„Srećni ljudi ne pišu pesme. Da bi napisao pesmu moraš dobro da se zaprljaš. Moraš dobro da zagaziš u blato“
Rasparala mi se duša. Možda sam je i sama rašila.
Sve one brižljivo spajane konce i niti, sve one komade šarenila, mraka i svijeta. Sve sam rašila.
Ostala mi duša modra ko raspukla šljiva, nagnječena, raspolućena.
I ne znam hoću li ikad više pjesmu moći napisati, jer u meni više ništa od tajni nije ostalo.
Ostala je praznina da zavija kao usamljeni vuk na mjesečini, i ostali su razbacani kamenčići umjesto suza.
Ostale su oluje, i vrisci, i ostale su tuge. Nedostajanja.
Koliko toga nisam uspjela da o životu ispričam. Koliko samo toga nisam znala.
I ako sam umjela, i htjela, nisu mi dali.
A danas sam tu, rasuta i rašivena.
Zabranite mi da tugujem.
Zabranite mi vino, i bluz, i sjećanja.
Ostavite mi samo pjesme.
One koje sam pisala, u koje sam svu sebe pretočila.
Ostavite mi korake koje sam napravila, grafite i žute čarape. I mačke. Jednu bar.
Mi koji smo proživjeli stotinu života u ovom jednom bivstvovanju znamo kakvog je ukusa smijeh. Znamo i snove, i radosti. Znamo trenutke. Jer od njih živimo, od te jedne kapi radosti u trenutku.
Sve ostalo je dim.
Ne volim sjećanja.
Ne volim tu paradu pred očima, te slike kad zažmurim, ta otrgnuta perca prošlosti. Ne volim ih, progutaju me daljine, magle me zagrle i sve što postoji je dobro utabana staza do tuge.
A onda, onda bih pisala pjesme i možda bi čak i planeta zadrhtala od vriska koji bi se prolomio iz grudi.
Možda bi čak i kiša se posramila od sza koje bi tekele, jer malo je, čini mi se, i života dva da se isplačem.
Zato neću.
Odmahnem glavom, i kažem, da je u redu, pustim bluz umjesto Tome, i zagrlim sreću.
A sreća...
To su one male stvari.
Putovanja, žute čarape, mačke.
Knjige. Gomila knjiga.
Kamin, i vino i bluz.
Smijeh nekih ljudi koje volim.
Balašević. Uvijek Balašević.
Tako neka sreća. Moja.
