Bila sam juče tamo gdje zemlja kosti prekriva, gdje su suze utkane u zemlju pod rukama, i pogled počiva samo na tišini. Bila sam tamo gdje se, umjesto na rame, naslonim na mermer i otplačem daljine. Tamo gdje mi je pola srca ostalo, i razrušena pluća učila da udahnu. Tamo gdje pola mene počiva pod nebesima.
Nisu mi dugo koraci pohodili taj put. Nisam ni bila tu. Plovila sam morima, tražila se, učila živjeti nakon smrti. Ali sam svuda u sebi nosila korijen zaglavljen u grudima. I vidjela sam poznato lice u tuđim očima, i čula sam srce u tuđim grudima, i svuda sam više svoja bila nego tu, na tom mjestu na kom sam nastala. I nije mi nikad bilo žao. Otišla sam juče da istresem džepove prašnjave, da zemlji ispričam neke tajne nagomilane, da ispričam duševne bure i sidra koja su mi srce zarobila. I da isplačem žal što su od svih želja koje su za mene zamišljane u nekim pijanim noćima, samo kosti ostale. U njih da ugraviam nostalgiju, u njih da utisnem ove svoje krvave zenice, i da vrisnem jednom, na najjače.
I tako, naslonjena na mermer umjesto ramena, pričala sam tuge, i radosti, pričala sam o Njemu, i sreći. O svemu što sam postigla i kako je posle ratišta to tako beznačajno izgledalo, a opet tako je veliko, jer, uspjela sam, ostavila sam trag među zvijezdama. Jer nisu svi ratovi oni sa puškama i granatama. Neki te ratovi raznesu bez ijednog metka. Oni unutrašnji, koji te ostave paralizovanog za život, za smijeh, za ljubav. Pričala sam toj zemlji hladnoj sve radosti i prijateljstva koja sam našla poput rijetkih bisera. I o sreći na koju imam pravo posle svega.
Kad su suze presušile, i kad je samo uzdah ostao, u vjetru sam čula odjek sopstvenih priča. I bilo je kao da slušam nekog meni potpuno stranog. U snove pretvorenog. Od granita iskovanog. Jer nakon svega, nisam odustala mada sam toliko puta željela na istoj toj zemlji da usnim, da dušu odmorim. Jer nakon svega, nisam prestala da vjerujem. Nisam prestala da volim. I obećala sam da nikad i neću. Da mi snovi neće ostati samo zapisi na mariginama života. Da mi sreću neće činiti grandiozne stvari, već ljudi, djela, zagrljaji, prašnjavi putevi i avionski letovi. Obećala sam da neću odustati od sebe, od onoga kakav čovjek želim biti.
Ponekad, jedino na mjestima gdje tišina progovori možemo čuti sopstvene dubine. Jedino na mjestima gdje snovi neostvareni stanuju možemo vidjeti koliko smo zapravo mali među zvijezdama. I koliko smo zapravo, veliki u svojim očima. Samo na takvim mjestima možemo shvatiti suštinu života, snagu ljubavi, i grandioznost blatnjavih koraka. Onih koji ostanu iza tebe kad ustaneš. I možda sam ostala porušena, i raspadnuta, i možda ću zauvijek ostati jednim dijelom prazna, ali nikad neću prestati da slavim život. Jer uprkos svim mrakovima, još uvijek mi zenice sjaje. I znam da više nikad nisam sama. Znam ko mi drži leđa i ko korača uz mene. Znam ko sam, i još važnije - čija sam.
