Thursday, November 15, 2018

Za bajke je ponekad potreban samo mrak


Voljela bih da danas mogu da prespavam dan, da mogu da ga utopim u kazanu katrana i da sa njim zapalim i sve snove bez krila. Posebno one koji nikad neće se roditi. Kojima je umrlo srce još prije nego su dočekali da čuju otkucaj. Vrište u meni riječi, zarobljene u grcaju. Kao kost kad zapne u grlu. Dave me. Voljela bih da je V tu, da se zavučem u zagrljaj, da utonem u ljubav, da zaboravim na ovaj dan. Da zaboravim na ono što sam izabrala.

Cijeli naš život sastoji se od izbora. Neki su na prvi pogled bili tuđi, ali neću o tome koliko su zapravo bili naši. Plašili su me ranije, sve te odluke, putokazi, smjerovi, a ponajviše savjeti drugih ljudi koji su isto tako uvijek birali stranputice. Danas mi je već lako odlučiti. Danas samo biram sreću. Osmijeh. No nisam uvijek bila takva, sva u pink boji, optimistična, razdragana i srdačno zaljubljena u svijet. Govore o tome sve moje bajke, stihovi i grafiti ispod kože ugravirani. Bože, o kome ja to pričam? Ustajem i gledam se u ogledalu. Kad su mi se u zenice uselile zvijezde? Kad su žilete na mom jeziku zamijenili stihovi? Kad se krv u meni otopila? Kako sam postala ljudsko biće a da nisam ni primjetila? Gdje je nestala zvijer u meni? Gdje se to pritajila?

Ulazim u mrak, iscrpljena, radost mi tinja u grudima, još uvijek u meni odzvanja poziv od maloprije, ludilo i radost. Slomljene barijere svuda oko mene i miriše mi ponovo radost u kosi. Zaboga, odakle više? Treba i predah od sreće, jer danas nije taj dan. Birala sam. Birala sam da odem i ljude pored kojih ću da sanjam. I one sa kojima ću budna čekati zoru. Birala sam.

Danas nosim trnje svojih izbora na koži. Iz tog trnja je procvao grm. U grmu i dalje kuca jedno srce, liči na moje.

Rasipam kosu po jastuku. Potpuno izbezumljena u ovom beskraju brojim dane koji mi otpadaju sa ramena kao latice uvelog cvijeta. Skupljam uzdahe i ćutim dugo. Još jednom sam se izgubila u životu i kompas mog srca pokazuje samo na jednu stranu. Ponovo su se u meni upalile vatre i želja za slobodom a opet, tako sam se predala u ruke koje me vode da ne umijem da pronađem balans i da spoznam dubinu svojih želja. Ne znam ni da li želim.

Možda je zaista u životu najdivnije ostati izgubljeno zaljubljen koračati stazama na kojima nema znakova.

U meni su zavrištale drevne slobode, vrane oluje zaigrale su svoj ples i nema načina da podignem barijere ovaj put. Nema načina da opet pobjegnem u svoje tamnice. Previše sam se izložila radosti i ne umijem da zaćutim. A plašim se…

Plaši me ono što se krije iza ugla dok se ja pretvaram da ne primjećujem, ako zažmurim na jedno oko možda će biti u redu. Možda ću uspjeti da prevarim zamku i preskočim na drugu stranu. Možda ću uspjeti da prevarim noć. Ponekad je dovoljno da vjeruješ u zoru iako si okružen mrakom. U meni su odjeknuli svi napušteni fenjeri moje svjetlosti i znam da se poslednje vatre prošlosti gase u očima. Doći će ta sumorna zima i neću umjeti da razgovaram sa pticama, ni da zvijezdama šapnem bajku o ljubavi na kraju svijeta. Plašim se da će u meni ostati ona jalova zemlja koju sam stvorila. Koju sam izabrala. Koju sam ogradila i gdje zakoračim jednom u godini. Danas je taj dan. A ipak, ja sam ga birala.

Voljela bih da mogu da kažem da me danas od neku godinu prije manje boli; da je V izliječio sve moje nesigurnosti i da mi je krila za broj povećao. Voljela bh da ne mislim na dah koji nikad nije udahnut, na svijet koji će zauvijek ostati samo mračna tačka u nerođenim zenicama. Voljela bh da danas od neku godinu prije ne postoji. Možda se tada nije moglo izleći zrno sreće iz školjke srca, ali danas mogu napraviti još jedan izbor. Mogu odabrati da se u meni rodi leptir sa krilima od zraka.

I zaista, život je sve ono što biramo. A ja konačno imam putokaz ka sebi. Ka sreći. Možda se ipak u meni začela neka bajka.

No comments:

Post a Comment