Showing posts with label Deseto nebo. Show all posts
Showing posts with label Deseto nebo. Show all posts

Monday, September 7, 2020

Žena od soli sastavljena

Boka kotorska

Bila sam u životu i vojnik i osuđenik, i poginuli i pobijeđeni. Rijetko pobjednik. Bila sam dramatčna, tužna, jagnje žrtveno ponuđeno nekim bogovima u koje su svi drugi vjerovali osim mene. Bila sam i more, i rijeka, i oluja, i smiraj, sve sam sebi bila i drugima, a ništa od mene nije ostalo ove godine. 

Raspala sam se kao nikad, progutala sam sve žilete koje su mi na dlan spustili, da grlo razrežem, da srce iskasapim, da ga nema, da ne osjećam, da ne boli. Popila sam litre bijelog vina da ga zamutim crnilom i da zabetoniram rane od mačeva probodenih kroz grudi, onih samurajskih, da otupim. Sve sam radila, samo da ne boli, da ne patim, da ne tugujem, da se ne zaletim u zid i rasprsnem se u podnožju. Bila sam i detonacija, i oružje, i sudija i porota, i advokat, svačiji osim svoj. Sebe nisam umjela odbraniti. 

Sunday, August 16, 2020

Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...


Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Sunday, August 9, 2020

Dozvoli sebi da osjećaš i sebe i život


Dozvoli sebi da osjećaš.

Prije pet godina sam ovo napisala. Jer sam oplakivala gubitak srca. Jer sam bila nesposobna da osjećam. Jer sam izgubila sebe. Jer su tražili od mene da budem racionalana. To je bio poslednji put da sam poslušala. Više nikog ne slušam osim svog unutrašnjeg Ja. Ovog koje me sad danima muči i podsjeća na ono isto stanje.
Nije ok da budeš ok. Jer nisam.
Jer tužna sam.
Ljuta sam.
Identifikuj emociju. Osjeti je. Sastruži je sa zidova vena, sa komora preostalih dijelova srca, sastruži je sa fotografija i zalij suzama i progutaj. Osjeti je. Osjeti emociju i pusti je da prođe kroz tebe.
Gutam već danima.

Zatvorila sam se u svoj kvadrat i ćutim danima. Izađem na par minuta samo da se vidi da sam živa. Prije pet godina sam mogla razgovarati sa nekim, danas nemam nikog. Jer svi su se u svoje živote povukli, i šta će im moja tuga i moje trnje. A, i ne pitaju. Oni koji bi možda trebali. Ne pitaju jer onda će sami sebe da podsjete na tugu koju su ćušnuli u neki kutak i zanemarili. Našto da se podsjećaju? Zato ćutim. Ne treba mi mnogo da se zaplačem. Evo i sad, oči mi tečne ko rijeka, nepresušne. I pustim, nek teče, nek se izlije, nek potopi sve, nek sruši brane. Nek osjećam.

Wednesday, July 22, 2020

Kad srca se razdvoje, koliko tišine ostaje?

Former West Hollywood girl Jeanine Lobell's pick from the W archive (2005).

Ljeto prolazi pored mene, kroz mene bolje rečeno, i gotovo da ga nisam osjetila ove godine. Sve je nekako usporeno, zamrznuto. Kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom upravljaču svijeta. Planovi i snovi, sve je u pripravnosti, ostavljeno sa strane da čeka novo jutro u kom neće biti ograničenja. Na maske sam naviknuta. Ljudi su ih nosili i ranije, samo su bile bolje ušivene u kožu. Sad bar ne mora niko da se isprazno smije. Sakriti smijeh iza plave medicinske maske, potpuno prirodna stvar.

Napravila sam svoj mali mir ovdje gdje sam došla. Nakon svih smrti i ruševina, bilo mi je potrebno da imam mir, da položim oružje, da skinem ordenje poraza i da legnem. Da usnim mirno, bez snova. Ponekad uspjevam u tome. Ponekad dugo ne mogu da zaspim. Ponekad pustim kočnice pa osjetim tu prazninu. Osjetim daljinu koja se naselila. Godine greški napravljenih, osuda, kajanja. Godine tuge i nerazumjevanja.

Sunday, July 19, 2020

Smijem se, ali to ne znači da sam srećna


Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.

Thursday, July 9, 2020

Sad jedino u bluz vjerujem, čuda su istekla

Don't freak out if you haven't turned into a butterfly just yet!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We all need TIME to turn into our shiniest and most amazing self!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We are all just a work in progress! But you have to TRUST that all that work is going to pay off.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ Just deciding on who or what you want to be is a HUGE step towards becoming a conscious creator!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ So you don't have to FREAK OUT if you're not "finished" yet.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ It's all just a journey! So we might as well accept the ...


Preveče je i sjene su mi napravile zasjedu u stanu. Spremam večeru, u donjem sam vešu, pijem bijelo vino i slušam bluz. Kida me, po svim mojim nevidljivim nitima mi odzvanja melodija. Tražim se.

Previše se nerealnost dešava oko mene u poslednje vrijeme, ne samo u mojoj zemlji. Ne pišem o tome. Ne osjećam potrebu da pišem sve ono što su svi ostali već rekli, i ne isplati mi se da psujem. Lakše mi je da pustim bluz i zažmurim na svijet. Da otvorim dušu za ovaj moj, ranjav, kvrgav, izbrazdan. Da ga pomilujem. Da mu udahnem malo ljubavi, sopstvene infuzije osjećaja.

Jesam li se oporavila od svih stranputica, erupcija, odrona i korijena? Nisam.
Ovdje gdje sam, ne razumiju me. Pokušavaju da mi nametnu okove svakodnevnice, običnosti, pokušavaju da me strpaju u kalupe u kojim su i oni svi sami ležali dok od njih nije nastao obični svijet. Ne mogu. Ne razumiju da je meni potrebno više. Mojoj duši je potrebno više. I ne, ne pričam o stvarima, namještaju, cipelama i ostalim mantracima.

Friday, June 26, 2020

Hoću da se rodim ponovo...


Sutra mi je rođendan. Hoću da se rodim ponovo. Hoću da dišem ponovo čistim plućima i da gledm nebo novim očima. Hoću da mi srce bude neoštećeno životom i Balkanom, da budem opet nasmijana, da budem opet drug sa cvijećem i pčelama, da se ne plašim paukova. Hoću da budem živa još jednom.

Znaš, toliko puta u životu kažemo da okrećemo novu stranicu a u stvari samo zaglavimo na onoj istoj, sa novim pasusom, i velikim slovom. Ne počinjemo ništa ispočetka, samo se nadovezujemo na tri tačke ili zarez. Nastavljamo propale veze, brakove, loše poslove, loše porodične odnose. Mislimo da je lako prekinuti sve, podvući crtu, okrenuti leđa ali veoma često pogledamo iza sebe, preko leđa, okrenemo se i gotovo je. Na istom poglavlju, na istom mjestu padamo i uvijek se sve vrti u krug. I tako svake godine donosimo odluke, ređamo liste očekivanja, duvamo u maslačke i kažemo da se želje ne ostvaruju. Da je teško krenuti iznova, da te magneti prošlosti vuku unazad, izmišljamo hiljadu razloga zbog samo jednog – jer se plašimo.

Preživjela sam sve to.
Vraćala sam se u mazohistične veze jer sam se plašila bii sama, jer me niko nikad nije razumio.
Vraćala sam se u neke porodične drame iznova i iznova jer sam htjela biti dobra onima kojim nikad neću biti i koji su toliko duboko zagrizli u svoju ulogu da i ne vide radost kad im se gurne ispod nosa.
Vraćala sam se nekim prijateljstvima jer sam tu bila manje usamljena, jer sam voljela te prijatelje koji su me zaboravili tako lako, i koji su me još lakše ostavljali iza sebe zbog nekog novog prijateljstva, veze, posla, novca i ostalih prolaznih stvari.
Ostajala sam na lošim radnim mjestima jer je kriza, jer ekonomija stagnira, jer nadređeni ne usavršavaju ni sebe a ne još i mene, jer sam se plašila ovih mojih godina i okoline i pitanja. Jer sam se plašila svega.

Danas, svoja sam žena jer sam jednog dana rekla da je dosta. Jer nisam pristala na manje od sebe. Jer nisam mogla da napravim kompromis između svog života i ostatka svijeta. Rekla sam dosta i poslu, i usranim vezama, i površnim prijateljima, i životu na klimavim nogama.

Vidjela sam svijet. Djeliće njega bar. Oči su mi još gladne. Živjela sam. Jesam. I voljela sam. Živim bez pola srca i plućnog krila, i arterija, živim bez onih bitnih ljudi koji su bili moje srce, koji su sad fotografije i sjećanja i svijeće i molitve. Izgubila sam. Jesam. I zbog svega toga ne mogu da napravim kompromis sa životom i pristanem na manje od sebe. Neću.

Hoću da se rodim ponovo. Hoću da mi ovo što je preostalo od srca bude kolaž predivnih uspomena na smijeh, na snove, na knjige, na mačke, na one ljude koje ću sresti, na momente u kojima ću biti živa a ne nagrižena savješću i obavezom i svim onim što ne volim. Hoću da se smijem, i da ponovo budem svoja. Da budem sa ljudima koji će razumjeti, koji će voljeti, kojima je isto tako malo biti jednoličan. Jer život mora da bude više od toga. Ne želim da vjerujem u ove verzije koje mi svi podvaljuju kao najbolje, kao najvažnije, za život presudne odabire.

Odavno se ne plašim. Odavno sam strah ujela za ruku i stopila se sa usirenom krvi i ne plašim se. Ne plašim se govora, ni riječi, ni emocija, ni sebe, ni novih koraka. Ne plašim se novih znanja, poslova, prijatelja,puteva. Ne plaši me ni novi grad, ni stan, ni ljudi, ni izazovi.

Hoću opet da se sutra rodim. Da pokušavam. Da izazivam. Da gazim naprijed jer iza leđa više ništa nije ostalo. Osim ljubavi. Još me jedino plaši ta riječ, jer najskuplje me koštala, najviše me osakataila. Ali jednom... Jednom se neću plašiti.


Sunday, June 14, 2020

Poslednje Zbogom je najteže reći, ali nekad moraš


Pustiću je zadnji put namjerno, za nas. Za Istoriju koju smo ispisali, za ono što smo bili, za srce koje smo imali. Zadnji put ću u sebi ispjevušiti stihove i neću zaplakati.

„Dal si budna il sanjaš, imaš li pojma gdje sam sad,
Dal ti išta znači ako čuješ da dolazim u zabranjeni grad,
Da ti kažem da te Volim,
Zadnji put da izgovorim to...“


Došla sam ti danas, milo moje. Jesi li me čuo? Prišla sam onoj ulici kroz koju si me vodio za ruku, i ono mjesti gdje smo se poljubili sa šesnaest, i zapamtila sam put do kuće. Poznali me tvoji odmah. A kuća ista, ao da nikad nije prošlo skoro dvije decenije. Iste stepenice, strme i tvoja majka. I nas dvije.

I sve očekujem, sad ćeš ti sići niz stepenice, kao nekad, i bićemo opet djeca i neće proći godine bez nas. A evo danas, umjesto tebe, zagrlih ti majku, i suzama ti stope zalih. Nije me očekivala, nije vjerovala da sam došla. A morala sam, kako ne bih došla da vidim gdje spavaš? Jesi li me čuo?

Pričala mi je o tebi, i pokazivala slike koje sam znala napamet. I ja sam njoj pričala o tebi, o onom Tebi koji mi je pisao i koji me volio. I gledale smo slike, naše, poslednje. Ne brini, biće ona dobro. I ja ću biti. Moram. Dugujem nam toliko.

Došla sam ti danas. Jesi li osjetio moje korake tu, u tom vječnom snoviđenju? Jel ti zemlja došapnula da te volim, da sam te uvijek voljela i da nikad neću prestati. Da si bio ljubav za vijek vijekova, ona prva, ona zbog koje nikad više ne zavoliš pravo. Čekao si me u ovom životu sve ove godine, i uvijek sam izmicala za neki korak, za neku želju. Sad opet moraš da me čekaš, oprosti mi. Ali srešćemo se, obećavam ti. Možda ne sad, ali hoćemo.

Doći ću ti opet jednom. Da ti ispričam neke tajne, da hladnu zemlju pomilujem umjesto tvog obraza. Doći ću da ti majku opet obiđem, da zna da nisam zaboravila. Da nikad neću.

Hvala ti. Hvala ti što si bio najdivnija Prva ljubav koja je postojala, što si bio sve prvo u mom životu, što si bio najbolji drug, momak i muž, što si bio najveća tuga i što si prije svega bio čovjek na kojeg sam uvijek mogla računati. Hvala ti što me nikad nisi izdao sve ove godine i što si uvijek bio dio mog žviota, čak i kad su nas putevi i ljudi razdvajali.

Sad idem dalje kroz život. Bez pola srca i plućnog krila, potpuno porušena i detonirana, ali živa za nas oboje. Živjeću uprkos promaji koja me kida u gudima. Ne mogu ti obećati da ću biti srećna, ali pokušaću. Toliko mogu. Na kraju, u tome i jeste štos, konstantno pokušavati i ustajati i ne odustati. Zbog sebe, zbog uspomene na tebe, na ono što smo bili, i ono što smo propustili.

Volim te. Uvijek sam i uvijek ću.





Sad moram da pustim rijeku da teče. Makovi još cvjetaju milo moje. Lutke više nema. Sad je samo žena ostala.


Tuesday, May 26, 2020

Posle Zbogom, šta ostaje?

Ne mogu da spavam. Od januara. Ne mogu da spavam, ni da dišem, jer moram da se oprostim. Od Tate i od Prve Ljubavi. Čovjeka koji me dvadeset godina znao i volio cijelim bićem, i kojeg sam znala kao sebe. Ne mogu da spavam jer svakog dana zaplačem, i ako ne izbacim ovaj bijes, ovu tugu iz sebe, bojim se rasprsnuće mi se srce u grudima, a ono još uvijek kuca. Muči se, zapinje, ali kuca.

I sad, dok kucam ovo, ne mogu da zaustavim suze. Ne mogu da udahnem. Ne mogu da se pomjerim jer me bol prikuje i slike mi se ređaju pred očima. Ne mogu da spavam jer mi nedostaju obojica tako snažno da se bojim da ću se u kamen pretvoriti, da nikad više neću voljeti.

Ne znam kako da kažem da je u redu.
Ne znam kako da ne mislim.
Ne znam kako da ne boli.

Ljuta sam.
Ljuta sam jer su me obojica ostavili da se snalazim u ovom usranom svijetu.
Ljuta sam jer kad izađem iz ove pogane izolacije moram da odem zemlju da grlim, moram da odem da tati ispričam kako mi je bilo i kako sam ga trebala poslušati i ostati na zemlji. Da mu kažem koliko mi je nedostajao, i da su Bajrami nikakvi bez njega, i da je sve nekako prazno bez njeg.

Moram da odem kod Njegovih roditelja i kod Njega. Da mu kažem da mi je žao što nisam se jače borila i što mu nisam vjerovala kad mi je govorio da će me zauvijek voljeti. Da mu kažem da sam ga ipak svih ovih godina voljela i da nikad nisam bila srećnija nego kad sam bila s njim. Da mi je značilo više od svega što je došao na moju promociju knjige, da bude uz mene, iako je cijelu propustio ali došao je, makar i na kraju. Uvijek je kasnio.

Moram da mu kažem da je u redu, da ga nikad neću zaboraviti, i da ću narukvicu sa njegovim imenom zauvijek čuvati. Da je u redu što je pokušao biti srećan bez mene, jer tako sam ja tražila. Bila sam tako srećna zbog njega, što ga neko voli, što će imati ćerku. Bože, voljela bih da je upoznam jednog dana, da njega vidim u njoj. Da joj kažem kako je divan čovjek bio njen otac.

Ne mogu da spavam jer nisam imala šansu da se pozdravim sa Njim. Ne mogu da spavam jer su njih dvojica bili spona sa mojim životom i ne znam kako da postojim u svijetu u kom oni nisu. Ne znam kako da dođem kući a da Tata nije tamo. Ne znam kako da ne boli ova praznina koja je ostala i koja me svakog dana pritiska u grudima. Ne znam kako da...

Znam, moje su suze okov njihovim krilima.
Znam, moje su im suze ko kamenje ispod jastuka.
Znam, vrijeme će biti poput praha zaborava na mojim trepavicama i jednom, neće toliko boljeti, ali plašim se da ih vrijeme ne orgne iz mojih sjećanja, da ih zaboravim, da jedan dan preskočim a da ne pomislim na njih. I ne mogu da spavam.

Ne mogu ni da se oprostim. Ne mogu da kažem zbogom jer biće to zbogom i meni. Onom što sam bila dok su disali zajedno sa mnom. Jer to je kraj jedne ere mog života. Mislila sam da će bar On ostati prisutan, da će se naši klinci poznavati, da ćemo biti sretni zbog onog drugog i da ćemo nekkako uvijek u srcu ostati mi. Izgleda da sam sad samo ostala ja. I to me još više plaši. Da ću ostati toliko pohabana da neću umjeti da volim, da neću umjeti da vjerujem, da neću smjeti da dišem i spavam pored nekog ko me sigurno neće voljeti kao On, toliko da bi se i pod voz bacio da bi mene spasio. Plašim se da...

Ne umijem da zaustavim suze. Možda će same da presuše. Možda sad treba da živim za sve njih kojih nemam. Znam, oni će uvijek biti dio mene. Oni su duboko uklesani u moju krv, u moje sjećanje, u moje zenice. Dok mene ima i njih biće. Jer ne umiru naši voljeni, ne sasvim.
Znam, oni kroz naše oči gledaju i dio je njihove duše zauvijek vezan mornarskim čovorom sa našom.
Oni zapravo nikad i ne odlaze. Ne mogu da spavam jer plašim se da zakoračim u svijet bez njih. Plašim se da kažem zbogom. Šta ostaje posle toga? Šta počinje?


Sunday, May 24, 2020

Naučila sam u raskoraku života

Thinker |the Butterflies Smile | #creative #artwork w/ #film #camera & #imagination | #blackandwhite #simple #free | yes. OnlyTObe | Maybe one day| A Quiet Mind | STAY

Dani u karantinu prolaze u miru. Noći su malo teške jer još u meni tinjaju boli, ali još nisam zatvorila vrata kroz koja sam prošla u svijet bez ljudi koje sam voljela najviše. Koje ću uvijek voljeti najviše. Ne želim još uvijek da napravim korak koji će me odvesti u svijet u kojem ih nema.

Još želim ponekad primiti poruku od moje Prve Ljubavi, da znam da je dobro, da misli na mene čak i kad ne smije. Još poželim, kad pozovem mamu, da pitam kako je Matori Lisac, ali sjetim se da stojim jednom nogom u svijetu u kojem njega nema, a drugom u svijetu u kom je još bio moj heroj.

U tom raskoraku svijetova sam ostala smrznuta i znam da moram da napravim taj korak naprijed, da moram da zatvorim vrata jer jednog svijeta više nema. Znam, jednog od ovih dana ću to uraditi. Nastaviću dalje sa uspomenama i srešću neke ljude i u očima će mi biti uvijek tamna sjena. I srce će zauvijek ostati okrnjeno u to sam sigurna.

Dani prolaze, sat po sat. Tijelo se buni, potrebna mi je šetnja. U ovoj sobi od dva koraka mogu jedino da odmorim srce. Da prelistam neke fotografije i pomislim kako je ova godina stvarno drugačija od svega što sam očekivala. Počela sam da primjećujem promjene u sebi, one koje se sigurno ne bi desile da ije bilo cijelog ludila sa virusom.

Naučila sam mnogo i nije mi žao. Nisam vjerovala koliko sam jaka i koliko zapravo mogu da izdržim dok nisam došla u situaciju da moram da izdržavam i da moram da zaglušim vrisak.

Naučila sam koliko je život kratak i koliko je vrijedan i koliko treba uživati u svakom trenutku koji imamo, jer ako nije uživanje onda nije život. I kad je najteže, i kad je beznadežno, i dalje treba držati glavu visoko, i stopalima zaroniti u vodu. U prvi potok. U korito. Nije važno. Jer sve u životu je kao voda, mirno i olujno, i uvijek pronađe put.

Naučila sam vrijednost prijatelja i vrijednost ljudi. Da ih treba prihvatiti takve kakvi jesu, i biti takav kakav jesi. Prigrliti sebe, i ne stidjeti se, ne misliti da si manje važan ako se ne sunčaš, ili ako si vegan, ili ako sjediš za šankom. Život je previše lijep da bi se osjećali usamljeno u svijetu u kojem uvijek ima neko nešto da kaže. Ali ja odavno ne govorim ništa tek da bih nešto rekla. Slušam svoje srce, svoj stomak, i vjerujem da će jednom sve biti u redu. Da će sve biti dobro. Jer kako bi drugačije kraj izgledao?

Naučila sam da zavijam na mjesec. Bukvalno. Stajali smo na otvorenoj palubi i gledala sam u sjaj neba i bukvalno smo lajali na uvijezde i zavijali poput divljih vukova. Jer to i jesmo, divlje zvijeri u duši koje se pripitome u zagrljaju, u jednom držanju za ruke, u jednom običnom poljupcu. Bio je to divan pun mjeseczbog kojeg noćima nisam mogla spavati.

Naučila sam se strpljenju. Da čekam. Da dišem. Da i čekanje pretvorim u igru. Da se smijem. Da nazdravim. Da kažem da će biti u redu. Da ne odgovorim ako mi se ćuti. Da ignorišem znatiželju drugih, i ponajviše da ignorišem „Rekla/ao sam ti...“ savjete. Isključim sluh, uključim maštu i zaćutim. Ponekad je tišina najbolji odgovor koji mogu da dam.

Naučila sam ponovo i iznova koliko su male stvari važne. Mačja njuška, prva banana nakon tri mjeseca, ljudi koje ne poznajem a koji su bili tu cijelom dušom, i oni koji su brinuli za mene, i obradovali me sitnicama do suza. Naučila sam koliko je malo potrebno za sreću i toga se nikad neću odreći, jer te sitnice, to čovjek nosi u srcu zauvijek. Nikakve grandiozne riječi, ni vanserijska djela. Sitnice.

Još učim živjeti u raskoraku, učim balansirati i radujem se što ću uskoro opet trčati šumom, i ljubiti drveće, njuškati mačke i jesti borovnice. Još učim disati bez prekida. Znam, moraću da iskoračim, da zatvorim vrata ali naučila sam još nešto veoma važno.

Da život nije jurnjava i nije trka.
Da sutra možda neće svanuti.
Da jednom možeš sve izgubiti.
I zato treba živjeti korak po korak.
Dan po dan.
I zato više ne žurim. Ni da prebolim ni da nastavim. Stajaću tako u raskoraku između svijetova sve dok ne budem bila sigurna da sam napravila sve korake na rukama. I zatvoriću vrata. I nastaviti biti živa dok mogu. Dok me ima. Dok sutra dođe...


Friday, May 22, 2020

Tamo. Jedina strana svijeta za koračati


Ako pođeš jednom da pobjegneš od sebe, da se sakriješ od onog što jesi, od onog što osjećaš, vjeruj mi nećeš uspjeti. Potrebno je mnogo više snage od samo otići. Lako je spakovati kofer, obuti cipele, kupiti kartu za nigdje i otići.

Ali desi se tako neka epidemija ludila, i zaglaviš u Nedođiji bez mogućnosti da skreneš misli sa sebe. I onda osjetiš sve još snažnije, svaki damar, svaku kost naprslu, i rebro kako ti kroz srce probija. Osjetiš svaki udisaj kao da si progutao svežu koprivu i nastanila se tu u grudima. Lupiš ponekad glavom u zid, opsuješ gotovo svako veče, popiješ neko uskislo vino samo da otruješ krv, da uvene trnje.

Ali ne može.

Ni suze ne pomognu. Ništa ne može izbaciti misli iz glave niti te sakriti od odraza u ogledalu. Ništa ne možeš uraditi osim stati u ring i boriti se. Sa sobom. Sa svojim srcem u drugom uglu arene.

Pobjegla sam. Priznajem. Bol me pokosila, nisam mogla disati, nisam umjela voljeti dan, ni život. Pobjegla sam da se nastanim na nekoj strani svijeta, da zaboravim. Nije pomoglo. Tamo gdje sam ostala nasukana, iz džepova su ispadale emocije, iz očiju je curio očaj. Ali smijala sam se. Gasila vatru vinom, držala za ruke prijatelje.

Pokušala sam smijehom otjerati tugu. Od limuna praviti limunadu, ali džaba. Kiselina je gorčila. Probala sam da se zavaram, probala sam da ne mislim. Kosti su krcale od zagrljaja, usne su pamtile, ruke su ćutale. Ništa nije pomoglo.

Sad, kad sam pronašla predah, sad me pokosilo bježanje u nedogled. Pokosila me oluja i znam, nisam uspjela pobjeći. Od sebe nikad neću moći cipele okrenuti da vode ka unazad. Gotovo je. Nazad nema ništa osim zemlje. Nazad nema ništa osim kolaža okačenih po zidovima da ih pomilujem kad prođem alejama. Nema ništa osim onog što sam bila.

Detonirala sam most. Nazad nema ništa. Naprijed je obala. Naprijed su makovi. Tamo je drugi kraj duge. Tamo su snovi. Tamo moram krenuti. Tamo su prijatelji koji su bili moja leđa i moji herkulovi stubovi. Tamo su moji izlasci sunca. Tamo. Naprijed negdje. To je jedini pravac kojim smjeram poći.

Imam sad neke dane ispred sebe. Imam vrijeme i mir da osvijestim sebe ponovo. Imam staze, i dobre patike. I sebe ću imati ponovo. Na kraju, život i jeste upravo to – sposobnost da od situacije napraviš najbolje moguće. Nekad je limun prekiseo pa ma koliko šećera u osmijehu imaš ne može da ublaži gorčinu. Al nekad je dovoljan samo jedan smiješak pa da sve bude kako treba. Pronaći balans u životu je teško, ali je predivno. Znati pokazati zube ali i poljubiti trnje. To ti je to. Balansirati na sopstvenim snovima.


Tuesday, March 3, 2020

Danas imam samo jedno pitanje za tebe. Kako si...


Ima tamo jedan kutak u koji sam sakrila određene dijelove sebe, i nikom ne pričam o tome. Zaleđeni u prostoru i vremenu, plutaju po hladnoj površini sjećanja i ponekad, na neke određene datume i sama odlutam tamo, pustim po neki papirni brod u rijeku sjećanja i zapalim neke svijeće u ime rastrgnute ličnosti. Zaćutim, ne plačem. To je samo moje Groblje Umrlih Snova.

Postoje i neki ljudi koji znaju sve nadgrobne ploče na tom mjestu, i oni koji nikad ni jednu nisu usnama hladnim dotakli. I niko me ne pita. Ne pitaju gdje uporno bježim, ni zašto ne volim ovo od trnja napravljeno mjesto. Ne pitaju ni zašto mi nekad zenice požute od tuge i zašto nekad reagujem kao nagazna bomba koju su aktivirali jednom riječju. Ljudi ne pitaju ništa, ne razmišljaju, ali tako su jebeno dobri u kritikovanju i davanju savjeta. E pa, zabijte sve te savjete sebi u ....

Ne volim kad mi se um pomrači i jezik zabrza u odbranu. Znaš, frende, lako je dati savjet iz svoje udobne perspektive ili ko zna kakvog iskustva. Lako se uplašiti i savjetovati nekom da odustane jer je to nešto što bi ti uradio. Nemamo svi istu količinu hrabrosti u venama i nemamo svi snove u boji.
Lako je reći meni da nisam normalna što hoću da idem preko okeana dok neki virus hara svijetom, i svi su preplašeni jer ne vode računa o svom imunitetu.
Lako je reći meni da bi trebalo da se udam jer mi jajnim ćelijama ističe rok trajanja u koji ja ne vjerujem, jer mi je neka vremenska linija udarila na godine, ili mi kosa polako sijedi.
Lako je reći da treba da rodim dijete, sa ili bez muža, ali da treba da se zovem majkom.
Lako je biti savjetnik, sudija, advokat, i sve ostalo nekome. Znaš li kako je biti taj neko?

Ne pomisli niko da sam u ovom gradu neko ko je odavno prerastao komšijske priče i ogovaranja, i da ovde jesam rođena ali nisam zaljubljena u ovaj grad. Ne kao nekad što sam bila. Ne pomisi niko da možda sve u ovom gradu me podjseća na izgubljene ljubavi, prijatelje koji su otišli i one kojih više nema, na oca kog sam tu ostavila u zemlji, na srce koje sam izvadila da ne zakuca, na mrak i suze. I želim da odem. Jer ništa osim tuge ovde nema za mene.

Ne pomisli niko da me sva ta priča o udaji i porodici vrijeđa, da možda i ne volim uvijek što sam jednina, što imam drugačije prioritete i što ne želim praznu ljušturu od muškarca pored sebe. Ne pomisli niko da je to isto kao da nekog bez noge pitaš zašto ne igra fudbal ili balet. Ti misliš da jednina ne boli? Da mi što smo samostalni i jaki, što smo izgubili više nego što smo dobili u životu, što smo put do pakla i nazad pršli više od jednom, da je nama svjedno što smo sami, da uživamo u tome što ne želimo površni brak i porodicu koja će biti sve osim porodice sa nekim ko nije nikad volio, nebo ljubio ili gorko plakao? Misliš da je tako jednostavno pitati „Pa kad ćeš se udati/oženiti“?

Ne pomisli niko da pričom o djeci možda otvara neka sjećanja i rane koje nikad ne zarastu, odluke donešene bez razmišljanja, misleći kako nema izlaza. Ne pomisli niko da možda pričom o tome kako mi je vrijeme da imam djecu otvara neke mračne strane djetinjstva, i ne pita niko da li uopšte želim biti roditelj. Naravno da želim, ali šta bi bilo ako ne bih? Osudili bi me. Spalili bi me na lomači kao najveću jeres, na karnevalu Ljudskih Gluposti i Izmišljenih Ideala. Nismo svi za sve rođeni, i to nije ničija stvar. 

Tako je lako u životu posmatrati tuđi život i biti savjetnik, bez razmišljanja o posledicama. Znaš, znala sam da je riječ najsnažnije oružje, ali vjeruj mi , riječi su mnogo više od oružja. Od oružja možeš i da preživiš, ali riječi te mogu i ubiti. Znam ja, prošla sam kroz to kamenovanje. I ponekad se uplašim, svi znaju šta je dobro za mene a da me niko od tih ljudi nije nikad pitao "Kako si". Niti se neko od njih potrudio da me upozna.

Nosim neke tajne u sebi jer ne smijem da ih ispričam nikome, jer će me osuditi i odreći me se, jer neće razumjeti. Jer nikad nisu razumjeli čak ni kad sam govorila. Možda takvi ljudi i ne treba da budu tu, u mojoj blizini, jer uperiti prst i osuditi nekog je tako lako. Ubiti nekog riječima je najjednostavnije, a od toga se najteže oporavlja.

I prije nego kreneš dijeliti savjete ljudima oko sebe, pogledaj sviju riječ u ogledalu. Osjeti je na jeziku, na usnama, osjeti je u srcu. Sačekaj. Znaš, u većini slučajeva, nikom nije potreban savjet od tebe. potrebno je samo jedno pitanje.

Kako si?


Wednesday, February 19, 2020

Nemoj ići na groblja. Ništa nećeš razumeti.

Empty blackboard on halloween graveyard Free Photo

Otišla sam danas putem kroz šumu, tamo gdje pola mog djetinjstva spava. Otišla sam i poljubila zemlju u koju sam spakovala strahove, komlekse, neljubav, nedostajanje, opraštanje, i sve što je umrlo tog dana sa Njim. Morala sam da odem. Možda je rano, možda nije trebalo, ali evo mjesec dana je prošao. Ništa nije drgačije, a opet, nikad više neće biti isto.

I tamo, gdje spava cijeli jedan grad, udarila me prolaznost života pravo među grudi. Udarila me praznina koja ostaje nakon što neko nestane iz tvog života. Udarilo me ništavilo koje ostane iza i sa kojim moraš da se uhvatiš u koštac. Moraš, jer život nema stanicu za čekanje. Život ne čeka da se oporaviš. Život prolazi, bio ti spreman ili ne da ga osjetiš.

I pored Njega je prošao. Ostale su neke stvari koje više niko neće obući, i serijali o ribolovu koje više niko neće pogledati. Sjećanje i zemlja. Zemlja da je pomilujem umjesto lica, i sjećanja da ih zagrlim umjesto tijela. I to je sve. To je sve što život jeste. Gomila postignuća, sjećanja, ličnih vrhunaca i zadovoljstava. Zemlja me danas naučila.

Jednom, i mene će nestati. Jednom i moje će tijelo naći dom. I sama ću zemlja biti. I ti i ja. I sve što ostane iza mene, biće nijemi spomenik mog života, onoga što sam bila, i ono kako sam živjela. A to treba da bude nešto posebno. Veličanstveno. Da kad budem jednom crtala bore da znam odakle su nastale. Da kad jednom budem rušila osmijehe da znam gdje su se rodili. Ne mogu da pustim da prođe tek tako. Ne može da prođe samo u bunilu i iščekivanju, i strahovima i pitanjima „šta ako?“.

Utonula sam u sopstvenu letargiju i svako ima svoje načine da odboluje nedostajanje. Ne znam da li ću ikad moći ponovo da kažem da sam kompletna, da sam u redu, da je rupa u grudima nestala. Ne znam hoću li ikad moći da kažem ko sam a da ne pomislim čija sam. I kad jednom osvane poslednje svitanje, želim se sjetiti života kao avanture u kojoj sam uživala. Jer znam da mogu. Jer svi možemo, ako se odvažimo da pratimo svoje snove, svoja htjenja. Na kraju, zemlja će biti jedini dom koji tijelo ima, ali
duša će zauvijek da živi. U mojim pjesmama, u mojim knjigama, možda negdje u nekim spisima izgraviram svoje postojanje, možda u tvom srcu ostavim trag.

Možda ću opet jednom voljeti sa ovim šupljim organom koji kuca u grudima. Možda ću imati kome da pričam o trapavoj ljubavi koju nikad nisam imala, a koja je uvijek tinjala u krvotoku. Možda će se svijet promijeniti, ali ne smijem dozvoliti da život prođe tek tako, i da iza mene ostanu samo stvari koje će se baciti. Previše je ovo iskustvo dragocjeno da bi mi duša počivala u miru.

Zemlja me danas naučila istini.


Monday, February 17, 2020

Treba samo naučiti disati



Prošli su dani. Od sumraka do svitanja, svaki sam osjetila kao ubod noža u tijelo. Svaki je bio rana. Evo, gotovo je mjesec dana prošlo a niam još otišla da zagrlim zemlju. Plaši me ta gomila zemlje, tek sam počela da spavam. Poći ću. Jedino tako sam sigurna da ću pronaći neki mir. Da ću povjerovati da sve ovo nije san. A u međuvremenu dišem.

Dišem jer ne znam šta drugo. Jer jednom sam davno odabrala biti prisilno racionalna, i ugazila sam u svoju krv prolivenu. Nije da sam željela. Nije da se nisam pokajala. Svakog dana uzdahnem, i sad umjesto jedne rupe u grudima u meni je bezdan. Ali dišem.
Koračam, putujem, smijem se, i dišem. Još uvijek sam živa.

Znaš, kad prerastemo one radoznale godine djeteta i postanemo neki drugačiji ljudi, kad nismo ni djeca ni odrasli, tek neka izmaglica ljudskosti, niko nas ne uči kako da preživimo slomove. Ne znam ni da li neko može da nas nauči. Da li se ikad možemo pripremiti na takve stvari. Ušuškaju nas u djetinjstvo, u površnosti, i zaborave da nam kažu da je život predivna bajka sa gomilom loše uvezanih čvorova ali da to u stvari nije ni važno. Važno je naučiti ustati kad padneš, disati kad boli, i preživjeti kad ti oba plućna krila odumiru. Eto samo to.

Postojale su godine mržnje, žala i prezira za koje mi niko nije umio pomoći da prebolim. Niko nije umio da mi kaže kako se to oprašta kad te uzmu na zub, kako se preboli nedostajanje. A trebalo je samo da naučim kako da oprostim. Da pustim. Znam, to je jedna od najtežih stvari koje sam naučila (osim vožnje bicikla – to još nisam). I trebalo je da me smrt zagrli da bih shvatila. Da su se samo malo više potrudili da me uče praštanju a manje religiji i nastanku krečnjaka, možda danas ne bih žalila za
propuštenim godinama, neobavljenim pozivima, i možda ne bih vukla ovu čežnju za vratom kao na giljotinu da nosim sve grijehe.

Reći ću za sebe da sam jaka žena. Da sam iz svog pepela ponijela uprašene uspomene na ljubavi, na radosti, na prijateljstva, na sve izgubljeno i sve nađeno. Možda sam uskraćena bila za neke zagrljaje, možda za porodicu, možda za čovjeka i dijete, možda sam ostala uskraćena i za svoje snove, ali jaka sam. Granitna. Jer uspjela sam. Naučila sam okrenuti desni obraz kad me po lijevom vukovi izgrebu, i naučila sam reći da je u redu to što sam ponekad liticama gazila i stranputice disala.

U redu je, jer, vidiš, uopšte nije važno koliko si novca zaradio, koje filmove si gledao i kome si se molio u usamljenim noćima. Važno je koga si volio, kome si ruku pružio i još važnije, kome si oprostio. 

Merkur je opet u retrogradi, i trbalo bi da se pazimo tih planetarnih pojava, a opet, čini mi se, sve je u redu u konstelaciji osjećanja.
Dišem, i stojim na nogama. Ranjena, mecima života pogođena, ali dišem.
Živa sam.
Nedostajanje me neće ubiti.


Saturday, January 25, 2020

Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane



Otac je umro sam. U bolnici. Na odeljenju intenzivne njege. Priključen na aparate koji su mjerili ritam onoga što ja nikad nisam čula. Ostala mi je slika njega kad sam došla da ga obiđem, tih deset ukradenih minuta, slika da mi se ugravira u moždane ćelije, da ne zaboravim ko sam, čija sam i ko je moj bio. Borio s koliko je mogao. Borili smo se i mi za njega, kad bi on posustao. Umro je na Bogojavljensku noć. Sahranjen je u utorak. Po obje religije – otišao je bez grijeha. 

Uspjela sam da budem zadnje lice koje je vidio od svojih. Uspjela sam da mu kažem da ga volim, da ga zagrlim, da mu stegnem ruku, da ga pomilujem po kosi i poljubim u čelo. Uspjeli smo da oprostimo jedno drugom svu neljubav. Da pregazimo nepremostivo, da oprostimo neoprostivo. I ponosna sam čija sam, jer ja sam ga birala. Da me nauči snazi, da me nauči borbi, da me nauči preživljavalju, i ljubavi na najneobičniji način. 

Nisu mi ostale fotografije, nemamo ih mnogo, ali ostale su mi uspomene. Trapava ljubav onog koji me nije umio voljeti onako kako je želio. A opet, volio me sigurno više nego što će iko ikad. 

Šta raditi kad izgubiš nekog ko nije bio tvoj nikad, a opet je bio sve što si imao? Kad djetinjstvo ode u nepovrat? Kad se srce slomi u hodniku nekog kliničkog centra? Šta raditi kad dušu isplačeš i dio srca sahraniš da kuca negdje u zemlji? Kako naučiti opet disati a da ne boli? 

Znam, nisam jedina. Ni poslednja. I sve je ovo već ispričano i već proživljeno, i već je neko hiljadu puta o tome govorio, i savjetovao. Ja neću. Jer nema savjeta koji može da pomogne da praznina zanijemi u tebi, dok bi da polomiš sve oko sebe bijesan od plača. Nema onog „Biće u redu“ koje može da ti olakša planinu koja se strovalila na glavu i slomila ti koljena da ne možeš sa mjesta da se makneš. I nema jecaja koji može da se priguši kad tuga nadvlada. 

Plači. Obriši suze pa plači opet. Padni na koljena i udari pesnicom o pod. Opsuj sve što ti zasmeta u trenutku. I diši. Nemoj prestati da dišeš. Stvarnost je ponekad oštrija od mača, i svaki tuđi zagrljaj u tom trenutku je ulje od kojeg bol sve više peče. Jer stvarno je. Jer desilo se. Jer ništa ne može da vrati što u zemlju se nastani. 

Prošlo je nedelju dana. Kao da je sedam trenutaka vječnosti blicnulo pred mojim očima. Gomila ljudi za koje nisam ni znala da postoje, ni da znaju za nas. Prijatelji za koje nisam ni znala da su prijatelji. I ni malo nije lakše. Gomila istih pitanja, i još veća gomila odgovora o toj usranoj bolnici u ovom zaboravljenom gradu Crne Gore, i svaki put se sjetim neke sitnice koju sam bila potisnula, i ispliva na površinu taj nesoj od medicinskog osoblja i budem ljuta jer na neki način su ga ukrali od mene, a opet, znam, tako je moralo da bude. Tako je trebalo. Ma dovraga sa tim. Nije trebalo. Nikom ne trebaju da se dešavaju takve tuge u životu, ni ove ni gore, jer nismo mi stvoreni za to. Ljudska srca su krhka tvorevina. 

Pokušavam da ne plačem. Nije nikad volio da me vidi slomljenu. Nije nikad volio moje suze a stotinu ih je on sam izazvao. On je imao pravo, drugi nisu. Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat. Znam to. Nije nikad morao da mi kaže, ali tih zadnjih dana sve prećutano je šapnuo trepavicama, i sve je stalo u jednu rečenicu, koju mi je rekao kad nije bilo nikog oko nas. I znala sam – bila sam kamen koji ga je žuljao u cipeli ali planina ponosa koju je nosio u srcu. 

Negdje u cijelom tom neredu emocija, u suzama i plaču, neke su nove niti rođene, neke pokidane strune su povezane i tanki fragmenti obnovljeni. Moje je djetinjstvo prekinuto u tom kliničkom centru, u trideset i nekoj, ali sam pronašla put do izgubljenih ljudi koji su, makar i zatrovana, ali moja krv. 

Možda nikad nećemo biti porodica ali smo ipak nekako svoji i možda smo dobili neku novu šansu koju naši roditelji nisu imali. Bar je moj tata neće imati. I zato jer je on nije imao, jer je ostao željan svih svojih, ja ne mogu da kidam niti koje su suzama povezane. Ne mogu i ne želim. Pa nek se krvlju otrujem. 

Vrijeme ne ide unazad, ali moji koraci će moći da idu naprijed. Jednom ću napisati tu knjigu u koju ću spakovati veličinu porodice koja nije bila, i snagu ljubavi koja se nije vidjela. A bila je. Bila je ljubav. I možda je bio sam u školjci koju tijelom zovu ali srcem i dušom nije nikad. Trebalo je trideset godina da se shvatimo, a možda smo se ipak svo vrijeme razumjeli. Znam, plašila sam ga jer bila sam divljaština njegove krvi, jer bila sam ratnik njegovog srca. Jer sam imala hrabrosti gdje on nije. 

Neke radosti od mene nikad neće dočekati, ali ga zaboravu nikad neću predati. Jer oči njegove u glavi mojoj svijet će gledati. I svako je slovo jecaj i magli mi vid, i srce ko smrznuti vrabac se zgrčilo. I vrisnula bih da zidovi se sruše, ali samo jače obavijem njegovu deku oko sebe i utonem u noć. Jednom, manje će boljeti. Jednom me zemlja neće plašiti. I znam, poslednjeg dana, opet ćemo se sresti nas dvoje. Čekaće me na kapijama nekog novog svijeta. 

Samo tada se neću plašiti. 

Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat

Saturday, January 11, 2020

Kad te Karma u zagrljaj privije, nasloni se na moje rame, ja biću tu



NAPOMENA: Tekst je subjektivnog karaktera i svaka sličnost sa stvarnim situacijama je namjerna i odnosi se isključivo na ljude koje sam lično srela.

Pokidana sam životom. Iscijepana poput starog čaršafa, na trakice pokidana. Istračkana. Isparana. I tužna sam. Zbog svijeta u kojem živim, zbog onih koji su položili Hipokratovu zakletvu a ponašaju se kao da je to bila pjesmica iz Bukvara. Kažem sebi da Karma dolazi u raznim oblicima. Ali ipak sam tužna.

Biću iskrena. Uvijek sam bila. Nekako te iskrenost još više pokida kad neko tvoj se razboli, bolnički. Pokidaju te bolnice, dijagnoze, patnja, bolest, onaj sanitetski miris, i tuga zbog onih koji sebe zovu medicinskim osobljem. Jer Hipokrat bi se postidio takvih koji sebi daju titulu zdravstvenog radnika i njihovih bijelih mantila.

I u svakoj bašti korova ima, ali kad korov prevlada ruže se ne vide. Iako ih ima.

Gledam kako se heroj mog djetinjstva topi pred mojim očima, kako nestaje spona sa djetetom koje sam bila. Prošli smo pakao. Prošli smo mržnju, i suze i bitke vojevali, ratove vodili. Nisam bila poslušna djevojčica sa Balkana. Nisam bila ona koja ćutke i pognute glave prihvata programe koje su pokušali da mi na silu uguraju u mozak, u srce. Džaba, nije se primalo, i nisam htjela "u brazdu". Nikad i neću.

Gledam dječiji san kako se rastapa na mojim rukama, i odzvone mi suze u svađe u glavi. Odzvone mi psovke i najteže riječi. Odzvone mi tišine nepričanja, i sva neljubav. I to što nisam umjela da oprostim ranije, jer nisam razumjela. Jer sam misila da imam pravo na nepraštanje. Na sjećanje. A nemam. Niko od nas nema, i trebalo je da mi pred očima nestaje djetinjstvo da bih razumjela.

Bića smo od krvi i mesa. Dobra ili loša, zavisno od perspektive. Riječima volimo i siječemo. Djelima pravimo detonacije ili liječimo zagrljajima. I nekako najviše pamtimo boli, one koje su nas kalile i oblikovale, i zbog kojih postajemo ogorčeni, mrzovoljni, nesposobni za voljeti. Nesposobni za oprostiti. A treba. Sve, baš sve treba oprostiti. Svima.

Meni je nekako najteže bilo uraditi upravo to. Oprostiti sebi, ali i drugima. Posebno onima koji se zakonom i krvlju zovu mojim. Djelima su uvijek bili tuđi. I vjerovala sam da je moj oproštaj najteže dobiti. Da ga je trebalo zaslužiti. A evo me danas, gledam kako se dječiji junak pretvara u običnog čovjeka pred mojim očima, i uhvatih sebe kako sam možda i davno oprostila zaustavljene pesnice u vazduhu, teške riječi i izgubljeno djetinjstvo. Oprostila sam i one ljude koji su me nisu voljeli baš zbog toga što jesam ovakva, što su emocije uvijek trčale ispred mene u riječima, pa tek onda posledice me grlile.

Oprostila sam, jer dok se junak mojih promašaja gubi, shvatila sam da Karma, Bog, Sudbina, ili kako god želiš da nazoveš To Nešto, nepogriješivo zna svaku adresu i sva djela i riječi. Prije ili kasnije, pokucaće, ušunjaće se, nećeš ni znati zašto, ali nesumnjivo će doći. I meni će moja, i tebi tvoja. Za neka djela, ili riječi, za neko mače, ili neku psovku, nije važno, ali hoće. I Karma je ta koja će odrediti težinu, i tu nije važno šta sam ja mislila, i da li sam osuđivala. Samo je važno jesi li oprostio. Zbog sebe, ne zbog drugih, ne zbog savjesti ili mirnog sna. Zbog sebe.

Jer danas, kad se moj heroj sa životom uhvatio u koštac, poželim da ga Karma nikad nije zagrlila, ako je ovo njen poklon. Poželim da sam ranije oprostila, da sam ranije znala za mir koji oproštaj nosi. Jer u redu je da te povrijede, ne sudi im, oprosti i pusti, jer Karma ima svoje načine. Uglavnom okrutne. I ako je ovo moja Karma, da gledam kako se čovjek mog života topi kao kocka leda, prigrliću je. Zagrliti je kao najveći poklon koji mi je mogla donijeti. Saznanje i istinu. Da ni neprijatelju ne poželim susret sa Karomom.

Trideset i nešto godina čekanja na taj jedan trenutak prihvatanja. Toliko je trajalo. Taj trenutak koji sam cijeli život čekala bolnije nije mogao da me zvizne u glavu i ujede za srce. Jer trebala je Karma da nas posjeti da bi razumjeli, da bi shvatili - ja snagu oproštaja, a moj heroj snagu ljubavi. Jer mi nismo imali šansu, ali evo, sad na kraju smo je dobili. Prije mjesec dana bih rekla da je kasno, ali danas znam da nije. Jer taj jedan trenutak njegovih očiju ću pamtiti dok me ima.

A ovi koji se Hipokratom kunu, i koji se u bijelo oblače će jednom svoju Karmu sresti i neće je ni prepoznati. Ja ću im oprostiti bahatost, i nepoštovanje i nesposobnost, i oprostiću im jer ne znaju šta čine. Oprostiću im. Zbog sebe. Jer sam čovjek. Jer želim sebe zvati tim svetim imenom Čovjeka.

Meni će moj heroj ostati heroj, ma koliko da je trebalo da shvatim da on to jeste. I kad bude udahnuo zadnji put znaću da smo se tražili tolike godine, da smo tako blizu bili, i da se bar u zadnjim koracima, zahvaljujući Karmi, nismo mimoišli. I znaće da sam mu oprostila. Nadam se da je i on meni.


Friday, January 10, 2020

U prilog ovoj zimi bez oblika


Nekad sam slušala muziku. Glasno. I pjevala sam. Imala sam nekakav uređen ritam života i uljuljkala sam se u sigurnost i dosadu. U ono što danas svi zovu životom.

Otišla sam. Kad sam napustila posao i kad sam otišla svijetom tražiti komade sebe nisam ni slutila da ću zapravo izgubiti sve ono što sam mukotrpno godinama gradila. Ja koja životnu građevinsku školu još uvijek studiram, danas imam porušene temelje, klimave zidove i nigdje krova. Nigdje adrese.

Prije par noći sam otvorila skladište skupljenih emocija, sve ono što već duže vrijeme ćutim i trpam u džakove duše i sve to spremam na tavanicu, zajedno sa sjećanjima, zajedno sa otpadom životnih lomova, zajedno sa portretima ljudi koji mi više nisu važni, koje sam zaboravila i čiji tragovi još samo u dnevnicima postoje. Ugasila sam muziku. Upalila sam tišinu. Od tog dana otkaza na poslu kao da sam dala otkaz i životu. Otkaz sebi. Nisam to shvatala.

Tek prije neko veče kad sam poželjela čuti pjesmu čiji mi se takt uvukao u misli. Tek tada sam osjetila da mi u temeljima nedostaje eho. Nedostaje zvuk. Tišina me pojela. Tišina u kojoj nemam ni misli, u kojoj imam samo postojanje, samo sebe. Već odavno nemam nikog za zagrliti, i još manje nekog za provjetriti srce riječima. Već neko vrijeme samo ćutim. Pokušavam da nešto izgradim ali odmahnem, kažem da nemam snage. Utonem u sebe i ćutim. I pitam se gdje sam nestala. Možda važije, zašto?

Razočarali su me po ko zna koji put neki ljudi koji nisu smjeli, ali više ne boli. Nije strašno kao nekad što je bilo. Sad kažem da je u redu. Ja ću prerasti i oprostiti, i nasmijati se opet, možda ću i zaboraviti, ali karma neće. Ostane samo trag goričine ispod jezika kao kad popiješ prokislu kafu od nekog natmurenog konobara. Ne znam. Život je nekako napravio krivinu oko mene poslednje vrijeme i vidim svi su instagramski srećni a meni krv ključa. Svi izgledaju na svom mjestu a ja se još uvijek pronalazim.

Tražm one komade koji su mi poispadali iz džepova na okeanu i u meni su potonule neke barke, izbušenog dna. Poželim opet onaj uljuljkani život s početka, ali otresem nostalgiju, jer nije to bio život. Bilo je to samo postojanje. Bilo je to samo bivanje.

Gdje li to nestane radost?
Uplaši li se od izazova koji nam se pred nogama prostiru, uplaši li se od minusa u srcima ljudi, gdje nestaje?
Pustila sam zaboravljene pjesme i pjevam. Falilo mi je to. Falila sam ja takva.
Jedan komadić sam pronašla. A toliko ih još ima. Gdje li su?
Kad se pogledaš u ogledalo, znaš li šta ti nedostaje?
Znaš li gdje su svi dijelovi tebe ili pristaješ na rasparene trepavice i monotone poljupce?  


Saturday, December 28, 2019

Obećala sam sebi više života i manje kajanja



Ne volim zimu. Ne volim kad mi je hladno. Ni od pogleda, ni od zagrljaja, ni od osmijeha. Ne volim hladna srca, ni hladne noge. Hladne riječi. A plašim se da je ta emotivna zima postala svjetska neizliječiva dijagnoza. Tužno jel da? Kraj je godine.

Zadnja subota otkucava, i snijeg je pao. Imam potrebu i želju da padnem u hibernaciju, da atrofiram i negdje u proljeće da ponovo progledam. Da li bi bilo drugačije? Da li bi možda otopila ovaj led koji se uhvatio u mreže srca?

Nije da nisam zahvalna na svemu što sam postigla ove godine. Ponosna sam na sve što nisam postala. Nasukala sam se na želje, nasjela sam na ljubav (hm, ponovo) iako to ljubav nije, otkačila sam šlepove, pokidala veze, oprostila, i upakovala onu četvrtu knjigu u jedno Srce od soli. Obišla sam djeliće svijeta, kupala sam se krsitalnim karipskim vodama, razočarala sam se u ljude, i umorila sam se.

Od biti stijena, od biti jaka, od zaludnih ljubavi, od razumjeti svakoga. Od svega. Od ljudi. Od neljudi. Od neljubavi. Od nedrugara. Od šume ljudi koji su pustili korijenje i ogradili misli tarabama i zakopali se u kreditna zaduženja. Od onih koji žive virtuelne živote, od savršenih fotografija i jelki i porodica, i od svega što sve to nije. Umorila sam se. Treba mi predah.

Zapelo je proljeće u meni. Zapeo je i osmijeh. Nekako sam toksična. Možda sam nagazila na neki smotuljak u mraku duše i odvojila sam se od svijeta. Od sebe sam se otkinula. Možda i to što je i moja ljubav posustala, kao i kod mnogih drugih ove godine. Ova decenija nije bila za ljubav. Nije bila za smijeh. Nije ni za život ali eto, preživjeli smo.

U meni se odmotavaju sjenke, osmijeh je nekako izblijedio kao previše oprane farmerice u doba epidemije, i zakrpe su se odšile da duša prodiše tamo gdje sam u trnje upala. Otpustila sam boli, i suze, otpustila sam tuge i oprostila sam svima, sve. Ja jesam, a karma nek radi svoj dio posla. Skinula sam breme tuge, skinula sam se gola i nad ranama prošapnula molitvu i u ogledalu sam se pogledala u zenice.

Obećala sam sebi više života i manje kajanja. Neka sam drugačija. Neka sam previše. Neka sam zaljubljena u svijet, u krila, u nebo. Neka mi je u venama živi pjesak umjesto krvi i neka mi je šejtansko groblje u grudima umjesto srca. Neka sam sve što jesam, i biću uvijek ponosna na ono što su se svi trudili da postanem a nisam. I voljeću mačke, i Jegger, i bijelo vino, i biću vegan i dalje. Pisaću pjesme, i pisaću život.

Obećala sam sebi da će moja istorija biti jednom ispisana na stranicama, i neće me biti sramota što sam imala komplekse, i što sam ljubav tražila u pogrešnom svijetu. Neće me biti sramota što sam se borila, i što sam te neke muškarce voljela cijelom raspadnutom dušom. Neka sam, ionako ih niko nije volio tako. Neće me biti sramota što sam bila jadan borac za svoje snove i što sam raznesena na sopstvenom ratištu. Naučila sam i obećala sam.

Obećala sam sebi da ću i dalje letjeti. Da ću biti sretna na svoj način, i da neću odustati od sebe onako kako su odustale sve one koje su pokleknule pred navalom društvenih normi i uskislih pravila. I voljeću opet jednog dana. Ali ne one koji me ne zaslužuju. Ne po svaku cijenu. Jednog dana pronaći ću svoj mjesec i svoje zvijezde i neće mi biti žao što sam ih čekala.

Obećala sam da ću umrijeti živa, i da neću živjeti mrtva.

I znaš, možda je vrijeme da na kraju ove neparne decenije pogledaš sebe u ogledalu, da oprostiš i osjetiš kako ti srce kuca. Da čuješ svoje želje i da obećaš sebi da ćeš biti svoj. Znam, živimo u svijetu materijalizma iako svi na mrežama pričaju drugačije. Pričaju jer im je potrebno odobrenje. A onda pobjegnu u svoj mali ružni svijet i sve što rade, rade zbog drugih, nikad zbog sebe. Jer ne znaju ko su.

Zato je najvažnije da ti poželim upravo to. Da saznaš ko si, i šta želiš. Da živiš ljubav i sreću a ne da samo čitaš o njoj i zavidiš filetrisanim fotografijama sa Instagrama. Da putuješ na sva ta mjesta koja lajkuješ. Da pišeš svoju knjigu života dok čitaš tuđe. I da budeš bajka. Svoja sopstvena, bez grižnje savjesti, bez krivice, bez odobrenja publike! Jer, na kraju, shvatićeš, nikad ti publika nije ni bila potrebna.

Živjeli!

Sunday, December 15, 2019

Danas radim sve zbog sebe jer - dosta je bilo

 Sjećaš se onog vremena kad smo bili klinci pa je mašta radila hiljadu na sat i nismo znali šta znači biti odrastao, nismo čitali Malog Princa i vijali smo se po nekim travama i ulicama, pravili Sneška i grudvali se dok nam gaće ne budu mokre? Jel se sjećaš? E bravo! Ja se ne sjećam. 

Moje djetinjstvo je prošlo kao da je japanski voz a nije mi ostavilo uspomene. Bar ne neke lijepe koje bih pamtila. Jeste, bilo je igranja u sokaku sa ostalim klincima koji me nisu baš voljeli jer sam bila nekako drugačija. Imala sam nos, i oči, i kratku frizuru, i čizme nasleđene od sestre, i bila je inflacija, i svi su se snalazili kako su umjeli. Ali sam ja bila drugačija. Možda nisam izgledala drugačije ali sam bila, osjećala sam to i tako sam se jako trudila da se uklopim. 

Bile su devedesete, i nema to nikakve veze. Neki roditelji nisu dopustili djeci da zapamte takve dane. Ja nisam imala vremena za to. Ja sam se krila ispod trpezarijskog stola, čitajući knjige i trudila sam se da pobjegnem u neku drugu stvarnost. Možda zato i ne pamtim djetinjstvo. Ni haljinice, ni cipelice, ni rođendane, ni sve ono što današnja nezadovoljna djeca imaju. 

Nemam ni fotografije. Par nekih slikanih u specijalnim momentima od kojih ni jedan nije bio moj momenat. Onaj koji ću pamtiti. Nema veze.
Zapravo, ima veze! 

Jebi ga, zbog takvog nekog promašenog djetinjstva sam poklekla mnogo puta u životu. Učila sam jer sam voljela knjige, ali i zato jer je mama insistirala na odličnom uspjehu. Čuvala sam se jer su mi uvijek govorili da budem pristojna i da se skromno oblačim i da se ne smijem toliko glasno jer "šta će reći komšiluk". Nisam se ljubila ispod komšijskih prozora. Nisam se šminkala napadno. Nisam ostajala u diskoteci iza ponoći. Mnogo toga nisam imala, ali nikad mi stvari nisu bile važne. Bilo je važno ono drugo, ono što su u knjigama zvali ljubav. 

Trebalo mi je trideset godina, depresija, gladne noći, promašeni fakultet, psiholog i gomila svađa da shvatim da ljudi koji nikad nisu bili voljeni ne umiju da vole. Ko je mene volio onda? Kako sam ja naučila? Ne znam. Iz knjiga, iz bajki, možda. Naučila me moja prva ljubav. Možda sam se rodila zatrovane krvi. Možda sam oduvijek znala da je ljubav u meni. Možda sa voljela onako kako sam sanjala da budem voljena. Ne znam, mogu da pametujem, ali iskreno, ne znam. 

Završila sam fakultet jer su mi natovarili ambicije i umislili da će se oni osjećati bolje ako im donesem tu diplomu u kožnom povezu. Mnoge sam stvari uradila zbog drugih, da bi me voljeli, da bi me razumjeli, da bi jednom bar željeli da me upoznaju, mene, ono što jesam. Za te neke nesrećne ljude koji ne znaju ništa o ljubavi uvijek sam bila samo neko ko se preširoko smije, previše mašta, naivno vjeruje, prelako voli i nema pojma šta je život. Neko ko piše tamo neke pjesme i voli mačke i još uvjek me ne poznaju. 

Znaš li koliko to zna da sjebe samopouzdanje djeteta? Koliko to zna da od djeteta, koje je gospodar univerzuma, da od njega napravi crva i prašinu mu baci u zenice, da ih obori u zemlju, u stopala, a ono za zvijezde rođeno?
Ne znaš? Bravo! Ali znam ja. 

Odricala sam se sopstvenih snova, šansi, mira, ljubavi, osmijeha, odricala sam se sebe k’o da sam jeres, zarad drugih. Zarad tuđih osjećanja jer, znaš, tako je lako da učiniš da se neko osjeti krivim. A ja sam bila kriva.
Kriva jer sam se oduvijek usuđivala da pustim glas kad su očekivali da ćutim.
Kriva jer sam besramno voljela. Jer sam ginula za ljubav.
Kriva jer sam se usudila da sanjam, da vjerujem.
Kriva jer sam se usudila da budem srećna, ovakva kakva jesam, drugačija, kaktusu nalik.
Kriva sam naučila da kažem da je dosta! Jer sam se usudila da ostvarujem svoje snove ispred očiju onih koji svoje čuvaju u vetrini, ne daj bože da se polome, kuda bi oni sa svojim promašajima. A već odavno im životi promašeni. 

Znaš, oni su ostali tu, u učmalosti i zagrobnom životu živih, vjerujući u medije i rijaliti programe, i dalje oboljeli od najveće zarazne bolesti - "komšijskog mišljenja", i dalje su ostali neispunjeni i nedoživljeni a ja sam se usudila da donesem snove sa putovanja, radosti i još šire osmijehe, usudila sam da potrošim nešto novca zbog kojeg sam bukvalno krv propišala, i kažu "Lako ti je da sad pričaš i učiš nas sreći, ne znaš ti kako je nama". 62 Nažalost, znam kako je njima, ali oni nikad neće shvatiti kako je bilo meni dok su gazili moje snove i dok sam morala da činim stvari za druge i ispunjavam njihove propale ambicije da bi mogli tom komšiluku da natrljaju na nos moje uspjehe kao da sam rasni konj za trku, a danas ih ne znaju ni nabrojati. Niti su nekad bili dio mojih uspjeha. 

Trebalo je da me puste da živm snove, da čitam bajke, da dišem te knjige koje i danas obožavam, koje me nikad nisu ostavile samu, koje su mi pomogle da se izvučem iz depresije i da se izborim sa svojim kompleksima. Kompleksima nastalih od tih ljudi koji nisu nikad umjeli da vole one koji su drugačiji od njih. Nikad nisam digle ruke, ali ovog decembra na kraju decenije, na kraju snage, dižem ih. Jer ma šta uradila, jer ma šta rekla i pokušala, ma koliko pomagala, voljela, plakala, i ma koliko čekala nikad neće postaviti to jebeno pitanje "Kako si". Nikad neće razumjeti moje rasparene čarape, umršene snove i rijei. Nikad, jer to bi bio njihov poraz. 

Možda sam mislila da sam nekad morala da budem uzorna i poslušna, možda sam mislila da moram da budem ona koja popušta, ona koja razumije, ona koja bezgranično i bezuslovno voli, ali ne moram. Ništa ja više ne moram. I dosta je bilo. 

Djetnjstvo mi je prošlo, pretvorilo se uprah. Mnogi su snovi nestali. Prespavani, nezavršeni. Ostavljeni. Mnoge su boli ostale samo moje jer niko nije razmišljao o riječima i postupcima. Mnogo sam dijelova sebe izgubila zbog drugih, i odrekla se - zbog drugih. Da bi shvatili, da bi me vidjeli, da bi me razumjeli.
Nikad neće.
I nek ostane tako. 

Ja usamljeni sam borac cijelog života. I ne plašim se više. Ne osjećam krivicu zbog svoje radosti. Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge.
Al ja više ne glumim u tuđim filmovima.
Dosta je bilo. 

Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge. Al ja više ne glumim u tuđim filmovima. Dosta je bilo. 

Wednesday, December 11, 2019

Još jednom obećavam neispunjene snove. I u redu je


Stojim ispred polica okićenih knjigama, osluškujem zvuke. Čujem pritajeni plač. Čujem sebe zakopanu negdje među tim policama. I ćutim. Pređem rukom preko obraza. Suvi su. Naravno da su suvi, suza nema, nemam ni pravo na njih. Ne danas. Spustim se do poslednje police, preplašene od snova, od prošlosti. Znam koje korice tražim, znam šta tražim.

Vadim sliku bez lica, sliku bez srca, a opet toliko punu života nerascvjetalog. Još jednom prolazi pored mene parada posrnulih snova i prebrzih odluka, prerano predatih borbi i uskislih uspomena. Još jednom uzdahnem i zaćutim. Zaćutim jer ne znam šta da izgovorim da umirim srce, da sakrijem očaj koji mi grca na usnama. Ne znam kako da ohrabrim sebe. Najstroža sam prema sebi, ali nismo li svi?

Sebi ne umijemo oprostiti mane, greške, padove, pogrešne i ishitrne odluke. Sebi ne umijemo reći da je tako moralo biti, da se neki snovi ne mogu roditi u pogrešno vrijeme. Sebi ne umijemo objasniti da su svi padovi u stvari letovi ka nama boljima, ka nama manje grešnima, da to što mi zovemo neuspjehom drugi zovu načinom, učenjem, rastom.

Najstroža sam prema sebi ali danas moram biti. Danas su mi ruke opet krvave, i vrisak se odlama još jednom. Nečujan i potmuli vrisak jer glasa nemam. Jer života nemam. Ni vazduha. Ni srca. Jer danas sam potpuno polomljena i ispucala po šavovima i samo tražim dobre niti da se sklopim, da sastavim ono što je ostalo od svega što sam bila.

Danas samo ja znam koji je datum, koja je godina smrti i čiji je to lik na prvozadnjoj fotografjiij nikad uramljenoj. Samo ja znam čije bi oči me gledale sa tog papira. Da sam samo bila manje zbunjena, da sam samo malo više bila hrabra, da sam samo imala nekog pored sebe da mi kaže će biti u redu.

I svake godine na taj dan pišem neku uspavanku nikad izgovorenu, molitvu nikad napisanu. Napišem da je u redu, da sam na korak od toga da oprostim sebi, da sam na korak da oprostim onima koji su zaboravili. Napišem da nije bilo pravo vrijeme za takvu ljubav, nizrecivu, nadmoćnu, božansku. I ništa manje ta ljubav nije snažnija ove uklete noči nego tada, kad sam se odrekla iste, i kad sam potpisala amputaciju srca, i rekla „U redu je“. To je bio jedini izbor koji sam imala.

Danas, opet, biram da pritisnem fotografiju tamo gdje je srce trebalo da kuca, da se pomolim, i zatražim oproštaj. Da oćutim i obrišem suve obraze. Danas moram da obećam još nešto.
Da obećam sreću.
Sebi.
Jer nakon svega, dugujem tim sklopljenim očima da budem srećna kao tada kako bi bila da sam samo imala malo više hrabrosti. Zato je danas moram imati. Možda se tada nisam borila, i možda sam se odrekla osmijeha i jedne neizrecive ljubavi. Možda sam tada bila slaba, ali danas moram biti jaka. Zbog sebe.
Zbog tog srca kojem nikad nisam dala šansu da me voli.
Zbog nerođenih snova.
Danas moram biti jaka da oprostim slabost.
I da kažem da je danas možda u redu.