O obećanjima

Još jedan kofer, jod jedna mapa, još jedno putovanje. Život u koferu i srce u grudima, žute čarape i šta mi više treba? Gdje god da stanem, snaći ću se, zakoračiću, pitaću. Nije me sram. Sve mogu. Sve sam već mogla.

Preturam po stvarima dok se pakujem, i u ruke mi uskoči dnevnik s kraja 2021. Mjeseci tuge, podočnjaka, suza, vina i bluza. Mjeseci izgubljenih koraka kroz maglu sopstva i planina sastavljena od pitanja. Mjeseci patnje, zemaljskog pakla, bespomoćnosti, prezira, razočarenja, zubima rastrgnutih emocija. Spisak obećanja datih sebi, oproštaj svima, i na kraju tri riječi prije odlaska „Preživjela si mala“! Vratim u glavi vrijeme unazad na neke skorije momente i rado bih sebi opalila šamar jer obećala sam da nikad više neću dozvoliti sebi ne budem srećna.

Obećala sam sebi život skrojen od snova, od vilinske prašine ostvarenih želja. Obećala sam sebi Škotsku, ostvarene vizije porodice i života kakav sam sanjala, krojila ga od bajki, fotografija, priča i života koje sam živjela u svojim maštanjima. Obećala sam i ko bih ja bila da odustanem od sebe, da odustanem od svojih želja? Da li bih to bila ja? Da li bih nekome bila dobra da odustanem od svojih krila?

Možda su svi oni bivši bili u pravu kad su govorili da imam prevelike ambicije, da se previše dajem, da prejako volim, da previše sanjam. Možda su bili u pravu kad su govorili da sam preosjećajna i prezahtjevna, jer niko od njih nije umio da me voli kako sam željela biti voljena, bez rezerve. Da budem prioritet u odnosu na svijet. Da ona riječ „Zajedno“ zaista to i znači. Da sa mnom ode u Škotsku, da mi obriše suze i da se zauzme za mene pred cijelim svijetom. Svijet da pregazi ako treba. Možda sam samo bila previše za njih. Bila sam previše i za moje ljude, i za moje roditelje, i za većinu prijatelja. Bila sam uvijek neko ko previše čita, i previše vjeruje, i previše putuje. Danas, kad prelistavam dnevnike, mogu samo da kažem „Neka sam bila“.

Iskustvo me naučilo da odglumim sreću, da sakrijem suze, da nacrtam osmijeh, da ga uokvirim u boju krvi, da na fotografijama izgledam srećno, da sakrijem bore i ožiljke, da ćutim i da niko ne može da primjeti šta osjećam. Život me natjerao da prerano naučim da držim jezik za zubima kad je u pitanju emocija. To ćutanje na svim jezicima svijeta me dovelo do sloma, do depresije, alkohola, i suza. To ćutanje me dovelo do usamljenosti i snage jer sve sam morala i mogla sama. Još uvijek mogu, ali više ne moram. Obećala sam sebi da neću ćutati. Da neću odglumiti osmijeh. Da neću sakriti tugu. Da neću sakriti sebe. Na kraju, niko ne može tako vješto odglumiti, jer energija kojom zračiš je nešto što ne može da se sakrije. Džaba filteri, instagrami, silikoni, šminka i bijeli zubi. To nešto što jesi unutra – to ti se sve spolja vidi.

Još jednom odlazim. Još jedan kofer pakujem. Kofer prepun nadanja da će ovaj put biti još bolje, još srećnije, da će moj osmijeh biti još širi i da ću još više prerasti tuđa očekivanja. Jer ko me bude volio, voljeće baš sve to što je previše u meni. Jer za njega ću uvijek biti taman. Taman za zajedno. Ja sam to što jesam. Svoje sam ostrvo i sva moja putovanja kroz prašume i kal života od mene su napravila oazu ljubavi. A za svijet ko te pita. Preživjela si mala!

O izgubljenosti

Još uvijek sam izgubljena u mapama i kartama koje crtam lijevom rukom, sa kapima krvi. Mapama bića koje sam postala. Iscrtavam želje na mariginama bokova, i u zenice smještam sve radosti koje usput pronađem. Gledam u kristalne suze i tražim odgovore na pitanja koja su mi se zarojila svuda po tijelu.

Sve sam prošla u životu. Ne mogu dovoljno da naglasim sva ta iskustva koja su me krojila u ovo što sam danas. Sve sam svoje osobine i želje pažljivo brusila u kamenu ličnosti i danas vjerujem da za sebe mogu reći da sam čovjek koji neće zgaziti drugog. Nakon svega, smrti i padova, letova i radosti, otkrila sam da je tajna života samo u momentu. U onom jednom trenutku u kom si prepušten osjećaju ispravnosti. Shvatila sam da mi je dovoljno jako malo za sreću. Tamo gdje drugi žele kuće i polja, auta i poslovnice, meni je dovoljno trideset kvadrata, da prespavam, ognjište ispred kojeg mogu sa prijateljima i čovjekom koji mi bude ljubav napraviti vatru, piti vino i smijati se. To isto ognjište ispred kojeg mogu i sjediti sama sa knjigom u ruci i toplom dekom preko koljena, sa mačkom u krilu. Kad kažu sreća, ja vidim mir u duši neopterećenoj stvarima i brendovima. Zašto? Sve će to ostati na ovoj zemlji, kad jednom odem, i ništa srećnija neću biti. Probala sam.

Jer taj jedan trenutak u Pragu je zamijenio sve vječnosti. Jer ta jedna fotografija sa Ibize je zamijenila sve ostale. Jer jedan zagrljaj je zamijenio sve tuge. 

Čvrsto želim vjerovati da sam u ovom haotičnom svijetu pronašla ljubav. Drugačiju od prethodnih, trajniju od treptaja oka, ljubav koja neće posustati kad prigusti. Ljubav koja se ne mjeri stvarima. Želim vjerovati da sam našla ostrvo na kojem mogu da predahnem od života, od lutanja. Želim vjerovati. Jer znaš, na kraju svih ljubavi jedino čega sam se uvijek sjećala bili su srećni momenti. Bili su smijehovi. Nisu bili pokloni, nisu bili ručkovi, ni izlasci. Momenti. 

Prešla sam polovinu života, i nemam vremena da ga trošim na brige oko svijeta, tuđih ratova, tuđih života i manipulacija. Imam još taman toliko vremena da se jednom nasmijem od srca, da volim onako na najjače, cijelim bićem, da zagrlim i udahnem. Imam toliko još vremena da izgovorim „Volim te“ jer u sledećem danu sve može da nestane u prah. U sledećem danu već može da nas ne bude, da se rastanemo, da sve ono što smo se borili da steknemo postane samo predmet rasprave među ljudima koji ostaju iza nas. Zato je jedino što imam ovaj momenat, ovaj dan i noć. Smijeh, ljubav, čaša vina, orgazam, dodir, bijela posteljina, šetnja, knjiga – momenti. Svijet je i onako otišao do vraga.

Nikad mi nije bilo potrebno mnogo. Oduvijek sam željela slobodu, krila nesputana, gnijezdo u koje mogu da dođem kad me svijet slomi, da predahnem, i da onda opet odem ka nebu, ka moru, ka šumi. Da budem živa na ovoj predivnoj planeti koja postoji u beskraju. Na kojoj sam eto ja rođena i srce mi kuca, kao najglasnijij eho u svemiru. Zar nije to čudo? Zar to čudo treba da potrošim na ratove, na brige, na kredite, na veliku kuću kojoj stalno nešto nedostaje, na nekog ko me ne vidi, ko me ne čuje, ko me ne osjeća? Zar taj otkucaj srca treba da potrošim na mlake večeri, na pitanja, na svađe? Ne želim. Nikad nisam ni željela. A probala sam.

Mada, upavo zbog svoje jednostavnosti svima sam uvijek bila komlikovana jer sam tražila poštovanje, ljubav, razumjevanje, pažnju, jer sam tražila zrno ljudskosti u onima koji su me okruživali. I dalje sam previše za mnoge, i dalje vjerujem u bajke, i stremim ka nebu. Na kraju, nije mi ni važno što sam previše jer nisam rođena za sve i svakog. Ponekad su najjednostavnije stvari najskuplje i najteže za razumjeti. Baš zato jer su svi navikli na komplikovano. Preplaše se od moje prostote.

Još uvijek sam izgubljena u svijetu kamenih srca bez konstrukcije. Izgubljena, ali postojim kao ostrvo. Kao srce koje samo želi mir i ljubav. Sve ostalo će biti. 

Podići zid i od sebe i od svijeta

Podići zid, pobjeći bez traga. Nestati u mraku kasabe i popločanih ulica, nestati u svom mraku i zaboraviti disati. Podići zid oko sebe, i razbiti sve. Životinjski instinkt za preživljavanjem. Kad svaka ćelija u tijelu vrišti da se rasprsne u milion dijelova. Dođe li ti ponekad tako da nestaneš u sebi, da se skloniš od svijeta, da zaboraviš da si ikad postojao?

Predugo gomilam riječi u sebi, predugo punim džepove emocijama, razbijenim staklom, koracima za nazad. Predugo već gledam u podrumska vrata kako mi zveri, jedna po jedna, trgaju lance i prilaze vratima, iskeženih zuba, spremne da me napadnu. Da me svi moji strahovi zajedno rastrgnu i presjeku mi arterije. Da iskrvarim tu na pragu od sreće. Podići zid? Nemam sa čim.

Predugo već nisam iz trepavica istresla zvjezdanu prašinu. Ćutim, ne zato jer nemam šta reći, već zato jer ne umijem opisati tu divljinu koja se nastanila u meni. Zastanem da zagrlim snove, da prišapnem sebi da je u redu da se plašim jer ušla sam u meni nepoznat svijet. U redu je plašiti se. Bez zidova, bez adrenalina u krvi, bez mraka u zenicama. U redu je. I vidim opet zveri ispred sebe, škljocaju zubima, i poželim opet podići zid. Nemam gdje.

Umorna sam i od bježanja i od zidova, i od straha. Umorna sam od biti stijena, koja se svaki put sastavi brže od detonacije. Umorna sam od zadržanih suza, jer ne vidim razlog da ih pustim, neće ništa promijeniti, neće olakšati, neće razbistriti već naprotiv, zamutiće zdenac mojih nadanja i ostaću opet sama sa sobom, praznog jastuka i još praznijih dlanova. Od toga sam najviše umorna. Od praznine koja se kao avet nastanila u meni i ne umijem je izbaciti. Podići zid? Nemam vremena.

Već danima sam zamišljeni pjesnik koji gazi koracima unazad, dok sve u meni vrišti za pobjeći, za vratiti se u mir koji sam pronašla u sebi sa sobom. Kao po navici. I dalje pokušavam da opravdam polomljena vrata i pokidane lance i puštene zveri u obliku strahova od rušenja ovog što sam krvlju svojom sagradila. Zatvorim oči, jako, stegnem trepavice, vežem misli u čvorove, samo da utišam buru, da ne slušam razloge. Da ne dozvolim sopstvenoj nesigurnosti da mi diktira ostatak života. Da pomilujem zube krvave ispred mene. Da strahu dam ime.

Podići zid? Bio bi zadnji put, jer umorna sam od traženja putokaza, od prašine, od koraka. Umorna sam od brojanja snova, i prebiranja onih koji se neće ostvariti jer nikad nije pravo vrijeme, jer nikad nisu povoljni vjetrovi, jer nikad nisam povoljna ja. Umorna sam od zaleđenog osmijeha, od zadržanih suza, od progutanih riječi jer nisam nikad željela običan život, jer nisam bila krojena za takve stvari. Jer birala sam sve što sam željela, jer sve što se desilo ja sam rekla da Hoću. Nije mi žao, samo sam umorna od biti drugačija. Treba mi predah, od sebe najviše.