Prošlo je previše vremena otkad sam
smisleno napisala nešto. Otkad sam raskopala ožiljke i otvorila vrata duše.
Previše je vremena prošlo otkad sam ruke u krv zaronila i umila se svojim
emocijama. Nisam pisala. Nisam umjela.
Danas, na korak od svog stana, na
korak od svoje sigurnosti, na korak od svojih snoviđenja, dišem sa istim onim
ratištem u grudima. još jednom sam sve svoje pjesme odživjela. Još jednom sam
sve svoje stihove istetovirala u vene, da ne zaboravim. Još jednom sam neki pun
mjesec provela zavijajući na oblake i u očima sam sakrila zvijezde.
Nije me pogodila detonacija, i nije me
ubio kraj. Znala sam već duže vrijeme da se sprema, znala sam da je još jedna
ljubav otišla kroz onaj bezdan u grudima. Bespovratno. Nije me pogodilo ni to
što sam tako jednostavno izbrisana kao da nikad nisam ni postojala. Ostali su
geleri da štrče iz rana na rukama u kojima mi je svijet se raspao na komade.
Ostali su krateri na duši i pokidana jedra. I tuga. Tuga što ljubav nije bila
dovoljna.
Više nisam curica sa kratkom kosom.
Odrasla sam u svim ratovima koji su se vodili u meni. Odrasla sam naglo, i
prerasla cipele za koji broj. Srce je već odavno preveliko za normalan svijet. Odrasla
sam i danas, hiljadama duševnih krahova kasnije, zatičem sebe kako kao herkulov stub ponosno i čvrsto stojim na sopstvenoj zemlji, i umjesto žene vidim onu
gorštačku kći koja je prkosila svim olujama. Koja je ratovala za sebe. Koja je
umrla i ustala stotinama puta zbog sebe.
Danas sam žena koja neće odustati, i
ako ništa drugo, bar danas znam na šta neću pristati.
