Wednesday, September 23, 2020

U jednoj sam te noći odvoleo za celi život

 

Prva ljubav

Ponekad mislim da će me januar, septembar, novembar i decembar proganjati cijelog života. Datumi. Godišnjice. Rođendani umrlih. Da ću živjeti od datuma do datuma, iz mjeseca u mjesec i da ću jednom na dlanovima držati svoje srce, sparušeno, u prah pretvoreno i da ću i sama tako jednom nestati u vjetar raznesena. Da li će imati neko da se sjeća mog rođendana nakon života? Da li će se neko sjećati datuma moje razvejanosti ili će na mene pasti zaborav i ostaće samo riječi, digitalni otisci, i neke knjige štampane, a krvlju pisane. Dok sam još krvi imala.

Rođendan mu je. Mojoj Umrloj Prvoj Ljubavi. Kako tužan dan. Kako se proslavljaju rođendani onih kojih nema? Zapališ li svijeću? Nazdraviš? Pošalješ razglednicu za Raj? Pošalješ poruku njegovim roditeljima? Kako? Otplačeš li? Ili pustiš najdražu stvar? Zaplešeš sam. Ili možda pogledaš poslednju sliku na kojoj ste bili srećan par i ispričaš sve vijekove ćutanja.

Voljela sam ga. Pazi mene, naivne lude. Volim ga još uvijek. Plašim se da nikad neću prestati, još od prvog poljupca sa ukusom majoneza i prve bračne noći. Voljela sam ga i kad smo životima branili svoju dječiju naivnu ljubav od odraslih. Voljela sam ga i kad je skočio da me izvuče sa šina dok je voz jurio ka nama. I kad smo se tome smijali kao najvećem nestašluku jer voz nikad nije stao u tunelu, osim tada. Voljela sam ga i kad smo se rastali, i kad smo plakali. I kad smo se svih godina kasnije sretali i koračali zajedno. Voljela sam ga čistoćom svoje uprljane krvi, i nagriženom dušom. I volio je i on mene. Do zadnjeg dana.

Od nas više ništa nije ostalo. Par fotografija na kojima smo sretni. Neke poruke razmijenjene prije nego što će... I narukvica, sa pločicom njegovog imena. To je sve. Uspomene koje mi niko ne može oduzeti. Život koji smo sanjali. Djeca koju smo maštali. I datumi. To je sve. Datumi od kojih se sklanjam kao da su raspeće za moje snove.

Voljela bih da sam imala priliku da mu kažem Zbogom. Da sam imala priliku da mu zadnji put kažem da ga volim. Da ću ga uvijek voljeti. Da će uvijek biti moja Prva Ljubav, Prva i Najveća. Da će biti najsjajnija uspomena i kad me mrak proguta. Voljela bih da mogu da kažem da ću opet jednom tako voljeti nekog, i da će mene možda jednom neko voljeti kao on što je. Čistim srcem i iskrenom dušom. Voljela bih da me niko ne pita zašto nismo ostali zajedno. Možda, da jesmo... Ali nismo. Jer oboje smo željeli više za mene. Jer bio je ponosan na moje pjesme, a ja na njegovo srce koje ga je na kraju izdalo. Ali da je bilo drugačije danas ne bi bili mi. Danas ne bi znali da smo bili prejaka ljubav za ovaj svijet.

Je li dovoljno to da kažem za ovaj dan? Da kažem da ću ga uvijek i zauvijek pamtiti, i da će živjeti dok mene ima. Da nikad neću zaboraviti. Je li dovoljno da podignem čašu i kažem da ga volim kao on što je stotinama puta nazdravljao u moje ime? Ili da oćutim tišinama. Da samo srce i ja znamo. Jer ono što smo mi bili jednom samo postoji.

A samo sam željela da bude srećan.



Sunday, September 20, 2020

HIljadu godina od danas u meni život neće stati

 

Pogled sa Durmitora

Plašila sam se ovog datuma kao da ću biti živa razapeta na sopstvenoj boli. Plašila sam se jer i dalje boli praznina koja je ostala. Možda se malo smanjila, možda učim da koegzistiram sa njom, da naviknem da prosto tu, u meni, postoji jedan krater, bezdan, crna rupa koja se hrani nostalgijom, slikama i sjećanjima. I moram da živim sa njom. 

U nju stanu svi odlasci i rastanci, sve smrti i svi koji su bitno postojali. U početku bijaše samo mala pukotina. Vremenom, i životom, danas na tom mjestu koje sam uporno pepelom zatrpavala leži krater duše i ne pokušavam da ga zatvorim. U njega istresem suze kad treba i nestanu. I tugu u njega sahranim i ovaj osjećaj koji imam danas a koji mi je prvi, i ne znam kako da se nosim sa tim. 

Rođendan mu je.
Tati.
I sama sam poput nekog kalendara sa tim datumima o kojim sam već pisala. Rođendan mu je, a ja imam samo neke fotke od prije pet godina kad sam se pojavila na vratima nenajavljena noseći tortu, i svjećice u obliku brojeva i slavili smo neki broj 59. Prvi i zadnji put smo slavili Njegov rođendan. Prvi i zadnji put smo imali tortu, i da nikad ne zaboravim, njegov trapavi smijeh se istetovirao na meni da me progoni danas. Kako da odem danas i umjesto njega zagrlim mermer a da mi se ne odvali opet neko parče srca? Okruniću se ovako, od mene će se odlamati djelići i kamenčići i ostaću ošukana tako za vijek vijekova i trebaće čudo da se sastavim. Ili Ljubav. Ne znam, nije ni važno. 

Znala sam da će me ovaj dan stići, a onda će opet neki rođendan, i opet sve isto... 

Znala sam.
Zato sam prije par dana sjedila blizu vrha Durmitora. Dovoljno blizu da poljubim nebo, da zagrlim oblake. Dovoljno blizu da vjerujem da su me čuli kad sam im ispričala koliko mi nedostaju. Bila sam na tim stijenama jedini cvijet koji još nije podlegao jesenjoj melodiji. Bila sam tu, blizu svih bogova i bila sam tako mala naspram tih zemaljskih tegova. Pustila sam se vjetru, i suncu, i crnim oblacima koji su nas nadvisili. I korčala sam, i mislila sam da će me ovaj dan natjerati da opet plačem, ali evo me, smijem se i slavim njegov život, ono što mi je bio, i ono što će uvijek biti. Heroj. Ne onaj iz kliše priča koje se pričaju o tatinim princezama i curicama, već ljudina, gromada. Čovjek. 

Ja danas znam odgovore na sve znakove pitanja koje je ostavio u meni tokom djetinjstva i kroz naš turbulentni uragan od života. Nije ni malo bilo lako biti Moj Otac, jer me baš On knjigama hranio i pričama o Indijancima i o mornarici, i baš On me učio da volim životinje i da pomilujem svakog uličnog psa. Nije bilo lako ispustiti moje odrastanje iz ruku. 

Danas mi nije žao ni zbog čega jer poslednje čemu me naučio je bilo da oprostim. Njemu, drugima, i ponajviše sebi. 

Čula sam sve to kroz onaj vjetar planinski i osjetila sam onog leptira koji mi je na ramenu disao. I naučila sam još nešto. Da ukrotim bol koji je ostao za Njim, i za mojom Ljubavi, i za mačkama i za onim komadom srca koji sam odlomila par godina prije. 
Naučila sam da ukrotim bol slaveći život. 
Zato danas neću plakati. Popiću čašu vina, i pojesti parče neke torte, i nemam mnogo šta reći osim „Hvala ti što si bio baš moj Tata. Ponosna sam na tebe.“ 

I nastaviću biti živa, disati bez obzira na okrnjenost.
Jer još uvijek život ima šta da mi da. A i ja životu.

Sunday, September 13, 2020

Put kojim se sve rijeđe ide

 
Put ka središtu sebe

Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala cijelu jednu košnicu sjećanja. Otvorim kalendar na telefonu, cijeli izbrazdan nekim crvenim tačkicama u znak sjećanja na datume, na rođendane, kao da sam postala vremeplov sopstvenog života. Srce mi izbrazdano sjećanjima. Oči natekle od neisplakanih suza, ne zato jer neću da plačem. Skupljam so još uvijek. Oblijepim misli datumima i ne znam, ima li svrhe sjećati se. 

Evo, Spetembar mi donosi te rođendane Onih Kojih Nema i sigurna sam da ću pisati, da će iz mene nabujati emocije kao iz prepunog bunara, da neću moći da zaustavim grcaje i potrese, i šta ostane nama Živima nakon svega? Datumi? Sjećanje? Uspomene? Ne znam. Valjda ostane i ljubavi. 

Imam ja tako te neke mjesece kad mi datumi šapuću istoriju mog postojanja, kad mi se ne diše jer ti dani su teški i crni i olovni i najradije bih da ih prespavam, da ne postoje. 
Kako se boriti sa datuima? 
Zaboraviti ih? 
Otvoriti neku drugu aplikaciju sa fotografijama koje će te podsjetiti na neke ljepše momente, na neke osmijehe, ljubavi, prijatelje, zemlje... Opet na nešto što nedostaje. Na mačku. Na more. Na Rusiju. Na Promašenu Ljubav? 
Čemu podjsećanje? 
Da se zna da sam bila živa, da sam voljela, da sam putovala, da sam bila živo ljudsko biće, pregršt srca zarobljeno u tijelu...? Ne znam... Ali zbog uspomena se ipak osjećam bolje. 

Ti datumi možda su zapravo spomenici. Planine izgrađene u spomen ljubavi, u spomen ljudima i životinjama i mjestima koja su obilježila ovaj moj kratki život. Kratak ali mudrostima dug. Životima proživljen. To su meni ti datumi. Spomenici pred kojima ponizno spustim glavu, zapalim svijeću kao svjetionik sopstvene ljubavi, i zahvalim se baš na tom danu, na godini, na onome po čemu pamtim taj dan. Jer biće je moje sastavljeno od ljubavi, od sjećanja, od iskustva, od onog što me gradilo, što me isklesalo u ovu gromilu emocija koja sam danas. 

A danas, živim miran život. Odlutam često u nove prostore, zagrlim ponekad sjećanja, udahnem mirise knjiga i novih puteva, novih daljina. Pokušavam sagraditi neki život za sebe, nadajući se da jednom će neko razumjeti i neće pitati "Zašto to tako?". Možda jednom datumi neće boljeti iako su ugravirani u mojoj koži poput tajne mape do srca, do srži moje duše.
Ja možda ne umijem da vodim život kao svi ostali ljudi, ne umijem da dekorišem stan i obučem iste čarape, ali umijem tako divno da napišem put do sebe. Put kojim se rijeđe ide. Eto to su meni datumi. Slikovnica mojih zabiti, moji lični putokazi i sažvežđa ka svijetovima u koje odlutam, samo zato jer još postojim. 

Jer dok ih se sjećam, znam da sam živa.
Sve mi mogu uzeti, osim toga. Jer čovjek prestaje da živi kad prestane da pamti tako neke datume, neke ljubavi, ljude i mjesta. To je svo što samrtna postelja bude. Hrpa sjećanja pohranjena u srcu. I nek budu bar ispunjena ljubavlju, ako se ja nešto pitam. I knjigama, zemljama, dobrim ljudima, avanturama i čudima. O, čuda su najljepša od sveg. 

Monday, September 7, 2020

Žena od soli sastavljena

Boka kotorska

Bila sam u životu i vojnik i osuđenik, i poginuli i pobijeđeni. Rijetko pobjednik. Bila sam dramatčna, tužna, jagnje žrtveno ponuđeno nekim bogovima u koje su svi drugi vjerovali osim mene. Bila sam i more, i rijeka, i oluja, i smiraj, sve sam sebi bila i drugima, a ništa od mene nije ostalo ove godine. 

Raspala sam se kao nikad, progutala sam sve žilete koje su mi na dlan spustili, da grlo razrežem, da srce iskasapim, da ga nema, da ne osjećam, da ne boli. Popila sam litre bijelog vina da ga zamutim crnilom i da zabetoniram rane od mačeva probodenih kroz grudi, onih samurajskih, da otupim. Sve sam radila, samo da ne boli, da ne patim, da ne tugujem, da se ne zaletim u zid i rasprsnem se u podnožju. Bila sam i detonacija, i oružje, i sudija i porota, i advokat, svačiji osim svoj. Sebe nisam umjela odbraniti.