Saturday, July 27, 2013

Ko nije drvo razumeo prvo...

Postoje oni trenuci kad ostaneš sam sa sobom i otvoriš svoje stranice... RAsturiš ih bez reda i broja... Neke pustiš niz vjetar, đavo nek ih nosi...
I čitaš neke svoje neotkrivene redove, zaobiđeš zamke sopstvene neodlučnosti, protrčiš kroz ogromna crvena polja nostalgije... Kad se osvrneš iza sebe ostaje ti samo horizont...

I sretneš oči... Sve one boje koje su bile uz tebe u trenucima tuge, i radosti, i smijeha, i neodlučnosti, i straha, i nesanice... Vidiš ih kako ti namignu, osjetiš tople ruke na ramenu... Znaš, nisi sam...

I sjetiš se da je baš nedavno neko tražio da se odrekneš tih ljudi, da im okreneš leđa, zahvališ se i ostaneš sam... Potpuno sam, zatvoren u zlatnom kavezu sreće i ljubavi kad ti ništa ne treba... Da zaboraviš da je Nikola uvijek bio tu da te nasmije, da je Sančez uvijek bio tu da te podrži, da je Marko čak i kilometrima daleko mogao da ti da bratski savjet...

Ne! Ja nisam od onih koji mogu da žive u izolaciji svemira... Meni ljubav nije dovoljna!
Ja imam genetski otrovnu kombinaciju - ne funkcionšem dobro s ženama, al već sam pričala o tome u jednoj besanoj noći. Al zato imam drugove, prijatelje, kolege, bivše ljubavi sa kojima sam ostala izuzetan prijatelj, pobratima... Nekima od njih dugujem mnogo više od savjeta...Nekima dugujem ovaj osmijeh na mom licu... Ja nisam neko ko umije da okrene leđa!

I onda, odlutam u neki kutak sa znakom pitanja na leđima... Da li će neko moći da me prihvati baš ovakvu kakva jesam, sa mojim prijateljima, sa mojim manama... Sa svim onim ljudima zbog kojih sam to što jesam... Neko ko me neće odvesti na kraj svijeta gdje nikog ne znam... Ko me neće utopiti u dosadi bezvremenske izolacije...
Možda neko takav ne postoji, ali tek onda kad nekkog zavoliš zbog onog što jeste, i kad ga voliš baš zbog onog što nije, kad ti je sve njegovo loše u stvari ono što ga odlikuje... Tad možeš reći "Ja volim prijatelju"... E tome me naučio baš jedan od tih kojima ne mogu okrenuti leđa kad ga sretnem!


Thursday, July 18, 2013

Spusti pogled i stidi se....

Neke neobjašnjive stvari zovemo sudbinom...
Neke iracionalne pojave zovemo čudima...
Loše stvari pripisujemo karmi...

Čemu ćemo pripisati smrt djevojčice za čije djetinjstvo su se borili njeni roditelji, i cijeli Balkan?
Čemu ćemo pripisati smrt svakog djeteta koje nije imalo sreće da se rodi pod Bil Gejtsovom zvijezdom?
Sudbini, Božjoj volji, vradžbinama... ?

Tijana je izgubila rat... Možda njeno tijelo nije imalo više snage da se bori sa surovošću svijeta...
Možda joj je Gospodin sa oblaka obezbijedio mnogo ljepše mjesto u njegovom okrilju... Zapravo, sigurna sam da jeste...
Bol koja je njenim najbližim ostala nakon njenog odlaska je neopisiva, ali prizajem, imaju lavovsko srce u grudima...

I onda se ja okružim znakovima pitanja... I ne mogu da shvatim tu ljudsku sebičnost, samovolju, sebičnost i glupost...
Ne mogu da shvatim da gospoda dobrostojeći kvazi intelektualci mogu uveče da mirno spavaju znajući da su još prije godinu dana mogli da pomognu malenoj Tijani... Ivani... Mariji... Dejanu... Samiru...
Zar je dječiji život toliko nevažan?
I onda, kad se kao bumerang obije o glavu, pitaju se "Zašto baš meni"?
Onda ne pomaže ni veliki konto na računu, ni uticajni prijatelji... Ne postoji spas, osim molitve Bogu za oproštaj...

Trebalo je da se ugasi jedan život koji je tek bio na početku da bi nešto shvatili?
Da bi naučili da pomažemo...
I opet nismo naučili...
Oglušićemo se o svaku molitvu dječije tuge...
I oni... Koji svoje dane provode u kožnim foteljama, ministri i premijeri, biznismeni, direktori... Svi oni koji mogu da nešto pomijene...samo će se blago nasmijati na ove riječi i okrenuti glavu gledajući Farmu... zamišljajući sebe tamo... Možda i nisu za bolje...


Wednesday, July 17, 2013

U dobru i zlu... Dok nas razvod ne rastavi...

ON: Dečko od 30 i neku preko, crn, visok, zgodan, odraz muškarca, vaspitan, san svake djevojke u gradu, odličan prijatelj, i u jednom trenutku nekad u prošlosti razočaran u ljubav. Izgubio negdje nit za vezivanje... Svaka bi bila srećna da ga zadrži... 

ONA: Simpatična, 20 i neku preko, ne poznajem je, ali... Jedna od onih što se fotografiše usana spremnih na poljubac (blago rečeno). I njegova kombinacija... I u blagoslovenom stanju... 

NJIH DVOJE: vjenčanje i brak... 

I onda u nekom razgovoru... Ostade pitanje u vazduhu... 
Kada se i gdje izgubila svetinja braka? Kada je to postala samo dužnost? 
Gdje su one veze i niti i čarolije koju su vezale dvoje? 
Da li je brak zaista samo vojni rok upakovan u čokoladne boje? 

Nekad je povod za brak bila ona beskrajna, luda ljubav....Osjećaj da bez tog nekog ne želiš da provodiš dane... Onaj osjećaj kad želiš da imaš porodicu, da ti dani počinju sa nekim ko je tvoj... Da se završavaju u onoj sigurnosti koju brak nudi...
A onda se desio onaj kosmički poremećaj, zvijezde su izgubile ravnotežu i sada... iz obaveze i dužnosti prema novom životu...
Potpisuješ... Obećavaš "U dobru i zlu...Dok nas smrtne rastavi"...
I kao da se ništa nije desilo...nastavljaš po svome...

Jer po mom shvatanju - brak - ta sveta veza između dvoje ljudi koji se vole i koji žele da provedu život zajedno... To nije samo igračka koju baciš kad ti dosadi. 
To nije samo način da ne ostariš sam... 
To su oni sitni trenuci kada se probudiš malo ranije pa ti sklopljene oči osobe pored uljepšaju dan... Onaj sanjivi pogled ti bude sjajniji od sunca...
To su ni sitni trenuci kad znaš da dolaziš kući, u svoju oazu... u svoj svemir...
To su oni trenuci kad se okupi društvo s kojim ste dijelili i svađe i pomirenja, i sretne vijesti...
To su oni trenuci kad poklanjaš bez povoda... 
I kad uz sebe imaš nekog ko ti je najbolji drug, saveznik, ljubavnik, snaga i mir...
To su one dvije riječi "Volim te..."

Možda u svim tim previranjima među vijekovima ja sam ostala zaglavljena pod nekim bagremom... 
Prespavala dan kad je donešena odluka da brak prestaje biti neraskidiva veza sreće i ljubav... 
Odluka da je brak samo poslovni ugovor...
Saradnja...
Registracija... 

Istina, vremena su se promijenila... I ja sam... ali postoje neke stvari koje su iznad svih nas, i to se nikad neće promijeniti... 
I zato... Kad odlučim izgovoriti ono "DA"... znam da će to biti za cijeli život.... Bar s moje strane....

Wednesday, July 10, 2013

Zagrli me oko vrata oluja se diže....Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže...

Tap tap tap.. Korak po korak... Neka šetnja, misli u praznom hodu, na nekom mom leru... U pozadini čujem glasove... MUŠKE...

"A šta...ona mu košulja stoji k'a na bure... Niđe nema mišić, niđe brate... I one meni tu nešto..."
"A brate, viđe li mu đevooojkuuu..." (tonski zapis - podgorički akcenat govora)

I tako, dok koračam do kuće...
Zapitam se...
Da li ima istine u onom što sam čula od starijih - muškarci su veće tračare od žena?
Oni - oličenje snage, jačine, poštovanja (bar su bili nekad), da imaju karakteristike koje pripisuju ženama...
Ili je to možda karakteristika koja sem ože pripisati svima... nekom manje nekom više...zavisi od dužine jezika...
Lično - oduvijek sam muškarce smatrala boljim sagovornicima upravo zbog nemogućnosti ogovaranja, tračarenja i komentarisanja...
Ali zar je sad vrijeme da promijenim mišljenje...?
Da ugraviram još jednu lošu crtu u muškim osobinama...?
Kad su se osobine muškaraca kao jačeg pola toliko pomiješale sa ženskim da su oni postali toliko slabi?
U kojoj vremenskoj eri su prestali da budu pokretač ženskog univerzuma? Da li je to promjena u genima ili pojava vibratora? Da li to možda muškarci nisu dovoljni?

Ne mogu da zaboravim prošlo ljeto, i rečenicu "***** ti ja muško ako ne može da ponese djevojku u naručju..." i oooopppppp... narednu rutu puta nisam ni hodala...letjela sam...u oblaku sigurnosti, zaštitinički obavijena i nasmijana...
Jer postoje i oni koji zaista imaju muške gene u sebi...
I sad na kraju, umjesto nekog novog trača (to ću da ostavim za malobrojno žemsko društvo)...
Momci... Muškarci su s razlogom nazvani jači pol...