Showing posts with label Deseto nebo. Show all posts
Showing posts with label Deseto nebo. Show all posts

Monday, July 18, 2022

Još jednu noć si izgurala sama... Još jednu noć je orgijala tama pod prozorom




Bila sam juče tamo gdje zemlja kosti prekriva, gdje su suze utkane u zemlju pod rukama, i pogled počiva samo na tišini. Bila sam tamo gdje se, umjesto na rame, naslonim na mermer i otplačem daljine. Tamo gdje mi je pola srca ostalo, i razrušena pluća učila da udahnu. Tamo gdje pola mene počiva pod nebesima.

Nisu mi dugo koraci pohodili taj put. Nisam ni bila tu. Plovila sam morima, tražila se, učila živjeti nakon smrti. Ali sam svuda u sebi nosila korijen zaglavljen u grudima. I vidjela sam poznato lice u tuđim očima, i čula sam srce u tuđim grudima, i svuda sam više svoja bila nego tu, na tom mjestu na kom sam nastala. I nije mi nikad bilo žao. Otišla sam juče da istresem džepove prašnjave, da zemlji ispričam neke tajne nagomilane, da ispričam duševne bure i sidra koja su mi srce zarobila. I da isplačem žal što su od svih želja koje su za mene zamišljane u nekim pijanim noćima, samo kosti ostale. U njih da ugraviam nostalgiju, u njih da utisnem ove svoje krvave zenice, i da vrisnem jednom, na najjače.

I tako, naslonjena na mermer umjesto ramena, pričala sam tuge, i radosti, pričala sam o Njemu, i sreći. O svemu što sam postigla i kako je posle ratišta to tako beznačajno izgledalo, a opet tako je veliko, jer, uspjela sam, ostavila sam trag među zvijezdama. Jer nisu svi ratovi oni sa puškama i granatama. Neki te ratovi raznesu bez ijednog metka. Oni unutrašnji, koji te ostave paralizovanog za život, za smijeh, za ljubav. Pričala sam toj zemlji hladnoj sve radosti i prijateljstva koja sam našla poput rijetkih bisera. I o sreći na koju imam pravo posle svega.

Kad su suze presušile, i kad je samo uzdah ostao, u vjetru sam čula odjek sopstvenih priča. I bilo je kao da slušam nekog meni potpuno stranog. U snove pretvorenog. Od granita iskovanog. Jer nakon svega, nisam odustala mada sam toliko puta željela na istoj toj zemlji da usnim, da dušu odmorim. Jer nakon svega, nisam prestala da vjerujem. Nisam prestala da volim. I obećala sam da nikad i neću. Da mi snovi neće ostati samo zapisi na mariginama života. Da mi sreću neće činiti grandiozne stvari, već ljudi, djela, zagrljaji, prašnjavi putevi i avionski letovi. Obećala sam da neću odustati od sebe, od onoga kakav čovjek želim biti.

Ponekad, jedino na mjestima gdje tišina progovori možemo čuti sopstvene dubine. Jedino na mjestima gdje snovi neostvareni stanuju možemo vidjeti koliko smo zapravo mali među zvijezdama. I koliko smo zapravo, veliki u svojim očima. Samo na takvim mjestima možemo shvatiti suštinu života, snagu ljubavi, i grandioznost blatnjavih koraka. Onih koji ostanu iza tebe kad ustaneš. I možda sam ostala porušena, i raspadnuta, i možda ću zauvijek ostati jednim dijelom prazna, ali nikad neću prestati da slavim život. Jer uprkos svim mrakovima, još uvijek mi zenice sjaje. I znam da više nikad nisam sama. Znam ko mi drži leđa i ko korača uz mene. Znam ko sam, i još važnije - čija sam. 

Sunday, June 26, 2022

Pa, sretan rodjendan, moja mila, nevesto si krila sakrila




Sutra je taj dan. Trideset i nešto godina ranije, na svijet je došao neplanirani grumen mirnoće, i niko nije ni slutio da će im zadati toliko nevolja u životu. Ako su to bile nevolje. Ako je pregršt emocija ikad nevolja. Ali eto, sutra je dan za slavlje, jedna unikatna Ja je došla na svijet i pregršt stranputica i ko zna kakvih skretanja kasnije, evo me na okeanu, i kažem sebi da je sasvim u redu. U redu je što nisam znala, u redu je što sam padala. I u redu ješto sam ispala potpuno drugačija od onog što su planirali za mene.

Jer odlučila sam da se ponovo rodim. Svakog dana, iznova. Svakog dana zahvalna. Svakog dana – snažnija i odvažnija. To što se neki važni ljudi ne sjete kad su me rodili, i to što su mi u više navrata željeli svu nesreću svijeta – to više nije važno. To što su pored mene ti isti prolazili kao da sam korov pored puta, i to što su me se odricali – to više nije važno. To ne govori ništa o meni. Govori sve o njima. Onaj koji je mario, i koji je svake godine nazdravljao za mene – njega nema. Zato ja nazdravim za oboje. Znao je u kakvom me svijetu ostavlja. (Nedostaješ Tata)

To što nikad nisam imala tortu (lažem, bila je jedna za moj 30ti koju sam napravila i sama pojela), i to što nisam zamišljala želje i gasila svjećice nikad mi nije bilo važno. Moj rođendan je uvijek značio više nekim drugim ljudima nego meni, ali vrijeme je da se i to promijeni. Vrijeme je da znači jer znaš koliko sam postigla u ovom sumanutim svjetu? Znaš li koliko sam uspjela?

Jer jesam.
Diplomirala, dva puta.
Objavila knjige, i to četiri (4).
Putovala svijetom.
Postala TV lice u seriji The Cruise.
Voljela sam.
Bila sam voljena (i te kako jesam).
I ostala sam na zemlji, ostala sam svoja.
Ustala sam svaki put.
Nakon smrti, nakon gubitaka, nakon izdaja. Ustajala sam.
Svaki jebeni put.

Kad skupim sve ono loše što me lomilo i sve ono lijepo što me spajalo, mojih trideset i nešto je kolaž divnih uspomena. I kad jednom ispričam tu priču, kad jednom napravim taj veliki korak i dušu otvorim, znaću da je vrijedilo. Jer preživjela sam. I zaslužila sam da se ponovo rodim sutra. Da obećam da više nikad neću dati drugome moć da mi pokvari dan, ili život. Čak ni onima koji su mi život dali. Jer ne dugujem nikom ništa osim sebi da budem sretna, da budem živa, da volim sebe kako me moji ljudi nisu umjeli voljeti.

Danas, kad sam svoja, i kad sam spoznala šta je ljubav, i kad znam koliko je važno ne odustati od sebe... Danas, kad vidim koliko sam toga preživjela i koliko sam ostala uskraćena za neke sitne radosti, obećavam sebi da više neću propuštati momente. Jer svi padovi nas vode ka letovima. Danas, poslednjeg dana ove godine, moje godine – obećavam – neću odustati od snova, od ljubavi, od sebe.

Neću jer život mi je oduzeo toliko toga, ljudi još više, ali vidi – srce mi kuca i dalje. I dalje putujem svijetom, i dalje volim. I dalje sam živa. 

Sunday, May 29, 2022

Kad bezdan kapije otvori




Preumorna sam. Iza mene je par pakleno dugih dana, i ne mogu da zaspim večeras. Raspukli su se šavovi kojim sam držala bezdan u sebi. Na tren u mraku imala sam osjećaj da sam opet u onoj sobi, u pet minuta do tri. Da se obrušava nebo na mene, i da ne mogu da udahnem. Ustanem, ugasim mrak i sjedim već dugo na krevetu sa pjesmom na repeat. Bio je ovo jednostavno predug dan.

A tako sam divno bila odustala od svega, osim od sebe. Tako sam jednostavno bila digla ruke, jer više nisam imala snage da se borim. Samo sam htjela da dišem. Da zaspim. Možda i da osustanem. Kako je lako reći „Ne mogu“. A tako jebeno teško ustati, posebno kad nemaš razloga za to. A ja imam. Našla sam razlog za smijeh ispod neba, i par kvadrata od ramena da glavu spustim kad treba da predahnem. Našla sam radost u ovo suvislo vrijeme poremećenih vrijednosti. Radost u vrijeme raspadanja.

I ne znam zašto su šavovi popucali, i zašto se borim za svaki udah večeras, ali znam da to i nije tako loša stvar. U bezdan može svašta da stane. A u ovaj moj stalo je više nego što sam ikad zamišljala za sebe. Više nego što je iko zamišljao za mene sigurna sam. Ponekad nisam sigurna od koje legure mi je krv sastavljena. Ali i ova krv usirena izgleda još uvijek umije voljeti. A tako sam divno bila rekla sebi da je u redu ostati sam. 

Sve je u meni vrištalo na uzbunu, da se okrenem i odem. 
I sve je u meni vrištalo da sačekam. Najlakše je uvijek bilo otići. Reći da nije to zemlja za mene.

Bilo je tako jednostavno biti mrtav. Odustati od svega. A evo me sad, na nekom kraju svijeta gdje pokušavam da dišem jer me bezdan uvukao u sebe. 
Jer mi vene gorče nedostajanjem, i jer ne mogu vjerovati da posle svega imam snage da volim. 
I kad kažem da se plašim – ne mislim samo da se plašim radosti koja mi je uvijek tako lako izmicala iz prstiju. 
Ne mislim samo da se plašim ljubavi koja mi je uvijek ostajala nedostižna i kaskala za mnom cijelog života. 
Ne mislim samo da se plašim da ću se jednom probuditi i shvatiti da sam sanjala tog čovjeka koji me uspio zavoliti ovakvu, raskomadanu i krvavih dlanova, koji je moja izgrebana koljena poljuio i amputirano srce iz ničega sastavio. 
Kad kažem da se plašim – mislim na to da će mi život biti malo da ga volim. 
Mislim na to da će mi malo biti samo ga jednostavno voljeti.

Otvorim telefon, i vidim fotografije na kojima je u svakom mom osmijehu ispisana pobjeda nad mrakom, vidim osmijehe u kojima su sva moja neodustajanja, i možda zapravo nikad nije ni trebalo da odustanem da bih stigla baš dovde. 
Jednom sam rekla – raspadanje nije kraj, to možda sve dolazi na svoje mjesto. 
I možda je baš moj život trebao da se raspadne u pet minuta do tri, i možda su detonacije morale da traju dvije godine da bih danas mogla imati ovu potpuno novu i beznadežno nevjerovatnu ljubav. 

Uvijek sam bila ponosna na moje ljubavi koje nisu trajale, jer su me učile kako se voli. Bili su to dobri ljudi, sjajni prijatelji, iako loši muškarci za ljubav. Ali naučili su me – šta ljubav nije. Baš zato da bih danas mogla da prepoznam ove ruke koje su me u jednom zagrljaju spasile na milion načina. Baš zato da bih danas mogla da znam šta ljubav jeste.

I u jedno sam sigurna. Ljubav ne boli. Nikad nije ni trebalo da boli. (Dovraga, opet sam bila u pravu).

Saturday, May 21, 2022

Gdje ti je srce tu ti je dom




Neispisani dijelovi mene vrište da dođu do riječi, da im ime udahnem, da ih pustim da ti pod kožu ugraviraju sve moje tuge, sve što sam ćutala i što me godinama sahranjivalo u zemlji samovanja. Neispričane tuge u meni bi da progovore, da te osjete, da ti vjeruju. Nezarasle rane bi pod tvoje dlanove da legnu, da zaliječiš sve ono što me kidalo vijekovima prije tebe. Pluća bi da izdahnu pod tvojim nogama, da predah napravim jer toliko dugo sam sama sve sebi bila. Toliko dugo sam svoja bila da sam zaboravila kako je nasloniti se na neko rame, na tih par kvadrata mira i reći da je konačno sve u redu iako nije. Da konano sve ima smisla.

Znam, praznina me svakog dana jede, i znam tuga me svakog dana poodsjeti na život koji sam obećala da neću propustiti, al zateknem sebe u usamljenoj noći kad mi nedostaje baš to rame koje sam pronašla. Ponekad neudobno, ali samo moje, i uprkos svim nedostajanjima, to je sve što mi je potrebno danas, kad se svijet kruni i kad se otrov ljudski prikazuje na golim zidovma. Znam, još u meni tinja nedostajanje, i možda sam konačno pronašla mjesto pod suncem, a ne usudim se progovoriti. Ne usudim se otvoriti se, jer toliko dugo sam već zatvorena u sebe da nisam siguna da smijem progovoriti. Plašim se da, ako riječ izgovorim, neću umjeti da stanem, sve ću ti ispričati u meni neće ostat ništa oism mog imena.

U rijetkim trenucima, kad sam bila ranjiva kao ovo noćas, znala sam otkriti tajnu ili dvije i obično mi niko ne bi vjerovao, ili bi rekli da je moja krivica, ili bi rekli da pretjerujem. U rijetkim trenucima rijetki ljudi su mi pružili ruku i zagrlili me svojim krilima, jer moja su bez perja ostala. Jer koliko god da sam jaka i koliko god da stojeći sve oluje mogu da pregrmim, ne znači da želim. Jaka sam, jesam i u redu je. I mogu, sve mogu kunem se, ali mi je tako potreban predah. Ne od oluje. Predah od tuge.

U meni ništa nije ostalo osim neispričanih izvrnutih bajki pred spavanje, onih od kojih samo košmare možeš da imaš. U meni sve grca za mirom i tišinom, za zagrljajem, za dlanom na obrazu. U meni sve vrišti čekanjem.

Još uvijek ne spavam, još uvijek teško dišem, još uvjek sam nesigurna, još uvijek napravim jedan korak naprijed i pet unazad u svoju školjku jer to je najsigurnije mjesto na planeti. Ja u sebi. Reći ćeš da to je vrijeme prošlo, da je vrijeme za nas, za radosti i ljubav, i tako jako želim da ti vjerujem. Rekla sam ti jednom, da u ljubavi ne postoji Ali... I evo me sad gdje prvi puta izgovaram baš to... Ali...

Toliko puta sam pričala i nisu me čuli, voljela i nisu me smjeli, i toliko sam puta na minsko polje stala da je u meni ostao starh od detonacija. Jer nemam više sebe za srušiti. Jer u meni je još samo toliko ostalo za zadnji put se dati. Ne poslednji, već zadnji. Velika je to riječ. Jer me plaši praznina koja se nastanila u meni, i ne znam hoću li je ikad popuniti. Ali znam jedno – još toliko mene ima u meni da mogu te voljeti.

Smijem li reći da sam dom pronašla?

Monday, May 16, 2022

Kako se piše ljubav, da li kao jedna riječ?




Kako se piše proljeće u grudima ako je u tebi bila zima i samo su kosti i krv bile u zemlji, i u očima umjesto zenica samo izblijedile slike se vrtile poput nijemog filma? Kako se piše ljubav ako je u tebi ostala samo spečena zemlja bez sjemena i trave, bez želje, i snova? Kako se piše ljubav posle toga?

Onog dana kad je u meni odumro svijet, povjerovala sam u urbane legende da je to tako moralo biti, a znam da nije. Onog dana kad sam nad zemljom plakala povjerovala sam da će tako zauvijek ostati. Ja kao sjena nad mermerom, ugaslog srca i izgubljene ljubavi. Koliko sam samo puta poželjela da se i sama u zemlju pretvorim, samo da dušu odmorim, da praznina prestane da me jede. Srušili su mi svijet, i ostala sam kao izbjeglica na zgarištu svega što sam imala. Šta sam drugo mogla nego da odem?

Još se nisam oporavila. Još me praznina jede. Još ne mogu da zaspim bez straha da će me probuditi neki poziv, i da će se praznina raširiti svud po meni. Još ne mogu da sklopim čvrsto trepavice i izbrišem ugraviranu sliku u očima. Još ne mogu da izbacim nedostajanje iz grudi. Jer znam, još uvijek imam nekog za izgubiti.

A mislila sam da više neću umjeti da volim onako drsko i manijakalno kao nekad, kad sam imala sve dijelove sebe. Mislila sam da više neću nikad vjerovati kad mi kažu da će ostati. Mene nikad nije bilo lako voljeti. Srce na trnje nasukano, duša popavljena i rasparana, a život od previše jednostavnih želja sastavljen. Svi su željeli neki život od stvari, a ja sam samo maštala o knjigama, mačkama, ludilu i svijećama. Zato sam povjerovala u legendu da je uz mene teško disati.

I ne znam kako da napišem ljubav a da je ne isprepletem sa strahom. Jer po prvih puta posle dugo godina ljubav me ne boli. Kao onda, kad sam prvi put voljela. Kad je sve bilo jednostavno. A prošlo je od tada dvadeset godina, i znam, volio bi da me vidi sretnu konačno. Jer po prvi put posle svih godina stradanja i letova, sam osjetila mir. Jel se tako piše ljubav?

Svemu me život naučio. Zbog svoje buntovničke naravi nisam odustala od snova, iako su nekad zvučali nemoguće. Drugi su me pokušavali promijeniti, ali nikad nisu uspjeli. Uvijek sam bila nedokučiva misterija njihovih jednostavnh života. Još uvijek sam. Još uvijek jedva čekaju da zakopam cipele, da odustanem od knjiga, da zavolim pse više od mački, da kupujem servise tanjira i naučim da spremam pečenje. Još uvijek jedva čekaju da kažem da sam odrasla, a ja sam tek ponovo počela živjeti. I ne, mislim da nikad neću odrasti. 

Kako se piše ljubav kad je konačno sretneš?

Monday, May 2, 2022

Svi moji strahovi kad se zbroje




Nisam tužna više. Nisam ni razočarana. Ali sam i dalje prazna.
Pitaš me zašto ćutim. Pitaš me gdje lutam.
I odmahnem glavom, trepnem da otjeram mrak, i kažem „Tu sam“.
A nisam. Znaš i ti da nisam. U prazninama sam.
Plašim se da možda nikad više neću napustiti tu prazninu u grudima, ma koliko bila srećna.
Plašim se da će u polovini mojih zenica zauvijek ostati mrak i sjeta, i žal u podnožju trepavica.
Plašim se da će vrisak zauvije ostati zatočen u grudima kao bijesna zver, okovana i sputana.
Plašim se da će i ovaj zdenac suza jednom mi zamijeniti krv i od mene će ostati samo so.
Plašim se da ću ostati uplašena i opustošena, i da će u osmijehu uvijek odzvanjati D-mol Balaševića.
Plašim se i da neću umjeti prestati da se plašim i da će ostati samo neke fotografije koje su govorile da sam se smijala, plesala i da sam bila živa.
Plašim se da otvorim usta i da ti ispričam, jer nemam snage da se isplačem, i pustim da promijeniš pravac razgovora, da ponovo pričamo o tebi, jer ma koliko da mi je život lijep, i da uživam u svakoj zori, i svakom zalasku sunca, u meni i dalje ostaje prazina koja me doziva sebi. 

I nisam tužna. 

Izvlačim osmijehe iz džepova, i gomilam uspomene u ćelijama i možda jednom prestanem da se plašim da volim ponovo. 
Onako kako samo ja znam. Djetinje. Jednostavno. Svakim preostalim atomom sebe. 

Pitaš me zašto ne mogu da zaspim, i slegnem ramenima, i kažem da ne znam. 
A još me plaše snovi.
Još me ponekad krv zaboli od potisnutog vriska.
Još mi odzvone vriskovi, i još čujem glas, i još poželim da zaspim bez snova. 

Pitao si me jednom šta želim, i rekla sam ti da samo želim mir. 
Ne ljubav, ne sreću, samo mir. Onaj unutrašnji. 
Da prestanem da drhtim. Samo da budem u miru. 
Da se zakrpim i da ova praznina prestane da me doziva kao zalutali eho iz nekog prošlog života. 
Da vidim svijet i pronađem svoje mjesto u njemu. 
Da imam dom, a ne samo kuću. 

Plašim se, ali ipak koračam svakog dana ka sebi, i svakog dana sam bliže pobjedi nad strahovima. 
Plašim se, ali i dalje stojim uspravno, i svaki put kad padnem, ustaću. 
Plašim se, ali i dalje srce nosim izloženo na krvavim rukama, i opet koračam po užarenim riječima, i ne odustajem. 
Plašim se, ali ipak trepnem, i ugasim mrak. 
Plašim se, ali još nisam predala rat.

Sunday, May 1, 2022

Od mene se uvijek najljepše odlazilo




Eto vidiš kako se svijet brzo vratio u normalu, u neke krivotvorene navike koje sam na trenutak zaboravila jer sam sklopila oči i našla predah. Za tren, opet sam sa sobom u zagrljaju, nazad u svojoj školjki polupanoj, da se zaštitim od ovog svijeta. Od svijeta kojem sam se tako lako oduvijek davala, u kom sam porasla do žene kakva sam danas, kad znam da su i ruševine lijepe ako ih posmatraš u odgovarajuće vrijeme.

Okrvavljenih tragova sjedim u nekoj špilji svoje duše, i posmatram monografiju koju sam sama sebi priredila. I sigurno ću još milion puta u danu pokušati odgurnuti ovo parče sreće što sam našla, jer sam nenavikla na to. Jer bez svega mogu, al sebe nemam za gubljenje više. Jer svi koji su me rastrgli, niko mi nije vratio nijedan komad duše. Ovo što je ostalo samo je moje. I tako, kad mi sreća doluta poput izgubljenog mačeta, samo je pomilujem, prošapućem par uzdaha, i zatvorim vrata.

I sigurno ću još milion puta u danu otkucati poruku, i neću je poslati, i pročitati one koje su mi stigle i neću odgovoriti, jer me strahovi sputaju, i one navike s početka priče. Navike u kojima sam jedva skupila sebe i još nisam sve dijelove sastavila. I sigurno ću još toliko puta napisati „Zaboravi...“ i poslati, i potopiću sigurno sva nadanja da moje ruske bajke postoje. Za dobro ove duše u ritama. Sigurna sam da ću još zilion puta pokušati detoniram uspomene, da ne mislim koliko sam se sigurno osjećala u tim ukradenim trenucima, samo da se zaštitim. Od čega? Ni sama ne znam.

Danas kad znam istine koje su mi srce iz grudi iščupale ko mrtvo korijenje, često se sapletem o njih, i zaboravim da udahnem do one granice kad me bol ne natjera da oči otvorim. Ali ne ona fizička. Jer naprosto, od mene se oduvijek odlazilo. I to je smo jedna od onih navika koje sam pokušavala promijeniti dok nisam odustala. Dok nisam pustila da svi odu koji su željeli. Dok nije više imao ko otići. I tako sam naučila na svoj zagrljaj. I ne, nije mi žao što su otišli, neki su morali, a drugi - sami su birali.

Odlazila sam i ja. Iako sam ponekad poželjela da ostanem, nisam pronalazila prostora za sve svoje želje. Ostajala sam neopisana, neispunjena, i kad bi euforija zaljubljenosti prošla, ostajala sam prazna jer nisu me slušali, nisu me razumjeli, htjeli su me mijenjati, smanjiti me, utišati me do nepostojanja. I tako, sad, kad sam opet u svom zagrljaju, dok Pluton odlazi u retrogradu, ja koračam naprijed. Davno sam naučila da ne gledam iza sebe, da se volim i da budem srećna na svoj način.

Posle svih krahova poslednjih dvije godine, u meni više nema šta ni da se sruši. Ovo malo sreće što sam našla u ruševinama predala sam vjetru. Ako se vrati – dobro je. Ako ne – nikad nije ni bilo moje. Jer to je sve što imam od života. Trenutke koji me podsjete da sam živa, trenutke koje tetoviram pod kožom i neke zagrljaje koje čuvam ispod srca. Bar onih komada koje sam u srce sastavila. A život je sastavljen baš od tih čarobnih trenutaka u kojima si bio živ, sretan i zagrljen do pucanja kostiju. Ljudi će uvijek doći i otići, na ovaj ili onaj način, ali moje trenutke mi niko ne može oduzeti. I to je veličina života.

Thursday, December 30, 2021

Na kraju ove balade dve hiljade i neke




Pjesma na repeat. Već par dana.
Čaša vina na repeat. Već par godina.
Slomljeno srce na repeat. Cijeli život, čini mi se.

Danas odustajem. Danas zvanično i javno podvlačim citron žutu crtu ispod srca. Ispod života. Ispod krša i loma. Danas žilete mogu da ispljunem, i da pritom poderem grlo jecajima. Čaša pelina je prelila. Ta jedna kap koja je bila snažnija od detonacije u Hirošimi. Ta jedna kapljica koja je slomila dušu cijelu, i čašu, i milion komada mene otjerala do vraga. Ta jedna mala kap...

Odustala sam. Poklekla sam. Izgubila sam volju i snagu. I kraj je godine, i kraj je mog razumjevanja, i mog strpljenja, i nadanja da će se nešto posle trideset godina promijeniti i da će slijepac progledati, i kamen u grudima zakucati. Možda taj kamen i kuca, ali nikad u mom pravcu. I dosta mi je bilo. Danas zatvaram krug i svečano (i javno) sebi obećavam!

Dosta sam sebe davala onima koji me nisu umjeli razumjeti, a još manje voljeti. Davala sam se cijelom dušom, uvijek, ali nije bilo dovoljno. Ima tih ljudi kojima zaista nikad nije dosta. Previše sam izgubila u životu, i ljudi, i mački, i ljubavi. Previše da bih mogla da dozvolim da me neko još slomi, pa makar to bila i moja dnk.

I hiljadu puta ću ponoviti i čini mi se tek sad ću shvatiti – samo zato što s nekim dijelimo Dnk sekvencu krvi ne znači da smo porodica. Ne znači da im dugujem lojalnost, ljubav, razumjevanje, podršku. Bezdan ne možeš napuniti. Oni koji su me bezuslovno voljeli sad su pod zemljom. Duše su njihove uz moju čvrsto vezane i osjetim ih ponekad u vazduhu, pored sebe. Oni koji su ostali da se mojim zovu – nemaju više pravo na to. Gotovo je!

Sa ljudima i sa propuštenim šansama. Sa životom bez ukusa. Sa pružanjem ruku.

Želim biti živa, i želim biti srećna. A to ne mogu ako me neko konstantno vuče ka dnu, kao kamen oko vrata. To ne mogu ako mi neko konstantno postavlja trnje pod noge, i srce mi kida zubima. A ja puštala, opraštala, vjerovala, molila, plakala, pričala. I ništa. Dobila sam jedno veliko ništa. Ni zagrljaj. Ni poljubac u čelo. Ni sigurnost. Ništa. Zato je gotovo. Nemam snage više za uzalud.

I tako, na kraju ove godine koja mi je odnijela mačka, i Balaševića, i srce mi raznijela, na kraju znam ko sam, ko je uz mene, i čija sam. Znam gdje ću, znam šta želim, i znam da vrijedim više od onog što su mi pružili. Najvažnijih ljudi nema, al zato sam ja još uvijek živa, i nemam namjeru da propustim više ni jedan tren života. Pa nek traje koliko god.

Koferi su spremni, karta je na putu, i odlazim. Treba mi predah.

Živeli dobri moji !

Thursday, December 9, 2021

I eto, tek tako, nisam tužna




I tek tako, Mr Big iz serije Sex i grad je umro. Jel sam vam pokvarila iznenađenje? Nema veze.
Kiša pada cijelog dana i sluša mi se bluz i pije mi se vino, ali ništa od toga ne radim. Skidam se sa bluza. Umjesto toga, odgledala sam nove epizode gore-pomenute serije, i zatekla sam sebe kako brišem suze. Ne zbog serije. Zbog sebe.

A nisam tužna.
Kunem se nisam.

Ali zateknem sebe svaki put kad gledam seriju ili film, i tamo neko umre, zateknem se kako obrišem suze, ne zbog njih. Zbog sebe. Jer čini mi se da još nisam prestala da plačem od onog dana kad je Tata umro. I svi posle njega koji su sada ostali samo uspomene, i datumi uklesani na stranicama sjećanja. I mačak moj. Ponekad zateknem sebe kako pokušavam da udahnem vazduh, jer osjetim se sputana s toliko tuge koja je ostala.

A nisam tužna.
Smijem se, kunem se.

Da li zapravo ikad prestanemo biti tužni jednom kad napravimo skladište u sebi u kojem počivaju uspomene na one koje smo voljeli, kojih nema, koji nam fizički nedostaju? Kao da sm sklopila sve te police u duši, i na njih stavila imena i fotografije, i makove, i uhvatim se kako u sebi često stojim i posmatram odsjaje onog što smo bili. Jesam li ih pustila? Ne znam.

Osjetim ponekad da jesam, da sam u redu, da sam sretna i da nikad nisam sama, da su tu, uz mene, da me paze. Ali onda tako, zaplačem. I onda ne znam da li sam ikad prestala plakati. A tako se radujem svakom danu, promjenama, radujem se osobi kakva sam postala i kažem sebi u ogledalu da sam u redu. Da je u redu osjećati, i biti živ nakon svega, da sam izdržala. Jesam li?

Jer nisam tužna.
Prazna, ali ne i tužna.

Ali valjda je to u redu, isprazniti dušu da bih imala mjesta da je ponovo napunim svim avanturama koje mi dolaze. Da je ispunim ljubavlju, beskrajnom ljubavlju prema sebi i onima koji su mi ostali. Onima koji će mi tek doći. Obrišem suze, kažem da neću više plakati, da nema smisla. Jer ne znam jesam li uopšte prestala. Hoću li ikad prestati?

A nisam tužna.

Umorna sam, od biti jaka, ne raspasti se svakog dana, ali ne i tužna. Tuga je luksuz. Radost, pak, to je nešto što uvijek imam u rukavu. Kad njim ne brišem suze. Jesam li već rekla, nisam tužna.

Thursday, November 25, 2021

I tako, pitanja na koja ni ja nemam odgovor




Kako se piše tuga? Da li uzdahom, ili plavom bojom?
Kako se u riječi pretoči bezdan praznine koji ostane u tebi da odzvanja tiše od tišine, kad jednom, posle anarhije sopstvenog svijeta poželiš da ustaneš?
Kako se riječima ispriča jecaj, i konstantna kost u grlu, kao grumen zemlje da sam progutala a nisam. Nisam, jer to mi samo tuga tu stoji. Zapela je i ne mogu da je istresem iz sebe kao iz olinjalih džepova.

Pragovi zime mirišu na noć.
I ja negdje usput mirišem na magle koje su se nasukale na moje strmine, ne napuštajući mi zenice. Sva sam potonula u maglu i čekanje.
Zagrnem gola ramena Tatinom dekom, i udahnem miris koji je ostao. Ispran, ali tu je, u vlaknima, i kao da me zagrli neka pradavna ljubav koje se jedva i sjećam. Možda sam je i sanjala.

Da li je u redu biti srećan, i tužan u isto vrijeme?
Da li je u redu da zapinjem za sopstvena sopala a opet da stojim u mjestu poput pijanog sanjara koji je jednom, nespretno, dotaknuo zvijezde?
Da li je u redu od snova da živim, od starih uspomena, od snova?
Ako ti kažem da bih mogla danima plakati, a opet se smijati, da li bi vjerovao?

Kako se piše praznina?
Kako se to oči izvade i zvijezde namjesto njih posade, i kuda to moje misli nemirne nestaju kad sklopim trepavice?
Nedgje su mi i riječi zapele, i ne umijem objasniti kako u meni sve cvjeta, a opet, ujedno, sve grca neprobojnom boli.
Nestalo mi je riječi kojima bih mogla naštimovati dušu, podesiti skale na radosti i smijeh, a opet... Odnekud izviru snovi, i presahle grudi odjekuju.

Znao je novembar i ranije da me ovako raskomada, da me razaspe svuda po nebeskim ćoškovima i pusti me da skupljam, da riječi tražim po džepovima.
Znam, ali pusti da mislim da je novembra djelo, da mi srce nije slomljeno i da u meni ne jecaju violine.
Pusti, zasadila sam makove u dnu duše, i sad čekam.
Ćutim i čekam.

Saturday, November 13, 2021

Šiba me nebo bičem oluje al' još se ne dam i još me ima

 


Novembrom sam uvijek imala višak riječi koji mi kola kroz vene, tražeći svoj put do grla, da ih izgovorim, da ne ostanu zabačene stranputice koje sam nosila u sebi. Neki znakovi koje sam ostavila pored puta i na koje se nisam osvrnula.
Novembar, mjesec mojih ljubavi, nepostojeći rođendan nekom koga sam racionalno isjekla iz života, bez anestezije.
Moj novembar, na drogama. 

Za ove dvije godine koliko sam nasukana na hridi, izgubila sam Tatu, Ljubav Života, dva ujaka, mačka, i Balaševića. Njega sam uvijek (i svi smo) smatrala kao nekog svog, ko me razumio kad niko nije svojim pjesmama, svojim tugama, i kao takav će ostati.
Njih trojica najvažnijih, otišli su nekog deventaestog u mjesecu, kao po dogovoru, jedan iza drugog.
Ostala sam i bez posla dok traje korona, ostala sam i bez gnijezda jer mjesto koje sam zvala domom je postalo samo kuća bez ognjišta. Bez topline. Čak i bez ljubavi, iako sam sigurna da je nikad nije ni bilo dovoljno tu da bi opstala.
Izgubiila sam sve osim sebe. 

Sebe sam zanemarila negdje, u ruševinama koje su ostale dok sam se kao prebijeno pseto razvlačila po groblju, po šumama, tražeći mir, gutajući krike, i pokušavajući da zatrpam prazninu koja je ostala nakon svih detonacija mog svijeta.
Pokušala sam da je utopim alkoholom, i da je miniram bluzom, ali sve mi je gore bilo jer onda bi riječi pojurile krvotokom, i suze bi se prostrle niz obraze i jecaj, onaj krik koji sam gušila - oteo bi se.
Pokušala sam da u tu rupu koja ostala posadim trnje, da nikne nešto, da ne zjapi tako k'o provalija u meni. Trnje se kod mene nije primilo.
Lagali su me i govorili onu otrcanu frazu da će to sve proći, da vrijeme liječi sve, ali kao što rekoh - lagali su. Nisam sigurna dal više boli praznina koja je ostala ili nedostajanje.
Tu rupu ću nekako zatrpati, ili navići da živim sa njom. Krater umjesto srca. Ali nedostajanje... Plašim se, ono će me ubiti jednog dana.
Zanijemiću od njega i ostaće smao stihovi neispisani u besanici.

Znaš, kad izgubiš toliko ljudi koji su ti tu, prikačeni u srcu, najvažnija istina koju shvatiš je koliko je naš fizički svijet prolazan, i sigurna sam - srešću ih opet jednom, doći će po mene kad mi kraj dođe, ali do tada - zar nije ljepše osjetiti bol nego je potisnuti? Zar nije lakše biti živ zbog sebe, zbog njih, za njih, nego pustiti da život prođe dok se boriš da skupiš neku lovu za peti par patika?
Odavno sam prerasla materijalno, i oduvijek mi je bila važna moja sloboda postojanja, da budem ono što želim jer toliko su mi toga uskratili. Bila mi je važna ljubav, i za nju sam se uvijek borila i noktima i kostima. 

Praznina koja je ostala me paralisala. Zanijemila sam. I ne samo zbog ljudi koje sam morala sahraniti, već možda ponajviše zbog onih koji su živi a iskoristili su moju dušu za svoje hirove. Možda ponajviše zbog onih koji su me tako slomljenu pokušali smrviti svojim nesavjesnim postupcima, ne razmišljajući, ne mareći.
Kad izgubiš nekog svog i znaš da mu je tijelu zemlja dom, a duša nebom oblake vija, nekako naučiš da živiš sa tim. Al kad izgubiš nekog ko još zemljom hoda i tvojim se zove, kad ti ono što je ostalo od srca iščupa da bi u prašini završilo... 

Tada ustaneš, podigneš glavu i nasmiješ se jer ma koliko da te puta rastrgnu - ostaneš živ. I imaš izbor - da potoneš ili da kažeš da je dosta, da odabereš sebe. Ponekad su najteže bitke sa živima, ne sa uspomenama. 

Još uvijek nisam sigurna da sam dobro, ali idem ka tome, svakog dana po korak sam bliže.
Odabrala sam sebe i svoje snove, odabrala sam radost i iskrenost.
Prestala sam da ćutim, zaplačem i dalje ponekad, rijeđe idem na groblja i vršim restauraciju srca.
Uskoro ću opet otići sa srcem u koferu, i znam - što je destruktivniji kraj, to biće ljepši početak. Život je ipak, lijep. 

Wednesday, November 10, 2021

Kad u prozor spustiš prvu hrizantemu, nemoj tugovati za novembrom

 


Progutala sam kamene memoare i srce mi je okamenilo u ovom prostoru i vremenu gdje sam zalutala u bespuće. Nestalo je usput i osmijeha, i radosti i vedrog  neba. Ne znam...

Lažem. Znam zašto sam postala ovako hladna.
Znam zašto sam prestala pisati.
Znam gdje su mi nestale riječi.
Previše se desilo. Previše sam ljudi sahranila i previše mi njih nedostaje. A novembar je. Onaj mjesec kad sam trebala živote slaviti a sad evo me, obilazim groblja i slavim neke umrle ljubavi. Patetično zar ne? Pa, rekli bi mnogi, ali to je samo život pokucao na moja vrata.

Nedostaju mi. Ljudi sa kojima mogu pričati onako iskreno bez zadržavanja. Nedostaje mi da kažem nekom koiliko mi nedostaju moje velike ljubavi, koliko mi nedostaje Tata. I On. I Crno more. I koliko bih voljela da nije neka godišnjica od mog srca raskomadanog. Ne, ne živim u prošlosti. Ne muči me patnja. Samo nedostajanje. Da li će ikad prestati? 

Nedostajanje će me srušiti jednog dana. Ta praznina sa kojom moram da živim, a ostala je iza mene da me proganja.

Kasni je sat. Kasno je i za moje uspomene. Kasno je za sve lijepe želje koje sam nekad imala. Osim za mačiće. I Škotsku. Za sve ostalo – kasno je. Toliko je u meni neprolivenih suza, neizgovrenih riječi. Toliko je svega onog što u sebi gutam bez mogućnosti da otvorim škrinje duše i kažem koliko zapravo boli svaki dan postojanja bez onih koji mi nedostaju. A znam, moram da koračam ovom ulicom koja je ostala pustinja posle njiih. Bojim se ponekad da će me nedostajanje ugušiti i da neću imati snage da kažem sve. Bojim se da ću jednom da i sama postanem nostalgija na rubu sjećanja, samo – neću imati kome da nedostajem.

Diše mi se neko more, so, dišu mi se snovi u koferima i tako bih rado zamijenila nesanicu za razorne košmare. Samo da na neki način osjetim život u venama, a ne prazninu koja se uselila bez poziva, bez stanarine, bez odobrenja. Ja, vječiti optimista, zaljubljenik u rasute komade, u stihove na fasadama, u velike i grandiozne snove, evo me u kućici od trske, od želja, zakopanih stopala duboko u mulj nedostanjanja. Umorna sam od ćutanja koje se uselilo u ove zidove. Umorna sam i od tišine, od ovog jednog mjesta. Ja, koja korake nikad nisam brojala, sad stojim na mjestu i čekam povoljan vjetar. Da krenem. Da smijehom istjeram nostalgiju iz vena. Da mi manje nedostaje život.

Jednom će skliznuti poslednja suza iz zdenca mojih nemira, i na usnama će mi zamrijeti vjetrovi i oluje, ostaće samo smijeh.
Vrijeme nikad nije umirilo rane, samo je usporilo protok bola kroz vene pa ga ne osjećam.
Ponekad, u sate kad ni duhovi ne pohode zemlju, ponekad uzdahnem i prepustim se, i kažem da je u redu da mi nedostaju.
Da je u redu i da sama sebi nedostajem, ja, zauvijek nesmirena duša. 

Odbrojavaju poslednji dani predaha koji me slomio, koji mi je rastrgao sve atome zakrvavljenih zenica. Odbrojava zatišje prije oluje. Oluje u kojoj će život dobiti smjer.
Ne treba mi cilj, samo smjer. I more. So na usnama.
Još samo koji tren i slomiće se brojčanik koji je zaustavio vrijeme u ovom ludilu postojanja. Tik tak...

 

Sunday, October 10, 2021

Ta prevrtjiva igračka, zvana sreća, u sebi sadrži...

 



„Srećni ljudi ne pišu pesme. Da bi napisao pesmu moraš dobro da se zaprljaš. Moraš dobro da zagaziš u blato“

Rasparala mi se duša. Možda sam je i sama rašila.
Sve one brižljivo spajane konce i niti, sve one komade šarenila, mraka i svijeta. Sve sam rašila.
Ostala mi duša modra ko raspukla šljiva, nagnječena, raspolućena.
I ne znam hoću li ikad više pjesmu moći napisati, jer u meni više ništa od tajni nije ostalo.
Ostala je praznina da zavija kao usamljeni vuk na mjesečini, i ostali su razbacani kamenčići umjesto suza.

Ostale su oluje, i vrisci, i ostale su tuge. Nedostajanja.

Koliko toga nisam uspjela da o životu ispričam. Koliko samo toga nisam znala.
I ako sam umjela, i htjela, nisu mi dali.
A danas sam tu, rasuta i rašivena.
Zabranite mi da tugujem.
Zabranite mi vino, i bluz, i sjećanja.
Ostavite mi samo pjesme.

One koje sam pisala, u koje sam svu sebe pretočila.
Ostavite mi korake koje sam napravila, grafite i žute čarape. I mačke. Jednu bar.
Mi koji smo proživjeli stotinu života u ovom jednom bivstvovanju znamo kakvog je ukusa smijeh. Znamo i snove, i radosti. Znamo trenutke. Jer od njih živimo, od te jedne kapi radosti u trenutku.
Sve ostalo je dim.

Ne volim sjećanja.
Ne volim tu paradu pred očima, te slike kad zažmurim, ta otrgnuta perca prošlosti. Ne volim ih, progutaju me daljine, magle me zagrle i sve što postoji je dobro utabana staza do tuge.
A onda, onda bih pisala pjesme i možda bi čak i planeta zadrhtala od vriska koji bi se prolomio iz grudi.
Možda bi čak i kiša se posramila od sza koje bi tekele, jer malo je, čini mi se, i života dva da se isplačem.
Zato neću.

Odmahnem glavom, i kažem, da je u redu, pustim bluz umjesto Tome, i zagrlim sreću.
A sreća...
To su one male stvari.
Putovanja, žute čarape, mačke.
Knjige. Gomila knjiga.
Kamin, i vino i bluz.
Smijeh nekih ljudi koje volim.
Balašević. Uvijek Balašević.
Tako neka sreća. Moja.

Friday, September 17, 2021

Jer samo ti si znala kako preživjeh vatru kletu

 


Jesen na izmaku, i zajedno sa njom poslednji herojski spomenici mog djetinjstva nestaju. Ispala sam iz naručja koje me držalo na okupu cijelog života i razbila sam se u komade na keramičkom postolju koje su mi podvalili kao temelje.
Sve su mi podvalili.
Hipnotisali me da vjerujem.
Ispala sam iz naručja i hipnoza je nestala.
Šta sad da radim kad sam spoznala istine, kad su mi džepovi prazni i sumnjam čak i u one uspomene koje sam imala? Treba li da nastavim da kopam po tim temeljima, da ih razrušim do zemljinog jezgra? Treba li da mrzim, da postavljam pitanja?
Treba li da se rastočim do atoma, da bih znala ko sam?

A i čemu to sad, to traženje?
Da bih imala opravdanje možda, da bih možda mogla da uperim prst u nekog i okrivim ga?
Obmanuli su me. Jesu.
Lagali me. I to jesu.
Igrali se sa mnom. I to jesu.
I šta sad? 

Šta sad ja imam od toga da tražim razloge i slušam izgovore, da optužujem i da tražim priznanje „Jesmo, pogriješili smo“. Šta imam od toga?
To neće vratiti ni jedan dan mog života.
To neće vratiti ni one koji mi danas nedostaju.
Niti će od mene stvoriti neku drugu osobu.
Vidiš, sve to, svi ti izlizani umjetnici su me vajali tim svojim manipulacijama, pokazali su mi šta ne treba raditi, ko ne želim postati. Možda trebam biti zahvalna? Možda. 

Oprostila sam izdaje. Oprostila sam uspomene, beskrajne stranice dnevnika ispisane tugama, oprostila sam to što me nisu znali, nisu ni smjeli, i nisu ni pokušali razumjeti. Oprostila sam što su bili slijepi za moje želje i gluhi za moje snove. Sve sam oprostila. Sebi ponajviše – jer nisam znala. 

Danas kad znam, učim da dišem ovako rastrgnuta, i da koračam nesputana. Danas mogu biti svoja. Sklopiću se opet u mozaik svog lika, zanijemiću pred uspomenama na ljubavi koje sam imala, zapaliću svijeću u spomen onih koje nemam i nastaviću da koračam životom.
Hrabro.
Nesalomivo.
Ponosno.
Jer preživjela sam. Izdržala sam. 

Ako bi me neko pitao kako, ne znam šta bih odgovorila. Kako? 

Tako što sam spoznala samoću.
Plakala sam. Često i glasno.
Šetala sam.
Čitala sam dnevnike i svuda gdje ta djevojčica nije znala bolje – rekla sam joj da je u redu.
Voljela sam sebe. Mnogo i iskreno.
Pila sam vino. Nekad više nekad manje.
Slušala sam dosta bluza. Premnogo.
Gledala sam u plafon i brojala zvijezde.
Držala sam se za sitnice, i negdje na kraju, oprostila. 

I eto, ušivam sad komadiće sebe, i znam – biće opet sve u redu. Preživjela sam.

Monday, August 23, 2021

Čemu suze lepa ženo?

 


Stigle su me suze za koje sam zapinjala danima, mjesecima. Sve one koje sam na silu gurala u džepove, i koje sam se pretvarala da ne postoje tu na dnu mojih zenica. Stigle su me suze beznađa, i pitanja koja ne prestaju. Kako da prihvatim istinu da sam bila emotivna marioneta tamo gdje sam trebala biti najsigurnija? Kako da prihvatim istinu da sam bila zanemarena, i da sam bila samo sredstvo za ispunjavanje tuđih emocionalnih zahtjeva? Kako da prihvatim da sam izgubila sve što sam vjerovala da je istina?

Stigle su me suze za koje sam govorila da me ne žuljaju noćima. Kažem da sam u redu, a znam dobro da sam rasparana, da sam izgubila identitet, i dom, i sve ono što sam vjerovala da je istina. Bila sam samo vudu lutkica u rukama, koriščena za tuđe ciljeve i mojim srcem su se igrali kao da je to sasvim nebitna stvar. I evo me sad, izlagana, izvarana, osakaćena za vjek vjekova da ne znam šta je povjerenje, šta je ljubav, da ne budem sigurna da znam išta od toga. Pomislim da me ne boli ni laž, ni manipulacija, ni ruševine već to što ne znam hoću li umjeti dalje da nastavim ovakva. Nisam sigurna da li sam sposobna da naučm živjeti onako kako sam vjerovala da treba život biti.

Pokušavam da budem u redu. Pokuašavam da se radujem sebi, da budem tu za sebe, da se podignem, da se sastavim nakon što se život (ili ljudi) tako nehajno poigrao sa mnom. Pokušavam da naučim da opet hodam, da gledam čistim očima, one osnovne životne funkcije, znaš. Pokušavam, ali zapinjem za bol. Zapinjem za sopstvene uzdahe. Zapinjem za zidove koje sam podigla između sebe i ostatka svijeta jer ova radioaktivna pustoš u grudima me ubija. Jer bol što razara gora je od bilo kakvog oružja.

Stigle su me suze koje sam davila vinom, i uzdasi koje sam zaglušila bluzom. Stigle su me istine koje bole, da me koristila ona koja nije smjela, da sam bila samo igračka i da na kraju života nije bilo nikad važno moje nebo, šta volim, kakvi su mi snovi i koje boje su mi želje. Sad kad pogledam unazad, zaista nikad nije bilo važno. A trudila sam se. Davala sam sve od sebe toliko da mi mene meni nije ostalo.

Kako čovjek na kraju živi sa ruševinama? Kako se gradi duša?

Ništa mi nije ostalo osim suza. Ponekad pomislim da sam toliko tuge ispisala ovde da bih mogla svijet udaviti suzama i znam, postoje i mutnije tuge, a mene ova moja udavi. Postoje i veći zločini od ovih protiv mog srca napravljeni, ali mene ovi pokosiše.

Pala sam. Pokošena.
Jesam.
Ali ustaću. Samo da udahnem, smao da predahnem još malo. Samo da naučim da opet gledam bez suza na trepavicama.

Ustaću, samo malo da umine bol. Samo da prihvatim istinu.

Sunday, August 22, 2021

Taj tamni putokaz kroz mutne predjele, od srca do duše


Kad slomiš kristalnu čašu - šta radiš sa njom? Lijepiš komadiće, pokušavaš je sastaviti, uklopiti dijelove?
Mislim da to više nikad neće biti ista čaša. Nedostajaće po neki minijaturni komadić, manji od najstinijeg uzdaha kojim se slomila.
A život? Kad se sruši, može li se ponovo sastaviti iz komada?
Čime se ušivaju komadi života kad jednom naprsne sve? 

Pokušavam i sama da shvatim kako da prevežem niti, poput ribarske mreže krpljene hiljdau puta. Pokušavam da uhvatim djeliće sebe nakon što su mi raznijeli život u komade, da se sastavim, da se pogledam u ogledalo a da mi ne nedostaje pet trepavica, po neka pjegica, otkucaj srca...
Da mi ne nedostaje neki ključni dio mene kao što je djetinjstvo, ili neka noć u kojoj sam se smijala na sav glas. Takve noći ne smiju da mi nedostaju.
A evo me, iz pepela černobiljskih ruševina duše skupljam komadiće, i pokušavam shvatiti - da li je sve bila laž?
Da li sam zaista bila na pravoj strani svijeta ili sam samo vješto izmanispulisana da vjerujem?

Cijelo sam ljeto provela u ćutanju, u traženju, u lavirintima postojanja, i mislila sam da treba opraštati, i opraštati i biti veličina i srce i čovjek, ali na kraju mi ništa nije ostalo.
Samo dobro utabana staza direktno preko svega što jesam, ili sam bila, i sad, ovako raskomadana i detoniranih sjećanja, nisam sigurna da treba da se sastavljam.
Treba, možda, sve zatrpati, i izgraditi nekog novog sebe, jačeg, nekog ko nema djetinjstvo, ni sjećanja, ili ima samo odabrani mozaik za koji sam sigurna da je bio istina.
Treba, možda, ostaviti ruševine da stoje kao spomen jednog palog života, kao svetionik i putokaz, jer šta sam dozvolila - da me na atome rastave i dušu da mi iskidaju a nisam zaslužila.
Nisam, smijem da priznam. 

Bila sam sve što su tražili (ili možda već treba da ubacim jedninu?).
Bila sam sve što se očekivalo (ponekad i više od toga), uprkos mojoj buntovničkoj strasti i odbijanju da me smjeste u jednu kutiju, da mi nakače proizvodne etikete i odrede ko sam.
Davala sam, voljela sam, razumjela sam, pravdala sam, ginula sam - i šta je ostalo?
Razrušen dom, i detonirano srce.
Rasparčana duša i gomila pitanja na koja nikad neću dobiti odgovore. 

Kako se čovek od toga oporavi?
Kako nastaviš dalje da budeš Ti?

Sad nekako vidim - nikad nisam teško donosila odluke, nego su one najvažnije bile najbolnije.
Sad vidim - uvijek sam trebala birati sebe.
Nisam, ali hoću.
Jer na kraju dana, još jedino sebe imam.
Ko god da sam. 

Wednesday, July 28, 2021

HIljadu naših života

 


Još uvijek me boli nemanje. 
Još uvijek me bole kosti oguljene, život raspadnut u komade.
Djetinjstvo raskomadano.
Fotografije uslikane u kojima su oni kojih nemam, koji su me voljeli, koji su me ćutali.
Bole me fotografije nikad uslikane, one koje čuvam u svojoj glavi kao neporecivi dokaz da sam sanjala, da sam voljela, da sam se smijala bezbrižno i sretno kao što danas nisam.
Još me bole maglovite sjene i uzdasi koje rasprostrem po zidovima sobe u kojoj se bezuspješno sastavljam bijelim vinom, nekim pjesmama, bluzom i sopstvenim zagrljajima.
Još uvijek me boli ćutanje telefona.
Snovi neodsanjani, zauvijek zamrznuti u ćilibaru želja.
Još me bole vjetrovi koji zavijaju svuda po mom tijelu, tražeći sklonište u prevojima, u šupljinama ovog života koji se raspao pred mojim očima.
Još uvijek sam živa, jesam.
Još uvijek vjerujem u duge, i bajke, u radosti i bespoštedne osmijehe.
Još uvijek dišem, ponekad plitko i isprekidano, ali nisam se predala.
Još uvijek nisam.
Zaplačem još uvijek ponekad kad čujem taktove, kad udahnem i osjetim mirise, kad vidim makove.
Zaplačem ali još uvijek dišem.
Živa sam, postojim, i mada ne osjećam ništa osim nepremostivog bola, i dalje vjerujem da negdje u nekom trenutku svo ovo raspadanje će da se sklopi u neki novi mozak mene, u neku novu ja.
I dalje vjerujem da se moje molitve i monolozi čuju tamo negdje do zvijezda.
Još uvijek vjerujem da se vidi moja prva čaša, uvijek dignuta put sazvežđa.
Osjetim da je tada tuga nekako manja, da je mogu spakovati u dno duše, da sam samo malo manje umrla.
Popucali su svi šavovi koje sam godinama tako brižjivo pravila, kojim sam se krpila.
Sve zakrpe su nestale i opet sam ostala ogoljena.
Sve rane su otvorene i krv zgrušana kipti, crna, otrovana godinama čežnje.
Jednog od ovih dana sve će zarasti, i zakrpe za dušu mi neće trebati.
Još uvijek vjerujem da ću se jednog od ovih dana ponovo roditi, da ću se opet nekad iskreno smijati.
Da će bol proći.
Mora jednom.
I svi oni koji su mi govorili da će vremenom da utihne, da će da bude lakše, kako su me samo divno lagali.
No, ne krivim ih.
Danas znam da ništa polako ne prolazi.
Da su nekad potrebne oluje.
Da je nekad potrebno raspadanje.
Da se krpljenjem ništa ne rešava.
Danas znam da tokom ovog jednog postojanja hiljadu života nas čeka da odživimo.
I još uvijek vjerujem – jednom ću opet živjeti.

Friday, July 16, 2021

Dugujem sebi da budem živa

 


Sparno ljetnje veče, idealno za snove, idealno za zvijezde padalice i namrštene želje.
Ponekad nisam sigurna da li sam zalutala u neki izmišljeni svijet, ili naprosto treba da prihvatim da sam tu gdje jesam, da prihvatim korijenje koje pokušavaju da mi nametnu, da prihvatim običnost kojom pokušavaju da me ukrase, iako u meni vrišti cijeli jedan svijet divljine, ljubavi, snova, stihova i neslućene muzike.
Ponekad mislim da sam zapravo uobrazila tu posebnost u sebi, i da sam zapravo potpuno obična kao i sve barbike na svijetu. 

I tako danima provedem trenutke zapinjući za sopstvena stopala, daveći se izraslom kosom do struka kao da me sopstveno srce pokušava udaviti.
Poželim da kažem da je ljubav dovoljna da ostanem, da se odreknem snova kao da se đavola odričem u nekom izmišljenom ritualu, da dušu sputam u konopce i da je kao zvijer udavim na dnu okeana.
Poželim da sebe uvjerim da je ljubav dovoljna da počupam želje iz trepavica, da zaboravim na Škotsku, da zaboravim da sam ikad sanjala tu ulicu u Edinburgu, da zaboravim da imam snove i da utonem u crnobijelu stvarnost koju žive ostali. 

Zašto bih ja bila drugačija od njih?
Prigrliti veće krdo, utopiti se u njemu. 

Mogu li ja to?
Smijem li ja to?

Smijem li žiletima iskidati dijelove sebe, odrezati krila, ubiti snove?
Smijem li to nakon svega?
Nakon što su mi godinama to radili bez pristanka, nakon što su me hipnotisali svojim propalim ambicijama?
Nisu mi dali da budem pilot, nisu mi dali da budem mornar, nisu mi dali da učim jezike, da pišem snove, da rodim srce, da dohvatim zvijezde, da budem svoja – ono što osjećam da jesam.
Govorili su mi da previše pričam, da se preglasno smijem, da su mi snovi u previše boja, da sam naivna, da sam lijena, da sam „ni za šta stvorena“ a ja... 

Ja sam se cijeli život borila protiv tih aždaja, pričala i pisala i sanjala. I pjesme u knjige pretvarala, i plovila svijetom, i bila u oluji, i krv svoju na rukama nosim svakog dana.
Danas, kad u meni nemanje gori kao bunotvnička vatra gledam se u ogledalo i pitam se – da li je ljubav dovoljna da se odrekenem sebe i zaboravim da sam ikad sanjala snove? 

Nije. 

Jer ljubav prema meni nije ovde gdje svi žele da me sahrane.
Ljubav njie dovoljna da se odreknem sebe.
Jer ako moram da se odreknem dijelova sebe, svojih snova, svoje samostalnosti, svojih sitnih ljubavi, svojih strasti – onda to nije ljubav.
I zato se borim i dalje. 

Tražim plime i oseke, lovim zvukove, i šaptaje, grabim šanse, gledam u zvijezde, i ćutim. Ćutim sa željama na usnama, i strpljivo čekam da ponovo krenem sa srcem u grudima. Ili bar nečim što će se tako zvati. Dugujem sebi da budem živa. Dugujem to i onima koje nemam. 
Na kraju krajeva - ne želim živa umrijeti prije vremena!

Tuesday, July 6, 2021

U najvećim tišinama se kriju najljepše istine

 


Zaćutala sam na veliko ove godine. 
Zaćutala sam kao da sam sva osjećanja odavno izgustirala i stoje tu, bajata, sažvakana, na policama duše, čekaju da ih opet jednom osjetim.
Zaćutala sam kao da je svijet prestao da se okreće oko mene i krenuo na novu putanju, oko svoje ose.
Ili je tako oduvijek trebalo biti?
Zaćutala sam. 

Sastavljam se. To je jedino što radim poslednju godinu. 
Sastavljam se. 
Dan po dan, pa bombardovanje i rušenje. Pa opet. 
Dan po dan. 
Noć po noć. 
Sastavljam se, tražim trepavice po bijelim plahtama, skupljam poispadale želje, tražim čežnju ispod jastuka. Pustim tišinu da mi svira ne bih li čula srce da kuca, ali tišini se dopada kod mene. 
Tu može da bude najtiša. 
Poput tuge. 

Tugu sam spakovala u kartonsku kutiju, i nažalost skvasila se od mojih suza pa je iscurila. 
Sad tražim novi način pakovanja, da je pošaljem što dalje od sebe, da je uvežem u mornarske čvorove i da ode. 
Kartu u jednom pravcu, molim! 

Zaćutala sam jer pokušavam da budem jaka, kao oduvijek što sam bila, ali negdje su mi oslabile konstrukcije. 
Negdje sam se usput umorila od tereta snage, i ostala bih beskrajno ovako rasklopljena i u dijelovima, da nisam svjesna prolazosti života. 
A živa sam i dalje. 
I gladna sam radosti. 

Kako se čovjek sklopi posle kompletne detonacije sistema? 
Kako se ponovo usudiš da budeš topao i živ, poput proljeća? 
Kako otopiti ovaj glečer koji mi leži na duši i ne da mi da dišem? 

Uplašim se nekad da će me nedostajanje ubiti jednog od ovih dana, i onda se još više isprsim, nek ubije. 
Nek puca pravo u grudi, tamo gdje se srce ne čuje. 
Tamo gdje najviše nedostaju. 

Ali, u redu je. 

Potrebno je vrijeme da se čovjek navikne na disanje. 
Potrebno je vrjeme za jače konstrukcije. 
Nekad je ćutanje najbolji odgovor koji možeš da daš kad te pitaju „Kako si“. Ako te pitaju. 
Zatvorim se u snove, maštam, zagrlim jastuk, hodam bosa, i ne odustajem. 
Od života, od sebe, od sreće. Ne odustajem. 
Ma koliko da mi bude trebalo da se podignem, da se sastavim, ne odustajem. 
Ali za svaki slučaj, ćutaću još malo.

Friday, May 28, 2021

Tajne su tu zato da ih neko nasluti... Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti...

 


Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si mi na rubu usana svake večeri, ako ikad pronađeš moje ime u vrisku vjetra, znaj da mi nedostaješ onako kako sam ja nedostajala tebi u pjesmama. Ti, koji si mi znao strahove, osmijehe, kožu i dlanove. Ti, koji si nekim beskrajem udaljen od mene.
Kao da si mi ikad i bio blizu. 
Kao da nisu prošle godine.
Kao da nisu prošli minuti od poslednjeg punog mjeseca i tebe, na prozoru, i mene... Na osmom spratu raja, ukradenog za krila od bespuća. 

Nemam način da ti kažem koliko si mi nedostajao u ovom vremenu ćutanja.
Nemam način da ti kažem da mi nedostaješ, kao prijatelj, kako čovjek, kao ljubav, kao dah, kao prošlost, kao san. Kao sve na svijetu. Kao svi oni koji mi bespovratno nedostaju. Nedostaje mi da mi iznenada zazvoni telefon i da s druge strane čujem tvoj glas. Da me pitaš „Kako si“... jer jedini si ti pitao svakog dana, poslednje decenije. Nismo imali tajni, a opet tako malo znam o tebi, osim beskrajne ljubavi koju si čuvao za mene, za neki drugi život, za neko drugo vrijeme u kom ne bi bili razdvojeni milionima prilika koje su se našle na putu. I danas, bez mogućnosti da ti kažem, da te zagrlim...
Nisam mislila da ćeš od svih ljudi i ti da mi nedostaješ.

Ako ikad ovo pročitaš, znaj da su mi snovi ostali neodsanjani. Da su neke slike ostale neuslikane. Da nisam zaboravila i da nikad i neću jer u danima očaja i bestraga ti si me sastavljao svojom nesebičnom ljubavlju, snovima, uspomenama. Ti, koji si bio jedna od velikih ljubavi koja nije prošla. Kao što neke ljubavi nikad ne prolaze. Posebno one koje se ćute i nose u sebi kao čežnja, kao žudnja, kao veliko slovo ljubavi, i tetovirano ime na vratu.

Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si zbog mene rušio svoje kule, i trnje na uzglavlju čuvao, ako ikad ti budem nedostajala kao što sigurno jesam, zamisli me. Nacrtaj me u mislima kao što ja tebe pamtim u snovima, i sačuvaj svaku crtu mog lica ko što ja čuvam one rijetke fotografije.
Jednom, možda mi oproste što sam bila razlog, a možda nekad ponovo budem gledala mjesec preko tvog ramena. Možda se nikad više nećemo ni sresti. Možda ostane samo ljubav. Ali i to je dovoljno, za neke noći kad usamljenost zagorči vinom, i kad neki psi zalaju pustim ulicama.
Zamisli me, izgubljenu u svijetu kao što sam se uvijek i gubila, sa tvojim imenoom pod jastukom kao kompasom. 

Ako ti nikad više glas ne čujem, imaću neke pjesme koje će ličiti na bijele grlice.

Jednom, u nekom od hiljadu nadolazećih života srešću te, kao bajku koju sam maštala. Proći će život, i neke će bijele vlasi ostati u kosi, i jendom će život da uspori. Hoće li nam biti žao što je sve prošlo bez nas? Možda hoće. Ali nikad mi neće biti žao za ljubav, jer jednom sam ti dotakla dlan, i ostavila neizbrisiv trag.
Ma gdje bili, ma koliko razloga za ćutanje bilo, svakog punog mjeseca, pomisli na mene.
Znaću.
Osjetiću.
I ćutaću te kao što se ćute velike ljubavi.