Showing posts with label Deseto nebo. Show all posts
Showing posts with label Deseto nebo. Show all posts

Friday, April 2, 2021

Što god ih manje zavolEš, manje ti njih nedostaje.

 Što god ih manje zavolEš, manje ti njih nedostaje.

Ponekad se zaboravim koliko je Balaš bio ispred svog vremena i koliko je zapravo životnih tajni utkano u njegovim stihovima. 

April je. Kažu ljudi da je na kalendaru proljeće, ali zašto onda svuda u meni samo mećava urliče? 
Kiša je. I na ulicama i na licu.

Usisala sam stan danas, pokupila sam krhotine srca, pustila vodu i padam u mrak, da prespavam. Da novi dan dočekam polupana. Ma ništa se nije desilo. Mačka nema više, neki nesavjesni vozač je prosto tako odlučio da nagazi gas, a mačak je vjerovatno pošao kući i nikad nije stigao.
Vjerjem da mi unutrašnjost duše liči na neki kvalitetni švajcarski sir. Rupičasto izdanje.

Gubici su neminovni u žvotu. Nekad to bude kao na ruletu, jedan za drugim, kao kod mene, a nekad, neki ljudi prođu tako lagodno, ne znajući za bol, zaštićeni u svom staklenom zvonu. Takvi ne umiju da prećute neke istine, da zaštite srce prijatelju od loma. Nema veze, ne krivim, ih, ne mogu znati kad nikad nisu koračali mojim trnjem. Jednom, možda, život im udari šamarčinu jaču nego što je ovaj moj niz nokauta. Jednom možda, poželjeće da razumiju da istina je nekad najbolja prećutana.

I šta sad da radim sa ovom gomilom ljubavi koja se u meni nakalemila zbog te njuškice koje nema? Kako sad da je istresem iz džepova?
Možda treba sebi da je u zenice ulijem, sebe njom da hranim. Jer jedino me taj gubitak sebe neće boljeti.
Svi ostali, svi su tu samo trenutno, jedan trenutak vječnosti.
I kad trenutak prođe, i uloga se završi, tebi ostane samo da usisaš krhotine kao ja danas.
Da otplačeš, da opsuješ, i da sledećeg dana zakoračiš opet u život.

Voljeti sebe onako kako bi volio druge. 

I tu dođe ova Balaševa s početka. Do sad je trebalo da sam se navikla na detonacije, miniranja, izgubljeno i rasuto. Trebalo bi da sam naučila živjeti u sopstvenim ruševinama i kako jedna tako mala roza njuškica može da mi uzdrma svijet. Da ni prašina ne ostane. Osjetila sam pucanje u grudima i čupanje korijenja iz stomaka. Ostala sam danas da tako raskomadana ležim i poželjela sam blaženu moć neznanja.

Oduzet mi je izbor vjerovanja, servirana mi je surova istina i oštrica nože pored nje na tanjiru.
Mogla sam da odaberem da vjerujem da je njuškcu neko uzeo i dao joj novi dom, više ljubavi nego ja, da je negdje i dalje u ovom gradu.
Mogla sam da odaberem da vjerujem u bilo šta i ne bih nikad saznala da je cijelu noć moja njuškica ležala sama na asfaltu, pregažena.
Ne bih saznala, i ne bi mi danas srce bilo minirano i ne bih opsovala cijeli svemir.

Vidiš, nikad ne možeš znati kad ti je poslednji trenutak sa nekim koga voliš.
Treba biti zaista veliki idiot pa ne iskoristiti svaki trenutak da momenti budu vrijedni pamćenja.
Jebeš stvari i materijalno smeće.
Momenti, i srca. Samo to se broji u ovom prekratkom životu.

Mirno spavaj moj njušo, u nekom mačjem raju.
Oprosti mi što te nisam bolje voljela.

Tuesday, March 23, 2021

Put u središte sebe

 


Gdje to nestanu radosti jednog života, nasukanog na ivici beznadežnih iluzja? 
Gdje to nestanu želje i osmijesi u jednom sumornom vremenu bespuća?
Gdje to nestanu snovi zaljubljenog srca koje hoda po vodi?

Zaleđena sam u vremenu i zarobljena u prostoru, okovana u izmaglici ljudi koji su osmijeh okačili ispred vrata i koriste ga samo i isključivo na fotografijama za društvene mreže.
Cijelog života se borim protiv zarobljenosti, jer moje srce je nomadsko, jer duša mi je poput papirnog zmaja rastrzana vjetrovima, željna oluja i slobode.
Cijelog života se borim protiv osrednjosti, protiv zatvorenih srca, onih koji su me osuđivali i nedugo zatim tapšali po ramenu, i pozivali u svoje društvo zatvorenih pjesnika.

Cijeli život sam tražila puteve za otići a svi su me vodili nazad.

Naučila sam da se u životu situacije ponavljaju kad smo previše dušom vezani za neuspjehe, za neostvarenje. Ponavljaju se onako neprijatne, sa iskeženim zubima, spremne da opet rastrgaju srce i dušu, da raskrvare rane koje nisu još ni zarasle.
Nisi naučio prvi put?
Nema veze, hajde da utvrdimo lekcije, hajde da rasiječemo srce na istim mjestima, da duboko zarežemo. 

Naučila sam i da pustim. Da prigrlim sadašnji trenutak, i odlučim o sledećem.
Ja sama, bez uticaja, bez podsticaja, bez predumišljaja.

Cijeli sam život tražila put odavde, a uvijek sam nalazila put za nazad.
Vrijeme je da izujem patike, objesim kompas o klin, i kažem da je u redu.
Vrijeme je da prihvatim svoju ranjivost, i da sagledam puteve iz nekog drugog ugla. Da srce rastrgnuto sašijem još jednom, i kažem da je u redu.
Vrijeme je da stanem bosa na zemlju, i prigrlim grane moje trošne, stablo moje bez korijena.
Da pomislim da je u redu što sam sidro bacila u prašinu, da predahnem. Da zavolim sebe ovakvu, na trnje nasukanu, da prestanem da tražim put iz lavirinta koji sam sama stvorila.

Pronašla sam neke ljude koji mi na krila lijepe pero po pero i duvaju u njih da poletim, da ponovo stvorim svoj let, jer možda put za odavde nije pravo.
Možda je uvis. 

Možda je nebo nova zemlja kojom treba hodati.

Pronašla sam neke zaboravljene snove i ambicije, i još uvijek tragam za oazom u kojoj ću završiti knjigu o jednoj ljubavi, i o jednom životu nasukanom na obične obale.
Zarobljena sam ovde, gdje šume ćute i gdje možeš biti sa sobom najdivnije srećan.
Možda je to ono što mi je bilo potrebno, bezdušni ljudi ali šume sa rukama koje grle.
I kad nalijepim sva pera na svoja šukata krila tada ću konačno pronaći put. 

Ne za nazad, ne za naprijed.
Put do sebe.
Jer to je i najskriveniji put koji često promašimo.

Sunday, March 7, 2021

Kako se život vraća na fabrička podešavanja?



Kako se očisti život od sranja?
Da, znam, ne bi trebalo tako da se izražavam na početku, ali stvarno sam se to danas zapitala. Čitam knjigu koja mi izaziva gomilu pitanja u glavi, i već danima se pitam da li zaista smijm da se usudim i da rizikujem nešto u životu, ili će me strahovi i zapitkivanje mučiti cijelog života.

Oduvijek sam se plašila rizika, i promjena, i nekih značajnih odluka. Oduvijek sam vjerovala da rizik nosi upravo to - rizik koji se u mojoj glavi uvijek prevodio kao gubitak. Svi ti strahovi od neuspjeha, sva ta gomila virtuelnih postojanja, i što je najgore - crna rupa u mojoj glavi u koju sam zalutala, doveli su me ovih dana na rub čekanja.
Na osluškivanje.
Zatvorila sam poglavlje. Kraj. Tačka. 

Postoje boli koje će uvijek da bole i nedostajanja koja će to uvijek biti.
Došlo je vrijeme da prezdravim tugu, da očistim život od sranja, od polovnih veza, od površnih poznanstava i virtuelnih ljudi koje niti poznajem, niti mi znače, niti smo kad poslali stiker za dobro jutro.
Jel to neka vrsta čišćenja - brisanje 700+ ljudi sa liste "prijatelja" bez griže savjesti? 

Usudila sam se da ugazim u posao koji sam, pored pisanja, oduvijek voljela i maštala ali sam se plašila istog.
Usudila sam se ovih dana da uradim sve od čega sam tako uporno okretala glavu.
Usudila sam se da drhtavim glasom kažem "Hoću i želim", jer sa mjesta na kom sam se zatekla samo u jednom pravcu mogu da pođem.
U crnoj rupi samo dno postoji, mračno i blatnjavo. Tuge su me okovale, nedostajanje me pregazilo, i srcemi je možda id alje kao napukla lubenica, ali kuca, otima se. I dalje sam živa, ma koliko odbijala da priznam i ma koliko da sam željela da zaspim i utonem u mir. 

Živa sam, i nemam izbora osim da svoje strahove izbacim napolje. 

Kako se renoviraju snovi?
Imaju li neke posebne boje za to ili su trepavice dovoljne?

Takva sam, PREviše za sve, i ne umijem da hodam po zlatnoj žici sredine. Možda zapravo nikad nisam ni željela to. U jedno sam sigurna - usudila sam se da rizikujem, i da pokušam, pa ako padnem negdje usput i odlučim da odustanem, nek me neko podjseti da sam jednom rekla da svaki rizik nosi dozu uspjeha i da ne postoji nešto tako glupo kao odustajanje. 

Mogu li da pritisnem Play na daljinskom života sada?
Mogu li da nastavim da budem onaj osmijeh koji je nekad davno plenio ulicom i nosio sve boje proljeća u kosi?
Mogu li sada da ugasim mrak, bar jednu zvijezdu da zagrlim? 

PREviše je bilo nedostajanja... 

Sunday, February 28, 2021

Kakvog je ukusa Čekanje?


Gdje su mi nestale riječi? Ne znam. Primjetila sam da sve manje vremena provodim među zvijezdama, a sve više u sopstvenoj glavi, kreirajući sopstvena sazvežđa, maštajući neke snove i čekajući. 
Čekam da prođe ovo ludilo u koje smo kolektivno zalutali.
Čekam da mi neko kaže da je Balašević živ, da su se samo šalili.
Čekam da se praznina u grudima popuni.
Čekam da mi srce neko novo naraste.
Čekam da se otvore granice.
Čekam da jednom opet udahnem, a da ne boli.
Čekam da spakujem kofer i odem, ne znam gdje ću, kuda će putevi da me odvedu, ali da odem.
Čekam... Da opet oživim.

Nemoj me pogrešno shvatiti. Radujem se. Fotkam se ponekad. Spašavam mačka sa tavana. Šetam. Otkrivam neke nove mogućnosti, poslove, učim, kreiram se, maštam život. Nije da sam nesrećna. Negdje sam između radosti i ravnodušnosti.
Negdje sam zaledila svoje sopstvo u onom što je bilo prije svih smrti i ludila koje se desilo.
Sačuvala sam te svoje osmijehe i sad samo čekam da neko klikne ono Play, jer imam osjećaj da već dugo sve stoji na pauzi, zamrznuto u vremenu.

Imam osjećaj da je nekako sve postalo nijemi film. Tužno vrijeme zaista.

Eto zato sam zaćutala. Zato sam oči sklopila. Zaronila sam u dubine i slušam mir.
Ne znam ni sama kako se to život nastavi kad u tebi zaspu laste i proljeće ostane zarobljeno a milion mi se japanskih trešnji razgrana u duši ali behar još vjetrovi promjena ne nose.
Ne znam kako se to nastavi sa životom kad se nađeš privezan za stub svakodnevnice. Jer našla sam se stopalima okovana u mjestu, ja koja korijenje nemam, ja koja s vjetrovima razgovara. 

Sputana. Eto to sam. 

Poezija je u meni zaspala, okovana korozijom. Sve u meni spava i ponekad mislim da sam ona Uspavana iz bajke, i čekam da se probudim. 

Čekam...

Sunday, February 14, 2021

Ponekad je najveća pobjeda odabrati mir

Ako te nekad život napadne kao dosadna, gladna zver da li ćeš imati snage da se boriš sa njim, da grizeš zubima, da kidaš noktima, dušu da sačuvaš?
Probala sam.
Nikad nisam morala da se branim od nepoznatih zvijeri, uvijek su poznanici jurišali na mene. Uvijek su to bile dobro znane oči, i dobro znani zubi. I uvijek su ujedali na isto mjesto. I nisam umjela da se odbranim. Nisam umjela da izvučem nokte, puštala sam da mi prave putokaze, da mi dušu amputiraju, puštala sam mnogo šta, a najbolje sam umjela da bježim. Najbolje sam umjela da se sklonim od svih, da okrenem leđa, nazdravim životu, isplačem se i nekako, vrijeme bi me uvijek vratilo nazad, da vodim nikad završeni rat.
Jedan general manje, zar je važno?
Rat je rat. 

Ima ljudi koji nikad neće umjeti da shvate veličinu ljubavi, niti će umjeti da prihvate život ni ulogu koja im je dodijeljena. Čak ni onu najvažniju - biti svoj.
Ima ljudi koji će uvijek robovati tuđim mišljenjem, koji nikad neće prihvatiti tuđi savjet, koji nikad neće umjeti biti roditelji i ima onih, najtužnijih, koji nikad neće znati šta je ljubav.
Kako ratovati protiv takvih? Protiv onih koji te nikad ne ujedaju zubima već riječima? Kako sklopiti mir kad ti na ljubav odgovaraju kamenom? Kako i dalje ostati na ratištu kad si umoran od rata i samo želiš da odeš sa bojnog polja, da zaboraviš suze, da zaboraviš generale, da sve pošalješ dovraga i da odeš? U miru. 

Ima ljudi kojima ratovanja nikad nije dovoljnno. Onih koji cijeli život samo za to znaju, i na tihe načine ti srce kidaju.
Zalud je nekim ljudima ljubav davati i mirno ih voljeti.
Zalud je nekim ljudima život poklanjati.
Neki ljudi nikad za Hvala nisu čuli.
Neki ljudi nikad mir nisu saznali. Ni onaj u sebi ni oko sebe. 

Sa takvog mjesta treba otići. I nikad ne pogledati nazad. 

Uloge koje nam život dodijeli ponekad znaju biti surove, ponekad znaju biti lagodne, ali najvažnija uloga je ona koju sami odaberemo odigrati. Ona u kojoj smo odani svom srcu.
Ali ono što sigurno znam to je da život nije ratište. Da život nije borba.
Da sve što boli nije ljubav, i da život ne znači ožiljke i bježanje.
Biti živ i biti srećan i nije toliko teško.

S godinama sve više razumijem koliko je malo potrebno za radost.
Koliko je ljudskosti potrebno za mir. 

Položila sam oružje večeras. Predala sam sve ratove.
Biram mir, po cijenu svega. Mir u sebi. 

Saturday, February 6, 2021

Kad jednom krenem putem kojim svi idu


Umrla je Selma, zauvijek opjevana u vječnoj ljubavnoj od Bijelog Dugmeta. Umrla je i ne dotakavši ovaj svijet a tako je mnogo traga ostavila. Na meni jeste sigurno. 

Gdje se to izmakne život, u kasnim godinama, kad sve prođe pored nas? Već odavno pokušavam da u svoje džepove natrpam što više sjećanja i uspomena na ljude, na mjesta, na srca. Iako je ovo moje prazno.
Ne pišem već neko vrijeme.
Nemam šta da kažem? Imam, i te kako imam, ali morala sam da se uhvatim u koštac sa nekim zaostalim bitkama.
Jesam li pobijedila? Želim vjerovati da jesam. 

Jer šta bi se desilo ako bih gubila bitke? Da li bih znala da živim ovu umjetnost? Da li bih znala da volim, izgubljena u morima i kartama svijeta? 
Vidiš, desilo se da sam morala da podignem bedeme. Morala sam da se zaštitim. Da ove polupane komade sebe sačuvam za neka vremena koja će doći, za radosti u koje vjerujem. Morala sam da zatvorim kapije, da sebe stavim pred sopostveni tribunal i zabranim si ponovo na minsko polje. Jer neki ljudi ne umiju da te vole. Jer neki ljudi samo umiju da te raznose, da te blatom okupaju, da te zubima grizu. Jer neki ljudi nisu sposobni za sreću. Od takvih ljudi se trebam zaštiti.

Morala sam kamen u grudi da posadim i da pustim da mi venama opet poteče legura u kojoj sam se prekalila.
Morala sam trpavice da ojačam da suze zaustavim.
Morala sam da udahnem da bih umjela ponovo da se smijem.
Toliko toga je trebalo da uradim, i evo me, na kraju tog ratovanja, kad ponovo dišem bez prekida, kažu mi - umrla je Selma, koja je tiho živjela a opet odzvanjala u srcima. 

To me podsjetilo. Jednom ću i ja u nebeske praznine otići i šta želim sa sobom ponijeti? 
Samo uspomene na ljubav. Na smijeh. Na radosti.
I tako, držeći sebe za ruku, mireći se sa ranama iz još jednog pokolja snova, liječila sam dušu od neljubavi, od nevoljenja i nepitanja. Shvatila sam da sam odavno na ovom svijetu sve patnje sama preležala, i da je snaga čovjeka baš u tome - ustati i zakoračiti dalje. A to sam uvijek umjela. 

Znaš, ove odbrane su me pokosile. Oduzele su mi tako mnogo, i jako je bilo teško zatvoriti se i udaljiti se srcem od onih koji ti srce nikad nisu pokonili. A ti ih volio. Svojim ih zvao. Teško je nacrtati granicu i reći da je dosta, sebe radi, svog srca radi. Ali obećala sam sebi više života i manje preživljavanja. Obećala sam Tati da ću biti u redu. I hoću. 
I biću. 

A Selma, putuj Selma, i molim te ne naginji se kroz prozor.

Sunday, January 10, 2021

Kad sam sebi fališ najviše, moraš potražiti nove svijetove

 



Život je pozorište. I nije važno koja predstava se odigrava, tvoja je glavna uloga. Ali šta kad se predstava završi i treba otpočeti neku novu? Biti neko drugačiji, bolji? Da li umiješ izaći iz prethodne uloge, da li si nešto naučio iz prethodne?

Bila sam sve.

Ćerka.
Sestra.
Drugarica.
Žena.
Ljubavnica.
Borac.
Heroj.
Gubitnik.
Sudija.
Dželat.
Advokat.
Žrtva.
Tetka.
Pobjednik.

Bila sam sve ono što su očekivali da budem, ili sam se bar svojski trudila. Neke uloge sam savršeno odigrala, neke su se nakalemile na mene da sam izgubila sopstveni identitet. Toliko sam željela biti najbolja, jer se to i očekivalo od mene, da sam jednog dana u ogledalu ugledala prazninu.

Uplašila sam se svog neodraza, i uplašila sam se onoga što sam postala. Jer izgubila sam sebe pokušavajući biti sve za svakog.

Od tada se uporno tražim.

Djeliće pronalazim u mračnim uglovima ulica kojima niko ne prolazi. Komade pronalazim po morima, rasute i raznesene vjetrovima postojanja. Neke sam fragmente pronašla ovde, na zgarištu, ispod okamenjenih suza davno isplakanih. 

Još si falim.

Kožu sam često širila, prekrajala, nekad za broj, nekad za dva, da stane sve od svakog. Da mogu. Da budem heroj kad je trebalo. Kamen i stjena. Da budem stub oslonac.
Jednostavno da budem.
Ja sam svoje srce otvoreno davala, a drugi su ga trnjem hranili, i žilete mu mjesto poljubaca podvalili. Ja sam suze brisala njihove, i štap za hodanje bila, a drugi nisu ni pitali „Kako si?“.

Kože je nestalo. Ispod nje ni gram mastila ne može da stane više. Osmijeh je ostao ugraviran kao jedino iskonsko sredstvo istine. Srce, i ono što je ostalo od njegovih poderotina, i dalje kuca van grudi. Na otvorenom. 

Jednom od tih dana sam rekla da je dosta.

Umorila sam se od pozorišta za druge, od uloga koje su drugi birali za mene. Ja sam svoje odglumila. Umorila sam se od života po tuđim mjerilima, i biti sve svima koji su me razgrabili i nikad mi mene nisu vratili. 

Ne očekujem više nikakve uzvratne poklone, i kontra pitanja. Ne očekujem više ni rame za plakanje, ni ruku za držanje, a ni nogu za podmetanje. Želim biti sretna, želim biti svoja jedina uloga, ono što najbolje znam biti.
Želim biti Ja!
Želim konačno potražiti sve nedostajuće dijelove i sklopiti sebe u ono što znam da jesam. 

Sreća! 
Radost!
Ljubav! 

To su jedine tri uloge koje želim, ne glumiti, već živjeti. A svi koji to ne umiju, nije im više mjesto u mojoj predstavi. Ja kože više nemam da je došivam.

Sunday, December 27, 2020

Pošalji mi razglednicu za kraj, jer ova godina je bila...


Čekaj, jel opet došlo ono vrijeme kad treba da podvlačim linije, pišem planere, donosim odluke, želje, maštam na veliko i mrzim na malo? 

Jel opet došao kraj godine, decenije, jer pouzdano znam da je došao kraj mnogim životima?
Nikad ne ravnam račune sa godinama, odnedavno ni sa ljudima.
Samo sa sobom trebam biti u miru. 

Godina je prošla a da nisam ni primjetila. Očešala se o moje srce i ostavila me zatvorenijom nego ikad što sam bila. Skupila sam snove, želje, nadanja, poraze i sve ih spakovala u kutiju poput one Pandorine i zaključala srce u nju. Koji će mi... 
Godina je prošla i ove zadnje "proklete" nedelje, uz muziku sa kojom sam odrastala, pijem bijelo vino i ostavljam trag za sobom.
Trag želja koje se nisu ostvarile.
Trag snova koji se nisu odsanjali.
Trag zemlje za blatnjavim cipelama.
Trag krvi za srcem raskomadanim.

Nisam razočarana. Neću da psujem godinu, koronu, vladu, sistem, ljude, niti ću da zavijam na mjesec. Ova je godina bila jebeno užasna (da oprostite na rečniku) ali neću mrziti njenu užasnost. Mogla bih, ali već na samom početku mi je opalila šamar i naučila me da svakom svoje stigne na naplatu. I da je to najvažnije. Sa sobom biti u miru. 

U ovoj sam godini sahranila Tatu, i Prvu Najveću Ljubav (a vjerovatno i jedinu takve vrste). Sahranila sam komade sebe sa njima, i dok čekam da iz njih iznikne neko novo srce učim da koračam na dvije noge, da se ne saplićem o svoja obećanja i da ponovo naučim da volim. Sebe, pa onda možda nekad nekog drugog. Nekog ko će znati koje pjesme treba da preskoči i da bijelo vino umiruje moje demone duše.
Jednom, bluz neće biti jedino bjekstvo koje znam.

U ovoj sam godini rasporila grudi i u krvotoku pronašla snagu zvijeri koja može da izdrži život u kandžama. Dala sam neka obećanja prošlog decembra sebi, i ne znam koliko sam ih ispunila. Poljubila sam obalu Barselone. Bila sam izolovana od svijeta i nasukana na sopstvene hridi. Zavijala sam na mjesec (bukvalno), izdala sam četvrtu knjigu poezije (kako to zvuči veliko), bježala sam od nesreće koja se zakačila za mene kao čičak, i utapala se u vinu. Jesam li mogla postati zavisna od alkohola? Nisam. Ali htjela sam. Jer kad ti se sruši svijet i srce se slomi u tim ruševinama, i pobjegneš od samog slomljenog sebe, nema mnogo mjesta u kojima se možeš pronaći. Sad možda najbolje razumijem Tatu. 

Kako da opišem ovu godinu, kad sam se zatvorila u svoje snove? Kako da opišem taj osjećaj nemanja i tuge kad sam došla kući i sjetila se svega što se desilo? Kako da pišem o besanim noćima koje su me proganjale, a samo sam htjela plakati. Svakog dana ove godine. Plakati da ne prestanem. Ali obećala sam da ću biti živa, i da ću biti u redu. Obećala sam Tati kad sam ga zadnji put poljubila da ću biti u redu. I biću, samo što nisam, svaki čas.

Još uvijek nisam ispričala nikom svu tugu, nisam se ni isplakala ove godine, nisam plesala, nisam se zaljubila. Toliko toga nisam ove godine, ali neke stvari ipak jesam.
Jesam i dalje budalasto zaljubljena u ljubav. 
Jesam i dalje onakva kakve se plaše mnogi oko mene.
Jesam i dalje čovjek od riječi.
I dalje se plaše mojih knjiga, mojih snova, mojih tvrdoglavih zahtjeva da budem ono što jesam. 
Jesam i dalje živa, uprkos svima koji su ove godine poklekli. 
Jesam i dalje neopozivo i beskrajno svoja. 
I nije mi žao. 

Mnogo sam vremena potrošila na istraživanje svojih dubina. Mnogo sam tragala za sobom ove godine, bježala sam i u šume, i u planine, i u divljini zov sopstvenih odjeka tražila. Oprostila sam, svima, sve. Jesam. Sebi ponajviše sam morala da ustupim taj blagoslov. 

Postoje još mnoge tuge koje mi poljuljaju dan. Postoje još mnoge neispravljene krive Drine, ali već neko vrijeme se i ne trudim da ih ispravim. Trudim se da koračam obalom, da brinem o sebi, i da održim ovo srce u životu makar i na apartima. Jer bitno mi je. Bitno mi je da dišem opet punim plućima, da se radujem jutru i životu i možda mi je ova godina postavila nogu, ali nije me slomila. 

Obećaj sebi da ćeš biti jači od godine.
Da nećeš dozvoliti da maštaš sa filterima, već onako stvarno, istinski.
Da te neće zavesti fotografije savršenstva i da ćeš mnogo manje život gledati kroz objektiv a mnogo više živjeti stvarnost. 
Obećaj da nećeš odustati od ljubavi ma koliko ti ta ideja zvučala smiješno, jer život bez ljubavi i nije neki život. I kad kažem Ljubav, mislim i na onu najvažniju - Ljubav Prema Sebi. 
Obećaj sebi da nećeš da čuvaš ništa za specijalnu priliku. Ni čaše, ni kristale, ni cipele, ni srce. Toliko puta sam to napisala, svaki dan je specijalan. Iskoristi sve što imaš danas, i ne troši se na stvari. Vjeruj mi, stvari ne znače baš ništa ako nemaš s kim, ako ne znaš kako, i ako ne osjećaš. 

To, u grudima, to je sve što ti je potrebno. 

Ne znam šta nam je kalendar spremio u novoj deceniji, ali iskreno, i ne želim da zavisim od kalendara i broja godine. Želim da zima prođe, ona u srcima prije svih drugih. Želim da opet odem u visine Durmitora, i možda da opet zaplovim. Želim da ove godine konačno kročim na tlo Škotske.
Ali možda najvažnije od svega, želim da ozdravim od tuge koju je ova godina donijela sa sobom. 

Spustiću glavu i zapaliti svijeću za sve one koji su ove godine izgubili svoje voljene. 
Oćutaću tugu, i obećati da ću biti u redu. 
Jer svaki dan je vrijedan bar jednog osmijeha,. 
Možda imate i vi nekog ko je pretplaćen na stranputice i uskisao kao vino, ali volite sebe prije takvih. 

Bacam kalendar. 
Nije mi potreban.
Sve bitne datume čuvam u srcu. 
Ove smo godine svi bili primorani na život koji nismo birali. Ali smo izdržali. 

I sve ćemo. I bićemo u redu. 

Tuesday, December 1, 2020

Gdje su se tvoja koplja lomila ovih dana?

Šta radiš kad se umoriš od svakodnevnice, od ustajanja, od polupraznog kreveta, od kafe za jedno, od tišine? Šta radiš kad se umoriš od brige za nekog ko to ne vidi, ko to ne priznaje? Kako da nekom objasniš da radiš sve, bukvalno sve za njegovo dobro? Prestaneš li kad vidiš da je uzalud? Uzmeš li slobodan dan od života? 

Jedan takav dan mi treba. Slobodan

Jedan dan da ne razmišljam o svijetu, o ograničenju, o smijehu na rate, o suzama na odloženo. Jedan dan za nebrigu o ničemu. Jedan dan za dušu da se oporavi od kolektivne depresije u koju su svi kao po naredbi zalutali. Jedan dan samo za ljubav. Prema sebi. 

Šta radiš kad u tebi zavrišti svijet zatvoren u kavez obaveze i kad u tebi podivlja svijest, želja da okreneš leđa svemu i svima, opsuješ svijet i odeš za svojim željama? Ugrizeš li se za jezik? Zariješ li zube u krv, pomisliš li proći će? Gdje odeš da se isplačeš? Kome ispričaš sve što te umorilo, i sve što te pobijedilo ovih dana? 

Ponekad imam osjećaj da su se sve bitke svijeta urotile da se vode pred mojim vratima. Otkad sam bila dijete uvijek sam neke bitke vodila.
Protiv roditeljskih svađa.
Protiv čitanja na slogove.
Protiv matematike.
Protiv pravila.
Protiv ukroćenih snova.
Protiv običnog života u provinciji.
Protiv čaršijskih priča.
Protiv tabua. 
Protiv depresije. 
Protiv male plate. 
Protiv sreće na rate. 
Protiv laži koje su mi servirali. 
Protiv kilograma. 
Protiv stereotipa.
Protiv običnosti.
Protiv bolesti. 
Protiv smrti. 

Evo i danas, kad sam mislila da su te bitke iza mene i da ću konačno moći da predahnem, pa makar i u restrikciji, moram da vodim bitku protiv tvrodglavosti ljudi koje volim. Zatičem sebe kako ustajem umorna iz kreveta, i kako se ne radujem danu jer - moram da brinem. Moram da objašnjavam. Da crtam. Da živim život koji nije po mom. I zatičem se kako sam umorna i nemam snage da se makar malo obradujem, da se makar malo smejem. 

Zatičem se kako razmišljam opet o čaši vina, o bluzu, o mraku, o samici koju sam ostavila iza sebe. Mislila sam da nikad neću razumjeti ljude koji pobjegnu u neku drugu stvarnost, u izmišljene boje, ali i sama sam bježala u nerealnosti, samo da se sakrijem od onoga što jeste. Od sebe. I opet razmišljam o tome. 

Jer sam jebeno umorna od borbe. 

Iskreno, plašim se da će me neko pitati kako sam i da će iz mene provaliti brana koju ćutim. Jer umorna sam. Od drame, od brige, od tuge, od nedostajanja, od svih gore pomenutih borbi. Od datuma sam umorna, koji me podsjećaju na završnice borbi, na godišnjice ratova, žrtvi, osakaćenosti, na izgubljeno. Huh, umorna sam. 

Kako se ti odmoriš od života? 

Kako da kažem da mi je dosta svega, kad nije. Nije mi dosta života, ni radosti, ni ljubavi, ni putovanja. Nije mi dosta ljepote, i sunca, i mora, koktela i bluza. Nije mi dosta ni prijatelja koje tako dugo nisam vidjela. Ni osmijeha. Nije mi dosta života, ali bi mi prijao jedan predah. Uzdah. 

Napukla su mi leđa od svih kopalja koja su se lomila na tim bedemima. Izgleda da nisam od kamena isklesana. 

Friday, October 30, 2020

Kuda odlaze tihi dani jesenji oktobarskim mastilom ispisani


U meni su se nastanili mrtvi pjesnici i naprsli kompozitori soneta i kojekakvh marševa. Nije da nisu imali gdje korijenje pustiti, u meni je toliko praznine da bi i cijela oluja mogla stati i divljati svake večeri prije snova. U meni su se sakrile laste i zaspale su podvijenih repova i zatihle pjesme. Možda po prvi put u životu nisu sačekale proljeće u meni prije snova.

Oćutim neke urlike. U ovoj noći punog mjeseca tri svijeće gore u mom uzglavlju. Palim ih često u večeri, kao simbol nezaborava, vječite ljubavi i neizrecive tuge. Palim ih kao posjetnik sebi na oproštaj. Na život. Jer još nisam odustala. Još se nisam predala.

Negdje sam usput prestala da pišem stihove, da krojim pjesme i kreiram korice knjiga. Potrošila sam se negdje, ugaslo je sunce i ostale su u meni želje za mirom, za tišinom, za bluzom i bijelim vinom da napijem tugu. Ljubav za knjigama me nije nikad ni prošla. Ona je trajno usađena u meni i sigurno je jedna od rijetkih ljubavi koje mi je Tata otkrio. Ali pjesme su utihle kao i laste. Jednom, opet, kad u meni zaiskri proljeće, opet ću pisati i voljeti i sanjati u boji.

Za sada dišem. Pronašla sam jedino osmijeh u boji ove jeseni, dok koračam šumama u kojima krijem uzdahe, da me niko ne čuje. Za sada je dovoljno to što jutro dočekam sanjiva, i što na lišću jesenjem pišem neke tajne poruke i pustim ih po vjetru da prenesu snove. Možda neki od njih zaluta do neslućenih visina, možda ti prošaputa neku uspavanku. Možda ti ispriča priču o jednom uspavanom pjesniku koji čeka neku novu zoru, neki ljepši dan, neki novi početak. Nešto...

Opraštam se sa Oktobrom, na Sve Svete koji mi se svake godine privuku neopaženo i donesu mi mirise nostalgije. Srce preskoči, zapinje, i još uvijek otplačem posjete groblju. Ne nosim nevene, ni ruže. Samo istresem srce poput džepova i oćutim. Ponekad se tuge najljepše oćute. Usidrena sam barka što čeka neki novi let, novu oluju. Ne smetaju mi bore, ni celulit, ni sanjalački pogled. Nedostaje mi crveni karmin, ali nema veze, srce kuca crvenom krvi pa je u redu. I srećna sam na neki tihi način. Naučila sam da se smijem, da dišem, da živim sa vjetrovima u grudima i sa nemanjima. Obično ta nemanja popunim uspomenama, i sjećanjima i kažem da sam ipak bila srećna. I nasmijem se. Zapalim svijeće i šapnem svakoj po nešto.

Volim te.
Nedostaješ mi.
Hvala ti.

Dovoljno je, zar ne?

Monday, October 19, 2020

Treba mi putokaz, il možda dva...

 

Ne znam na šta sam nagazila ovih dana. Kao da su se sve uspavane zvijzde sručile u moje grlo i ne daju mi da dišem, da gledam, da osjećam. Ne daju mi da mislim. Ne daju mi da vjerujem. A moram. Moram sebi da podvalim neku radost jer ako ova godina od mene odlomi još jedno parče, plašim se da neću biti ista, da neću biti ja. 

Možda je samo usamljenost svila gnijezdo u srcu. 

Jer mi, oni što vole bajkovito, i vjeruju u sanje i inje, što još uvijek pamtimo kako je Ljubav izgledala, mi što ne pristajemo na manje, na moranje, na podvale i lažne istine, mi smo uplašeni cijelim položajem planeta u odnosu na ljudska srca.
Mi smo usamljeni u ovom kosmosu maskiranih osmijeha i izvještačenih tuga sa lažnim trepavicama, usnama, pogledima, lažnim rukovanjima i zagrljajima. 

Ja se ne snalazim dobro u ovim izvrnutim uzorima, mnogobrojnim influenserima, i nabildovanim ličnostima bez karaktera. Ne snalazim se u cijelim konturisanim licima, mejkapovima, puderima, bijelim zubima i crnim srcima. Ne ide mi. Treba mi putokaz ka nekim mekanim rukama, običnim zagrljajima kojim nije mjesto na fotografijama, treba mi pasoš koji će da važi, otporan na viruse, treba mi vrisak, debeo i sočan. Trebam si ja. 

Izgubim se iz virtuelnog svijeta i zalutam u carstvo knjiga, bajki, vitezova, zmajeva, heroja, morskih vještica i sirotih djevojaka. Izgubim se u beskraju knjiga i svega sam se odrekla ove godine. Novih patika, putovanja, susreta, razglednica, geografskih karata. Svega osim knjiga. To je još jedino što imam na kraju ovih lutanja i na kraju sumiranja svih gubitaka ove godine. 

Možda sam samo melanholična, možda me ova stagnacija života ulovila u mrežu, možda sam samo negdje zapela. Koliko je prošlo otkako nisam voljela? Ne znam. Predugo sigurno. Jer, u ovom naopakom svjetu koji je otišao bestraga ne želim voljeti Instagram profile već stvarne ljude. Ne želim slati dm-ove i crtati smajlije, i lajkati one što još uvijek pišu "bijo radijo" i nisu pročitali "Orlovi rano lete" i ne znaju gdje sanja Tom Sojer. Ne mogu. 

Ne snalazim se se baš najbolje u tim i takvim životima, i možda sam zato ostala usamljena. Možda zato danas nemam kome ispričati uzdah. Možda zato sam zaglavila u knjigama i umjesto kupovine poslednjeg krika Insta mode ja biram serijal Hari Potera, i maštam.
Da jednom će postojati neko ko razumije ćutanje. Jednom...

Tuesday, October 13, 2020

Otkrit ću ti tajnu šta se klanja kad se ljudi umore od bježanja

 


Ponekad se pitam, Ljubavi, hoćeš li umjeti ponovo, jednom, pronaći put do mene dok se krijem u ovom predgrađu izgubljenih snova i prokockanih šansi, ispijam ko zna koju šolju čaja od sleza, i tražim pobjegle zvijezde sa okrilja.
Ponekad, osjećam se kao da mi je cijeli nervni sistem nakaradno iščupan iz tiela, kao da ni iznutrice nemam.
Samo srce.
Kuca.
Lupa.
Udara.
Struji krv kroz njega, istače kroz mnogobrojne naprsline i rupe, i poneka kost zazvecka umjesto odjeka.
Ponekad tako, osjećam se kao da mi nedostaješ, Ljubavi, kao da je prošao cijeli vijek otkako nisam nekog voljela, osim sebe i Tate, i...
Ne mogu ponovo ići tom ulicom, ne muči me sjećanjem.
Prva ljubav je prva, i poslednja te vrste.
Takva se više ponoviti neće.

Ali nisam na to mislila, Ljubavi.
Mislila sam na one sirove emocije kad nekog voliš, zbog onog što jeste, zbog onog ko jeste.
Zbog svega što nije.
Onaj osjećaj koji se genetski prenosio generacijama žena prije mene koje su mi bile majke, i koje su me ljubavlju zadojile, od gorštaka do vještica i ratnica preko čarobnica i posrnulih princeza.
Ponekad, tako, vlažnim decembrom, srce mi zastane na neki sat, u nekom danu.
Baš onda kad je jedno, mnogo manje od mog prestalo da kuca.
Čekaj, Ljubavi, nisam ni tom alejom htjela ići.
Nisam o tome htjela da pričam iako sam ostala neispričana i zamrznuta u vremenu o toj emociji.
To nije priča za ovako kasni sat. 

Dok pišem, Ljubavi, kiša neprestana pada nad gradom u kom se krijem poput izbjeglice.
Izbjegla sam, jesam, toliko puta.
Izbjegla od snova, od rastrzanih želja.
Nisam umjela voljeti, znam.
Ni sebe, ni druge.
Ponajmanje one koje je trebalo.
Svoju sam ljubav trošila na muškarce koji su bili nepotpuni kao i ja sama, polupani prošlošću kao i moj lik u ogledalu što je bio, i svi su bili polovični, pravli su zakrpe od moje ljubavi da bi tako uštirkani mogli voljeti nekog sirovo kao ja što sam njih voljela.
A ja sam se krpila lažima koje su ostajale iza koraka u snijegu, pisala sam pjesme, i maštala velike snove.
Znaš, Ljubavi, poslednj put kad su mi lažima prerezali vene, smijala sam se svom liku u ogledalu.
Ličila sam na iskasapljenu bajku, sa tragovima krvi oko noktiju.
Bila sam horor priča sopstvenog nemira.
Ali prošlo je od tada...
Predugo je prošlo, Ljubavi. 

Ponekad, osjećam na leđima, između pleksusa, bol od nepostojećih krila, surovo istrgnutih u nekom od letova do zvijezda.
Skrhana od sunovrata, nisam više pustila perju da korijenje zarije u moje kosti, nisam više letjela, Ljubavi.
Pronašla sam hiljadu načina da prevarim tijelo, da ono što je ostalo od mojih iznurenih ćelija otupi, i izmislila sam motivacijski zid u ovoj ruševini u kojoj se krijem.
Zid koji upija moje nijeme vriskove, užase mojih neispričanih snova, i blijede poglede u kojima odlutam tražeći komade koji su se okrunili od mene.
Ponekad, tako, sva samoća mi se objesi o vrat kao kamen koji me vuče da skočim u dno bunara.
Ponekad se uplašim, Ljubavi, da će kamen prevagnuti, da ću pasti.
Ponekad, plašim se da neću umjeti da balansiram na toj ivici na kojoj plešem sama stoljećima, poput antičke ratnice koja je stala na vrh svog koplja. 

Krijem se još uvijek u ovom uplašenom gradu, Ljubavi, i ne umijem da odem.
Najveći strah mog djetinjstva stoji ispred mene i vrišti mi u lice svakog dana kad otvorim oči.
Mehanički ustanem, i trepnem koji put da razmaknem maglu sa trepavica, i shvatim da je to još jedan dan, Ljubavi, u kojem te neću sresti.
I šta mi ostaje?
Naspem još jednu šolju čaja od sleza, i udahnem.
Ponekad me tijelo zaboli, fizički, jer unutra mene više nema šta da boli.
Samo je školjka ostala.
Bisere su razgrabili.
Samo još zid imam.
I na njemu je uvijek isti odgovor – I ovo će proći.
Ljubavi, sve nek prođe, samo me ti nemoj proći.

Friday, October 9, 2020

Lako je predati se, i odustati. Treba skočiti u život i vjerovati da nećeš pasti

 

Photo by @daisaku.s

Ušuškana sam u svoj oblak od kreveta, i već danima ne idem nigdje. Ne, nije od straha od korone, ne plašim se za sebe; proživjela sam deset života za ovih mojih trideset i nešto, i ne plašim se smrti. Ne plašim se ni života, što je mnogo teže. Tu sam, u svojim nebeskim kočijama, lijepim motivacione poruke po zidovima sobe, čitam, i radim na sebi. Učim da budem svoja, otkrivam dijelove sebe koje nisam znala da imam, slušam bluz, i mada sam nedavno počela da gledam Star wars, ne očajavam. Znam da će se u nekom momentu život nastaviti baš kao i uvijek što jeste.

Jer život je... 

Ah, šta bih ja mogla da ti kažem o tome. Ja sam cijeli život bila buntovnik koji je želio da misli svojim srcem, i da osjeća glavom. Da ide kroz nepostojeće zidove i da vodi ratove za slobodu ljubavi. Neko ko je oduvijek želio da voli koga hoće i kad hoće i kako hoće. Nisam nikad dala da me ukrote, da mi kažu da moram nešto, ali priznajem, mnogo sam puta uradila nešto zbog drugih, ne zbog sebe. Eto, kad okrenem karusel sjećanja, taj fakultet je bio najgora investicija mog života, fnansijski gledano (a i školski), ali te četiri godine su mi donijele najbolju drugaricu, velike i male ljubavi, Deseto nebo, nezaboravne avanture i ljude. Tako divne ljude.
Životna škola nema cijenu. Plaćaš srcem i ožiljke nosiš cijelog života.

Nisu samo loše stvari koje ostavljaju ožiljke. I osmijesi imaju svoje puteve, i pijanke, i ljubavi. A bilo ih je. Neke su me obilježile za cijeli život. Neke su me okrznule svojom zaljubljenošću. Preko nekih sam prelazila kao preko potoka, bosonoga i bezobzirna. I učila sam. Sve ove godine sam učila da budem svoja, da ne odustanem, da ne izdam sebe. Znaš, nije život uvijek srebrna rijeka u kojoj snovi postaju stvarnost. Nekad moraš u trnje da se uvučeš. Nekad moraš u krv da ugaziš. Nekad moraš i košmare da sanjaš. Ali ne odustaješ. Preživjela sam sve. I sve je prošlo.

Bila sam izbačena na ulicu, i bila sam švorc, i gladna, i sve ostalo što ide uz to. Bila sam odbačena, i ostavljana. Nevoljena. Nepotrebna. Pregrmila sam i pljačku (sa pištoljem uperenim u leđa), i pokušaj silovanja, i izdaju prijatelja, i krahove ljubavi, i svađe kod kuće i van kuće, i poniženje, i etikete, i smrti onih koji su mi život bili. Preživjela sam i predivnu ljubav, život i rastavu, i filmski poljubac, i orgazme, i putovanja po svijetu, i nepravde, ali isto tako i smijeh, avanture, radosti, i uvijek sam ustajala. Padala sam, ali nikad nisam ostala da ležim. Ustajala sam. I to je bila najvažnija lekcija od svih.

Kad mi je Tata umro, a nedugo zatim u Ljubav Mog Života, mislila sam da se nikad neću oporaviti. Da se nikad više neću smijati iako sam na slikama bila nasmijana do iznemoglosti. Kad su se ljubavne veze raskinule, i kad sam ostajala povrijeđena i ostavljena, mislila sam da nikad neću više voljeti iako sam se davala bez rezerve. Ne znam gdje mi je srce ostalo u svim usputnim stazama kojim sam koračala. Ne znam hoću li sutra umjeti da volim opet dječije i cmizdravo poput klinke. Mislila sam da mora postojati neko ko će da popuni sve ove praznine koje su ostale nakon silnih gubitaka od kućnih ljubimica, preko prijatelja, djeteta, ljubavi i roditelja. Jer kako neko može da živi tako izbušen, sa rupama po grudima. Kako neko može tako načet da bude cio?

A može.
Jer ne postoji niko ko je tvoja cjelina, niti postoje zakrpe za dušu u nekom dućanu, ili u tuđoj duši.
Ne postoji druga polovina jer nikad nisam ni bila pola čovjeka ni pola žene.

A duša? Tako isparana, i načeta – takva je najljepša.
Jer to je priča života, to su jedine različitosti koje imamo. Iskustvo i razmjena priča pred spavanje o ožiljcima, i borama od smijanja. Jer ne treba neko drugi da me kompletira, treba mi da diše pored mene, da voli te rasparene čarape i izritane osmijehe. Ne treba mi neko da me utješi i da kaže da će biti sve u redu, ni da me čuva jer uvijek je sve u redu, i ne treba uvijek da se čuvaš već da se pustiš. Treba mi neko da zna da sluša, da zna da voli to što vidi u ogledalu.
Neko ko zna da ustane kad padne.
Neko ko zna voljeti, ali i živjeti.

Zato kažem, ne plašim se umrijeti.
Ne plašim se ni žvjeti jer naučila sam da je predah nekad najpotrebniji. Možda su ovi dani bili potrebni da se dese, da pronađem mir u sebi. Jer živjela sam. Voljela sam. Imala i gubila. Padala i ustajala. Voljela i sve što uz to ide. Nisam odrasla, i ne znam da li ću ikad. I ne robujem moranjima.
Znam da postoje tamo neki ljudi koje sam obilježila svojim postojanjem i to je dovoljno da ostavim trag. Znam da bi možda neko i tugovao za mnom. Al sve prolazi.
Zato u svojoj prolaznosti želim da budem divna uspomena.
Sa sobom ću da ponesem pune džepove sjećanja, i tatinu fotografiju.
To je život. Snovi, sjećanja, i uspomene.

Wednesday, September 23, 2020

U jednoj sam te noći odvoleo za celi život

 

Prva ljubav

Ponekad mislim da će me januar, septembar, novembar i decembar proganjati cijelog života. Datumi. Godišnjice. Rođendani umrlih. Da ću živjeti od datuma do datuma, iz mjeseca u mjesec i da ću jednom na dlanovima držati svoje srce, sparušeno, u prah pretvoreno i da ću i sama tako jednom nestati u vjetar raznesena. Da li će imati neko da se sjeća mog rođendana nakon života? Da li će se neko sjećati datuma moje razvejanosti ili će na mene pasti zaborav i ostaće samo riječi, digitalni otisci, i neke knjige štampane, a krvlju pisane. Dok sam još krvi imala.

Rođendan mu je. Mojoj Umrloj Prvoj Ljubavi. Kako tužan dan. Kako se proslavljaju rođendani onih kojih nema? Zapališ li svijeću? Nazdraviš? Pošalješ razglednicu za Raj? Pošalješ poruku njegovim roditeljima? Kako? Otplačeš li? Ili pustiš najdražu stvar? Zaplešeš sam. Ili možda pogledaš poslednju sliku na kojoj ste bili srećan par i ispričaš sve vijekove ćutanja.

Voljela sam ga. Pazi mene, naivne lude. Volim ga još uvijek. Plašim se da nikad neću prestati, još od prvog poljupca sa ukusom majoneza i prve bračne noći. Voljela sam ga i kad smo životima branili svoju dječiju naivnu ljubav od odraslih. Voljela sam ga i kad je skočio da me izvuče sa šina dok je voz jurio ka nama. I kad smo se tome smijali kao najvećem nestašluku jer voz nikad nije stao u tunelu, osim tada. Voljela sam ga i kad smo se rastali, i kad smo plakali. I kad smo se svih godina kasnije sretali i koračali zajedno. Voljela sam ga čistoćom svoje uprljane krvi, i nagriženom dušom. I volio je i on mene. Do zadnjeg dana.

Od nas više ništa nije ostalo. Par fotografija na kojima smo sretni. Neke poruke razmijenjene prije nego što će... I narukvica, sa pločicom njegovog imena. To je sve. Uspomene koje mi niko ne može oduzeti. Život koji smo sanjali. Djeca koju smo maštali. I datumi. To je sve. Datumi od kojih se sklanjam kao da su raspeće za moje snove.

Voljela bih da sam imala priliku da mu kažem Zbogom. Da sam imala priliku da mu zadnji put kažem da ga volim. Da ću ga uvijek voljeti. Da će uvijek biti moja Prva Ljubav, Prva i Najveća. Da će biti najsjajnija uspomena i kad me mrak proguta. Voljela bih da mogu da kažem da ću opet jednom tako voljeti nekog, i da će mene možda jednom neko voljeti kao on što je. Čistim srcem i iskrenom dušom. Voljela bih da me niko ne pita zašto nismo ostali zajedno. Možda, da jesmo... Ali nismo. Jer oboje smo željeli više za mene. Jer bio je ponosan na moje pjesme, a ja na njegovo srce koje ga je na kraju izdalo. Ali da je bilo drugačije danas ne bi bili mi. Danas ne bi znali da smo bili prejaka ljubav za ovaj svijet.

Je li dovoljno to da kažem za ovaj dan? Da kažem da ću ga uvijek i zauvijek pamtiti, i da će živjeti dok mene ima. Da nikad neću zaboraviti. Je li dovoljno da podignem čašu i kažem da ga volim kao on što je stotinama puta nazdravljao u moje ime? Ili da oćutim tišinama. Da samo srce i ja znamo. Jer ono što smo mi bili jednom samo postoji.

A samo sam željela da bude srećan.



Monday, September 7, 2020

Žena od soli sastavljena

Boka kotorska

Bila sam u životu i vojnik i osuđenik, i poginuli i pobijeđeni. Rijetko pobjednik. Bila sam dramatčna, tužna, jagnje žrtveno ponuđeno nekim bogovima u koje su svi drugi vjerovali osim mene. Bila sam i more, i rijeka, i oluja, i smiraj, sve sam sebi bila i drugima, a ništa od mene nije ostalo ove godine. 

Raspala sam se kao nikad, progutala sam sve žilete koje su mi na dlan spustili, da grlo razrežem, da srce iskasapim, da ga nema, da ne osjećam, da ne boli. Popila sam litre bijelog vina da ga zamutim crnilom i da zabetoniram rane od mačeva probodenih kroz grudi, onih samurajskih, da otupim. Sve sam radila, samo da ne boli, da ne patim, da ne tugujem, da se ne zaletim u zid i rasprsnem se u podnožju. Bila sam i detonacija, i oružje, i sudija i porota, i advokat, svačiji osim svoj. Sebe nisam umjela odbraniti. 

Sunday, August 16, 2020

Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...


Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Sunday, August 9, 2020

Dozvoli sebi da osjećaš i sebe i život


Dozvoli sebi da osjećaš.

Prije pet godina sam ovo napisala. Jer sam oplakivala gubitak srca. Jer sam bila nesposobna da osjećam. Jer sam izgubila sebe. Jer su tražili od mene da budem racionalana. To je bio poslednji put da sam poslušala. Više nikog ne slušam osim svog unutrašnjeg Ja. Ovog koje me sad danima muči i podsjeća na ono isto stanje.
Nije ok da budeš ok. Jer nisam.
Jer tužna sam.
Ljuta sam.
Identifikuj emociju. Osjeti je. Sastruži je sa zidova vena, sa komora preostalih dijelova srca, sastruži je sa fotografija i zalij suzama i progutaj. Osjeti je. Osjeti emociju i pusti je da prođe kroz tebe.
Gutam već danima.

Zatvorila sam se u svoj kvadrat i ćutim danima. Izađem na par minuta samo da se vidi da sam živa. Prije pet godina sam mogla razgovarati sa nekim, danas nemam nikog. Jer svi su se u svoje živote povukli, i šta će im moja tuga i moje trnje. A, i ne pitaju. Oni koji bi možda trebali. Ne pitaju jer onda će sami sebe da podsjete na tugu koju su ćušnuli u neki kutak i zanemarili. Našto da se podsjećaju? Zato ćutim. Ne treba mi mnogo da se zaplačem. Evo i sad, oči mi tečne ko rijeka, nepresušne. I pustim, nek teče, nek se izlije, nek potopi sve, nek sruši brane. Nek osjećam.

Wednesday, July 22, 2020

Kad srca se razdvoje, koliko tišine ostaje?

Former West Hollywood girl Jeanine Lobell's pick from the W archive (2005).

Ljeto prolazi pored mene, kroz mene bolje rečeno, i gotovo da ga nisam osjetila ove godine. Sve je nekako usporeno, zamrznuto. Kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom upravljaču svijeta. Planovi i snovi, sve je u pripravnosti, ostavljeno sa strane da čeka novo jutro u kom neće biti ograničenja. Na maske sam naviknuta. Ljudi su ih nosili i ranije, samo su bile bolje ušivene u kožu. Sad bar ne mora niko da se isprazno smije. Sakriti smijeh iza plave medicinske maske, potpuno prirodna stvar.

Napravila sam svoj mali mir ovdje gdje sam došla. Nakon svih smrti i ruševina, bilo mi je potrebno da imam mir, da položim oružje, da skinem ordenje poraza i da legnem. Da usnim mirno, bez snova. Ponekad uspjevam u tome. Ponekad dugo ne mogu da zaspim. Ponekad pustim kočnice pa osjetim tu prazninu. Osjetim daljinu koja se naselila. Godine greški napravljenih, osuda, kajanja. Godine tuge i nerazumjevanja.

Sunday, July 19, 2020

Smijem se, ali to ne znači da sam srećna


Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.

Thursday, July 9, 2020

Sad jedino u bluz vjerujem, čuda su istekla

Don't freak out if you haven't turned into a butterfly just yet!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We all need TIME to turn into our shiniest and most amazing self!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ We are all just a work in progress! But you have to TRUST that all that work is going to pay off.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ Just deciding on who or what you want to be is a HUGE step towards becoming a conscious creator!⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ So you don't have to FREAK OUT if you're not "finished" yet.⁣⠀ .⁣⠀ .⁣⠀ It's all just a journey! So we might as well accept the ...


Preveče je i sjene su mi napravile zasjedu u stanu. Spremam večeru, u donjem sam vešu, pijem bijelo vino i slušam bluz. Kida me, po svim mojim nevidljivim nitima mi odzvanja melodija. Tražim se.

Previše se nerealnost dešava oko mene u poslednje vrijeme, ne samo u mojoj zemlji. Ne pišem o tome. Ne osjećam potrebu da pišem sve ono što su svi ostali već rekli, i ne isplati mi se da psujem. Lakše mi je da pustim bluz i zažmurim na svijet. Da otvorim dušu za ovaj moj, ranjav, kvrgav, izbrazdan. Da ga pomilujem. Da mu udahnem malo ljubavi, sopstvene infuzije osjećaja.

Jesam li se oporavila od svih stranputica, erupcija, odrona i korijena? Nisam.
Ovdje gdje sam, ne razumiju me. Pokušavaju da mi nametnu okove svakodnevnice, običnosti, pokušavaju da me strpaju u kalupe u kojim su i oni svi sami ležali dok od njih nije nastao obični svijet. Ne mogu. Ne razumiju da je meni potrebno više. Mojoj duši je potrebno više. I ne, ne pričam o stvarima, namještaju, cipelama i ostalim mantracima.