U kom trenutku prestanes biti jak... da prihvatas teret svoh briga samo na sebe, da ih ni sa kim ne dijelis... da budes planina...? Koliko treba pa da shvatis da nekad moras da pustis suzu, da budes slab... Koliko ti treba da shvatis da si SAMO ČOVJEK?
Oćutiš prijatelju sve što te zaboli... Navikao si tako, da sam o sebi birneš, da sam donosiš odluke iplaćaš njihovu cijenu... Da sam sebi stvaraš sve uspomene i sve što ti je potrebno da preguraš život... navikao si i ne umiješ da prestaneš... Ne želiš priznati da imaš srce, onu sentimentalnu stranu srca... ono što ti zoveš glupost prijatelju....
Progutaš suze... uzdahe... Bol gurneš pod tepih... Znam, shvatam... Razumijem i kako je kad te zaboli ta ravnina u predjelu duše, kad se nemaš za čim okrenuti, i kad nemaš zbog čega da se raduješ... Pa čak ni zbog sunca ili cvijeta s proljeća... I opet ustaješ svakog jutra, izabereš masku zavisno od dana u nedelji, nacrtaš osmijeh crvenim karminom, obučeš se najljepše, kap dvije parfema da se ne osjeća tuga iza tebe... i preguraš... Uveče opet skineš sve sa sebe, mlaz vruće vode spere s tebe svu prašinu i legneš... A onda ne možeš da zaspiš od fizičkog bola koji te muči, od ukočenosti leđa pod teretom glume... Zaboraviš da si živo biće, saživiš se i prestaneš da budeš ti...
Znam sve prijatelju kako ti je... Jednog dana ćeš morati da zapališ sve te maske... Jednog dana nećeš morati da se budiš u grču od dana koji je ispred tebe... Ne brini, umjeće neko da razmakne veo paučine sa tvojih zenica i u njima prebroji sva sazvežđa koja si sakrio... Ali prije toga...
Zapali tog robota svakodnevnice koji se ukorijenio u tvom biću... Isključi mu napajanja, uništ baterije i kompletnu memoriju... BUDI OPET SVOJ!!!!!! Jer i bol jednom mora proći...
Saturday, March 30, 2013
Thursday, March 28, 2013
Jer gdje ti je srce tu ti je dom....
Pusti da ti ispričam nešto... O jednom mjestu skrivenom u mom
srcu, na obroncima mog djetinjstva... Priču o mjestu koje srce uvijek prepozna
kao svoje, gdje je jedan dah vjetra zalutao u pogledu i gdje misli nevjerovatno
podsjećaju na nostalgiju. Miris tek nikle trave u proljeće koji šeta kožom...
Ne idem često tamo... U onu ulicu staru u kojoj su moji prvi
koraci... U onu šumu u kojoj sam prvi put udahnula širinu prostora i ljepotu
jeseni. Ovde, u ovom velikom gradu gdje je sivilo počelo da nagriza živote...
Hvali mi ona zelena nit koja me dječije držala vezanu za ono najsvetije u
životu. Ovde, pod ovim sivim nebom gradske oluje hvali mi moje parče plavog
sna...
Pogledom zalutam daleko, iza ovih snijegova koji me kriju u
zalutalim noćima, pomislim na nemirni dah proljeća koji sam uvijek voljela
ispred one stare kuće koju ni zub vremena nije mogao okrznuti. Još uvijek isti
miris u zidovima, miris mog djetinjstva kojeg ću uvijek ostati gladna. I svake
jeseni u onoj staroj limenoj kutiji su bili orasi, i svakog ljeta je rijeka
bila prepuna pokušaja da se nauči plivati... U proljeće je cijela ulica
mirisala od raznih boja koje je slikar prirode onako nehajno rasuo travom... A
zima... Ona je uvijek bila moja čarolija, i nije bila hladna kao sad, u ovom
betonskom ludilu.
Nedostaju mi ljudi... Oni pravi, domaćinski, koji su umjeli da
mi stegnu šaku i gledaju me u oči kad me pozdrave... Oni topli pogledi zbog
kojih sam uvijek osjećala pripadanje toj strani svijeta. Nedostaju mi svici...
Oni maleni, ranjivi, sa prvim sumrakom ispred kuće koja je bila uvijek
najglasnija od djece... Nedostaje mi i ona sehara koju je za mene bila riznica
tajni i uvijek sam sa strahom zavirivala u nju. Kao da će njenim otvaranjem
nestati moj svijet koji sam grčevito držala rukama ne želeći da odrastem.
I danas, kad sam svoj čovjek, duboko u sebi nosim i čuvam one
iskonske vrijednosti koje sam tamo naučila. Tamo gdje je nebo još uvijek plavo,
i vazduh posle kiše miriše na zeleno i možeš da osjetiš zemlju kako diše. Čuvam
u sebi želju da još jednom odem tamo gdje su mi korijeni ostali, tamo gdje još
uvijek u zidovima miriše moje djetinjstvo. U ono mjesto koje nijedan grad na
svijetu ne može zamijeniti, koje ima više topline nego ijedno more... U ono
mjesto koje još čuva moje srce urezano u drvetu starog oraha... A gdje ti je
srce tu ti je dom...
Wednesday, March 20, 2013
U ludo vreme lud je ko je normalan
Burna sitiacija na jednom Balkanu... Povampirile se aveti nekih prošlih vremena, ustale uklete noći prijeteći da prekriju jedno nebo prepuno boja! Jednu zemlju prepunu sunca... Hoće neke istorijske horde da sapletu vijenac satkan od intriga, spletki i laži... Nije ni važno ko će da ga nosi, ali pretpostavljam cijeli jedan narod... Nije ni malo lako...
Bliže se opet dani kad treba odlučiti... Kad treba postati važan pred svima i ispratiti trku do kraja, kladeći se na rezultat sa najvećom kvotom... Još jedna utakmica na Balkanu, golovi pljušte sa svih strana, a zaluta i po neki penal... I ponovo Balkan postaje jedna sjajna pozorišna scena sa fantastičnim cirkusom, sjajnom šatrom i fenomenalnim vještinama... Borba lavova, arena... Euforija publike... Oni ipak na kraju daju glavnu odluku, oni ocijenjuju ko je najbolji svojim gromkim aplauzom koji će srušiti šatru...
Ja... sjedim u najtamnijem uglu arene i posmatram kao i obično... kao i svaki put... tražim pukotine kroz koje mogu da ugledam svjetlost dana, slušam komentare iz publike... Možda u sebi potajno navijam, možda imam nekog svog favorita... Ali nije moj stav ni malo važan trenutno... Važno je biti čovjek u cijeloj ovoj ludnici... ostati normalan i sav svoj... ako je to ikako moguće na Balkanu...
Wednesday, March 13, 2013
I vidiš već sam tu na pola puta, sad mi trebaš ti, budi vodič moj kroz mutne predele...
U kom trenutku prestaneš da osjećaš...? BIlo šta... Mržnju, ljubav, sreću, radost, tugu... kom trenu ni nostalgija ne znači mnogo kao ranije? Ne umijem definisati da li je sa kišom otišlo sve što sam željela rći ili sam se jednostavno povukla u neke dubine tragajući sama za sobom... Ili možda samo prećutkujem... Onu ravnu liniju u predjelu grudi, koja tapka za mnom kao vjerno štene...
Nedostaje mi... Nedostaje mi Medo moj, đubre malo čupavo i miris njegovih šapica...
Nedostaje mi sunce... Da se zgrijem i osjetim bar tu toplotu iako je srce u led se okovalo...
Nedostaje mi... neka sigurnost iz zagrljaja kad sve brige nestanu...
Nedostaje mi moja šuma... Taj tren kad sam sama sa nebom...
Nedostaje mi moj lični "Balašević"...
I tako... od svog tog silnog nedostajanja sam nekako se zavorila u moju ljusku oraha i ne mrdam... Nikud ne umijem da se pomjerim.. prikovala sam se za jedno jedino mjesto i ne umijem pobjeći... Ponekad bih rado pričala o tome, ali samo se nostalgija udeblja i počne da mi soli zenice. Zato ćutim o tome... Ne dajm ni savjete više jer nema koristi od toga... Bar ne od mojih savjeta, istrošeni su i hladni, i samo vode u sunovrat.
Pametan si prijatelju! Pametan i ne vezuj se za staro stablo, istrulo iznutra, sa korijenjem u zemlji Nedođiji... To je ipak samo stablo, bez grama života. Pusti ga samo, nek se isuši u potpunosti, možda se jednom opet javi neko proljeće. Pusti ga prijatelju...
Nedostaje mi... Nedostaje mi Medo moj, đubre malo čupavo i miris njegovih šapica...
Nedostaje mi sunce... Da se zgrijem i osjetim bar tu toplotu iako je srce u led se okovalo...
Nedostaje mi... neka sigurnost iz zagrljaja kad sve brige nestanu...
Nedostaje mi moja šuma... Taj tren kad sam sama sa nebom...
Nedostaje mi moj lični "Balašević"...
I tako... od svog tog silnog nedostajanja sam nekako se zavorila u moju ljusku oraha i ne mrdam... Nikud ne umijem da se pomjerim.. prikovala sam se za jedno jedino mjesto i ne umijem pobjeći... Ponekad bih rado pričala o tome, ali samo se nostalgija udeblja i počne da mi soli zenice. Zato ćutim o tome... Ne dajm ni savjete više jer nema koristi od toga... Bar ne od mojih savjeta, istrošeni su i hladni, i samo vode u sunovrat.
Pametan si prijatelju! Pametan i ne vezuj se za staro stablo, istrulo iznutra, sa korijenjem u zemlji Nedođiji... To je ipak samo stablo, bez grama života. Pusti ga samo, nek se isuši u potpunosti, možda se jednom opet javi neko proljeće. Pusti ga prijatelju...
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
-
Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali...