Saturday, January 27, 2018

Suvernir na stražarske dane


Hladna noć, januarska. Zima steže oko tijela, i srce se grči. Ležim u gnijezdu Tvog zagrljaja i dišem miris, u krv ga upijam, u džepove skupljam kao da ću od toga da jednom preživljavam. Jednom, kad ništa drugo ne budem imala osim sjećanja na mirise. 

Slušam te kako dišeš, i slušam ti srce kako odzvanja kao eho mog, privijem se još više i sklopim oči. Slušam kako toneš u san, i gledam se sa mrakom. Režimo jedno na drugo jer, kako minuti odlaze, sve sam svjesnija da vrijeme prolazi i da sam svakim trenutkom bliža praznim rukama, i hladnoj koži. 
I ne spavam. 
Ne predajem se snovima, iako bih voljela da jednom u životu zaspim pored tebe, kao da smo cijeli život tako spavali, jedno uz drugo. Da se probudim ušuškana u bajku. A ovako, ne mogu da zaspim. 

Plašim se. Plašim se da, kad otvorim oči, nećeš ti biti pored mene već mrak i izmišljotina. Ludilo u koje sam sama sebe uvjerila. Plašim se da će mi se oteti vrisak, i da ćeš ti nestati poput daha na hladnom vazduhu. Plašim se da ću shvatiti da te u stvari cijelo vrijeme sanjam, i kad se probudim, ruke će biti prazne, i ti nećeš ostati uz mene onoliko koliko mi je potrebno da me voliš. Onoliko koliko želim da te volim. A vječnost je mala, rekla sam ti toliko puta. 

Plašim se da sklopim oči jer vidjela bih sve te obične stvari koje sam toliko puta zamislila da ne mogu da razlučim da li sam sanjala ili je to stvarno tako bilo. Sve one jednostavne sitnice kojima započinješ dan, i sve velike stvari i stavovi koje tako strastveno branimo da na kraju završimo u još luđoj strasti, od koje i nestane struje, od koje se i zvijezde posrame, i nestanu sa neba. Plašim se propustiti bilo koji trenutak sa tobom, ma kako obično izgledao, jer znam koliko će ih biti bez tebe, i onda tako, graviram te u zenicama, u krvotoku, u sjećanjima, i udišem i ćutim, i ostanem budna. 

Zagrizem u kožu i oćutim toliko riječi, pocijepam ih u mislima, progutam ih i kao da mi kost ostane u grlu, jer nemam ni jednu dovoljno snažnu da ti opišem koliko te volim, i ni jednu dovoljno dugu da ti opišem vječnost. Uplaše me i zvijezde u tvojim očima, i uplaši me milion neizgovorenih riječi na tvojim usnama, jer osjetim ti strah ispod kože, osjetim paniku, i osjetim da bi me rastrgnuo u svoj toj ljubavi koju osjećaš, a opet... Plašiš se ostati bez mene, iako znaš da će te ova duša pratiti poput nevidljivih sjena. Ova duša koju si iz kamena spasio i u život je vratio. A mislila sam da je ljepše u kamen se uviti. Znam, sa svakim trenutkom sve sam bliže praznim rukama, i uplaši me dan kad budem bila živa bez tebe, i uplaši me još milion neizrečenih strahova. Uplaši me dan kad se budem vratila na ovo zgarište. Hoću li pronaći tebe ili spaljene snove? 

Otvoriš oči i kažeš "Pa ti ne spavaš." 
Nasmijem se i poljubim ti rame. 
Neko mora i stražu da čuva. 

No comments:

Post a Comment