Wednesday, December 23, 2015
Ja pričam uzdasima, i grlim usnama
Kaže da mu nedostajem. Uzdahnuh. To je bilo mnogo jednostavnije nego priznati. Lakše nego reći "I ti meni". Ostale su riječi da lebde u vazduhu. Nije da nisam željela da priznam. Nije da ne mislim na Njega. Nedostaje mi. U ovim mračnim vremenima kad se za vazduh jedva borim. Možda nije pravo vrijeme da mi nedostaje. Nije da nisam htjela da kažem. Ostale su mi riječi na usnama, neizgovorene. Izgovorila sam ih kasnije, kad sam prekinula vezu. Izgovarala sam ih cijeli dan pokušavajući da mu ih napišem, onako nehajno, kao usput. Glas me izdao. Izdao me kad sam čula Njegove riječi "Nedostaješ mi". Krcnulo je nešto, negdje, u mojim bezbrojnim arhitekturama.
Rekla sam mu kad je tišina utihnula. Kad je ostao eho da odzvanja u meni jer već odavno i sama sebi nedostajem.
Rekla sam mu da sam srećna što su mi se putevi ponovo ukrstili sa Njim, posle beskrajno dugo godina, posle cijelog jednog života odsustva.
Rekla sam mu da mi je drag, uvijek je i bio, možda je čak jedan od rijetkih koji nije bio gad prema meni i koji me nije tretirao kao fizičko biće. Naprotiv. Sa Njim sam se uvijek smijala, iako je to trajalo kraće od uzdaha. Smijem se i sad.
Rekla sam mu i da mi je Njegov zagrljaj prijao. Kao lijana oko starog oronulog drveta. Loš je mjesec, loš za mene. Pola me nema, pola su me pojeli termiti užasa. Rasturili me okolo poput mahovne a ipak sam osmijeh uspjela da sačuvam.
On ne zna ništa o mojim slabostima. On ne zna ništa o mojim sputanim demonima, i zatvorenim aždajama. Bolje je tako. Ne bi ga uplašile, prošao je i on svoje krugove pakla. Možda ne bih umjela da mu objasnim, možda ne bi razumio, možda bi rekao da sam preosjetljiva, da previše lično doživljavam ljude i srca, i ne bi pogriješio. Jer takva sam. Previše otvorena za ovaj sumanuti svijet i sa previše srca za ove mračne ljude.
Rekla sam mu da je ovih dana njegova poruka za dobro jutro jedina svjetlost u mojim noćnim morama. On i moje crnobijelo mače. Njih dvoje su mi jedine zvijezde na nebu osutom uzdasima. Ne vezujem se lako, ne puštam nikog više blizu srca, niti znam gdje sam srce sakrila. Umorila sam se od traženja, i tako sam lako skliznula u zaborav. Prepustila se rutini dana, ljepoti noći, stranicama knjiga i sopstvenim padalicama. Zaboravila sam na ljubav. Na radost. Na ono kad ti neko nedostaje.
Želim konačno biti slaba. On ima taj zagrljaj u kom bih mogla da se raspadnem, da budem samo ja, samo obična žena. Ima zagrljaj, možda ima i srce jače od mog. Možda je vuk u jagnjećoj koži, možda će mi srce rastrgnuti poput čopora izgladnjelih bijesnih pasa, možda će znati da me usreći, da me nasmije... Možda bude, možda ne. Ali nedostaje mi. Onoliko koliko sam u stanju da osjetim.
Evo rekla sam mu.
Friday, December 18, 2015
Kad odlučiš da budeš živ
Nije da vjerujem u bajke i čuda. Možda malo u ljude. Malo više u sebe. U ljubav najviše. Ma koliko puta se okliznula i pala i dalje vjerujem. I dalje mislim da je život beskrajna igra i da treba vjerovati životinjskoj strani srca. Podvukla sam liniju, citron žutu, vrišteću. Nova godina, novi početak, valjda je sve novo. Samo stara ja. Starija, ali da li i pametnija?
Odbrojavanje je počelo. Jelka je okićena, odluke zapisane ili bar zamišljene. Život usporen. Srce stalo, bar moje jeste. Smijem li pomisliti na novi početak? Na prethodno veče? Smijem li misliti da je to možda nešto značilo? Ne vjerujem u bajke, ali vjerujem u sebe. I već danima sam na svom životnom kantaru, mjerim i vagam ovu proteklu godinu. A bila je... Rekla bih surova, sa primjesom osmijeha.
A obilježilo je mnogo toga:
Napustio nas je Kemal Monteno. Tih dana su se samo puštale njegove pjesme, čitalo se o njemu, a danas ga se niko više ne sjeća. Danas Su svi zaboravili svoja djetinjstva, svoja odrastanja i sebe.
In Memoriam
Deseto nebo i ta mala knjižica u koju je stalo pola mene. Postoje neke stvari koje se nikad ne mogu opisati dovoljno, koje jednostavno moraš da osjetiš. Znam da nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam prvi put uzela u ruke svoju prvu knjigu, i koliko sam bila ponosna i srećna. Ne mogu zaboraviti ni ljude sa kojima sam podijelila tu radost, poglede i osmijehe. Ni srce u grudima koje je skakalo kako drogirano. Ne mogu zaboraviti promociju u Podgorici, a još manje u Pljevljima. Možda svom gradu nisam ponos, ali svojim prijateljima sigurno jesam.
U saobraćajnim nesrećama poginuli su Nikola Mitrović, moj kolega sa fakulteta, i Jelena Petrović, moja drugarica iz školske klupe. Ostala sam siromašnija za dva čovjeka, za dva divna srca.
Ne mogu reći da nije bio prisutan u mom životu. MrRight je uvijek tu, pa čak i kad nismo razgovarali, pa čak i kad se nismo sretali, kad sam izbjegavala da ga pogledam, kad sam ćutala i gutala nostalgiju. Uvijek je tu. I još uvijek je možda jedno od najvećih nedostajanja mog života. Smijem li reći da je naša priča završena? Smijem li reći da mi više neće nedostajati i da neću pisati o njemu? Smijem li ispuniti obećanje? Ne znam,
Znam da neću zaboraviti osjećaj koji su Pljevljaci izazvali u meni kad su se ujedinili svi do jednog da se pomogne skupiti novac za liječenje našeg sugrađanina. Pljevlja su poznata po svojoj jedinstvenosti, i po dobroti građana, ali smo ovaj put nadmašili sami sebe, i možda nikad kao tada nismo disali kao jedno. Možda nikad više nećemo biti tako vezani, ali smo sigurno dobili najveću bitku. I zato sam ponosna kad kažem da sam rođena u Pljevljima. To su korijeni. To je ličnost.
Ali isto tako osjećaj koji se rodio kad je Aylanova slika osvanula na medijima je nešto što ne mogu zaboraviti. Taj surovi rat u kom je toliko djece poginulo, gdje je toliko života otrgnuto i spaljeno, taj surovi rat u kom samo pojedinci profitiraju... Jedna od najtužnijih uspomena ove godine.
Ono što je bilo ljepša strana je deifnitivno dopisništvo za Adria daily. Možda nije luksuz i možda nisam popularna ali znam da je to jedna od daski na pozornici života po kojima svi gazimo. Na neku propadneš, na neku odskočiš.
Bilo je razočarenja, bilo je muvanja, bilo je katastrofalnih pokušaja romantike, bilo je početaka i krajeva. Neki ljudi za koje sam mislila da su izgubljeni za mene su ponovo tu, možda sudbina ima neki novi plan za mene. NekoMoj je ušetao, i možda prije šest godina nismo umjeli da trajemo, možda nećemo ni sad ali trenutno, kad se mnogo toga srušilo oko mene, priznaću da je sinoć zasijao kroz moje mrakove. Bilo je zaista lijepo pričati sa nekim potpuno prirodno, posle svih izvještačenih razgovora i maskiranih uloga.
I tako. Ne mogu se pohvaliti predivnim ljetovanjima, ludim provodima, putovanjima u središte zemlje, ali mogu reći da su moji jednodnevni izleti bili sjajni, da su moji prijatelji bili moja svjetlost u ovim sumornim vremenima. Kraj godine je bio možda najteži. Donijeti najtežu odluku u životu. I živjeti sa tim. Nije lako. Nije jednostavno. Ali imam dva izbora - da potonem u svojim emocijama, prepustim se bolu i depresiji i izgubim ovo što sam stvorilao od sebe, ili da dišem, da se borim, da nastavim da gazim naprijed i možda nekad oprostim sebi, i možda nekad uspijem da prebolim.
Sjutra u moj život ulazi neko novi, mala čupavica na 4 šape. Možda to bude neko novo prijateljstvo. Možda bude neka nova ljubav.
Ove godine sam naučila ono o čemu nikad nismo pričali u školi. Svijet se boji drugačijih ljudi. Boje se kad ne obraćaš pažnju na njih, kad se ne uklapaš u njihove nametnute standarde, kad si svoj. Svijet je preplašen i razumijem ja to. Kad sam bila klinka slušala sam samo šta mama kaže. Kad sam bila tinejdžerka željela sam se uklopiti u društvo i slušala sam samo šta društvo kaže. Danas, znam da treba da slušam samo svoje srce. Prijatelja je jako malo, i moje vrijeme je dragocjeno, Zašto bi ga trošila na lažne ljude, na izvještačene osmijehe, na pogrešne muškarce? Ne želim. Imam pravo da kreiram svoj život onako kako želim, i to je samo moja stvar.
Naučila sam da svijet ne možeš promijeniti nikakvom čarolijom, ali možeš promijeniti sebe. Možeš da naučiš da cijeniš sve što imaš jer na kraju, oko tvoje glave ne lete borbeni avioni, i ne padaju granate, nemaš srušeno djetinjstvo i ukradenu mladest. Možeš da se odrekneš stvari koje ti nisu potrebne i da podijeliš to svoje srce i drugima. Možeš promijeniti svijet jedino ako mijenjaš sebe.
Neke nove odluke za novi početak? Pa svaki dan je novi početak. Nova godina je samo još jedna šansa. Da, imam ciljeve - biti bolja nego što sam,biti veći čovjek, pomagati koliko god budem mogla, objaviti još jednu zbirku poezije, posvetiti se malo više pisanju, trenirati snažnije i jače, eliminisati što je ostalo od loše ishrane, i tako... Sve su to neke sitnice, sve su to malecne odluke. Možda zaljubiti se? Tu mogućnost nisam nikad odbacila. Jer ipak, u ljubav bezuslovno vjerujem.
Tuesday, December 8, 2015
Biti bogatiji za cijeli jedan život ili siromašan za jedno srce
Kad se najteže odluke donose u životu kako ostaneš normalan? Kako ostaneš siguran da si odlučio ispravno? Kako srce sačuvaš?
Jer dovoljan je trenutak da ti se svijet okrene, da se sve promijeni, da život dobije krila i da oblaci zanijeme. Dovoljan je tren. I od tog trena zavisi sve ostalo. Hoćeš li disati, hoćeš li sa srcem koračati, hoćeš li biti svoj? Hoćeš li moći da se pogledao u ogledalo i kažeš da si učinio pravu stvar?
Nisam sigurna u sve odluke koej sam donosila. Mnoge nisu bile ispravne, vođene srcem i emocijama, uvijek sam vjerovala da je bolje da se kajem što jesam nego što nisam. Sve do danas. Danas kad moram da presudim. Da odlučim. Znala sam da ova godina nije završila sa mnom. Znala sam da čuva u džepu nekog keca za mene. Disati i boriti se, ili srce izvaditi iz grudi i svjesno ga zapaliti? Koje od ta dva? Šta odabrati? Igrati se trnjem i ne ogrebati se. Koračati bos po staklu i ne proliti sopstvenu krv. Progutati užareno staklo i ne spaliti sve što si osjećao? I možeš li živjeti posle odluke da svjesno udariš žig na dušu, raskomadaš je i budeš jak?
Ne znam. Nadam se da neko tamo zna. Nadam se da neko ima ko je ostao živ bez srca, ko je mogao biti isti posle toga. Ko je mogao ponovo se nasmijati životu i reći da je sve u redu. Kako može biti u redu kad iz sebe izvadiš sve što te čovjekom čini? Kako možeš biti normalan kad sve svoje želje u jednom potezu u zdenac bacaš? Moraš. Jer kako bi drugačije? Postoji li rešenje? Možeš li biti sam pred streljačkim vodom i pustiti da te zaspu rafali? Bez ruke u ruci?
Da, realno, svaki problem ima rešenje, sve ima svoje zašto i zato, ali sad jednostavno ne vjerujem u to. Danas ne vjerujem ni u sebe. Danas bih ostala kod kuće u toplom krevetu, i bila bih ljuta na svijet, bila bih ljuta na sebe, bila bih sretna jer je danas najvažniji dan, ali... Biti sopstveni dželat nije baš najsjajnija uloga. Da svoju krv prolijem i svoju krv popijem, u suzama se ugušim i srce da zauvijek sahranim. Danas sam mračna, danas nisam optimista. Danas nisam ja.
Saturday, December 5, 2015
Samo dobre godine se broje
Tražim onako neki dobar cover za stranicu, listam slike zime, Sneška Bijelića, slike novogodišnjih jelki i zimskih praznika i uhvati me neka nostalgija u grudima za svim propuštenim praznicima, novim godinama, proslavama, druženjima. Ujede me tuga nekako ljutito, pomalo osorno. Ja sam oduvijek bila maštaroš. I ostalo je toliko neostavrenih želja u meni. Možda ih nekad ostvarim, možda nekad budem potpuna. Možda nekad sastavim ovo okrnjeno srce na mjestima gdje dijelovi slagalice nikad ne mogu biti pronađeni, zauvijek spaljeni u djetinjstvu, surovo otrgnuti od mojih dječijh dana.
Ne pamtim Nove godine. Porodične. Sa okićenom jelkom i dekoracijama, i poklonima ispod nje. Imam neke fotografije koje svedoče o tome da sam je nekad imala, ali moje sjećanje je prazno. Kao da se to sa slika nikad nije dogodilo. Voljela bih da jeste. Možda bih imala drugačiju sliku o praznicima. Možda sam zato cijelog života bila Grinč i mrzila ideju o proslavama i euforijama za praznike. Možda zato jer se nikad nisam poljubila u ponoć. Filmski. Znam, koliko god moje more emocija bilo puno, prazne su školjke u njemu. Kako mogu pisati o ljepoti ljubavi kad je sama nisam doživjela u punom sjaju?
Moje su ljubavi uvijek bile drugačije. Rijetko nasmijane. Nikad se nisam držala za ruke sa nekim ko je stvarno moj, niti sam se glupirala blevarima, ni planirala ljetovanja i praznike. Moje su Nove godine bile uvijek naglo prekinute, zalivene ironijom, tuđom ljubomorom, nedostajanjem. Nisu čak bile ni pijane da ih zaboravim. Svaka se previše urezala u meni da bih mogla reći da sam praznični nastrojena u ovim decembarskim danima.
Ono što sam u neprestanoj borbi uspjela da razumijem jeste da ma koliko loša iskustva bila ne treba im dozvoliti da prevladaju. Ne treba im dozvoliti da te obilježe i oblikuju po svojim htjenjima. Život je uvijek u tvojim rukama. Zato sam prošle godine kupila jelku. I okitila stan. I kupila poklone svima u porodici, zapakovala ih u paketiće i odnijela. Zato sam odlučila da obrišem stare godine, da zaboravim ono što nisam imala i da kreiram godine u kojima ću raditi sve ono što me čini srećnom bez obzira na ljubav. Zato i ove godine jedva čekam da je izvučem i ponovo ukrasim, da ukrasim stan, da napravim moje kolačiće sa cimetom. Možda opet moj čarobni poljubac bude na čekanju ali sigurna sam da ću praznike dočekati sa ljudima koje volim.
Ne određuju nas uspomene, one nas samo usmjeravaju ka pravim izborima. One nas uče kako da budemo srećniji. Prestati gledati kakve su godine bile, i krojiti planove kakve trebaju da budu. Onakve kakve ih ti želiš. Nekad, upotpuniću moje okrnjene uspomene, neću ih skrivati kao šolje od porcelana koje je vrijeme po malo gricnulo na ivicama. Jednom, moje želje će biti ostvarene. Moje more će biti okean. Jednom...
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
-
Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali...