Wednesday, April 14, 2021

Sve smrti me ubiti neće

 


Udahnula sam preduboko i progutala sam srce. Desi li ti se to ponekad? Da zašutiš i utoneš u sebe? Da se sjetiš zašto si zapravo ikad bio srećan? Da se sjetiš zašto si volio? Desi li ti se nekad da zaroniš u sebe?

Tmurno je vrijeme. Zima još nije otišla, i evo me, posle ko zna kojeg gubitka, stojim prkosno i kažem „Živa sam“. Sve smrti me ubiti neće. Prkosna i sa sjajem milion zvijezda u očima, nisam odustala. Ni od sebe, ni od svojih snova. Zaboravim se ponekad. Zaboravim koliko sam puta ustala i koliko sam puta i ranjena koračala. Zaboravim ponekad da se smijem. Prepustim se kad me navala emocija ponese i zaboravim ključ do sigurnosti. Dešava se. Svakom.

Poslednjih sam dana morala da obavim niz razgovora sa sobom.
Ozbiljnih razgovora.
Podsjetila sam se da je sasvim u redu osjećati tugu, i isprati dušu suzama.
Da je sasvim u redu osjećati nezadovoljstvo, i iritaciju zbog kašnjenja proljeća.
Da je sasvim u redu osjećati strah zbog neizvjesnosti u koju smo svi upali zbog krize u svijetu.
Da je sasvim u redu osjećati nesigurnost kad krećeš u neke nove poduhvate.
Da je sasvim u redu osjećati bilo šta.

Osjećati. Ne – biti.

U čemu je razlika?
Ja nisam moj strah.
Ja nisam moja tuga.
Ja nisam moja nesigurnost.
Ja nisam moje nezadovoljstvo.
To su moje emocije i sa ponosom ih nosim na reverima i nakon svake pobjede u ringu emotivnosti sa njima, okačim po jedan osmijeh na zid postojanja.

Jer ja jesam sreća. Odabrala sam sreću kako svoj izvor.
I jesam ljubav. Odabrala sam je kao svoj put.
I jesam snaga. Odabrala sam je kao svog saputnika.
Biti i osjećati su dvije različite stvari, i zato sledeći put kad budeš htio reći „Tužan sam“, zastani, sjeti se mene i reci „Osjećam se tužno“. 

Osjećati i biti nije isto.

Pustila sam da me osjećanja preplave, da se udavim u njima. Pustila sam emocije da se pokažu, da se ne kriju po ćoškovima ove napukle sjene koja se nastanila u meni. Pustla sam ih, i opet, kad podignem veo razdražljivosti, u meni i dalje bivstvuje sreća. U meni i dalje ima ljubavi. I dalje ima snage da ustanem, i kažem „Još uvijek mogu“.

Nisam odustala. Ni od sebe ni od svojih snova. Ni od svog srca, ma koliko polupano bilo. Nisam i neću jer još toliko u meni želje ima za letom. Još nisam sve zvijezde dotakla. Udaljila sam se od nekih razgovora, udaljila sam se od bespotrebnih detonacija i ključeve ka svojim tunelima ne dam više nikom. Ja sebe moram da sačuvam za sebe. Za onu sutra koja će mi ostati kad svi oko mene odu. Zato nemoj da te grize savjest ako odabereš sebe jer samo ako si ti srećan i drugi oko tebe mogu biti.
A sreća se bira.
Nije to neka stvar u izlogu na snženju.
Sreća je u tebi, potraži je.
Odaberi je.
Sve ostalo su emocije.

Friday, April 2, 2021

Što god ih manje zavolEš, manje ti njih nedostaje.

 Što god ih manje zavolEš, manje ti njih nedostaje.

Ponekad se zaboravim koliko je Balaš bio ispred svog vremena i koliko je zapravo životnih tajni utkano u njegovim stihovima. 

April je. Kažu ljudi da je na kalendaru proljeće, ali zašto onda svuda u meni samo mećava urliče? 
Kiša je. I na ulicama i na licu.

Usisala sam stan danas, pokupila sam krhotine srca, pustila vodu i padam u mrak, da prespavam. Da novi dan dočekam polupana. Ma ništa se nije desilo. Mačka nema više, neki nesavjesni vozač je prosto tako odlučio da nagazi gas, a mačak je vjerovatno pošao kući i nikad nije stigao.
Vjerjem da mi unutrašnjost duše liči na neki kvalitetni švajcarski sir. Rupičasto izdanje.

Gubici su neminovni u žvotu. Nekad to bude kao na ruletu, jedan za drugim, kao kod mene, a nekad, neki ljudi prođu tako lagodno, ne znajući za bol, zaštićeni u svom staklenom zvonu. Takvi ne umiju da prećute neke istine, da zaštite srce prijatelju od loma. Nema veze, ne krivim, ih, ne mogu znati kad nikad nisu koračali mojim trnjem. Jednom, možda, život im udari šamarčinu jaču nego što je ovaj moj niz nokauta. Jednom možda, poželjeće da razumiju da istina je nekad najbolja prećutana.

I šta sad da radim sa ovom gomilom ljubavi koja se u meni nakalemila zbog te njuškice koje nema? Kako sad da je istresem iz džepova?
Možda treba sebi da je u zenice ulijem, sebe njom da hranim. Jer jedino me taj gubitak sebe neće boljeti.
Svi ostali, svi su tu samo trenutno, jedan trenutak vječnosti.
I kad trenutak prođe, i uloga se završi, tebi ostane samo da usisaš krhotine kao ja danas.
Da otplačeš, da opsuješ, i da sledećeg dana zakoračiš opet u život.

Voljeti sebe onako kako bi volio druge. 

I tu dođe ova Balaševa s početka. Do sad je trebalo da sam se navikla na detonacije, miniranja, izgubljeno i rasuto. Trebalo bi da sam naučila živjeti u sopstvenim ruševinama i kako jedna tako mala roza njuškica može da mi uzdrma svijet. Da ni prašina ne ostane. Osjetila sam pucanje u grudima i čupanje korijenja iz stomaka. Ostala sam danas da tako raskomadana ležim i poželjela sam blaženu moć neznanja.

Oduzet mi je izbor vjerovanja, servirana mi je surova istina i oštrica nože pored nje na tanjiru.
Mogla sam da odaberem da vjerujem da je njuškcu neko uzeo i dao joj novi dom, više ljubavi nego ja, da je negdje i dalje u ovom gradu.
Mogla sam da odaberem da vjerujem u bilo šta i ne bih nikad saznala da je cijelu noć moja njuškica ležala sama na asfaltu, pregažena.
Ne bih saznala, i ne bi mi danas srce bilo minirano i ne bih opsovala cijeli svemir.

Vidiš, nikad ne možeš znati kad ti je poslednji trenutak sa nekim koga voliš.
Treba biti zaista veliki idiot pa ne iskoristiti svaki trenutak da momenti budu vrijedni pamćenja.
Jebeš stvari i materijalno smeće.
Momenti, i srca. Samo to se broji u ovom prekratkom životu.

Mirno spavaj moj njušo, u nekom mačjem raju.
Oprosti mi što te nisam bolje voljela.