Sunday, February 11, 2018

Zagrli me oko vrata oluja se diže...


"Da si moje poslednje, nek pukne srce bez tebe..."
Kao da se i Winamp programio i sinhronizovao sa tugom u ovoj sobi u kjoj odjekuje tvoje disanje, i moje trepavice. Kao da nokti grebu put iz zidova ka stvarnosti da mi kožu išaraju tvojim ugrizima. Kao da te opet čujem pored sebe kako dišeš i toneš u san. I bolje da se snu predaješ nego inkvizitorima tuge. Boli tvoja bol i tuga koja ti se nastanila u zenicama. Znam, biće ovo velika godina za oboje.

Nasukana na tvoje grudi slušam kako ti srce kuca i u tom trenu poželim da vrisnem, da se i nebo raspara i da ovi umorni snijegovi nestanu. Da zaustavim vrijeme u tom trenutku kad sam još pored tebe, sigurna i zaštićena od svijeta, od okeana, od sopstvenih želja. Slušam te i ne želim spavati, jer tako su rijetki trenuci kad si svoj pored mene, kad ti se usne opuste i kad ti vidim krv na vratu kako ključa. Ponekad zora treba da dobije otkaz. 

Zagrebe me trnje u grlu jer rekla bih ti toliko toga a ne umijem. Rekla bih ti da imam cijeli vulkan želja sa nama u glavnim ulogama, i da imam cijeli svemir ljubavi u grudima i ne znam šta da radim s njim. Ne znam kako da te volim a da te moje trnje ne izgrebe svaki put. Da ne ostavljam svaki put gorak trag na usnama kad ti kažem da si uvijek bio moja čežnja o kojoj sam šutjela. Davno sam pregrizla zaborav i pokušala da te ne mislim, ali sa svakom samotnom noći koju sam provodila tamo negdje na jugu bola, misli su išle tebi, i prostrla bih te fotografije i pustila da se raspadnu svi dijelovi mene. Da se raspadnu sve dok se opet pored tebe nisu sastavili, čak i oni za koje sam vjerovala da su odavno pepeo. 

Hrabrost je moja najveća vrlina. Oduvijek sam je nosila kao najdražu medalju iz rata. Oduvijek sam bila drugačija i stvorena za život. Padala sam, lomila se i lijepila, kao i svi. Ustajala sam za razliku od mnogih. Učila sam. Krv mi moja nije dala da se predam. Ova ista krv koja mi i sada brani da odustanem. Da bih se još bolja mogla vratiti tebi i nama. Da bih još hrabrije mogla da te volim. Da stanem ispred bataljona tuđih osuda i kažem da me ne mogu ubiti sve dok me ti voliš. Dok tebe volim! Zaslužili smo našu bajku, i ako se ikad usudimo da je ostvarimo vjerujem - biće to ljepša bajka od bilo koje napisane. Čak i od ruskih.

Teško mi je da nađem riječi kojim bih mogla da ti objasnim kako se ova noć razlila po meni kao mastilo i kako mi krv sama ispisuje neke sonete, a zgrabila bih sopstvenu kožu i svukla je pred tobom jer malo mi je golotinje duše kojom bih te obasula. Znam da je život potpuno drugačiji od noći ali ipak, vjerujem da možemo sve, vjerujem da je život jedinstvena prilika za ljubav i sreću. I kad te pogledam, poželim da te zagrlim i upijem u krv, da budeš sama esencija života koji kruži u meni. Da budeš suština svih mojih snova koje sanjam o nama. 

Vjerujem da sam na ovu planetu došla samo iz jednog razloga. Da tebe volim! 
Kroz sve moje živote sam te tražila, još od vremena gorštaka i prvih ljudi. A ako te u ovom izgubim ponovo, neću odustati. 
Naći ću te pa makar mi trebalo hiljadu života još. 

No comments:

Post a Comment