Thursday, July 27, 2023

Još jedna usamljena sonata na moru od snova



Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali et, tako se osjećam. Pokušavam da shvatim zašto i sve što i prolazi ispred očiju umjesto prizora mora i svetionika jesu momenti koje sam morala sama da prođem. Rijetko svojim izborom, gotovo uvijek prisilno, i uglavnom zato jer me nisu čuli. 
I onda kad sam sa 16 prolazila kroz provincijske priče, i ogovaranja, grafite i upiranje prstom jer sam se usudila da volim.
I kad su me ostavili sa 19 u drugom gradu bez ičega da se snalazim jer mi nisu dali da se vratim kući. 
I kad sam prolazila kroz krahove ljubavnih veza jer sam birala oštećene muškarce kao i sama što sam bila.
I kad sam se obraćala za pomoć sve što sam dobila bile su pogrde, sram i jeres. 

Nisu me čuli. Nisu ni htjeli. Nisu marili.

I kad sam bila srećna nisu marili jer kako sam se samo usudila biti srećna naspram njihovih ovozemaljskih nesreća. 
I tatinu smrt sam morala sama da preživim. Taj poziv iz bolnice, meni je bio upućen. 
I kad sam ostala sama da svaki dan trpim histeriju i tugu zbog griže savjesti jer ostao mi je jedan roditelj, jer moram, jer društvene norme i pravila ponašanja kažu tako, jer... sam bila sama. Nisam imala kud. Nisam imala snage za sebe jer sam se potrošila na sve druge. 

Jer me nisu čuli.

I ne znam kako sam se našla opet u svijetu u kom sam usamljena jer i dalje sama donosim odluke, i izbore i sama pravm planove jer su mi prioriteti drugačiji. 
Navika? Možda.
Nije mi teško, mogu ja sve. Samo sam poželjela da ne moram. Shvatim tako dok gledam preko ruba čaše da u meni i dalje stanuje dijete koje se cijeli život borilo da ga čuju, da ga vide. I još uvijek to radim. Ponekad na pogrešne načine. I možda trebam prestati. Još uvijek se sjećam tih davnih godina kad sam se osjećala nepotrebno i nevoljeno, kad sam bila bespomoćna da bilo šta promijenim. Dugo godina su me proganjale te slike. Danas znam da me nisu umjeli voljeti bolje i da nismo imali istu viziju ljubavi. Zašto me danas podsjetilo na to?

Možda zato jer sam se našla u lavirintu sopstvenih želja i shvatila sam da sam negdje u cijeloj ovoj haotičnoj stvarnosti izgubila pravac i da sam postala usamljena. Možda samo trebam nadu da zapravo sve to ima svoj cilj. Svrhu. Da ne moram sve sama. 
Ne znam zašto sam se danas podsjetila svega, pokušavala sam samo da razumijem neke zamršene niti sopstvene krvi, i zalutala sam. Preplavilo me. Nakupilo se tuge poslednje vrijeme u meni, i ova usamljenost koja me drži za ruku. Jer nisam za tugu stvorena. Niko nije. I jedva sam se skinula sa nje. Jedva sam se podigla sa zemlje u kojoj sam htjela da nestanem. Jedva sam nebo pogledala. 
Ja znam gdje sam krenula, samo ne znam...jesam li opet sama

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.