Rastope se noći kao mastlo u vodi i ostane samo trag na nebu da je mrak nekad postojao. Rastope se dani u šoljici čaja i na kraju se ne sjećaš ni šta si sanjao. OStanu odjeci da mašu rukama kao krilima sa željom da jednom poletiš. Rasopili su se moji uzdasi i oji nemiri. Ostao je kalup mog tijela, i obris srca koje je postojalo. Ne znam šta se desilo sa njim.
Postoje ljudi koji te zauvijek promijene. I oni koje pamtiš. Po dobru ili po zlu, po poljupcima, vriskovima, slomljenom namještau ili zagrljajima. Ima onihkoji su te znali slušati i koji nisu prestajali rasipati riječi kao da su zrna od soli ispala ispod grudi odnekud. Od svega sam uvijek pamila zagrljaje. Neke na početku, neke na kraju.
Kd se život prokrene i kad se još samo za tragove oblaka držiš, kad balansiraš između stvarnosti i snova, i kad nisi siguran kolko još možeš da dišeš, sjeti se zagrljaja koji te možda jednom držao na okupu da se ne raspadneš. Kao što ja pamtim ruke koje su me držale uz sebe, privijale me uz kožu kao da ću istog trena nestati ako me samo pusti da udahnem. Jer neki zagrljaji pričaju ono što usne ne znaju. Tad srce prošapuće ono što dodiri ćute. Kad se ruke ispletu pod leđima i kao proliveno mastilo s početka te upiju u sebe i nestaneš. Prepustiš se i još jače se priviješ uz snagu i umjesto za nebo držiš se za ruke. Za sigurnost. Utočište od oluja.
Možda je taj zagrljaj jedino što ću pamtiti i što ću sačuvati u džepu od paukove mreže kad jednom ogrnem na sebe mrak i zaboravim na snove. Možda će u nekim noćima kao što je ova sjećanje na taj zagrljaj biti jedino što će mi razum sačuvati. Možda će mi nedostajati mada to nikad neću priznati. Možda će mi usnula ruka preko struka biti jedina uspavanka koju ću ponijeti u džepu kad jednom mi vene presuše i srce me zaboli zbog neostvarneih želja. Možda ću sačuvati sliku pod jastukom i uzdahnuti u noćima bez mjeseca. Možda ću zaboraviti i samo ponekad se sjetiti da je postojao čovjek koji me znao grliti kao da sam stvorena za naručje njegovih nemira.
U meni je usahlo proljeće i neke noći su ostale nijeme jer sam vječitobila stražar u predvorju snova. Ja sam bila ona koja nije sanjala i koja je čuvala svoje posmrtne sjene i tuđe snovwe. Samome zagrljaj držao na površini da ne potonem u sopstveni mrak. Jer htjela sam. Usahle su sve rijeke želja i izgubila sam nit koju sam ostavila iza sebe u nekoj prevejanoj nadi da se jednom pronađem ako krenem nazad, ali nazad nikad ne treba ići, sebe ne možeš pronaći kad jednom u tebi zalede pore i vene popucaju od nepodnošljive tuge. Jer zato sam i otišla.
Ima tako ljudi koji ti život obasjaju purpurom i milin zvijezda se upali na tvojoj strani neba. I srce ti preskoči i nedostaju ti. Ali od svega najviše će mi uvijek nedostajati zagrljaj kao da sutra ne postoji. Zagrljaj u kom nije postojalo ništa osim vatre i leda, i ništa osim bedema pod koje sam mogla da se raspadnem i budem žena. Mogla sa da sam znala kako. Jednom, kad usidrim svoje nemiree i snovima okačim lance oko vrata, uzdahnuću i obgrliti se kao što sam jednom bila zagrljena. Kao što sigurno više nikad neću biti.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.