Friday, November 16, 2018

Snovi su moji ornamenti



Ne, ja nikad nisam bila tvoja djevojčica, uzorna i lijepo vaspitana. Nikad nisam bila ona klinka sa kikicama i u haljinci na cvjetove, sa crnim sandalama, iako me komšiluk volio kao da sam sa oblaka skliznula. Nisam ja mogla biti obino dijete obične porodice. Zašto bih? Odrasla uz grmljavinu i oluje, sa strahom u krvi, poput napuštenog šteneta; sama sam naučila da dišem. Nisam ja nikad bila ono što ste htjeli od mene skrojiti, poslušna klinka koja će uredno završiti školu, fakultet, udati se u roku, i roditi buljuk djece. Nisam, žao mi je zbog toga. 

Žao mi je što ste očekivali više od mene, što ste željei da budem uzoran član familije, da se ne zanosm snovima od kojih se ne živi. Vi ne možete živjeti od snova, ali ja mogu. Ja sam od njih skrojena. Vi ne možete živjeti od riječi, vas su riječi izjedale, lažna obećanja i naprsle emocije. Ja nisam nikad bila od vaše sorte. Meni se nije primio vaš dnk i žao mi... Ne, nije mi žao! Nije mi žao što sam drugačija i što sam svoje snove krojila bajkama. Nije mi žao što sam bila buntovnik bez razloga, što sam gubila bitke u borbama i ostajala uvijek amputirana, nije mi žao što sam padala i o tle se razbila. Da bi otkrio biser moraš prvo uništiti školjku.

Nisam ispunjavala vaša očekivanja, već svoja. Nisam učila na vašim greškama već na svojim. Nisam vjerovala u vaše snove već u sopostvene. Moja su mjerila bitna, moje su želje važne, nisam ja ovde da bih ispunjavala vaše propale ambicije, da bi vi bili ostvareni kroz mene. Moji su snovi milion puta ostali samo komadići ali sama sam ih sanjala, od iverja ih ponovo sklapala. Nisam ja za ovaj svijet rođena, budimo svjesni. Peviše je vatre u meni, previše oluja, previše ste me osakatili i sad tako okrnjena lutam pokušavajući da se utopim u svijetu od kojeg se otklapam.

Nisam ja bila nikad uzorna djevojčica. Nije meni stalo do porodičnog imena, tradicije i nasledstva. Svoje sam nasledstvo ubila. Svoje sam ime u krv utisnula, zvijezde sam razapela i dokove raznijela. Nemam ja više gdje da pristanem, ja koja doma nisam imala nigdje osim u nekim zagrljajima koji su mirisali na snove. Naučili ste me da bježim, da se ne vezujem, naučili ste me da ne vrijedim, da se plašim, da su snovi samo ornamenti koji se prodaju na božićnim tezgama. Naučili ste me da odustajem, da zaplačem... Naučili ste me ili ste bar samo mislili da jeste.

Nije se na mene primilo vaše trnje već sam sopstveno posadila da me zaštti od vaših nevjerničkih želja. Nisam ja nikad tražila previše. Dlan ruke, zagrljaj, možda ono pitanje koje nikom ne znači „Kako si?“. Nisam nikad tražila previše, samo da ponekad predahnem. Nikad ovde nije bio moj dom. Nikad ovde moja krila nisu bila slobodna. Previše je mutnih suza palo na pod, previše je jecaja ugrađeno u zidove da održe ove krhke temelje. Nisam ja za ove depresivne slojeve. 

Ne znam gdje me vodi sjaj zvijezda. Ne znam gdje će mi suze uokvirrene ostati. Ne znam ni gdje ću trnje u gnijezdo saviti. Nisam ja nikad bila uzorna djevojčica. Od snova krojena, bajkama vaspitana, nisam ja nikad bila za ove svijetove žala i pakla. I nemoj se čuditi što sam odavde otišla, nemoj se pitati gdje će mi poslednja stanica biti. 

Slavi me pjesmama. Slavi me stihovima mojim okoji će iza mene ostati da progone tvoje snove, da te pohode noćima sa pitanjem „Kako je?“. Nisam ja bila za ove stranputice; svoje sam pravila.

Jednom, uzdahnuću i planina će se srušitit. Jednom od mene će ostati samo krv i golo meso, čista istina i bol koja me protkala. Jednom, nekom će biti jasno da nikad nisam mogla biti drugačija. Jednom. Ne danas.

No comments:

Post a Comment