jer to je kraj jedne ere mog života. Mislila sam da će bar On ostati prisutan, da će se naši klinci poznavati, da ćemo biti sretni zbog onog drugog i da ćemo nekkako uvijek u srcu ostati mi. Izgleda da sam sad samo ostala ja. I to me još više plaši. Da ću ostati toliko pohabana da neću umjeti da volim, da neću umjeti da vjerujem, da neću smjeti da dišem i spavam pored nekog ko me sigurno neće voljeti kao On, toliko da bi se i pod voz bacio da bi mene spasio. Plašim se da...

Ne umijem da zaustavim suze. Možda će same da presuše. Možda sad treba da živim za sve njih kojih nemam. Znam, oni će uvijek biti dio mene. Oni su duboko uklesani u moju krv, u moje sjećanje, u moje zenice. Dok mene ima i njih biće. Jer ne umiru naši voljeni, ne sasvim.
Znam, oni kroz naše oči gledaju i dio je njihove duše zauvijek vezan mornarskim čovorom sa našom.
Oni zapravo nikad i ne odlaze. Ne mogu da spavam jer plašim se da zakoračim u svijet bez njih. Plašim se da kažem zbogom. Šta ostaje posle toga? Šta počinje?


Sunday, May 24, 2020

Naučila sam u raskoraku života

Thinker |the Butterflies Smile | #creative #artwork w/ #film #camera & #imagination | #blackandwhite #simple #free | yes. OnlyTObe | Maybe one day| A Quiet Mind | STAY

Dani u karantinu prolaze u miru. Noći su malo teške jer još u meni tinjaju boli, ali još nisam zatvorila vrata kroz koja sam prošla u svijet bez ljudi koje sam voljela najviše. Koje ću uvijek voljeti najviše. Ne želim još uvijek da napravim korak koji će me odvesti u svijet u kojem ih nema.

Još želim ponekad primiti poruku od moje Prve Ljubavi, da znam da je dobro, da misli na mene čak i kad ne smije. Još poželim, kad pozovem mamu, da pitam kako je Matori Lisac, ali sjetim se da stojim jednom nogom u svijetu u kojem njega nema, a drugom u svijetu u kom je još bio moj heroj.

U tom raskoraku svijetova sam ostala smrznuta i znam da moram da napravim taj korak naprijed, da moram da zatvorim vrata jer jednog svijeta više nema. Znam, jednog od ovih dana ću to uraditi. Nastaviću dalje sa uspomenama i srešću neke ljude i u očima će mi biti uvijek tamna sjena. I srce će zauvijek ostati okrnjeno u to sam sigurna.

Dani prolaze, sat po sat. Tijelo se buni, potrebna mi je šetnja. U ovoj sobi od dva koraka mogu jedino da odmorim srce. Da prelistam neke fotografije i pomislim kako je ova godina stvarno drugačija od svega što sam očekivala. Počela sam da primjećujem promjene u sebi, one koje se sigurno ne bi desile da ije bilo cijelog ludila sa virusom.

Naučila sam mnogo i nije mi žao. Nisam vjerovala koliko sam jaka i koliko zapravo mogu da izdržim dok nisam došla u situaciju da moram da izdržavam i da moram da zaglušim vrisak.

Naučila sam koliko je život kratak i koliko je vrijedan i koliko treba uživati u svakom trenutku koji imamo, jer ako nije uživanje onda nije život. I kad je najteže, i kad je beznadežno, i dalje treba držati glavu visoko, i stopalima zaroniti u vodu. U prvi potok. U korito. Nije važno. Jer sve u životu je kao voda, mirno i olujno, i uvijek pronađe put.

Naučila sam vrijednost prijatelja i vrijednost ljudi. Da ih treba prihvatiti takve kakvi jesu, i biti takav kakav jesi. Prigrliti sebe, i ne stidjeti se, ne misliti da si manje važan ako se ne sunčaš, ili ako si vegan, ili ako sjediš za šankom. Život je previše lijep da bi se osjećali usamljeno u svijetu u kojem uvijek ima neko nešto da kaže. Ali ja odavno ne govorim ništa tek da bih nešto rekla. Slušam svoje srce, svoj stomak, i vjerujem da će jednom sve biti u redu. Da će sve biti dobro. Jer kako bi drugačije kraj izgledao?

Naučila sam da zavijam na mjesec. Bukvalno. Stajali smo na otvorenoj palubi i gledala sam u sjaj neba i bukvalno smo lajali na uvijezde i zavijali poput divljih vukova. Jer to i jesmo, divlje zvijeri u duši koje se pripitome u zagrljaju, u jednom držanju za ruke, u jednom običnom poljupcu. Bio je to divan pun mjeseczbog kojeg noćima nisam mogla spavati.

Naučila sam se strpljenju. Da čekam. Da dišem. Da i čekanje pretvorim u igru. Da se smijem. Da nazdravim. Da kažem da će biti u redu. Da ne odgovorim ako mi se ćuti. Da ignorišem znatiželju drugih, i ponajviše da ignorišem „Rekla/ao sam ti...“ savjete. Isključim sluh, uključim maštu i zaćutim. Ponekad je tišina najbolji odgovor koji mogu da dam.

Naučila sam ponovo i iznova koliko su male stvari važne. Mačja njuška, prva banana nakon tri mjeseca, ljudi koje ne poznajem a koji su bili tu cijelom dušom, i oni koji su brinuli za mene, i obradovali me sitnicama do suza. Naučila sam koliko je malo potrebno za sreću i toga se nikad neću odreći, jer te sitnice, to čovjek nosi u srcu zauvijek. Nikakve grandiozne riječi, ni vanserijska djela. Sitnice.

Još učim živjeti u raskoraku, učim balansirati i radujem se što ću uskoro opet trčati šumom, i ljubiti drveće, njuškati mačke i jesti borovnice. Još učim disati bez prekida. Znam, moraću da iskoračim, da zatvorim vrata ali naučila sam još nešto veoma važno.

Da život nije jurnjava i nije trka.
Da sutra možda neće svanuti.
Da jednom možeš sve izgubiti.
I zato treba živjeti korak po korak.
Dan po dan.
I zato više ne žurim. Ni da prebolim ni da nastavim. Stajaću tako u raskoraku između svijetova sve dok ne budem bila sigurna da sam napravila sve korake na rukama. I zatvoriću vrata. I nastaviti biti živa dok mogu. Dok me ima. Dok sutra dođe...


Friday, May 22, 2020

Tamo. Jedina strana svijeta za koračati


Ako pođeš jednom da pobjegneš od sebe, da se sakriješ od onog što jesi, od onog što osjećaš, vjeruj mi nećeš uspjeti. Potrebno je mnogo više snage od samo otići. Lako je spakovati kofer, obuti cipele, kupiti kartu za nigdje i otići.

Ali desi se tako neka epidemija ludila, i zaglaviš u Nedođiji bez mogućnosti da skreneš misli sa sebe. I onda osjetiš sve još snažnije, svaki damar, svaku kost naprslu, i rebro kako ti kroz srce probija. Osjetiš svaki udisaj kao da si progutao svežu koprivu i nastanila se tu u grudima. Lupiš ponekad glavom u zid, opsuješ gotovo svako veče, popiješ neko uskislo vino samo da otruješ krv, da uvene trnje.

Ali ne može.

Ni suze ne pomognu. Ništa ne može izbaciti misli iz glave niti te sakriti od odraza u ogledalu. Ništa ne možeš uraditi osim stati u ring i boriti se. Sa sobom. Sa svojim srcem u drugom uglu arene.

Pobjegla sam. Priznajem. Bol me pokosila, nisam mogla disati, nisam umjela voljeti dan, ni život. Pobjegla sam da se nastanim na nekoj strani svijeta, da zaboravim. Nije pomoglo. Tamo gdje sam ostala nasukana, iz džepova su ispadale emocije, iz očiju je curio očaj. Ali smijala sam se. Gasila vatru vinom, držala za ruke prijatelje.

Pokušala sam smijehom otjerati tugu. Od limuna praviti limunadu, ali džaba. Kiselina je gorčila. Probala sam da se zavaram, probala sam da ne mislim. Kosti su krcale od zagrljaja, usne su pamtile, ruke su ćutale. Ništa nije pomoglo.

Sad, kad sam pronašla predah, sad me pokosilo bježanje u nedogled. Pokosila me oluja i znam, nisam uspjela pobjeći. Od sebe nikad neću moći cipele okrenuti da vode ka unazad. Gotovo je. Nazad nema ništa osim zemlje. Nazad nema ništa osim kolaža okačenih po zidovima da ih pomilujem kad prođem alejama. Nema ništa osim onog što sam bila.

Detonirala sam most. Nazad nema ništa. Naprijed je obala. Naprijed su makovi. Tamo je drugi kraj duge. Tamo su snovi. Tamo moram krenuti. Tamo su prijatelji koji su bili moja leđa i moji herkulovi stubovi. Tamo su moji izlasci sunca. Tamo. Naprijed negdje. To je jedini pravac kojim smjeram poći.

Imam sad neke dane ispred sebe. Imam vrijeme i mir da osvijestim sebe ponovo. Imam staze, i dobre patike. I sebe ću imati ponovo. Na kraju, život i jeste upravo to – sposobnost da od situacije napraviš najbolje moguće. Nekad je limun prekiseo pa ma koliko šećera u osmijehu imaš ne može da ublaži gorčinu. Al nekad je dovoljan samo jedan smiješak pa da sve bude kako treba. Pronaći balans u životu je teško, ali je predivno. Znati pokazati zube ali i poljubiti trnje. To ti je to. Balansirati na sopstvenim snovima.