Na kraju ove balade dve hiljade i neke

Pjesma na repeat. Već par dana.

Čaša vina na repeat. Već par godina.

Slomljeno srce na repeat. Cijeli život, čini mi se.

Danas odustajem. Danas zvanično i javno podvlačim citron žutu crtu ispod srca. Ispod života. Ispod krša i loma. Danas žilete mogu da ispljunem, i da pritom poderem grlo jecajima. Čaša pelina je prelila. Ta jedna kap koja je bila snažnija od detonacije u Hirošimi. Ta jedna kapljica koja je slomila dušu cijelu, i čašu, i milion komada mene otjerala do vraga. Ta jedna mala kap...

Odustala sam. Poklekla sam. Izgubila sam volju i snagu. I kraj je godine, i kraj je mog razumjevanja, i mog strpljenja, i nadanja da će se nešto posle trideset godina promijeniti i da će slijepac progledati, i kamen u grudima zakucati. Možda taj kamen i kuca, ali nikad u mom pravcu. I dosta mi je bilo. Danas zatvaram krug i svečano (i javno) sebi obećavam!

Dosta sam sebe davala onima koji me nisu umjeli razumjeti, a još manje voljeti. Davala sam se cijelom dušom, uvijek, ali nije bilo dovoljno. Ima tih ljudi kojima zaista nikad nije dosta. Previše sam izgubila u životu, i ljudi, i mački, i ljubavi. Previše da bih mogla da dozvolim da me neko još slomi, pa makar to bila i moja dnk.

I hiljadu puta ću ponoviti i čini mi se tek sad ću shvatiti – samo zato što s nekim dijelimo Dnk sekvencu krvi ne znači da smo porodica. Ne znači da im dugujem lojalnost, ljubav, razumjevanje, podršku. Bezdan ne možeš napuniti. Oni koji su me bezuslovno voljeli sad su pod zemljom. Duše su njihove uz moju čvrsto vezane i osjetim ih ponekad u vazduhu, pored sebe. Oni koji su ostali da se mojim zovu – nemaju više pravo na to. Gotovo je!

Sa ljudima i sa propuštenim šansama. Sa životom bez ukusa. Sa pružanjem ruku.

Želim biti živa, i želim biti srećna. A to ne mogu ako me neko konstantno vuče ka dnu, kao kamen oko vrata. To ne mogu ako mi neko konstantno postavlja trnje pod noge, i srce mi kida zubima. A ja puštala, opraštala, vjerovala, molila, plakala, pričala. I ništa. Dobila sam jedno veliko ništa. Ni zagrljaj. Ni poljubac u čelo. Ni sigurnost. Ništa. Zato je gotovo. Nemam snage više za uzalud.

I tako, na kraju ove godine koja mi je odnijela mačka, i Balaševića, i srce mi raznijela, na kraju znam ko sam, ko je uz mene, i čija sam. Znam gdje ću, znam šta želim, i znam da vrijedim više od onog što su mi pružili. Najvažnijih ljudi nema, al zato sam ja još uvijek živa, i nemam namjeru da propustim više ni jedan tren života. Pa nek traje koliko god.

Koferi su spremni, karta je na putu, i odlazim. Treba mi predah.

Živeli dobri moji !

I eto, tek tako, nisam tužna

I tek tako, Mr Big iz serije Sex i grad je umro. Jel sam vam pokvarila iznenađenje? Nema veze.

Kiša pada cijelog dana i sluša mi se bluz i pije mi se vino, ali ništa od toga ne radim. Skidam se sa bluza. Umjesto toga, odgledala sam nove epizode gore-pomenute serije, i zatekla sam sebe kako brišem suze. Ne zbog serije. Zbog sebe.

A nisam tužna.

Kunem se nisam.

Ali zateknem sebe svaki put kad gledam seriju ili film, i tamo neko umre, zateknem se kako obrišem suze, ne zbog njih. Zbog sebe. Jer čini mi se da još nisam prestala da plačem od onog dana kad je Tata umro. I svi posle njega koji su sada ostali samo uspomene, i datumi uklesani na stranicama sjećanja. I mačak moj. Ponekad zateknem sebe kako pokušavam da udahnem vazduh, jer osjetim se sputana s toliko tuge koja je ostala.

A nisam tužna.

Smijem se, kunem se.

Da li zapravo ikad prestanemo biti tužni jednom kad napravimo skladište u sebi u kojem počivaju uspomene na one koje smo voljeli, kojih nema, koji nam fizički nedostaju? Kao da sm sklopila sve te police u duši, i na njih stavila imena i fotografije, i makove, i uhvatim se kako u sebi često stojim i posmatram odsjaje onog što smo bili. Jesam li ih pustila? Ne znam.

Osjetim ponekad da jesam, da sam u redu, da sam sretna i da nikad nisam sama, da su tu, uz mene, da me paze. Ali onda tako, zaplačem. I onda ne znam da li sam ikad prestala plakati. A tako se radujem svakom danu, promjenama, radujem se osobi kakva sam postala i kažem sebi u ogledalu da sam u redu. Da je u redu osjećati, i biti živ nakon svega, da sam izdržala. Jesam li?

Jer nisam tužna.

Prazna, ali ne i tužna.

Ali valjda je to u redu, isprazniti dušu da bih imala mjesta da je ponovo napunim svim avanturama koje mi dolaze. Da je ispunim ljubavlju, beskrajnom ljubavlju prema sebi i onima koji su mi ostali. Onima koji će mi tek doći. Obrišem suze, kažem da neću više plakati, da nema smisla. Jer ne znam jesam li uopšte prestala. Hoću li ikad prestati?

A nisam tužna.

Umorna sam, od biti jaka, ne raspasti se svakog dana, ali ne i tužna. Tuga je luksuz. Radost, pak, to je nešto što uvijek imam u rukavu. Kad njim ne brišem suze. Jesam li već rekla, nisam tužna.