Monday, December 25, 2017

Jedna mangupska za kraj


Pet dana da se utopim u zaboravu. Pet dana da se poklonim i pomolim i nastavim živjeti kao što nikad živa nisam bila. Pet dana da se potpišem, podvučem crtu i kažem "Sutra će biti bolje". Jedan kraj je uvijek jedan početak. Iza svake suze stoji sakriven i osmijeh i ne plašim se. 

Spakovaću decembar i ovu godinu u još jedan rokovnik, u još jedan dnevnik, u papirne uspomene i digitalne tragove. Uspavaću ga u krilu kao majka čedo na umiranju, i poslaću ga tamo gdje su mi zaledili prsti, i duša ispisala poslednje riječi. Jedan Decembar na samrti, i novi mjesec na rođenju. I tako u krug, i tako sa svakom godinom, i svakim danom. Jer onda kad se tama spusti, svjetlo zamre i ostanu samo moje oči da sijaju u mraku. Još jedino tu svjetlost u sebi imam. 

Ne volim se osvrtati poput izgubljenog mačeta, i ne želim svoditi račune sa ovom godinom, baš kao što ih nikad nisam svodila ni sa sobom. Godine su tu da bi prolazile, ili su možda samo iluzija u ovom nekotrolisanom rolerkosteru života. Jer šta imam od toga ako kažem da je ova godina bila jedna od najusamljenijih, a ujedno i jedna od divnih, i ako kažem da je nije ništa obilježilo, a opet odnekud istetovirane ostadoše brojke po mojim leđima.

Nije Decembar više znak kraja. Taj jedan broj koji se mijenja na kalendaru ne znači da se moje srce odavno nije promijenilo i proširilo za ko zna koju veličinu i u njega sad staje svijet i još jedno srce. Jer u njemu sad stoji vaskrsla želja i osmijeh, i nadgrobni spomen za jednu davnu bol. I molim se da bol ostane pod zemljom, i da osmijeh nikad više ne izblijedi. Jer kad ponnovo pronađeš komad sebe - čvrsto ga zagrliš. Na samom kraju rodio se opet neki početak, i kad decembar bude izdisao jedna ljubav će udahnuti. 

Negdje, u tami decembra, na samom izdisaju ponovo su se rodile zvijezde padalice i ponovo pomislim da možda nisu bile uzaludne one trepavice koje su mi otpale sa suzama jer je u svakoj od njih bio nacrtan baš taj trenutak u kom se smijem budalasto i u kom je bezdan zatvoren. Taj momenat cjelosti koji je ravan ekstazi.

Ako bih morala reći šta sam ove godine pronašla u sebi a šta u svijetu, onda bi moje stranice ostale prazne. Al ako bih morala reći šta sam sve izgubila i koliko je ukrala ova godina od mene onda bih mogla da pišem, i plačem, i da vrištim dok cijelo nebo ne poplavi suzama. Ali neću uraditi ništa od toga, već kao i prethodne noći, zahvaliću se na izuzetnoj snazi kojoj me ta bol naučila. Zahvaliću se na izuzetnoj mudrosti kojoj me sve izgubljeno naučilo. Jednom, sve to će biti djelići moje slagalice i neću zaplakati. Jednom, neće mi nedostajati. 

A do tada, draga godino, jebi se! 

Thursday, December 21, 2017

Ako si i ti imala nekad onu Veliku Ljubav...


Krv zaleđena. Osmijeh isprekidan, rasparan poput olinjalog džempera. Zenice mutne i trepavice slomljene. I ona crna rupa u grudima, prepuna oluja i orkana s ko zna kakvih visova. Rupa za drugi svijet. Vrata za bol. Poput kamenoloma izmrvljena i razrušena. rasparčana. 

Sve te ljubavi koje te razore i ostave poput neuparenih čarapa i godinama kasnije pitaš se šta ti fali, koji djelić si ispustila kad si se lijepila i prekrajala, gdje su nestali filigrinski ukrasi duše i fina prašina iz zenica. Sve te ljubavi koje su se desile i koje su te vajale u najljepše umjetničko djelo. Oni koje si voljela i koji će uvijek da nedostaju jer nije to prokleto pravo vrijeme. I uopšte, jesu li bile ljubavi ili samo prolazna strast, želja za vazduhom, za postojanjem. Pokušaj da popuniš taj prolaz u podzemni svijet sebe. Pokušaj da nasložiš kamenčiće i od njih napraviš stijenu kojom ćeš zatrpati sve što je boljelo i sve što te detoniralo i ljude koji su te grizli i šutali poput stare lopte krpenjače. Pokušaj da ozdraviš od svih nemanja i odustajanja i od svih lažnih ljudi i preživljavanja. Od borbe za kost. 

I sretneš onda nekog za kog si mislio da je bio tvoje najveće stradanje, najveća bol i uplašena tuga. Sretneš nekog kog si voljela i zbog kog ti je ispod kože ostalo more ožiljaka i ogrebotina i izvrneš kožu naopako i počneš da grebuckaš da ih raskrvariš opet, da bar osjetiš nešto što nema veze sa crnilom u grudima. Sretneš nekog ko je bio i uzdah i suza i osmijeh i sve i ništa, kog si voljela bolom i mrzila ljubavlju i zbog kog su koljena klecala i dolazilo je do gušenja. Onog s kim si grcala do suza od bola i s kim si se smijala kao da sutra nikad neće svanuti. Sretneš tog nekog ko je u stvari bio Ona Velika Ljubav iz nastanka svijeta. 

Prošle su godine. Godine uspjeha i krvavih tabana, razbijenog srca i propalih nadanja. Prošle su godine od cjeline i onda u jednom zagrljaju u bijeloj košulji oživiš kao da si stotinama života ranije bila mrtva kao ugasla zvijezda baš u praznim grudima. U jednom zagrljaju zaboraviš na bol i na suze i ostane samo čistokrvna ljubav koja ni posle toliko godina nije nestala iako si mislila da je već odavno stavljena tačka na kraju bajke. Kao da su sve bajke već ispričane i za tebe nije ostala nijedna. 

Izgubiš dah i vrijeme nestane i ona gomila kamnečića izgleda kao dječija igrarija u pijesku jer crnia nema, ouja nema, praznine nema. Odjednom samo čuješ oči i vidiš srce i ne drži te gravitacija. Odjednom nisi više izloženi živac ni slomljeni zub ni ogoljela duša... Odjednom si cjelina. 

I vidiš da je svih tih godina praznovanja i samostalnosti falila ta ista ljubav koja te otrovala jednom poput finog bršljana. Falio je jedan dan ruke i na njemu svijet, i miris kože i unjoj fini prah narkomanske krize, i osmijeh vukanski i falile su oči u kojima se možeš izgubiti tako da godine postani minuti a svi ti sati provedeni zajedno samo su treptaj oka. Sve ove godine dok su te voljeli i dok si voljela, dok si ginula za sopstvene ideale i bila nekome strah u koži, nekom kost u grlu, nekom ljubva; sve te godine falila je jeza u kostima i najfiniji pamuk dodira. Da li te ljubavi ikad mogu proći, i životima kasnije? 

Kao da nikad nisi ni prestala voljeti to biće i kao da nikad i nećeš. Voljela bih da sam godinama ranije umjela da mu ispričam ko sam, da predahnem na njegovim grudima, da mu otvorim školjku duše koju tako brižljivo čuvam. Sumnjam da sam ikad ikom dozvolila da zaviri tu onako iskreno i potpuno kao što sam željela njemu da se rastvorim posle toliko godina, da se isplačem kao dijete posle košmara, da jecam od propuštenih godina i da budem ponovo njegova Velika Ljubav. 

Bola odavno nema. Nedostajanje je ostalo da me progoni poput gladnog vuka, i opet se crnilo pojavilo i bezdan se otvorio kao da je on jedino što može da me drži u cjelini. Peku me svuda po koži poljupci, i u grlu mi čuči uzdah. Voljela bih da imam dovoljno života da mogu da mu ispričam baš sve, ali više nismo isti ljudi iako su srca ostala ista. Možda bi sve bilo previše i možda je ovo sad sasvim dovoljno za raj ovde gdje raja odavno nema. Za snove. Za još jedan kamenčić na gomilici. 

Wednesday, December 20, 2017

Ako te nikad više ne sretnem...


Ne znam šta mi je večeras, pa opet preturam po mislima tražeći tebe da izroniš odnekud. I ne znam otkud to da mi opet nedostaješ a prošlo je... koliko već? Koliko od poslednjeg zagrljaja? Koliko od pogleda? Prošlo je i trebalo je da ozdravim od tebe, ali ponegdje su još zaostali tvoji tragovi poput katrana, i ne mogu im ništa. Ne mogu da se odbranim. 

Dobro, i neću. 

Nedostaješ mi ponovo, kao da već nisam postala najdosadnija bajka zimske idile. Ali, jebi ga, decembar je i ne mogu da se ne sjetim, ne mogu da ne čujem taktove tvoje pjesme, i one suze koje mi cijepaju haljinu. Ponekad, kad me nostalgični inkvizitor počne mučiti izvlačeći srećne slike naše priče koja je bila prekratka da bih je pamtila kao predivnu, a jeste bila... Ponekad, ne mogu a da se ne zapitam da li sam previše tražila od tebe izmučenog, ili si ti premalo očekivao od mene zaljubljene. Ponekad, kad su noći hladne, zapitam se da li ti nedostaje trnje mojih zagrljaja, i zubi. Trnu li ti trepavice decembrom? 

Ja nikad nisam bila jaka kad je ljubav u pitanju. Uvijek sam se kao žigosana zver borila do zadnjeg obrisa uzaludnog nadanja, i toliko puta su mi kosti popucale od borbe, od zagrljaja, od uzaludnog voljenja. Nekim ljudima ni ljubav nije dovoljna za spas. Nekim ljudima ništa nije dovoljno za život. Ti, sa druge strane, ti si samo bio uplašen. I ja, zajedno s tobom. I tako, preplašenima nije mjesto u Bajci. 

Dovraga, opet me grebu trepavice, poispadale bi pune želja, i rasule bi se venama sa bojom tvojih zenica. Možda zato što nismo imali priliku da kažemo Zbogom jedno drugom, Zbogom snovima koje nećemo nikad odsanjati, zbogom svemu onome što smo potajno maštali, možda zato večeras me svrbi koža, kao da će mi svakog trena krila nići i kao da ću opet sve tvoje ogrebotine nanovo osjetiti. Kao da ponovo zube zarivaš u moj vrat i srce mi vadiš. Kao da ponovo padam na koljena i ridam, znajući da sam te nepovratno ostavila i izgubila kao i tog jednog decembra. Nikad više ništa nije bilo isto. 

Svrbi me nemir u grudima. Svrbi me ljubav u venama. 

Ako te nikad više ne sretnem... da li smijem da pomislim na to? Da li zaista nikad više neću vidjeti oči koje sam voljela, i zar je moguće da nikad više me nećeš šeretski stegnuti u zagrljaj i poljubiti u rame? Zaista, zar da se rastanemo bez riječi? 

Ako te nikad više ne sretnem... Osim onog što ti nikad nisam rekla, želim da znaš da sam srećna. Onako kako si ti želio da budem. Onako kako si se nadao da ću biti. Bez tebe.

Ako te nikad više ne sretnem... želim da znaš da nikad neću odustati od snova. Ni od sebe. Znam da bi bio ponosan na mene, kao što uvijek i jesi. Znam da ispod kože nosiš moje mirise, i kao što si mi uvijek govorio "Samo zato što ne smijem da ti pišem ne znači da manje mislim na tebe". Ne smijem ni ja da pišem, a evo, ponovo sprovodim reinkarnaciju snova. Sjećam te se, nedostaješ mi i vjerujem da ćeš biti sretan bez nas, kako si i želio. Nekad će te strah napustiti, i sigurna sam, voljeće te neko i kao pola čovjeka. 

Ne mogu da ti obećam da više nikad neću pisati o nama. Ne mogu da ti obećam da mi nećeš nedostajati. Jer hoćeš. Uvijek. 
Ali to je nešto moje. 

Ako te nikad više ne sretnem... obećaj mi samo da ćeš biti srećan. Ma kako sreća izgledala za tebe. 


Tuesday, December 19, 2017

"Demonski ciklus" - Peter V Beret



Decembar sa svojim zimskim predummišljajem je idealno vrijeme za kamin, vino i knjige. Dobro, i ljubav. Al poseban naglasak na knjige. Dok sam na godišnjem odmoru, i uživam u vremenu sa porodicom, i prijateljima, slobodno vrijeme obično provodim uz dobru knjigu (ništa novo) ili dobru seriju. A ove zime sam upravo završila Bretov Demonski ciklus. 

Nije da sam fan epske fantastike, i ne mogu knjige da svrstavam po žanrovima, jer to mi je kao kad ljude dijelim na ove i one, ovakve i onakve. Knjige su knjige i to je to. Dobre ili loše. Tačnnije, pisci su dobri ili loši, knjige su... Pa eto - knjige. Čarobna zemlja magičnih bića, čuda i ljubavi, ratova, zmajeva i snova. Ponekad i život bude nalik tome. 

Sjećam se da, kad sam naučila čitati, i kad su mi konačno dozvolili da se upišem u biblioteku, da sam veliku većinu knjiga pročitala u mom skrovištu ispod trpezarijskog stola. To je bilo moje tajno mjesto i tu sam živjela snove. Knjige su galvni krivci što danas vjerujem u potpuno abnormalne vizije života i "jednom u životu" ljubav. Knjige su moja prva ljubav. I pošto ne umijem pisati recenzije, već osjećaje - Demonski ciklus je takav samo po nazivu. 

Već od prvog dijela sam se naprosto oduševila pričom. Savremeni život smješten u neko izmišljeno vrijeme, ta neprestana borba između dobra i zla, između zemlje i neba, Boga i Đavola. Činjenica je da te ništa neće promijeniti kao gubitak nekog svog, i da ti ništa neće dati hrabrost i snagu kao bol. I to je ono što sam ovde pronašla. Koliko si spreman da izgubiš u tišini, iz straha? Koliko si spreman da izgubiš zato što se boriš za sebe i svoje? Koliko si spreman da se daš drugima a koliko da se zatvoriš u svoju patnju? Sve ovo će ti Arlen najbolje pojasniti. 

Serijal je prebogat opisima Krazije koju ja lično zamišljam kao Persiju i cijela njihova snaga, i borba i poredak opisan u knjizi je naprosto brilijantan. Ali isto tako, činjenica da smo svi sposobni da vodimo bitke, da smo svi rođeni jaki onoliko koliko želimo biti, da smo svi rođeni kao jednaki... I to ćeš shvatiti kroz ovu priču. Borba oko vlasti, borba za novac, borba za one nevažne stvari u životu... Borba za ono što voliš. Prihvatanje od strane društva uprkos različitostima, i osuda istih. Sa svakom stranicom sve više oduševljenja, bez obzira na demone koji ustaju iz zemlje. Ako ih posmatraš kao sopstvene demone i ako ih posmatraš kao sve ono što je loše u svijetu - shvatićeš zašto naziv Demosnki ciklus i nije toliko strašan, ali ni bezazlen. Jer ovo je sve samo ne epska fantastika. Bar meni. 

Al, šta bi knjiga bila bez ljubavi? Baš kao i život. Koliko si spreman da učiniš za ljubav, za onu/onog kojeg/u voliš? Koliko si spreman da žrtvuješ za svoju djecu, za porodicu, za ljude koje voliš? Koliko si spreman da uradiš za sve njih? Da li bi i život dao? Hmmm... Knjige su krive što život posmatram potpuno drugačije od hipnotisane gomile ljudi čiji su mozgovi isprani televizijom i usađenim programima od djetinjstva. Jer život jem nogo više od toga. Kad si spreman da učiš, i kad si spreman da dijeliš i kad želiš da voliš, sebe i one oko sebe - sve postaje drugačije. Znanje se ne čuva u zatvorenoj tegli, ono se dijeli i širi, i baš kao i ljubav - razmnožava se. Uvećava se. Tako je i sa knjigama. Kad pročitaš prvi dio, odmah tražiš i sledeći, pa sledeći...

Jedina mana jeste što su knjige zaista obimne, i za onog ko nema strpljenja - teško da će biti primamljiv. Kad pogledaš kako su dobro "ugojene" zavrti ti se u glavi, ali vrijedi svaka rečenica koja je napisana. Jer meni je jasno - nekad moraš umrijeti za drugog, i moraš ljude pustiti blizu sebe, i moraš otvoriti vrata svog svijeta za sva ta zemaljska čuda, za znanje, prijatelje, porodicu... Ne možeš živjeti sam istetoviran svojim ožiljcima i bolom. Život je previše lijep za samoću. I vjeruj - za ovaj svijet se vrijedi boriti sve dok u njemu ima ljubavi. 

Uživajte u decembru sa Arlenom i Lišom 

Friday, December 15, 2017

Putokaz za pravac ka tvojim snovima...


Kažu da je decembar. I kažu da je vrijeme praznika, da je čarobni prah blještavila počeo da se rasipa i da je vrijeme smijeha, i želja, i planova, i dječijih radosti. A šta je sa mojim radostima? Šta je sa mojim pismom Deda Mrazu? Gdje je ono zalutalo? Da li sam ga i napisala... Listam bilješke, i rokovnike, i dok odzvanja Eminem kroz stan shvatam - ja još nisam ništa poželjela.

A i čemu želje?

Da se rasipam njima tako svuda, da ih kačim po drveću i da ih neko skida s neba kao zvijezde. Moje želje su neispričane, i zatvorene u mojim kanjonima, i tek ponekad, kad je oblačno, izviri poneka na površinu zenica. Tek ponekad joj pustim na volju da se razlije i ostvari se. I znam, te želje su dragocjene. Imam sve što poželim, i volim sve što imam, i raduje me činjenica da je moj život neprestano promjenljiv i da ne mogu predvidjeti ništa. Nekad, plašilo me neznanje. Nekad, plašila me promjena. Nekad, plašila sam samu sebe.

Još uvijek nisam podvukla crtu, i nisam izvela nijednu matematičku operaciju nad prethodnom godinom. I nisam napisala listu odluka, ni želja. Još uvijek je deembar. Suv, bez snijega. Čak i on štrajkuje. U dosluhu smo, snijeg i ja. A bila je ovo godina u kojoj sam naučila neke važne stvari. Bila je ovo godina kad sam porasla za jedan pedalj duše i kad sam ugrizla strah za kost. Bila je ovo godina kad sam skočila u nebo, i još uvijek letim, još uvijek maštam. Drogiram se snovima. Na čemu si ti ove zime? 

Ostala sam uskraćena za neke riječi ovog decembra, i nisam još načela paket novih mudrosti. Ali naučila sam koliko je važno ostati vjeran sebi, i koliko je važno vjerovati u svoja krila. Nemoj da pitaš druge za pravac, nemoj da ti oni ukazuju na slobodne puteve i stranputice, da te vode prečicama za Sunovrat. Ne daj. Tvoj kompas je u grudima, i to je jedina mapa koja ti je potrebna da pronađeš put do sebe i od sebe. Daj otkaz, upiši kurs koji želiš, zaljubi se, ne plaši se, pjevaj i uvijek vjeruj. Vjeruj i svojim suzama, i vjeruj kad u noći nema nijednog svica. Ne vidiš ih u svojim zenicama. Vjeruj da nisi rođen za tuđe hirove već za sopstvene snove. Nikad ne odustaj! Nikad! Ne vjeruj kad ti kažu kako je vrijeme da odrasteš, i da bajke ne postoje. Ne vjeruj kad ti kažu kako je smrt kraj svega, i da iza tebe treba da ostane kuća i dvorac, i konto u banci. Ne vjeruj kad ti kažu da moraš da budeš normalan, jer ti imaš svoju definiciju normalnog i ona se uklapa u ludilo.

Nemoj da se plašiš promjene u životu. Nemoj da se plašiš da kažeš ono jebeno NE! i da okreneš leđa. Nemoj da se plašiš osude ljudi koji nisu važni i koje ne poznaješ. Nemoj da vrhunac tvog obrazovanja bude čitanje deklaracije na prašku za veš, i nemoj da vrhunac tvog druženja bude chat. Izađi iz svoje kukuljice, i zagrli svijet. Nemoj da se plašiš da kreneš ka snovima, i nemoj da slušaš kada ti kažu da je u redu da uzmeš kredit u banci. Život, ovakav kakav je, ovakav kakvim ga kreiraš je savršen. Nemoj da te plaše rečenicama da je novac izvor zla i da treba da živiš kao prosjak u pustinji. Novac je samo sredstvo za ludilo. Ali sreća je u tebi. Znam kako to izlizano zvuči, znam kako ti to jadno izgleda, ali zaista je tako. Kad budeš živio u ovom sad trenutku, baš sad, shvatićeš da je život čarobna magija, i da je sve za čim si tragao duboko u tebi već odavno probuđeno. Samo nisi znao put. A rekla sam ti, kompas je u grudima. 

Raduj se, i budi zahvalan što još uvijek dišeš, jer kad pogledaš u fotografije, naći ćeš bar pet ljudi koji ti nedostaju i koji nikad više sa tobom neće dočekati zoru. Zbog njih diši. Neka bar pola udisaja bude za njih. I kad pogledaš vijesti i vidiš kako je svijet otišao dovraga, izađi vani i pogledaj u nebo, ili u zvijezde, stani bosim stopalima na zemlju ili na beton i reci "Hvala!" Hvala za mir, hvala za nebo koje nije izrezbareno granatama, hvala za parče hljeba koje imaš, hvala za gutljaj čiste vode, hvala za osmijeh i hvala što si uopšte živ. Evo baš sad, u ovom trenutku, sklopi oči i udahni, i izgovori tu jednu jedinu čarobnu riječ i osjeti ljubav kako ključa u tebi. 

Hvala za ovih četvrt miliona pregleda! Kažu da nije sve u veličini, ali to je za mene četvrt miliona duša. I cijelo more stihova, i jednog dana, kad sve ovo bude dio neke knjige koju će neko čitati, ja ću možda juriti repove zvijezda i opet, biti zahvalna što sam dotakla bar jednu dušu među ovih četvrt miliona. I još nešto... Ovo nije kraj. Kraj ne postoji. To je samo početak nečeg novog.

Za mene, ni ova godina nema kraj, ovo je jedna uzbudljiva avantura koju sam započela trideset dvije godine ranije i svakog trena sam uživala. Čak i kad je bilo najteže, spoznala sam svoju snagu i shvatila sam da uvijek postoji način za radost, i razlog za sreću. Za ljubav mi nikad nije trebao razlog. A tebi? 

Friday, December 8, 2017

A moje lađe još uvijek plove uzvodno


Ima onih ljudi koji su jednostavno nezahvalni. Ne umiju da prepoznaju kad neko brine za njih, i kad neko pati zbog njih, i kad neko njihov želi samo radost i sreću i mir. Ima tih ljudi  koji su prostim rečnikom sebični i ne mare za svijet. Pitam se, koliko je trebalo puta da se tuga očeše od njih kao mačka zimi, pa da se pretvore u sante leda. Da li se oni rađaju takvi? Gdje se izgubi srce u njihovim grudima? 

Nikad nisam umjela da se ponašam sa takvim ljudima. Nikad nisam umjela da ih naprosto prihvatim takve, zaleđene u vremenu. Otrgnute od svemira ii postojanja, smještene u neki svoj svijet ne mareći za zvuk cijepanja srca ljudi oko njih, ne mareći za suze, ne mareći za osmijehe. Kako li siv njihov život mora biti?  

Ne volim decembar i snijegove i zimu koja mi donosi mirise sjete, i ne volim sjećanja koja me vežu za ovaj mjesec, ni odluke koje sam morala donositi. Ne volEm ni suze. Ni tugu koja se izvuče iz nekih zaboravljenih ćoškova i krene mi renovirati svijet nostalgijom. I te sebične ljude, koji moju pažnju znaju da šutnu  kao ubogo pseto koje zavija u vedro nebo i moli za ljubav. Još uvijek nisam postala imuna na bol. 

Bojim se da nikad neću umjeti da prihvatim činjenicu da su se oni, ti ljudi, rodili jednostavno bez srca, ili im je možda na rođenju izvađeno, nije se primilo, kamenom zamijenjeno, trnjem okovano. Sigurna sam da su sva ta oštećena srca ukalemili na mene, da se kod mene prime i sad ne znam šta ću sa tom silnom emotivnošću. Rastuže me takvi ljudi. 

Rastuže me i sjetim se nekog srca koje nije nikad dobilo priliku da kuca, jer su se ovi sebični ljudi uplašili sopstvene slabosti. Tužan je to život, samotan i posut pepelom sopstvenih izgorelih nadanja. Rastuže me ti ljudi  koji su odustali od osmijeha, i koji su odustali od ljubavi, i koji su davno umrli u nekoj kafani. Ostala ljuštura da bivstuje i nikad da se ne zasiti tuge i jada. Tužno je to. I zaboli. Poreže me, i u toj neiscrpnoj zemlji nakalemljenih srca koja stanuju u meni, uvijek ostane sjena. Ponekad se plašim da će me te sjene progutati, da će me zatrovati i da ću možda i sama postati mrzovoljna i ljuta što svijet nije čekao na mene. Plaše me ponekad takvi ljudi. Plaše me da bih mogla postati kao i oni i da ću okrenuti glavu i da mi neće biti važno ko živi a ko umire. Da li bih ikad mogla da postanem hodajuća žalost? 

Čak i kad sam umirala, i kad sam se iz svoje tuge rađala, kad su me sjekli na komade i kad sam se sastavljala, i kad sam letjela i kad sam padala, i svaki put kad bi ti ljudi zagrizli u moje parče ramena, u meni je ostajalo života i nikad snage da okrenem glavu. A možda je trebalo. Nisam umjela. Jer vidiš, biti živ, osjećati, voljeti, davati - to je esencija radosti. Možda sam zaspala u sopstvene snove, i možda sam samo umorna, možda ponekad ličim na smrznuto trnje, ali nikad nisam prestala biti dovoljno živa da bih voljela te iste sebične ljude. 

Naljute me ponekad. Jer cijela moja trećina vijeka je ostala uskraćena za njih. Ostala je uskraćena za njihov dlan, za pogled, za poljubac u čelo. Ni u narednim godinama se taj zdenac uskraćenosti neće popuniti. Tu će bojim se, ostati bezdan, i jednom zemljom ću ga zatrpati i neće više boljeti. Ne može da boli ono što nemaš. Valjda. 
Ili će to biti neka posve drugačija priča. 
Sad još uvijek vjetrovi duvaju kroz moje naprsline. Još uvijek ratujem protiv njih. 

Tuesday, November 28, 2017

Kad jednom snijegovi zavrište pod prozorima...


Nije da sam neki dekorater prostora. Ne znam ja to, da uklapam kamenčiće i peruške, da biram tapete i boje onih, kako se zovu, jastučića za stolice, da bude sve u tonu. Ne znam ti ja te dekoraterske tehnike, feng šuije ili šta već. Ne ide mi. Ja ni dvije iste čarape ne umijem da obučem, a ne da biram vazne i servise. Kod mene se sve rasklapa. Nepar mi je srednje ime. Šta ću, nisam rođena za sve i svakog. 

Više se bavim dekoracijom duše. Malo pospremim srce, malo počistim prašinu sa zenica da progledam nakon zimske noći. Dodam malo mirisa daljine, obavezno koje zrno soli bacim da zamiriše more. I maštam. Maštam jako. Na najjače. Osmijeh iscrtam gdje god stignem, na sve fasade i zidove, i nakrivim tamo neke zgrade stihovima, okačim najljepše snove svuda po krvtoku i od njih živim. Nije ti hljeb za mene nasušna hrana. Snovi bre! I knjige. Bez njih bih odavno bila prosjak života. 


Cipele naštiklane mi više ništa ne znače. Tabani, bosi, na zemlji, na travi, u rosi, to je već nešto. I odlazak kod frizera mi je nepoznat. Kosa, raščupana, i ukrašena perjem od jastuka za snove. I ti mejkapovi, te mazalice, pokrivanje bora i pjegica, i glet masa za oči. Ne prima se to na mene. Neće koža da prihvati, pa više ličim na komičara iz neke epizodne uloge. Ja zenice sanjama osvežim, i trepavice malo suzama zalijem, a što mi usne od poljubaca zacrvene. O tome ti ja pričam. O toj umjetnosti. Kad mi zrele trešnje iza uha zarumene, i kad mi krvotok projuri poput naelektrisane prašine. I onaj osjećaj kad i zvijezde budu ljubomorne na moje zenice. To je ljepota, to je ta dekoracija koju poznajem. 


I vidi, te bore ispod mojih očiju, kad se nasmijem pa mi se namreškaju kao lastavice skupljene zimi... Ne dam ih. Ne želim da ih sakrijem. Jer to su svi moji smijehovi, moje radosti, i kad sam odzvanjala sokakom, i kad sam padala na snijegu, i kad sam nizala uspjehe, i kad sam davala i pomagala, i kad sam dobila titulu tetke. Sve to sam ja. Hajde poređaj ti svoje figurice na vitirini, a ja ću moje radosti, pa da vidimo ko ima ljepšu kolekciju. Tvoje figurine će se slomiti, a meni moje niko ne može oduzeti. 

Kapiraš me? To je jedini dekorativni kurs koji sam uspjela da završim. Da uredim svoj mali život velikim snovima, i da ga ispunim mirisom vječitog sanjanja. Da mi stvari ne znače ništa, a da mi ljubav znači sve. Da mi dvorac nije zanimljiv kao koliba i biblioteka. Jao kako me mašta radi ponekad, i dok ti ispijaš ko zna koje pivo u nekoj birtiji, i gledaš sve te ogoljene žene oko sebe, ja navlačim svoje debele čarape i pokrivam dušu da mi ne nazebe. Džaba ti golo tijelo kad duša ostane sakrivena, kad mi do nje ne dopireš. Svako danas zna da nađe put do svršetka, ali niko do ekstaze. Džaba ti sve te recke, i svi ti fol orgazmi kad na kraju tijelo ne znači mnogo. Pronađi dušu po svojoj mjeri, pusti jakne i haljine. To uvijek možeš da sašiješ. Duše nema kod Kineza, druže. 

Zima je. U novom sam stanu. Nedekorisanom. Različiti prekrivači, jastuci za pod glavu, snovi u glavi. Hladne cipele, al tople čarape. I Mir. Okrečila sam stan u mir. U boje sopstvene duše. U ono što vjerujem da jesam. 
A šta ćeš ti ove zime kad magle prigrle, i minus poludi? 

Monday, November 27, 2017

Kad odem...


I tako je završeno. Spakovan život. Šest kartonskih kutija, jedan dnevnik, tri torbe, police za knjige i nekih 175 knjiga kasnije, nalazim se u gnijezdu iz kog sam toliko puta odletjela. Bespovratno. Jurim nekog miša, nesanica me hipnotiše, snijeg je već počeo da pada. Koračam danas, dok mi pahuljice slijeću na nos i trepavice i smijem se, poput djeteta, onog koje odavno ovde ne postoji. Evo me, polupana kao tanjir iz neke ranije epohe, i pomalo izlizana kao nošene čarape. Još uvijek nesvjesna grada, i ulica, i neba pod kojim sam se usidrila na kratko vrijeme. 

Prije nego prigrlim more i nebo, i prije nego ponovo spakujem dio sebe i odnesem ga da se rasipam po svijetu. Da li ikad znaš gdje pripadaš? I možeš li, nakon svega, pripadati jednom mjestu, jednoj ulici? Jesi li stvoren za korinjenje i parenje, ili žudiš kao ja, za nečim većim, za nečim daljim, za nekim prostranstvima i dalekim vjetrovima? 

I slučajno danas, u redu za čekanje, pita me neko meni stran "Odakle si?" a ja, stranac u svom gradu, kažem da ne znam, jer ponkead kako da sam sa svih strana svijeta dospjela u ovu malu zabit. "Ovde sam rođena", odgovorim, i pomislim kako jedna lijepa riječ i jedan pristojan razgovor može da ti pomogne da se pripitomiš. Eto, šta te košta da budeš fin? 

I trudim se, zaista pokušavam da onima oko sebe pružim sve svoje osmijehe, i lijepu riječ, i zaista pokušavam da ova tranzicija bude što bezbolnija za sve nas, ali previše mene je ostalo tamo negdje, i previše sam se navikla na sebe a ovi  moji se odvikli od mene. Nije moje mjesto ovde, u snijegu, u maglovitim večerima i usamljenim danima. Nedostaje mi neki dio sopstva, sigurno ga nisam spakovala, ili se paket izgubio. Poželim da vrisnem, i da kažem da mi treba samo zagrljaj jedan, da mi treba predah, ali umjesto svega spustim trepavice, razmažem šminku i potonem u snove. I njih je izgleda ovaj miš načeo. 

Jedan dio mene je i želio sve ovo, jer predugo sam bila sama, i predugo sam otuđena bez svojih ljudi koji nikad nisu ni znali da su moji, i koji me nikad nisu grlili, ni marili previše za moje snove. I zaista pokušavam, ugrizem se za meso, raskrvarim usne da bih prećutala. Jer nema svrhe da kažem, nema svrhe ni da plačem, nema svrhe ni da kulu od leda napravim tamo gdje je nekad dom bio. Nema svrhe, jer tu samo trnje niklo, i rastinje zaglušilo odaje, i tu samo pritajene sjenke sad obitavaju. Srca su usahla od vjekovne borbe za preživljavanjem, snovi su sahranjeni odavno, i samo se u prošlost ljudi okreću. Ponovo mi je jasno - ja ovde nikad nisam imala dom. 

Jednom, kad svoje snove uhvatim za rep, možda ću poželjeti da premotam fotografije koje su ostale zalijepljena u jednom albumu, u nekoj škrinji, možda ću poželjeti da su uspjeli da me dresiraju kao sav ostali svijet. Jednom, ako ostarim, možda poželim da poljubim ovaj prag sa kojeg ću opet otići. Možda mi srce ostane ispred vrata kao propala čegrtaljka. Danas, još uvijek, ne pripadam ovde. Ako ovakvi ikad mogu da pripadaju jednom gradu. 

Thursday, November 16, 2017

Ako ikad poželim da pođem, a poći ću


Pakujem se. Kartonske kutije razbacane, prašina se izvukla iz zaboravljenih ćoškova. Pakujem život, a raspakujem dušu. Sve te uspomene koje imam ovde, kako njih da spakujem? U šta da ih umotam da ne prokisnu, da se nerastope, ne polome? Kako da spakujem Poslednje Noći? I neke sumanute zore. Zvuk mačijih šapica. Vrisak. Suze. Gdje sve te uzdahe da zakačim da se ne raznesu prilikom selidbe? Gdje staru sebe da spakujem, ofucanu i izlizanu, uplašenu od svega, nespremnu da diše? Čekaj, moram da sjednem na pod. da predahnem. 

Vraćam se kući. Idem, da bih još jednom otišla. Svaki put se nadam bez povratka, i nekako se svaki put vratim. Danas, znam da se ne trebam plašiti. Ničega. Uradila sam sve ono što nisu očekivali od mene. Sve suprotno od tuđih savjeta sam napravila. I ne kajem se. Jer to nisu bili moji savjeti. Rekli su mi da zadržim taj siguran posao koji imam iako nisam srećna, ali je plata dobra; iako sam zatvorena u četiri zida bez prozora, ali ide mi radni staž; iako sam svaki dan dolazila kući mentalno iscrpljena, ali nisam radila gotovo ništa. Nisam zadržala taj posao. Rekli su mi i da je vrijeme da se skrasim (evo, opet  o tome), red je. Nije moj red još uvijek. Rekli su mi da uzmem stambeni kredit i da kupim stan, bolje nego što plaćam kiriju, i možda još i auto uz to. Ništa od toga nisam uradila još uvijek. Jer sve to... To je puštanje korijenja na jalovoj zemlji. Ja još uvijek korijene nemam.  Još uvijek nisam poželjela da se skrasim. Ali let, to još nisam prestala da želim. 

Evo me sad, još neko vrijeme i idem u potpuno nepoznati svijet. Uplašena sam malo priznajem. Svi ti ljudi koje ću sresti, mjesta koja ću vidjeti. Da li je nebo iznad Jamajke žuto, ili je  more u Australiji manje slano? Pada li lišće trešnjinog cvijeta u Japanu na zemlju ili nastavja da leti i nosi uzdahe nas koji smo daleko? Hoću li nedostajati nekom, osim majci? Hoće li me i druge ulice zapamtiti, ne samo komšijska? Hoće li  mi neko poželjeti srećan put, osim najboljeg prijatelja? Čudno je. 

Dok gledam sve te pakete i pažljivo slažem knjige, još jedan uzdah lijepim na zid. Nedostajaće mi ovo mjesto. Nedostajaće mi ono što sam postala ovde. Ali ne plašim se. Ne plašim se da dodam još po neki prolaz u lavirintu sopstva, i ne plaši me nebo na kraju duge. Zar kraj uopšte postoji?

Za kratko vrijeme nebo će mi biti dom, i okean jastuk. Za kratko vrijeme ću spakovati jednu putnu torbu, pregršt želja i osmijeh, i otići. Tražiću one sakrivene dijelove sebe koji su se rasuli nakon toliko prethodnih života. Želim pronaći sve stihove koji su mi ispadali danima iz džepova dok sam prolazila kroz vijekove i onda jednom, možda, poželim da negdje imam kuću. Dom već odavno znam gdje je. Ne plaše me moje tridesete, ne plaše mi ni ove sijede vlasi koje su se odnekud pojavile u mojoj kosi. Ne plaši me ni oluja u srcu. Mene su uvijek plašile obične stvari poput spremanja ručka, i peglanja bijele košulje. Oduvijek sam se plašila biti samo žena. Jer kako biti samo jedno, kad sam i čovjek, i dijete, i ptica, i miš? Kako da odlučim gdje mi je mjesto kad poznajem samo ovaj jedan krš balkanski? Kako ti znaš? Zar nisi nikad poželio svijet? 

Prvi koraci na mapi su napravljeni. Još malo i pregaziće me oluja priprema, i neću ni znati a već ću biti negdje na okeanu, sa srcem stegnutim u pesnici, da slučajno ne odleti poput lista trešnjinog cvijeta. Gdje god da budem, ima tih ljudi koji će ići sa mnom, u mom krvotoku, jer ostaću uvijek zatrovana njima. Lažu te kad kažu da cijeli život možeš samo jednog da voliš. 

Eto, još malo i paketi su složeni. Ja i moje uspomene. Sve ono što imam nije ono što ja jesam. Ja sam još uvijek nedokazna i tvrdoglava, i još uvijek slušam srce umjesto tuđih savjeta. Ali, ako ti nešto znači - nikad ne pristaj na ono što drugi zovu srećom. 

Tuesday, November 14, 2017

Voljela bih da...


Dvije godine kasnije... 
Voljela bih da ti nikad nisam lik zamislila. Da ti glas nikad nisam pokušala pronaći u notama Betovena i piana. Voljela bih da nisam nikad zamislila za ove dvije godine kakvog bi ti ukusa suze bile. Voljela bih da se danas nikad nije desilo dvije godine ranije. Još nisi zarasla rana. 

Voljela bih da je ovaj danas dan tek još jedan u nizu novembarskih svečanosti, i da ne moram da ga pamtim po tim rođendanima i po stvaranju tebe nerođenog. Voljela bih da mi nisu danas sve te ljubavi u mislima. Voljela bih i da danas ne želim sreću nikom, iako je bar oni zaslužuju. Voljela bih da danas mogu da slavim i tvoj rođendan. Znaš, imao bi dva. Ovako samo mogu da sebe potapšem po ramenu, zagrlim u ogledalu, i kažem "Bićeš u redu, proći će". Voljela bih i da znam kad ćeš da me prođeš.

Kad ću biti u redu? danas bih makar da imam amneziju, da mi snovi nisu iscrtane maske i nagazne mine. Voljela bih da ne vrištim večeras iz sna. Da ti ne čujem plač i ogrebana koljena. Koliko bih samo voljela da ni ova noć ne postoji. Da vas sve izbrišem iz glave, iz srca, ispod kože, da me niko na današnji dan ne podsjeća. Sve bih to voljela ali ništa od toga, trepuško. Večeras, i narednih dana, dok svijeća bude gorjela u prozoru, misliću na tebe. 

Šta će tebi sad svijeće? Znaćeš ti opet da nađeš put do mene jednom. Znam,  nije bilo naše vrijeme, ali, jednom opet, srešćemo se. Držaću te u rukama, znaću da si ti. Da sam te sanjala. Tebe i tvoja mala stopala. Dovraga, kako me današnji novembar irtira. Kao da je namjerno u jedan dan sve moje stalo, i u jedan dah nestalo. Jer ti ljudi, ta srca koja danas kucaju... Dovraga, i tvoje je moglo da sam umjela. 

Nije da se kajem. Voljela bih da sam te upoznala. Ali, nije bilo pravo vrijeme za nas. Voljela bih da sam ti znala boju očiju. Voljela bih da sam ti miris kože osjetila. Da sam sebi dozvolila da te osjetim. Toliko toga bih voljela ali, bila sam uplašena. Uplašio me svijet. A znaš kako je mene teško uplašiti, ja kao zec pobjegnem kad pauka ugledam. Od aždaje se ne plašim. Ni od smrti. Plašim se da će život proći a ja te neću upoznati milo moje. Plašim se da si mi možda iskliznuo iz ruku. Jesi li? 

Srešćemo se ipak. Možda baš ovog dana, jednog novembra, četrnaestog. Ima nešto u ovom novembru i ovom datumu. Ima nešto u ovoj sumornoj kaputašici jesenjoj. Ima nešto. Sigurno ćeš me čuti večeras. Neću plakati, ne brini. Pričaću ti jednom o ovim danima kad smo se prvi put sreli i dotakli. Duše naše... Jednom opet ćemo se sresti. Pronaći ćeš me. Čekaću te, nerođeno moje. 

Monday, November 6, 2017

Krvi moje krvi


Postoji u meni neki razvrat iz davnina,
Poput obezglavljene zveri.
Tinja u meni poput žara
I pali mi kožu negdje iznutra iz dubine.
Grebe da izađe vani.
U pradavna vremena dok su se borila plemena
I obožavali kojekakvi bogovi
Sigurna sam da sam bila neka od ratnica krvavog srca
Sa ognjem u grudima.
Sigurno sam bila slobodna da jurim
Poput crnog mustanga i protiv vjetra sam se borila.
Na nogama još uvijek prezdravim tugu.
Još uvijek ne umijem plakati kad treba.
Zakasnim.
Nekad mjesecima.
Nekad životima.
Možda sam munje krala sa nebesa
I s njima se igrala kao da su bajalice.
Možda sam i perušku imala zakačenu u kosi.
Bijelu.
Možda sam za ludilom kaskala dan-dva.
Vijek poneki.
Ne znam.
Sve manje vjerujem da sam ikad bila stvorena
Da imam korijen u grudima
Poput kolca zabijenog u srce.
Zver sam bila i za nebom sam tragala.
Život sam bila.
A vidi me sad okovanu tugom ljudskom
Kao i svi obični vilenjaci,
Sjedim na kamenu i čekam sunce.
Do sad bih ga našla da sam u pohod krenula.
Do sad bih mu i srce iščupala i krvlju se napila
Da sam ona od prije nekoliko era.
Danas sam žena.
Samo čovjek mali.
Zaboravljena.
I okovana.
Slomljena milion puta i lijepljena
Danas nemam snage da u lov krenem.
U lov na sebe.
Danas sam još uvijek lancima poljubljena
I zarobljena u ovom tijelu od žene
Ali sutra možda...
Sutra možda pustim duhove da me opsjednu,
Da mi snagu uliju.
Možda sutra budem jača da izvadim kolac
I da ovu usirenu krv pomiješam sa pijeskom.
Možda sutra oživim ovu razvrat
I ovaj blud i želju za slobodom.
Sutra... Ako ikad svane.
Čini mi se nekad da sam vijekovima već u ovoj tmini
I ponekad pomislim da je moj život
Tek perce na kantaru dana.
Možda tek sutra udahnem.
Večeras još želim da budem vezana ranjena zver
Koja vrišti od bola snagom svog iscijepanog srca.
Večeras još želim da me bol pohodi.
Večeras još mogu da izdržim.

Sunday, November 5, 2017

Još jednom me poharao D-moll ili je to neka druga nota Ništavila



Još jednom su ruke ostale prazne, da nemaju koga da grle. Još jednom srce napuklo, i kao izlizana gramofonska ploča, ponovo jecaj neki se para i odliježe zidovima. Ponovo dlanovi prazni da nemaju oko koga da se sviju. I opet tišina se skuplja po uglovima kao prljavština. Jer znam, morala sam tako da odlučim, morala sam da po ko zna koji put gladijatorski sebi srce izvadim. I pitaju me Neki Ljudi kako je moguće da ne tražim zagrljaj, i kako je moguće da nemam snage da volim a pogledaj me... Cijelih 65kg snage iz mene grca. Nije meni potrebna ni snaga, ni vrijeme ni volja. Meni sam ja potrebna. Meni je potrebno vrijeme da zacijelim. Kao prerano pokošena trava. 

Vidiš, prvo sam bila jako mala, i uplašena. Onda sam strah ujela za dupe. I završila sam ostavljena. Pokušali su da mi ubiju volju, da me uplaše, i da mi teror podvaljuju. I vjerovala sam da je tako bolje za mene. Kad su me ostavili na ulicu, gladnu i bosu, i tada sam morala sa strahovima da se borim u sopstvenoj areni duše. Ne znam ko je pobijedio. Na poprištu izgubljenih snaga znam da sam uvijek ležala ja rastrgnuta. I uvijek je bilo tako – odreći se srca zarad dobra drugih, jer su oni uvijek nekako povlačili te konce u poslenjem činu Mog Životnog Cirkusa. Puste me da vjerujem da imam kontrolu i cap... povuku konce i prekinu nit. Uljudno te poklone ljudima i bace te ponovo da se nadomak slobode boriš. Da isplivaš. Da ne potoneš iako nemaš više ni vazduha, ni snage, ni krvi. Iako samo želiš da ležiš i ćutiš. I da dišeš. 

Ne treba meni rame za plakanje, imam savršeno dobru pink deku da to. Pokrije me po glavi, umota me u svoj dlan i ćutimo. Ne treba mi ni zagrljaj za utjehu, ni prisustvo, ni disanje za vrat. Meni ja trebam, da jednom cijela osvanem, a ne ovako ostavljena i popucala sa svih strana. Tuga prođe. Ona se istopi kao karamela u vrućem mlijekom. Nije to problem. I suze presuše uvijek. Ionako ih nemam. Žal negdje nestane, izgubi se u kaskanju za mnom. Sve mogu da podnesem i prebolim, ali taj osjećaj Praznine u Stomaku me proganja svaki put, i on je taj koji nikako da prođe. Ne mogu da ga napunim slamom, ni da zalijem betonom. Ne mogu ni ucrvalu zemlju da stavim, pa makar nešto da me izgriza iznutra. Zalud. Tek kad to mjesto popunim biću cijela. A tu je krater ostao. 

Posle silnih gubitaka, i posle detonacija srca, taj krater do drugog svijeta je nepregledan. I eto, nije da ja ne znam da volim, ili ne znam da budem mezimica. Znam i te kako. Ali u danima kad je potrebno da se raspadnem, ja samo znam da zarijem zube u već ispucale usne, i da udahnem. Znam savršeno da odmahnem glavom i kažem da sam u redu. 

Dođavola, kako sam u redu?! Kako ti misliš da mogu da budem u redu kad mi je srce minirano i kad me ovaj prazan tunel u grudima proganja? Kako da budem u redu kad sam opet ono svoje od srca odlomila i ostavila tamo u nekoj nikaddođiji? Nemam više ni srce za slomiti. Nemam ni dlan za ispraziniti. Sve sam ispraznila. Istočila sam sebe iz vena i nemam više šta da dam. Mogu samo da živim, kao krpena lutka bačena sa strane ulice, pored đubrišta. Samo toliko, dok opet ne smognem snage da se tražim. Dovraga i s tim. 

Znam, noć je teška. Jutro će svanuti i biće neki novi tren i novi početak i možda novi obris mene. Znam, lakos e nslazim po danu. Noći su te kojima zalutam često. Noći su te koje me nagrizaju i kad se daju predstave mojih Ličnih Stradanja. Od bijesa se smijem, i za inat pojedem cijelu kutiju Rafaelo kuglica samo zato jer hoću udaviti bol u slatkom ukusu. Samo zato jer u stomaku i dalje stoji krater veličine mene. Ne znam više na koji način da se sastavim. 

Treba mi vrijeme za mene. Da se propisno sahranim u tišini i da se iz pepela sopstvene giljotine rodim. 

Jebi ga, još jednom sam ostala sama. Još jednom sebe minirala. 

Saturday, November 4, 2017

I možda nikad nećeš znati da je kraj samo početak sa drugačijim imenom



Nikad ne možeš znati kad je Poslednja Noć sa Onim Nekim Posebnim. Ona se prikrade nečujno, ne osjetiš je kad ti priđe iza leđa i mučki, gotovo znalački ti kroz leđa izvadi srce. Da se više nikad ne pronađeš. 

Tako je bilo i tada. Jednog maja, osam godina ranije. I onog jednog juna, sad već 15 godina ranije. Bilo je tako i one noći kad sam vidjela MrRight-a. I sve moje Velike Ljubavi tako su se završile. Sa tom Poslednjom Noći koja se mučki prikrada. I neka Prijateljstva su se tako završila. Zauvijek.

Evo, dok ovo pišem moje dvije Mezimice leže pored mene, i neki je kasni sat. I ovo je naša Poslednja Noć. Danas nisam znala da će biti poslednja. Danas još sam vjerovala da ćemo se maziti bar još nekoliko dana, i da će još biti zaštićene u sigurnoj luci moje ljubavi. Danas sam još vjerovala da postoji dovoljno vremena. A nikad ne postoji. Nikad nije dovoljno vremena sa onima koje voliš. 

Kažu – kad nekog voliš oslobodi ga. 

Vidiš, ja sam uvijek i vjerovala da je ljubav sloboda a ne kavez. I sad, dok posmatram njih dvije ušuškne pored mene shvatam koliko je sebično od mene bilo zadržati ih toliko dugo, oduzimati im njihovu slobodu divljaštva. Oduzimati im slobodu da budu ono za šta su genetski predodređene. To je isti onaj osjećaj koji ja imam kad neko pokuša da me strpa u okove, i kaže mi da moram da radim ono što društvo i komšije i rodbina očekuje od mene. Ja sam se za svoju slobodu tako krvavo borila, zašto bih im oduzela pravo na istu? Samo zato jer su mačke, jer su ljubimci, jer su životinje? One su stvorene da budu divlje a mi, ljudi, smo tu onako usput da im damo ljubav i pažnju i hranu i sklonište onda kad one same ne mogu da ga nađu. Kad naiđu ta neka Surova Vremena. 

I po prvi put u životu postaje mi jasno koliko sam sebična bila u svojoj ljubavi prema njima. Jedna od njih me spasila kad mi je sklonište srcu bilo potrebno. Druga me oslobodila. Jer u obje njih sam spakovala komade sebe. U jednoj sam ona ranjiva i uplakana ja, u drugoj sam ona divlja i slobodna ja. I sad, kad provodim Poseldnju Noć sa njima svjesna sam šta znači kad sam pročitala da je sve u životu Dar. Jer ma koliko mi teško pada rastanak, one su me naučile toliko toga. Možda se opet Poslednja Noć prikrala kao lopov, sa namjerom da mi oduzme sjećanje, ali ovaj put sam je osjetila. 

Želim više vremena sa njima. Želim i više vremena sa onima do kojih mi je stalo. Zar ne shvataš? Svaki trenutak je poslednji, i zato mora biti dobro iskorišten. Onako da se ne bi kajao. Onako da ne bi sutra plakao. Da ne bi boljelo. Ma koliko da bih ove šapice zadržala uz sebe, znam, najveći čin ljubavi je da ih oslobodim, da ih pustim da budu to što jesu. Sutra, možda, ako jednom budem imala svoje kloniće, moj naveći dar njima biće upravo to – sloboda. Da budu ono za šta su rođeni. 

Plače mi se. Logično zar ne? Možda će neko reći da sam hladna kad mogu moje ljubimice da pustim iz toplog gnijezda u divljinu. Iako znam da će im biti dobro, biće na sigurnom, dobro zbrinute, i hranjene i biće im toplije nego onima na ulici večeras, ili onima hladnog srca. Vjeruj mi, sebično je uskratiti njima slobodu izbora baš kao što je i ja tako odlučno branim svih ovih godina. Na kraju, one su ipak biće prirode. Kao i ja što sam. Sve manje se puštam među ljude. Sve manje mi nedostaju. Jednim dijelom, kao da sebi dajem tu slobodu. I sebe oslobađam kroz njih dvije. Ato je sve što mi je potrebno. Sloboda da budem. 

Tužna sam. Jesam. Njihova uloga u mom životu je završena. Prisustvovala sam rođenju i ozdravljenju i čudesnom krugu života. Naučile su me toliko toga, onoliko koliko ljudi nikad nisu mogli. Ali vrijeme je. Te proklete Poslednje Noći. Nikad ne znaš kad ti se prikradu kao poslednji minut neke godine. Nikad ne prezdraviš potpuno. Podsjećaju te da iskoristiš svaki trenutak. Jer jedan od njih mora biti poslednji. Kad tad.

Friday, November 3, 2017

Probudi me jednom opet kad decembar prođe


Nije da nemam srca. Potrošila sam veliki komad dok sam naučila šta je ljubav. I još jednu komadinu sam iscijedila u pjesme i riječi kojim se poigravam. Ni suza nemam. I njih sam isplakala jednog decembra. Lažem. Zbog decembra. Plakala sam tek kasnije. Ali potrošila sam ih. Kupujem u apoteci neke lažne, i kapnem po jednu kap eto tek da zaiskre u zenicama, da ljudi pomisle da sam živo biće. Zubi su mi se slomili o sve neizgovorene riječi. Sve neiskazane dubine moje tame, sve neizlivene rijeke mog beznađa. Prelilo se u histeriju bića i sad nemam kud. Naslonjena na zid čekam kad će i poslednja cigla da se izvuče i da srušim i zid i sebe. 

Nije da nemam srca, kažem ti. Kuca negdje u meni, nekad u peti, nekad u dnu kičme, ali čujem ga da kuca ponekad. Aktivira se kao tempirana bomba i uplaši me da će me opet živu raznijeti. I onda utone u tišinu. I povuče i mene sa sobom. I zaćutim. Osamim se. Ne hajem za ljude. Ni za sunce. Ni za duge šetnje. Samo boravim u prostoru, čitam i lijepim riječi po potiljku, i od knjiga napravim uzglavlje da jednom u njih sebe cijelu sahranim. 

Nije to da ja ne znam da volim. O, i te kako znam. Samo, nemam snage. Negdje između poslednjeg ostavljanja i onog dana kad sam napukla po ivici bola, u mene se uvuklo ludilo, i opet se raširila rđa po meni svuda, i poput starog ciganskog lonca, zaudaram na sjetu i vatre koje su se toliko puta upalile i tako surovo gasile, da jednostavno nemam snage ponovo da gorim. Čak iako bih željela, k’o što želim, nemam snage dovoljno da zaiskrim tvoje tamne dlanove, i nemam snage da se igram mađioničara, i samo želim let. Let, tišinu i dovoljno vremena da se još jednom rodim. A rađanje je čudan proces. 

Poniknu mi žile iz kičme i neki čudan nemir me zagolica pod prstima. Krila se nakaleme na vječnost i u gomili ustajale krvi i usirenih emocija iznikne samo jedan cvijet. Na dnu tog neosmišljenog cvijeta uvijek budem ja, zakržljala i poput osušenog sjemena. Vidiš, nije to da ja neću da volim. Raspukle su mi se beonjače u sumrak kad sam gledala kako ptice odlaze na jug. Razjareni vrisak ranjene zveri se ponovo u meni rađa. 

Ah ti novembri, i decembri, datumi i uzaludni jauci. Još uvijek nisam preboljela glogov kolac zaboden u srce, i molitvu izgovorenu prije sahrane. Još uvijek nisam zaboravila sliku i racionalno udaranje prilikom pada. Još uvijek me progone slike i budim se noću, kao da sam priključena na nesanicu. Još uvijek nisam spavala. Nije to toliko strašno. Otud mi podočnjaci iako ja kažem da su to bore od smijeha se urezale, mada smijeha odavno nema. 

Ne znam zašto mi svaka noć liči na onu kad je izvršeno racionalno ubistvo mojih snova. U pravu su bili, te snove je trebalo makazama za papir odrezati, jer nisam ja još bila spremna za takav kroj. Al bojim se, da me tada zver ogrebala svojim očnjakom i osakatila me za taj osjećaj i za jednu želju. Uvela je poput kaktusa koji sam pokušala da gajim u saksiji. Još jedino se za slobodu grčevito držim kao za poslednju slamku spasa. Kao na jarbolu broda koji tone, još samo jednu strunu sebe sam sačuvala. Sebe slobodnu. Sebe oblacima ograđenu. 

Ne znaš ti koliko samo želim da predahnem. Al ova nesanica je još jedino što mi pomaže da ne vrištim. I eto, nije da nemam srca, da neću da volim, da se plašim, ili kako već zoveš ovo moje kontuzno stanje. Ja samo nemam snage da ponovo gorim. A zima ide. Idealno vrijeme za moje osamljeno uzglavlje. 

Thursday, November 2, 2017

Na kraju ovih godina...



Znaš, posle tebe se desio cijeli jedan život bespuća, umiranja i življenja. Desilo se stotinu malih smrti od one velike koja je počela tvojom porukom da me ostavljaš. Da tako mora da bude. Desilo se i toliko trenutaka rađanja. I ljubavi su se desile. Neke velike, neke male. Neke manje bitne. I ja sam se desila nekim ljudima. 

Cijela jedna vječnost je prošla od poslednjeg zagrljaja s tobom. Ali šta smo mi znali tada. Bili smo nezreli i bili smo budale. Nismo umjeli bolje. Nije ni trebalo da znamo. Vjerovali smo da ljubav mora da boli da bi bila ljubav. A naša je boljela. 

Prošle su godine. Godine nedostajanja, neispričanih priča i neodgovrenih pitanja. Preživjeli smo gubitke, udare, narušeno zdravlje, preživjećemo sigurno još mnogo toga osim nas. Jesmo li danas zreliji ljudi? Smijem li pomisliti da smo danas bolji i manje ludi? Smijem li ti priznati da nikad nikog nisam voljela kao tebe, i sigurno nikad neću ma koliko godina da prođe. Jer bio si onaj „jednom u životu“ trenutak. Jer bio si...

Smijem li ti reći da se nikad nisam osjetila svojom kao tih godina patnje dok sam bila tvoja. Uvrnuto znam, ali jesam. I godinama kasnije, kad sam srce davala i kad sam voljela sve te divne muškarce, nikad ni jedan nije imao ništa tvoje. Nisam te ni tražila u njima. Ne bi te ni našla. Tražila sam te u pjesmama, i našoj rijeci svaki put kad bih dolazila u naš grad. 

Sad, tri sata razgovora kasnije, kao da nikad nismo prestali pričati. Kao da nikad nisi otišao od mene tog maja. Vidiš, posle nas bila sam tako izgubljena i tako sama. Slomljena. Rastrgnuta. Umrla sam tog dana. Nije mi žao. Ne može da mi bude žao. Bolio si me kao nešto izgubljeno, kao bol, kao poderotina na srcu. Bolio si tako dugo, ali na kraju bol je nestala ali je ostalo nedostajanje. Izliječili su me od tebe svi ti divni muškarci koji su me voljeli, od tog razarajućeg bola. Od ljubavi nikad nisu. Od toga nije ni trebalo. 

Bio si ljubav mog života. Možda toliko toga nisam bila kraj tebe, ali jesam bila voljena ako ništa drugo. Nisi umio da razumiješ moje godine. Dovraga, kad pomislim, ni ja nisam razumjela moje godine tada. Danas, cijelu jednu vječnost kasnije, moraš priznati da smo se voljeli. I da smo ubili jedno drugo bolom. Da smo se tugom okovali i očekivali previše od nas. Jesmo li danas pametniji moja ljubavi? Jesmo li danas imalo drugačiji? Ja sam i dalje ptica koju niko nije uspio da smjesti u kavez. Ti iz svog još nisi izašao. Ja i dalje zagrizam život, ti puštaš da život grize tebe. No ne krivim te. 

Znaš, i dalje si moja najljepša ljubav koja mi se dogodila. A voljela sam posle tebe. I živjela sam. I ostavljala, bila ostavljena, i gorela. I evo već neko vrijeme u vremenu sam ostala zamrznuta. Valjda je tako kad nogama staneš na zemlju. I dalje su naše fotografije jedini svedok da smo postojali. Ne sjećam se da sam ikad srećnije izgledala. Dvije hiljade fotografija kasnije i dalje si najljepši osmijeh koji sam imala. Eto.

Smijem li ti još i ovo reći ljubavi... Bio si najdivnija suza zbog koje sam u besmislenom ratu poginula. Još uvijek te negdje čivam pod kožom. Sigurna sam da znaš put. Više te se ne plašim. Ne drhtim. Ne boliš. Valjda je to tako u ovim godinama sada. 

Monday, October 30, 2017

Najtise sto moze, ko sa predstave lose, iskradam se iz sna, iz ogledala viri jedan stariji ja.


Ostarila sam. Za dan. Za tren. Fizički. Gledam podočnjake u ogledalu i pitam se kad su se tako neprimjetno pojavili. Kad sam dozvolila da izgubim moje perfektno glatko lice? Šta me slomilo toliko da sam zaboravila kako da dišem? Hmmm... 

Pa ništa toliko posebno. Samo nekoliko poslednjih zbogom. Nekoliko napuklih ljudi i prijateljstava. Nekoliko njih koje više nikad neću vidjeti. Samo bolesti koje su napale na moje srcu najbliže. Ma neke sitne promjene zbog kojih mi se život pocijepao kao stara čarapa, gore na prstima i malo na peti. Neka ljubav propala kroz zemlju. Neka kroz srce. Ma ništa, kažem ti. Ništa me nije ubilo od toga. Suza nemam da bih plakala. Ni zida nemam da bih o njega lupila glavom. Rame neko možda da bih se naslonila? Ma kome je još predah potreban? Mogu ja to. Mogu ja sve to. I još više. 

Osmjehujem se licu u ogledalu. Pomilujem se po obrazu. U poslednje vrijeme je to jedina nježnost koja mi je potrebna. To, i tople čarape. Pitam se, šta ima na dnu mojih bivanja? Odavno nisam pala tamo. Nije da želim, ali odatle sam uvijek najlakše ustajala. Uvijek sam se lakše odgurivala od zemlju nego od vazduh. Uvijek je bilo spremnih ruku da me uhvate. Odavno već sama sebe hvatam u mrežu. 

Negdje, u međuvremenu, nastupilo je ledeno doba. Osjećam, svaku prokletu sitnicu osjećam. Svaku jebenu tugu i radost, sve osjećam. Ali emocija nema. Da li je moguće biti živ bez sebe? Gdje sam se dovraga zavukla, pa ne umijem da izmigoljim. Moj osmijeh odavno nije maska zatucanog klovna pred spavanje. Odavno ne aplaudiram sopstvenim glupostima. Ne pravim ih. Suza nemam iako bih ponekad da zavrištim od slomljenih kostiju koje mi štrče iz kože. Voljela bih da mogu biti toliko jaka da se prepustim nekom da me voli. No, pitam se čemu to? 

Sad kad mi se život okreće poput poludjelog karusela, i kad se jesen opet navukla na ljeto, čemu nježnosti? Od njih ću samo da otupim, i neću ni primjetiti a iskliznuće mi neki život iz ruku. Moja kolekcija ljubavi i rastanaka ne treba još jednu stranicu. Ne sada. Sad kad sam na korak od snova. Nisam sigurna da bih umjela da izgovorim one riječi na slovo V. Nisam sigurna ni kad sam ih poslednji put izgovorila. Kome? Od maslačka je ostala samo tršava besplatna glava. 

Ne pišem već neko vrijeme. Samo neke stihove izvlačim iz duše, i krvlju ih u pjesme vežem. Dođavola, ko je ugasio svjetlo u mojim stihovima? I dalje se ponekad osjećam kao prerezana na pola onim istim nožem za pomorandže koji mi je neko servirao. Svi su nastavili svoje živote. Ja još uvijek čekam neki povoljan vjetar. Mirno more. Sebe možda. Opet me čeka pakovanje, i selidba srca, novi kroaci u starim ulicama. Ja, neka potpuno drugačija u istim starim ulicama. Opet me čekaju izlizana pitanja. A sat još uvijek stoji. Datum se još uvijek nije promijenio. Kad sam dođavola uspjela da ostarim? 

Danas nije dan za šetnju. Danas je samo ponedeljak. 

Zaboravila sam reći ono najvažnije. Srećna sam. Ovako ili onako, jesam. Srce mi kaže da sam na pravom putu. Mislima i ne dam da se rastiru poput sveže opranog veša. Bijelog. Ne koprcam se više. Ne razmišljam o sutra jer mi je ovo danas dovoljno. 
A danas mi je ljubav. 
Danas mi je mir. 
Danas mi nije tuga. 
Nju nosim u džepu poput smrznutog mačeta i pomazim je ponkead. Ona je od juče. Njema noj mjesta u danas. A danas... 
Gledam to lice u ogledalu kako se smije i kažem - Danas si živa. 
I lijepa. Jebeš podočnjake, kome je još stalo do njih. 

Sunday, October 15, 2017

Obični ljudi imaju samo jedan san. Ja imam cijelo more...

- Tetka, volim te.
- Koliko?
- Do leđa.

Nasmijem se i poljubim to dijete koje tako naivno danas pita "A kako si ti moja tetka?" To dijete koje ne viđam onoliko koliko tetka treba da viđa djecu koju voli. Zato jer mi odrasli ne umijemo da budemo tako otkačeni i iskreni poput djece, jer smo zaboravili i sami kako je kad smo bili djeca. 

Zagrizle su me uspomene danas na djetinjstvo koje je prozujalo pored mene i evo me danas, crna neudata ovca famiije, jedina sa hirovima i idejama o ludilu i slobodi. Jedina koja još nema svoje ognjište, i koja još uvijek širi krila ileti, i traži i umjesto djece ljubi mačke, i umjesto zimnice sprema knjige. Bože, da li sam stvarno toliko zaostala, ili se vakcina ljudskosti i civilizacije na mene nije primila? 

Zašto se gen dosade nije nakalemio na mene, da budem i ja obična žena, da žudim za spremanjem ručka, pranjem tepiha, kupovinom zavjesa i šerpi... Zašto i dalje želim imati ludaka pored sebe koji će poželjeti da sa mnom obiđe planetu, bar tri puta prije škole i kome krokodil u mojoj glavi neće biti toliko strašan. Jer u mojoj glavi stanuje neka zver. Neka koja se hrani nebom, i osmijehom, i putevima, i slobodom. Kako se ljudi tako lako predaju i odreknu slobode svog bića i srca, i okuju se rutinom, i kolotečinom i zapadnu u paučinu svakodnevnog života, puste stomak, i bude im svejedno. 

U meni vrišti cijela ergela konja, onih ciganskih, divljih, spremna za juriš, za vjetar. U meni još srce grca u letu, i još uvijek plačem kad vidim napušteno mače, i još uvijek volim miris dobrog vina i nove knjige. Kako se tako lako predaju i izgube miris života iz vena? 

Gledam danas te ljude koji su me zbog  mojih hirova izolovali, i koji čvrsto vjeruju da sa mnom nešto nije u redu, koji se plaše moje slobode i mojih nemira. I oni su nekad kao i ja maštali i bili živi, a danas ih vidim kako preispituju svaku moju izgovorenu riječ, vagaju i piju protivotrov da ih ne zarazi moje ludilo, i moj smijeh i moja želja da letim, i budem vjetar. Jer i oni bi, znam, i oni bi na tren skinuli okove, i poletjeli. Ali plaše se. I lakše je mene izolovati i reći "Ma, Selma, ona je posebna priča, ona živi u oblacima". 

A ja moje oblake ne dam, ni za hiljadu njihovih života. Ja moj mir ne bih dala ni za hiljadu njihovih galama, i vriskova. I ako sam drugačija, neka sam. I ako sam opasnost po obični život, neka sam. I ako me zbog toga izoluju, i proglase najvećim ludakom grada, neka i to bude. Ali ne dam se, ne dam da mi uzmu ovu ljubav i ovaj smijeh, i slobodu, ne dam da me preetvore u izmaglicu običnosti jer kako bih onda pisala, kako bih onda umjela voljeti, kuda bih onda sa ovim svojim maštanjem? 

Da li bih to bila ja? 

Tuesday, October 3, 2017

Neale Donald Walsh - RSB



Hoću da vam ispričam jedan događaj od prije nekoliko godina.

Imali smo jednu komšinicu tamo gdje sam rođena koja je svaki dan dolazila kod nas. Nekad i po više puta dnevno. Jedna od onih komšinica koju svaki komšiluk ima i bez koje ništa ne može da se desi u kući. Često sam se šalila s njom i govorila „Ti kad umreš, dođi da mi kažeš kako je tamo.“

Kad je komšinica umrla, prije pet godina, dva dana nakon toga sam je sanjala. Bila sam završna godina studija. U mom snu, bila je prelijepa žena, ni malo bolesna, zračila je neobično i sjedila je u našoj dnevnoj sobi. Rekla mi je da je srećna, da joj je „tamo“ prelijepo, i da je svi pitaju kad ću ja da dođem. U snu sam joj razdragano odgovorila „Doći ću čim diplomiram“.

Probudila sam se prestravljena.

Iskreno, bilo me strah diplomirati. Naravno, evo pet godina kasnije, ja još nigdje nisam otišla, i nisam je više sanjala. Nikad nisam razumjela taj san, ali nije bio jedini te vrste. Možda bi se neko od vas uspaničio ako bih baš sve sad ispričala. Odgovor na moje snove sam pronašla u knjizi „Kod kuće s Bogom“, od Neal Donald Walsh-a. I to je upravo ono što želim da preporučim za ovu jesen.

Oduvijek sam imala pitanje u glavi Ko sam ja, zašto sam to što jesam, Zašto ovde, zašto sada. Zašto meni? Nisam pronalazila odgovore, a nisam imala koga ni da pitam. Balkan, ovakakv kakav je oduvijek je bio skeptičan, i nazadan. Koga sam mogla pitati o svojim čudnim snovima, o čudnim pitanjima, i kome sam smjela reći kako se osjećam drugačijom. Danas znam, nisam ni morala da pitam. Odgovori su oduvijek bili tu, u meni. Samo je trebalo da pronađem putokaz ka njima. I našla sam ga u knjigama Razgovori s Bogom.

Prije četiri godine sam izgubila najboljeg druga, dio djetinjstva, i dio ljubavi. Izgubila sam i nikad nisam shvatila zašto. Sanjala sam ga. Dolazio mi je u snove da mi kaže da je srećan i da ne brinem. Prije par mjeseci sam prvi put otišla na groblje, i raspala sam se u komade. Ne znam dokle se čuo jecaj i vrisak, i do kad sam sjedila na zemlji i plakala. I neka sitna kiša je padala. I prestala je kad sam ustala i krenula nazad u život. Još uvijek mi je teško da prihvatim činjenicu da njega nema. Ali sad razumijem, i nije mi žao. Znam da je bio u pravu kad se nasmijao i rekao „Srećan sam, ne plači više“. Knjiga „Kod kuće s Bogom“ mi je dala odgovore i danas, nisam više ljuta na njega.

Čitajući knjige Walsh-a možda sam postala i ja član „sekte“, možda su mi knjige „isprale mozak“, ali ja sam pronašla sebe, i odgovore na svoja pitanja. U knjizi „Sretniji od boga“ sam pronašla i mnoge neispričane tajne Zakona privlačenja, i sve ono što nisam razumjela, kako taj zakon radi. Uz ovu knjigu Ester i Abraham i Ana su dobili smisao.

Danas mi je jasno da sam morala da iskusum svoj život, ovakakv kakav jeste, i već odavno znam da je moja sreća u meni. Da ne zavisi od spoljnih uticaja i ljudi. Odavno znam da je ljubav smisao postojanja i da nekog voliš zato što je to što jeste, i da bez njega možeš da živiš. Možeš da živiš bez svakoga. Osim bez sopstvenog srca. Čak se i moj odnos s roditeljima promijenio. S ostalima još uvijek pokušavam.

Meni su ove knjige promijenile život. Shvatila sam da je vrijeme da prihvatim da sam ja svoj heroj, i vitez, i zmaj, i čarobnjak svojih misli. Jer jesam. I ti si. Odavno sam izbrisala programe koje su mi instalirali prilikom rođenja, odavno sam precrtala predrasude i pobijedila tabue. Odavno ne živim po mjerilima društva, već po sospstvenim. I već neko vrijeme pratim samo srce. Pustim mozak da proluduje malo, i opet ga isključim, tek toliko da se ne uhvati paučina po njemu. I čitam. Čitam i dalje i radim na sebi i gradim sebe da budem najbolja verzija, i da budem ono što želim vidjeti u svijetu.

Naša civilizacija, napredna tehnološki ali emotivno tako nazadna, je zaboravila koliko je važno da tretiramo jedni druge s poštovanjem i ljubavlju, da se pomažemo i da vjerujemo. Zaboravili smo puno toga i danas, na samom rubu propasti u svijetu, imamo izbjeglice, i gladne, i žedne, i imamo djecu koja umiru. Nakon ovih knjiga, moja svijest se proširila za novu, kvantnu, dimenziju i danas znam da moja pružena ruka znači puno više. I osmijeh. Nikad više ne zaboravljam osmijeh.

Danas znam, da moje diplomiranje nije bilo vezano za završnu godinu na faksu. Poći ću kad diplomiram život. Danas to znam. I znam da sam jednom već odabrala da se vratim jer moje iskustvo nije završeno. Ali o tome neki drugi put. Pročitaj i ti pa ćeš shvatiti. Možda i promijeniš svoj život. Možda tako promijenimo i svijet.

Wednesday, September 27, 2017

U koštac se uhvatiš sa sobom kao sa vukom


Znaš li gdje ćeš kad ti se grudi rasklope i iz njih dopre jauk i vriska, dopre krik samog tebe iz dubine - oslobodi me! 
Hoćeš li umjeti da se raskuješ, da se otvoriš, da nebo u grudi smjestiš i zvijezde posadiš oko srca kao oko stola za večeru? 
Hoćeš li znati svakoj od njih ime da daš, da im kose umrsiš i čokoladom snove obojiš? 
Hoćeš li znati saslušati sve one uzalud zamišljene želje koje si bacio kroz prozor gledajući u nebo, ne znajući da samo je jedan tren dovoljan za čudo. 
Za tvoje čudo. 
Za tebe samog. 
Kad jednom oči otvoriš hoćeš li umjeti na dnu zdenca pronaći ugasli sjaj, hoćeš li ga umjeti u život vratiti samo jednim osmijehom, milovanjem trepavicama po obrazu, dodirom prsta po vrihu nosa, po pjegicama i borama? 
Hoćeš li smjeti da se predomisliš i umjesto da u dva po ponoći ostaneš u krevetu, izađeš van zidova i bos protrčiš neki krug po snovima. 
Smiješ li reći da si živ, da si hodajući život, da si sve ono o čemu milioni ljudi sanjaju, mrtvi prije sumraka, prepušteni monstrupznim brigama o tome koju haljinu obući i koliko je cijena goriva bila jutros. 
Smiješ li da budeš ono za šta si rođen, da budeš svoj i svačiji, da se daješ, da voliš, da izađeš iz svojih zidova i staviš nebo na glavu, nakriviš pero i zadjeneš suncokret u pohabani rever kaputa. 
Stvarno, da li uopšte znaš šta je potrebno za jedan udah, za jednu suzu, za jedan takt u prstima. 
Znaš li koliko je mraka potrebno da bi svjetlost u tvojim grudima mogla sijati, da bi mogao biti tek jedan svitac na mom dlanu, na dlanu mojih htjenja, na mojim promrzlim usnama. 
Za samo jednu želju smišljene. 
Bojiš li se? Trebalo bi. 
Bojiš li se zgužvati zemlju prstima i oplakati uveli list u ovoj septembarskoj noći dok se jesen migolji poput guje u travi, pokušavajući grčevito da se drži ljeta i suše. 
Smiješ li uhvatiti trnje dlanovima, i čvrsto se držati da ti ne isklizne i taj poslednji sumrak kad si konačno postao trajni lijek mog slomljenog srca. 
Ako takav ti i postojiš u ovoj zemlji gdje čuda obitavaju pod kamenjem.

Sunday, September 17, 2017

Kad odlučim nekad ponovo biti galeb na obali od soli...


Htjela bih da vrištim. Sve ono neizrečeno, ono što ne umijem da izgovorim dok mi se oblaci spuštaju na glavu i pritiskaju mi ramena i neki napušteni psi me grizu za farmerice i vuku na različite strane. Mjesec mi se nastanio u kosi i zvijezdem i vijenac isplele i ruke zavezale.
Često ponovim da nisam od one berbe kad se ljubav dijelila kao milostinja i da nisam od one sorte kojoj je potreban stalni zagrljaj i utočište. 
Nekad, da, jeste mi bilo potrebno da se oslonim na muškarca, ali posle toliko godina naučila sam se oslanjati na sebe. Znam, reći će ljudi da je to sebično ali ja sam samo pronašla najbolji način da se brinem za sebe u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, političke aktivnosti i naopakog kompasa. U ovom svijetu gdje ljudskost ima granicu i gdje se razmaženi dječaci igraju rata i glume muškarce. Glupi neshvaćeni razmaženi dječaci. 

Ne treba meni heroj, nije mi potrebno spašavanje. Znam, nije to ni malo ženski, ali naučila sam sama da se brinem o sebi. Umijem da otvorim i zatvorim vrata, umijem da zakucam ekser, otvorim teglu, promijenim sijalicu, i okrečim stan. 
Naučila sam i da sama popijem čašu vina kad mi je gušt, i da spavam sama, dijagonalno. 
Vidiš, ne treba mi spašavanje. 
To što znam da živim sama, ne znači da i želim. 
Ja svoj život ne želim da obavijem oko muškarca. Ne želim da mi on bude uslov za sreću. 
Želim biti s nekim zato što ga volim, želim, al ne zato jer ga trebam. Ne zato jer se plašim da ću ostati sama. Ne zbog reprodukcije, jer mi je vrijeme. Ne iz hiljadu razloga koje mi navode i zbog hiljadu pitanja koja me pitaju. Ne. 

Želim biti s nekim jer osjećam da je taj neko onaj ko me upotpunjava, ko me razumije, osjeća. Želim biti s nekim s kim sam srećna, ali svoje ciljeve i svoje želje ne želim praviti oko njega, jer on ne može i ne treba biti moj uslov za ljubav, za život. 
Naučila sam da živim bez onog svog, bez srca i mesa, mogu da živim i bez muškarca. Mogu, ali to ne znači da želim. 
Naučila sam kako da budem jaka. 
Naučila sam da sačuvam svoje srce da ne bude slomljeno, da ne bude povrijeđeno. Naučila sam trikove i izgovore, i sve laži ovog svijeta tako da me nijedna ne može iznenaditi. 
Nekad, mislila sam da trebam biti nečiji centar svijeta, ali danas znam da je to ego, i da su to moji strahovi se hranili. 
Jer može taj Neko da me voli više od neba, ali isto tako mora biti svoj. Mora imati svoje snove koji se ne vrte oko mene. Divno je ako su nam želje iste, i slične, ali divno je i kad možemo postojati posebno, a srca nam biti ujedinjena. 
Ne mora muškarac da me drži za ruku da bih bila njegova. Treba srce da mi sačuva. 
Ne mora da me pazi kao da sam od porcelana, ja sam to odbolovala. Od kamena sam sazdala ovo svoje tijelo, i svoje srce, i naučila sam da budem ekstremno jaka i kad je potrebno, a posebno kad nije. 
Ne mora da bude moj vitez. Ali mora uvijek biti spreman da me uhvati ako odlučim da se raspadnem i budem slaba. 
Ne mora da me čuva u staklenom zvonu, da se plaši da ću da izblijedim na suncu i da se istopim od kiše. 
Ne mora da bije moje bitke, ali more da bude tu kad odlučim da predahnem. 

Ne treba meni heroj, već prijatelj, partner po kazni, ludak neki kamenog srca i somotne duše. 
Jer ne znači meni noć puna strasti ako dušu ne mogu na rane priviti da ozdravim. 
Čemu onda sve to...