Showing posts with label O knjigama. Show all posts
Showing posts with label O knjigama. Show all posts

Wednesday, July 22, 2020

„Poslednji svedoci“, Svetlana Aleksijevič



Neko je jutro. Nisam mogla da spavam prethodne noći. Sigurno zbog punog mjeseca. Uvijek mi je mjesec. A i čitala sam do kasno. Čitam mnogo poslednje vrijeme. Pedeset knjiga do sada, za ovih sedam mjeseci. Čitam mnogo, ne samo zbog ljubavi prema knjigama, već zato jer tako prebacim se u neku drugu realnost. U drugi svijet.

A ovaj svijet ovde, postao je lud.

Rijetko imam priliku da razgovaram sa nekim o životu, o sreći, o ljubavi, o knjigama, o ljudima. O ljudskosti, da se ispravim. Rijetko kad imam priliku da razmijenim mišljenje a da se to ne pretvori u bitku riječima i dokazivanje ko je u pravu, i zašto je taj neko u pravu. I pustim ga da uvijek bude u pravu, jer nema smisla. Jer gotovo niko odavno ne čita knjige.

Mene su knjige vaspitale. One su me naučile šta je dobro a šta loše. One su mi bile moralni kompas. One su... Pa samo onaj ko čita može da razumije. I čitajući Poslednje Svedoke, ostala mi je knedla u grlu. Htjela sam da je ostavim toliko puta, jer to nije knjiga. To je djetinjstvo. To je ispovjest. To je nemir.

Monday, December 3, 2018

"Hipi", Paulo Koeljo


Decembar. Dani prolaze nevjerovatnom brzinom. Prosto ne znam ni sama kako mi je prošao mjesec dana odmora. Imam svega par fotografija iza sebe koje svedoče o tome da sam bila na morskoj obali, i ni na jednoj od njih nisam ja. Nekako, prestala sam sebe gledati kroz bjektiv. Prestala sam i život gledati tako. Mnogo više udišem direktno život u sebe. Živim ga. Svakog dana. 

Otkako sam došla najviše svog vremena sam posvetila osobi koju najviše volim. Sebi. Znam kako zvuči u tuđoj glavi, ali u mojoj je sasvim logično. U mojoj je to ono najvažnije. Jer ako ja nisam potpuna, ako ja nisam srećna, ako ja nisam ispunjena, kako mogu drugima biti dobra, kako mogu drugima darovati sreću. Ako ja ne razumijem sebe kako mogu očekivati od drugih da me razumiju. I zato sam posvetila vrijeme sebi na putovanju kroz vou čaroliju zvanu sadašnjost. 

Tamo gdje sam bila, putujući i radeći, najviše su mi nedostajale knjige. Moje šarene police prepune raznih života, lekcija, sudbina. Nije da tamo nisam imala gdje dakupim knjige. Imala sam Amazon, mašla sam čak i predivnu knjižaru u Helsinkiju, ali nisam imala vremena. Zato sam uglavnm čitala u pdf formatu ono što sam spakovala prije polaska. Kad sam došla, pošto u mom gradu nema knjižara (da, nema knjižara), bilo je logično da ću prvu priliku u Podgorici iskoristiti za šoping. Tada je trebalo neko da škljocne kameru. Previše knjiga sam htjela, pa je najlogičnije sačekati Noć knjige i taj ludi popust. Nego... Moje recenzije uopšte nisu recenzije.

Pročitala sam sve od Paola. Poslednje vrijeme njegove knjige nisu ni ličile na njega. Razvodnjene i rastopljene, kao da ih je pisao na silu, ako ih je on pisao uopšte. Nisam očekivala ništa bolje od Hipija, i ne znam zašto sam je kupila. Valjda je to tako, u život ti dolaze stvari koje privučeš, one koje su na tvojoj "vibraciji". A Hipi je definitivno ovih dana bila na mojoj. 
Priča o neshvaćenoj generaciji koju svaki vijek ima. 
Priča o drugačijem i kliko se ljudi plaše drugačijeg. 
Priča o vjerovanju u nešto što nema veze sa religijom a opet ima veze sa svim religijama svijeta. 
Priča o ljubavi prema sebi, i o onoj nesebičnoj ljubavi prema drugima.
Priča o otkrivanju svojih dubina i želja i misli.
Priča o nematerijalnom svijetu i željama koje nemaju mnogo veze sa novcem. 

Svako vrijeme ima svoju Hipi populaciju. Plašimo se tih drugačijih ljudi i ne želimo biti kao oni a u stvari guši nas društvo i norme i pravila koja su postavili neki nepotpuni ljudi sa namjerom da uspostave kontrolu. Ja sam odbacila norme. Reprogramirala sam sebe. Učim se ljubavi sa otvorenim srcem, učim se razumijevanju, i zbog toga dosta vremena na odmoru sam posvetila sebi. Jer od mene sve počinje. Ja sam promjena koju želim vidjeti u svijetu. I ti si. Nemoj misliti da sam ja manje ljudsko biće od tebe. Jednaki smo ti i ja. Odgojeni smo drugačije ali jednaki smo svi na ovoj planeti. 

Više me ne paši moja raznolikost, prigrlila sam svoje čudno Ja koje je zapravo ono što je oduvijek trebalo biti  - čovjek. Srećan čovjek. Plaše me ta ista lica koja srećem svakog dana. Ti ljudi koji žive po unaprijed ucrtanim stazama i ne shvataju evoluciju svijesti, ne shvataju evoluciju čovjeka koji nije više samo fizičko biće, već je cijeli jedan svemir mogućnosti. Samo se treba otvoriti i vjerovati. U sebe prvo. 
Nauči prvo da živiš sa sobom, sa ljudima je lako. 
Zato mi se dopao Hipi. 

Tuesday, December 19, 2017

"Demonski ciklus" - Peter V Beret



Decembar sa svojim zimskim predummišljajem je idealno vrijeme za kamin, vino i knjige. Dobro, i ljubav. Al poseban naglasak na knjige. Dok sam na godišnjem odmoru, i uživam u vremenu sa porodicom, i prijateljima, slobodno vrijeme obično provodim uz dobru knjigu (ništa novo) ili dobru seriju. A ove zime sam upravo završila Bretov Demonski ciklus. 

Nije da sam fan epske fantastike, i ne mogu knjige da svrstavam po žanrovima, jer to mi je kao kad ljude dijelim na ove i one, ovakve i onakve. Knjige su knjige i to je to. Dobre ili loše. Tačnnije, pisci su dobri ili loši, knjige su... Pa eto - knjige. Čarobna zemlja magičnih bića, čuda i ljubavi, ratova, zmajeva i snova. Ponekad i život bude nalik tome. 

Sjećam se da, kad sam naučila čitati, i kad su mi konačno dozvolili da se upišem u biblioteku, da sam veliku većinu knjiga pročitala u mom skrovištu ispod trpezarijskog stola. To je bilo moje tajno mjesto i tu sam živjela snove. Knjige su galvni krivci što danas vjerujem u potpuno abnormalne vizije života i "jednom u životu" ljubav. Knjige su moja prva ljubav. I pošto ne umijem pisati recenzije, već osjećaje - Demonski ciklus je takav samo po nazivu. 

Već od prvog dijela sam se naprosto oduševila pričom. Savremeni život smješten u neko izmišljeno vrijeme, ta neprestana borba između dobra i zla, između zemlje i neba, Boga i Đavola. Činjenica je da te ništa neće promijeniti kao gubitak nekog svog, i da ti ništa neće dati hrabrost i snagu kao bol. I to je ono što sam ovde pronašla. Koliko si spreman da izgubiš u tišini, iz straha? Koliko si spreman da izgubiš zato što se boriš za sebe i svoje? Koliko si spreman da se daš drugima a koliko da se zatvoriš u svoju patnju? Sve ovo će ti Arlen najbolje pojasniti. 

Serijal je prebogat opisima Krazije koju ja lično zamišljam kao Persiju i cijela njihova snaga, i borba i poredak opisan u knjizi je naprosto brilijantan. Ali isto tako, činjenica da smo svi sposobni da vodimo bitke, da smo svi rođeni jaki onoliko koliko želimo biti, da smo svi rođeni kao jednaki... I to ćeš shvatiti kroz ovu priču. Borba oko vlasti, borba za novac, borba za one nevažne stvari u životu... Borba za ono što voliš. Prihvatanje od strane društva uprkos različitostima, i osuda istih. Sa svakom stranicom sve više oduševljenja, bez obzira na demone koji ustaju iz zemlje. Ako ih posmatraš kao sopstvene demone i ako ih posmatraš kao sve ono što je loše u svijetu - shvatićeš zašto naziv Demosnki ciklus i nije toliko strašan, ali ni bezazlen. Jer ovo je sve samo ne epska fantastika. Bar meni. 

Al, šta bi knjiga bila bez ljubavi? Baš kao i život. Koliko si spreman da učiniš za ljubav, za onu/onog kojeg/u voliš? Koliko si spreman da žrtvuješ za svoju djecu, za porodicu, za ljude koje voliš? Koliko si spreman da uradiš za sve njih? Da li bi i život dao? Hmmm... Knjige su krive što život posmatram potpuno drugačije od hipnotisane gomile ljudi čiji su mozgovi isprani televizijom i usađenim programima od djetinjstva. Jer život jem nogo više od toga. Kad si spreman da učiš, i kad si spreman da dijeliš i kad želiš da voliš, sebe i one oko sebe - sve postaje drugačije. Znanje se ne čuva u zatvorenoj tegli, ono se dijeli i širi, i baš kao i ljubav - razmnožava se. Uvećava se. Tako je i sa knjigama. Kad pročitaš prvi dio, odmah tražiš i sledeći, pa sledeći...

Jedina mana jeste što su knjige zaista obimne, i za onog ko nema strpljenja - teško da će biti primamljiv. Kad pogledaš kako su dobro "ugojene" zavrti ti se u glavi, ali vrijedi svaka rečenica koja je napisana. Jer meni je jasno - nekad moraš umrijeti za drugog, i moraš ljude pustiti blizu sebe, i moraš otvoriti vrata svog svijeta za sva ta zemaljska čuda, za znanje, prijatelje, porodicu... Ne možeš živjeti sam istetoviran svojim ožiljcima i bolom. Život je previše lijep za samoću. I vjeruj - za ovaj svijet se vrijedi boriti sve dok u njemu ima ljubavi. 

Uživajte u decembru sa Arlenom i Lišom 

Tuesday, October 3, 2017

Neale Donald Walsh - RSB



Hoću da vam ispričam jedan događaj od prije nekoliko godina.

Imali smo jednu komšinicu tamo gdje sam rođena koja je svaki dan dolazila kod nas. Nekad i po više puta dnevno. Jedna od onih komšinica koju svaki komšiluk ima i bez koje ništa ne može da se desi u kući. Često sam se šalila s njom i govorila „Ti kad umreš, dođi da mi kažeš kako je tamo.“

Kad je komšinica umrla, prije pet godina, dva dana nakon toga sam je sanjala. Bila sam završna godina studija. U mom snu, bila je prelijepa žena, ni malo bolesna, zračila je neobično i sjedila je u našoj dnevnoj sobi. Rekla mi je da je srećna, da joj je „tamo“ prelijepo, i da je svi pitaju kad ću ja da dođem. U snu sam joj razdragano odgovorila „Doći ću čim diplomiram“.

Probudila sam se prestravljena.

Iskreno, bilo me strah diplomirati. Naravno, evo pet godina kasnije, ja još nigdje nisam otišla, i nisam je više sanjala. Nikad nisam razumjela taj san, ali nije bio jedini te vrste. Možda bi se neko od vas uspaničio ako bih baš sve sad ispričala. Odgovor na moje snove sam pronašla u knjizi „Kod kuće s Bogom“, od Neal Donald Walsh-a. I to je upravo ono što želim da preporučim za ovu jesen.

Oduvijek sam imala pitanje u glavi Ko sam ja, zašto sam to što jesam, Zašto ovde, zašto sada. Zašto meni? Nisam pronalazila odgovore, a nisam imala koga ni da pitam. Balkan, ovakakv kakav je oduvijek je bio skeptičan, i nazadan. Koga sam mogla pitati o svojim čudnim snovima, o čudnim pitanjima, i kome sam smjela reći kako se osjećam drugačijom. Danas znam, nisam ni morala da pitam. Odgovori su oduvijek bili tu, u meni. Samo je trebalo da pronađem putokaz ka njima. I našla sam ga u knjigama Razgovori s Bogom.

Prije četiri godine sam izgubila najboljeg druga, dio djetinjstva, i dio ljubavi. Izgubila sam i nikad nisam shvatila zašto. Sanjala sam ga. Dolazio mi je u snove da mi kaže da je srećan i da ne brinem. Prije par mjeseci sam prvi put otišla na groblje, i raspala sam se u komade. Ne znam dokle se čuo jecaj i vrisak, i do kad sam sjedila na zemlji i plakala. I neka sitna kiša je padala. I prestala je kad sam ustala i krenula nazad u život. Još uvijek mi je teško da prihvatim činjenicu da njega nema. Ali sad razumijem, i nije mi žao. Znam da je bio u pravu kad se nasmijao i rekao „Srećan sam, ne plači više“. Knjiga „Kod kuće s Bogom“ mi je dala odgovore i danas, nisam više ljuta na njega.

Čitajući knjige Walsh-a možda sam postala i ja član „sekte“, možda su mi knjige „isprale mozak“, ali ja sam pronašla sebe, i odgovore na svoja pitanja. U knjizi „Sretniji od boga“ sam pronašla i mnoge neispričane tajne Zakona privlačenja, i sve ono što nisam razumjela, kako taj zakon radi. Uz ovu knjigu Ester i Abraham i Ana su dobili smisao.

Danas mi je jasno da sam morala da iskusum svoj život, ovakakv kakav jeste, i već odavno znam da je moja sreća u meni. Da ne zavisi od spoljnih uticaja i ljudi. Odavno znam da je ljubav smisao postojanja i da nekog voliš zato što je to što jeste, i da bez njega možeš da živiš. Možeš da živiš bez svakoga. Osim bez sopstvenog srca. Čak se i moj odnos s roditeljima promijenio. S ostalima još uvijek pokušavam.

Meni su ove knjige promijenile život. Shvatila sam da je vrijeme da prihvatim da sam ja svoj heroj, i vitez, i zmaj, i čarobnjak svojih misli. Jer jesam. I ti si. Odavno sam izbrisala programe koje su mi instalirali prilikom rođenja, odavno sam precrtala predrasude i pobijedila tabue. Odavno ne živim po mjerilima društva, već po sospstvenim. I već neko vrijeme pratim samo srce. Pustim mozak da proluduje malo, i opet ga isključim, tek toliko da se ne uhvati paučina po njemu. I čitam. Čitam i dalje i radim na sebi i gradim sebe da budem najbolja verzija, i da budem ono što želim vidjeti u svijetu.

Naša civilizacija, napredna tehnološki ali emotivno tako nazadna, je zaboravila koliko je važno da tretiramo jedni druge s poštovanjem i ljubavlju, da se pomažemo i da vjerujemo. Zaboravili smo puno toga i danas, na samom rubu propasti u svijetu, imamo izbjeglice, i gladne, i žedne, i imamo djecu koja umiru. Nakon ovih knjiga, moja svijest se proširila za novu, kvantnu, dimenziju i danas znam da moja pružena ruka znači puno više. I osmijeh. Nikad više ne zaboravljam osmijeh.

Danas znam, da moje diplomiranje nije bilo vezano za završnu godinu na faksu. Poći ću kad diplomiram život. Danas to znam. I znam da sam jednom već odabrala da se vratim jer moje iskustvo nije završeno. Ali o tome neki drugi put. Pročitaj i ti pa ćeš shvatiti. Možda i promijeniš svoj život. Možda tako promijenimo i svijet.

Wednesday, July 5, 2017

"Prohujalo s vihorom", Margaret Mičel


Sutra je novi dan!

Sklopila sam korice knjiga sinoć pred ponoć, i nasmijala se sebi. Protegla sam se u krevetu, prevrnula se na leđa i rekla glasno "Kakva knjiga". 

Odgledati film "Prohujalo s vihorom" a ne pročitati knjigu danas mi je nezamislivo. 
To je kao da srce razdvojiš od tijela. Vidjeti i doživjeti su potpuno različite stvari. 

Postoje stvari koje u životu moraš bar jednom uraditi, a među njima je deifnitivno gledanje filma, ali sad, nakon 1000 stranica knjige... 

Gledati Skarlet i Reta na ekranu, i čitati o njihovim emocijama, i mislima, i drhtajima, čežnjama i strahovima - potpuno drugačiji doživljaj. Jer oni su simbol ljubavi koja uništava, koja razara i tijelo i srce i dušu. Rijetki mogu da potpuno osjete lik male razmažene bogatašice, njenu čežnju za slobodom, i želju za koketerijama, njenu taštinu i ego. Samo onaj ko je bio gladan poput nje i uplašen poput nje može da razumije njenu borbu i snagu dok kao ranjena vučica se bori za svoju zemlju, za svoju sigurnost. Da, mnogi će reći da je u stvari ona samo razmažena i da joj jedino stalo do novca, ali kad pročitaš knjigu shvatiš da smo sve mi žene po malo Skarlet, i da su rijetke velike kao Melani. 

Filmu se uvijek rado vraćam, uvijek mi je nov i zanimljiv, i jedan od najboljih ikada. Ali sad, posle knjige dobio je potpuno drugu dimenziju. Voljeti ženu kao Skarlet, jaku i nezavisnu, drsku i sebičnu, spremnu na sve da zaštiti ono najvažnije u životu, spremnu na sve zarad budućnosti, herojski je podvig. Ret mi je oduvijek bio fascinantan, a posebno sad, kad sam pročitala koliko je duboka bila njegova ljubav prema maloj razmaženoj djevojčici koja, čini mi se, nikad nije potpuno odrasla. Prema ženi koju je želio više nego ijednu drugu i koju je čekao duže nego ijednu drugu. Da li naši muškarci naju tako razarajuće da vole...

Koliko puta u životu ti se desilo da si sve ljude koje imaš u životu olako shvatao, da ti je bilo svejedno da li su prisutni u tvom životu misleći da uvijek postoji sutra, da će i sutra biti tu. Koliko samo porordicu uzimamo zdravo za gotovo, provodimo sate i sate radeći i propuštajući trenutke, sve dok na kraju, imajući i kuću i zavjese i tepihe, ne shvatimo da smo izgubili ono najvažnije - sebe i ljude koje smo voljeli. Sutra nekad ne postoji. 

Nesvjesna svoje ljubavi prema Retu, i zaluđena idealom koji je stvorila o Ešliju, Skarlet je idealan primjer i odraz svake od nas. Nemojte mi glumiti sad kako nikad niste bile bespovratno zaljubeljene u neki izgubljen slučaj jer ste vi od njega napravile antičkog ratnika. Jeste. I ja sam. Sve smo. A kad prođe ta zaljubljenost i kad sagledamo ljude bez pinki naočara, sve što vidimo je u stvari ljuštura od čovjeka zbog kojeg smo propustili, sigurna sam, mnoge prave i divne ljubavi. Jer sve su ljubavi prave iako mnoge od njih nisu naše. 

Još jedna stvar. Nikad nemoj da zaboraviš da se sve u životu mijenja, da sve prolazi, da moraš da budeš otvoren za sve nove avanture. Ne vrijedi grčevito se držati prošlosti, ne vrijedi razmišljati o njoj, vrijeme je poput rijeke koja se nikad ne zaustavlja. Ljudi se jako teško prilagođavaju promjenama, plaše se drugačijeg i to je u redu. U redu je biti uplašen, i snažan, i slab, i zaljubljen, i biti željan igre, i mladosti, i ljubavi. Zato mi je Skarlet još draža. Njena sposobnost prilagođavanja, njeno rušenje predrasuda i ravnodušnost na ono "šta će drugi reći" samo još jače me vezala za nju. Jer drugi će uvijek pričati. Njena hrabrost da u to vrijeme bude drugačija... Ljudi sve praštaju osim uspjeha, osim raznolikosti, osim ljubavi. 

Rušenje cijele jedne civilizacije mi je možda i najtužniji dio knjige. Priča o ratu, o uništavanju života, o rušenju mladosti, ne razmišljajući o posledicama, priča o bogaćenju zahvaljujući ratovima, samo podsjeća na ove naše trusne zemlje i na uništenje cijele jedne ere. Ostala su sjećanja, ostali su ljudi koji se i dalje grčevito drže za ta prošla vremena, stežuži i grabeći uspomene na njedra. A treba pustiti. Treba se okrenuti budućnosti. Uvijek se treba okrenuti ka novom danu. Ne moraš zaboraviti, i ne možeš, ali možeš pustiti. Možeš živjeti. I voli. Zaljubi se i voli dok nije kasno. Dok ne izgoriš živ. Dok te ne zakopaju. Posle već neće biti važno. 

Friday, May 12, 2017

"Groblje zaboravljenih knjiga", Karlos Ruis (Z)Safon


Pola kutije Medelinih štrudli kasnije, uz jednu od dragih pjesama i dok sam još pod utiscima. Prethodnih desetak dana sam provela družeći se sa Hulijanom Karašom, Davidom Martinom, Alisom Gris i nevjerovatnim Ferminom. Desetak predivnih dana ispunjennih pustolovinama i misterijom, potpuno prilijepljena za korice. 

Biblioteke su oduvijek bile moja slabost. Našu gradsku biblioteku sam pročitala par puta dok je nisu preselili na 2km od grada i dok se nisam iselila iz istog. Nikad mi se bviše nije dalo da se učlanim u neku od biblioteka u gradovima u kojima sam živjela. Željela sam imati svoju sopstvenu. Dok sam čitala serijal, poželjela sam baš jednu takvu izgubljenu biblioteku. Poželjela sam imati malo više vremena da stignem da pročitam cijelu onu listu "to read" na Goodreads-u koju sam napravila i koju iz dana u dan dopunjavam naslovima znajući da se većina od toga neće nikad prevesti na ovaj naš jezik i da ću morati da čitam na engleskom. Samo malo više vremena mi treba. 

Dosta dugo sam samostalna i prosto mi je draže da kupim par knjiga mjesečno nego patike ili parče garderobe. Možda to nije dobro, ali s patikama ne mogu nikad doživjeti ono što mogu dok čitam. A ovaj serijal je vrijedniji i od omiljenih Skečersica. 

Neću da prepričavam o čemu se radi u knigama, svi su to prije mene uradili toliko puta. Ja se uvijek baziram na osjećajima pa tako ni ovaj misteriozni triler neće biti drugačiji. Jer izazvao je u meni jezu i smijeh, i zavisnost. Jer vidiš, svaka porodica (posebno na Balkanu) ima svoje tajne koje ne želi nikom reći, koje se čuvaju ispod tepiha i ma koliko da je danas sve normalno, ipak se ćuti o tome, a kamo sreće da se još i piše. Da ima više hrabrih i sposobnih ljudi, iz svake porodične priče mogli bi naučiti nešto, nešto što bi nam pomoglo da se lakše izborimo sa životom. Valjda bi pomoglo. 

Kao i uvijek, ja koja nepopravljivo vjerujem i maštam o ljubavi ne mogu da ne primjetim koliko je i ovde protkano ljubavnih niti kroz cijelu priču. Ljubav kao ultimativini vodič za greške, ali i za hrabre stvari. Svaki oblik ljubavi. Možda ljubav zaista postoji samo u knjigama i ako je tako onda ću ostati vječni zaljubljenik u papirne sonete i satkane tajne između korica. 

Nije ovaj serijal ni malo drugačiji po tom pitanju. I ovde sam pročitala da je ljubav opasna stvar, da se zbog nje čine nemoguće stvari, ali da pogrešne ambicije mogu da nas odvedu u ambis, da pohlepa i podvala imaju svoju cijenu, i da niko, ali baš niko, nije imun na dobrotu i istinu. Kao i svuda, još jedna tajna između redova, a to je da je politika kučka koja te svakog trena može ujesti i da "nož nikad ne dolazi sprijeda, već uvijek u leđa i to uz zagrljaj". 

Biti pisac je umjetnost. Zanat koji se stalno uči i ne znam kako drugi mogu zamisliti svoj život bez knjiga, ali moj bi bio apsolutno besmislen. Možda je to moja sudbina, možda je to moja svrha na ovom svijetu. Da volim i čitam. Da vjerujem u ono što su svi zaboravili. 

Kad bi kod nas postojalo Groblje zaboravljenih knjiga tražila bih da me trajno presele u njega. Da me tu nastane, da tu boravim, da budem i sama papir i mastilo, i ko zna, možda se usudim objaviti svoju priču, možda osim stihova ispletem i ja neku paučinu unutar romana. Možda. Do tada, ipak, držim se serijala na koje sam totalno navučena. 

Još uvijek nisam nastavila Outlander-a a već sam počela Gospodstvenog nitkova. Hmmm biće ovo serijsko ljeto. 

Tuesday, March 14, 2017

"Outlander" serijal, Diana Gabaldon


Provela sam dosta vremena čitajući u protekla 3 mjeseca. Ne zato jer nemam ništa pametnije da radim. Jednostavno mi je knjiga oduvijek bila najbolji drugar, i najlakše se opustim kad utonem u čitanje, pijuckam čaj, i preselim se u neku potpuno drugu dimenziju. 

Ista stvar je i sa filmovima. Volim odgledati dobar film, i volim dobru seriju. Iako nemam tv u kući. Kad sam prvi put naišla na Outlander serijal bila sam skeptična. Poster me nije privukao, a cijela ta priča o putovanju kroz vrijeme mi je bila - hmmm. Jedino što mi je privuklo pažnju jeste Škotska. Nisam ni slutila da ću se toliko oduševiti brutalnošću serije i likovima, radnjom i scenografijom, ali i muzikom. Potpuno "navučena" njuškala sam po internetu i ukapiram da je serija rađena po knjizi. Dugo mi je trebalo jel? Razlog tome je što nisam mnogo bila aktivna na Goodreads, i nisam pratila šta je sve objavljeno u svijetu knjiga preko drugih izdavača. Laguna mi je oduvijek bila omiljena i na druge nisam mnogo obraćala pažnju. Goodreads je sve promijenio za mene. 

Outlander, kod nas prevedena kao Tuđinka, i iskasapljena u komade. Svaka knjiga ima 800+ stranica i kod nas su to pametno iskidali i od jedne knjige napravili dvije. Pametno zar ne? Prevedena su tri dijela, i kako su naveli iz izdavačke "serijal se završava knjigom Putnik". Serijal ima 9 dijelova, informisanja radi. Ovih dana očekujem da mi stignu tri nastavka, na engleskom jeziku, i radujem se kao malo dijete. 

Zašto vjerujem da je ovo serijal koji svki ljubitelj knjige treba da pročita? Teško pitanje, ali je odgovor jednostavan. Serijal je predivan, bar ove prve tri knjige. Serija kao i svaka serija, ima svojih odstupanja, ali sve ono što vidiš u seriji, svaki pokret, svaki pogled, sve to je milion puta detaljnije opisano u knjizi. Svaka vlat trave, i miris vazduha, i uzdah, i pogled... Sa toliko detalja je knjiga pisana da me ni malo ne čudi zašto ima 800+ stranica.

Prepuna ljubavi, odanosti, teških izbora, borbe i želje, strasti i rata, prijateljstva, odnosa, istorije i samog života. Teško mi je da objasnim kakvi se osjećaji rađaju kad utoneš u stranice, znam samo da mi je bilo žao da idem na spavanje, jer željela sam da i dalje koračam kroz Škotsku, da osjećam strah i strepnju, da se predam potpuno i utonem u imaginarni svijet. 

"Tada sam osetila njegove zube na vratu i zarila mu nokte u ledja. Grebala sam ga od vrata do zadnjice, podbadajuci ga da ustukne i krikne i on. Okomili smo se surovo jedno na drugo u ocajnickoj potrebi,grizli se i grebali, pokusavali da pustimo krv, svako pokusavajuci da uvuce oko drugo u sebe, cepajuci drugim kozu u zelji da se sjedinimo koja nas je prozdirala. Moj se krik pomesao sa njegovim, i konacno smo se izgubili u onom drugom, u poslednjem trenutku rastapanja i kraja.
"Izgleda da ne mogu da posedujem tvoju dusu a da ne izgubim svoju.""

Ova je knjiga jedna od onih koja će te izgubiti u ljubavi između Kler i Džejmija, i poželjećeš da i sam imaš jednu takve bezvremensku ljubav, koja je srž tvog bića, nekog ko može da te voli i da se preda bez i jedne rezerve. Ta njihova ljubav koja je snažnija čak i od vremena je toliko detaljno opisana, da je osjetiš na svojoj koži. 

"I gledala sam, zarobljena, vezana za njega. Gledala sam, dok je rusio poslednju od svojih maski, pokazivao mi svoje dubine i rane svoje duse. Da sam mogla, plakala bih zbog njegove i zbog svoje povredjenosti. Ali su njegove oci gledale u moje, bez suza i otvorene, beskrajne kao slano more. Njegovi telo me drzalo u zarobljenistvu, terajuci me svojom silinom, kao zapadnjak u jedrima barke.
I ja sam putovala u njega, i on u mene, tako da je u vreme kadsu poslednje male oluje ljubavi prodrmale,on kriknuo i zajedni smo jahali na talasima,kao jedno telo, i gledali sebe u ocima onog drugog"

Ovo je jedna od onih knjiga koja će te rastrgnuti na komade kad se Kler i Džejmi rastaju, i koja će te uzdramti do temelja zbog brutalnog Džeka Randala, i knjiga koja će te možda i rasplakati na trenutke, i poželjećeš da je nisi nikad ni počeo čitati. Knjiga koja jednostavno oduzima vrijeme i emocije, ali nadoknadi ti to osjećajem koji se ne može kupiti. Znam, kad vidiš koliko ima stranica dođe ti da plačeš, i pitaš se hoćeš li je ikad završiti, i možda te to i odbije na početku, ali ovo je ona knjiga koje ćeš se dugo sjećati i ako si ljubitelj kućne biblioteke kao ja, onda je moraš imati. Ovo je jedna od onih knjiga koju će i tvoji klinci čitati ako ih naučiš.

“Šta je ljubavi? - prošaputala sam. -Džejmi, zaista te volim.
Znam to - tiho je rekao. 
Znam to dobro dušo. Pusti me da ti pričam koliko te volim dok spavaš. Jer ti ne mogu toliko toga reći dok si budna, sem da ponavljam iste jadne reči neprestano. Kad mi spavaš u naručju, mogu da ti kažem stvari koje bi bile šašave i blesave dok si budna, a tvoji snovi će znati da je to istina. Nastavi da spavaš, mo duinne.
Okrenula sam glavu, dovoljno da usnama očešem koren njegovog vrata gde je puls polako udarao ispod malog trougaonog ožiljka. Zatim sam glavu spustila na njegove grudi i predala mu svoje snove na čuvanje.”


UPDATE

Početak je 2019.godine i evo, dvije godine nakon pisanja o "Outlander" serijalu pročitala sam svih osam knjiga. Poslednja bi trebalo da izađe ove godine, i nadam se da ću i nju "oduvati". Trebalo mi je dugo da pročitam sve knjige, prvo zbog čitanja na engleskom jer na Balkanu nemaju namjeru da prevode sve knjige (ništa novo, ko bi to pročitao). Poručivala sam jednu po jednu preko Amazona (long live Amazon), i predavala se svijetu Škotske i Amerike u vrijeme borbe za nezavsnost. Već četvrta sezona serije se emituje, i otkriću vam da je dosta vjerna knjizi (osim što u knjizi Murtag je poginuo na Kolodenu). 

Kakav je utisak nakon serijala? Ah pa, zaista ne znam šta da napišem a da bude vjerno emociji. Kad sad razmislim i sklopim cijeli mozaik - naklon do poda piscu jer je stvorila takvo djelo sa toliko emocija da bukvalno cure iz stranica. Neću odavati šta se dešava sa Kler i Džejmijem, koliko je ta ljubav jaka da preživljava sve izazove i to je ono što ljubav i treba biti. 

Sinoć sam utonula u misli prije spavanja i jedno je sigurno - o ljubavi su me učile knjige. Ne bivši momci koji nisu razlikovali ljubav od čarapa, veze koje su propale i nestale poput Atlantide, ne mamini govori ili primjeri iz okruženja. Učile su me knjige, i sve te divne ljubavne priče i ljubav je ljubav jedino onda kad je divlja, obuzimajuća, bezvremenska "ne žeim da živim bez tebe" ljubav. Koliko god da sad ovo zvuči kao limunada i patetična ženska iluzija, vjeruj mi da nije. Danas, živim takvu ljubav. Gradim je dan po dan, i sad mi je konačno jasno gdje sam naučila da volim atomima a ne očima. Sad mi je potpuno jasno kako sam svoje želje oblikovala i ko je "kriv". I takva ljubav treba da bude. Na manje od takve ne želim ni da pristanem.

Peti i šesti dio serijala su brutalno dosadni, obim stranica se penje na 1000+ ali vrijedilo je. Čitajući poslednji objavljen dio smijala sam se, ostajala zamišljena do dugo u noć, oteše mi se i suze na kraju. Zaista - nešto predivno.
Nadam se da sam te malo zaintresovala. Jer ova se priča ne propušta. 

Sunday, December 18, 2016

"Sve što ti nikad nisam rekla", Selest Ing


Nije baš da je svaki dan poseban, osim ako ga ne učiniš takvim. Nije baš da je sve fol i komedija, da je baš sve maska? Ili možda jeste? Koliko zapravo poznajemo sopstvene dubine? Koliko poznajemo ljude oko sebe? Svoju porodicu, roditelje, djecu? Kad bi znali da ih od sutra više nikad nećete vidjeti, šta bi im rekli? Iskreno, nisam sigurna da bih znala.

Jedna od onih knjiga koje me ostave u nedoumici, koje me ostave potpuno zamišljenom. Jedna od onih knjiga koju pročitaš za jedan dan. Jedna od onih knjiga zbog kojih poželiš da opsuješ i razbiješ nešto. Jesi li se ikad zapitao zašto roditelji toliko guraju svoju djecu ka naprijed, zašto im nameću stavove, karijere, izbore, odluke, škole, garderobu, pa čak i boju čarapa? Zar to već odavno nije jasno? Taj očajnički pokušaj da svoje propale ambicije i svoje neostvarene želje ostvaruju kroz svoju djecu. Zar nikom nije jasno da je to potpuno pogrešan put? 

Nametnuti djetetu pravila ponašanja, pravila življenja, pravila odlučivanja, zanemariti njegove osjećaje, njegove želje i emocije. Podjseća li te to na Balkan? Različitosti među ljudima po boji kože, imenu, razmišljanju, boji jakne ili starosti cipela. Meni i to zvuči kao Balkan, a znam - toga ima svuda u svijetu. Taj primitivizam neće izaći iz čovjeka tako lako. O svemu tome, o uklapanju u društvo, o dječijim neshvaćenim pogledima, strahovima, mislima, o napuštenosti i zaljubljenosti, o pokušaju da se uklopiš u neuklopivo, o želji da odeš... O svemu tome pa i mnogo više sam pročitala među ovim stranicama. 

Sjetila sam se svog djetinjstva. Sjetila sam se kako je odrastati kao drugo dijete, mlađe dijete, kako je kriti se pod stolom i kako je ispunjavati tuđe hirove umjesto svojih. Sjetila sam se toliko toga, da me na trenutak Hana podsjetila na mene. Hana, najmlađi lik knjige, ona koju niko ne vidi, koju niko ne primjećuje, a koja je jedina spona među cijelom porodicom.

Vjerujem da svaki roditelj treba da pročita ovu knjigu, možda drugačije počnete posmatrati svoje dijete. 

Kako se nositi sa bolom, kako se nositi sa gubitkom, neuzvraćenom ljubavi... Kako je bježanje pogrešan način rešavanja problema... Kako je bijeg na dno jezera nekom poslednji izlaz, šansa, mogućnost... Sve to ćeš naći u ovoj knjizi. Sve to i mnogo više. Sebe, svoje dječije snove, svoje roditelje, braću i sestre. Djelići svakog od nas. I još mnogo više. 

I onda se zapitam - stvarno, koliko toga ima što nikad nisam rekla. A trebalo je. 
I još nešto - nikad se nemoj smijati ako ti nije do toga. 


Friday, December 9, 2016

"Bosonoga kraljica" Ildefonso Falkones


Šta je za tebe sloboda?
Šta je za tebe porodica? 
Koliko daleko bi bio spreman da ideš zbog svoje krvi?

Decembar mi se uvukao i u krv, i u kosti, i u zenice. Takav je. Lijen i hladan, sposoban samo za topli čaj, kafu, kuvano vino, kolače sa cimetom, Balaševića i dobru knjigu. Zima je to. To su njene čari. I upravo sam ostala bez dobre knjige. Pročitala sam je. Bosonogu kraljicu. I ostala sam sa suzama u očima. I ukusom krvi u ustima. 

Ova ciganska priča je život svakog od nas. Svi smo mi u duši Cigani. Željni slobode da živimo život ne povinujući se zakonima, željni slobode da idemo kuda god želimo, da pjevamo i igramo, da hodamo bosi bez nametnutinh pravila i osuda drugih ljudi. Šta nas, pak, i briga šta drugi kažu? Ostala sam naprosto oduševljena ovom pričom, ne samo zato što sada bolje razumijem ciganski način života, već zato što sam postavila sebi i sta ova pitanja s početka. Šta je za mene sloboda? Šta je za mene porodica? Kolliko daleko bi bila spremna da idem zbog svoje krvi? Zbog ljubavi?

Vidiš, ono što posebno volim u knjigama je mogućnost da zaroniš u sopstevene dubine, ma kako ti priča izgledala izmišljena. Jer Ti nisi izmišljen i tvoje srce je živo, od krvi, mesa, atoma, ćelija, emocija. Da li zaista misliš da ne bi mogao da oprosiš svojoj krvi, ma koliko težak grijeh bio? Vjerovala sam  da nisam sposobna za praštanje. Mešutim, kad sam naučila praštati, i kad sam konačno prevalila oproštaj preko srca, ova knjiga mi je pomogla da shvatim koliko snage nosi to u sebi. Shvatila sam koliku snagu nosi ljubav. I što je najvažnije - koliko snage ima žena. 

Jer biti žena je stvar ponosa, ideala, uzvišenosti. Bila ona Ciganka, crnkinja, bogata ili siromašna - žena je oličenje snage i jačine, emocije i suze. Žena je sposobna za oproštaj, za ljubav, za snagu, za borbu, za istrajnost, za ponos. Ona je ta koja je oslonac, ona je ta koja je mudrost, ona je ta koja je ljubav. Ona je ta koja prati muškarca kojeg voli, ona je ta koja gine za njega, ona je ta koja je prkosna i snažna i sposobna da zaštiti svoje. Na kraju ovih stranica sam bila ponosna što sam žena. 

Ako ikad poželiš da svoju ćerku naučiš snazi i istrajnosti, ljubavi, slobodi, poštovanju, prkosu i borbi, kupi joj na poklon ovu knjigu. Sve smo mi Ana, sve smo mi Milagros, i sve smo mi garavuše. Spremam knjigu na policu, osmjehujem se i bogatija za još koji gram ponosa i ljubavi, sa ukusom krvi u ustima, sama sebi kažem "Pjevaj..."

Wednesday, November 16, 2016

"Razgovori s Bogom", Neal Donald Walsh


Ovaj tekst pišem dok sam još uvijek pod utiscima nakon knjige "Razgovori s Bogom". Tek sam je završila, trebalo mi je tri cijela dana da je pročitam, i da je djelimično shvatim. Da, djelimično, jer knjigu zaista morate pročitati više puta da bi mogli da "svarite" samu suštinu knjige. Da, znam, oni religiozni će reći da je knjiga bogohuljenje i u vašem svijetu religije - u pravu ste. U mom svijetu, u mojoj religiji koju ja zovem ljubav - ova knjiga je potpuno drugačije iskustvo. 

Pisala sam o tome koliko se moj život mijenjao, i kako poslednjih par godina živim potpuno drugačijim životom u odnosu na moju okolinu, prijatelje, roditelje, i religiju. Pisala sam o tome kako sam u meditaciji pronašla sebe, i ono što želim biti. Pisala sam koliko je promjena načina života uticala na promjenu mog načina ishrane, i posebno sada, dok učim jogu, sve te kockice dolaze na moje mjesto. Kažem "moje" jer ne shvata svak to na taj način. Ova knjiga je samo upotpunila ono što sam osjećala i što več duže vrijeme doživljavam. 

Knjigu ne preporučujem onima zatvorenog uma i srca, jer oni ne mogu ništa naučiti iz nje. Oni će reći da je to gomila gluposti, da to ne radi, da postoji unaprijed sve zapisano i da je karma kučka kakve nema. Da, bila sam i ja nekad jedna od njih. Oni će reći da novac ne možeš "privući" već moraš mukotrpno raditi i štedjeti, i mučiti se i krasti, ili te ovac jednostavno neće. To su one stvari koje su nam usadili od rođenja naši roditelji, i mediji i društvo. Kažu da je novac korijen sveg zla. Hm, pa i ja sam tako mislila nekad. Ali, zapravo, svi mi želimo imati novac. Poenta je da li samo želimo?

Vidiš, shvatila sam da je veoma važno kako se osjećaš kad misliš o nečemu/nekome. Važno je da znaš zašto se tako osjećaš. Važno je da znaš zašto nekog voliš. Važno je da znaš šta želiš imati. Najvažnije - šta želiš biti. Srećan. Tužan. Voljen. Očajan. Veliki. Mali. Savršen. Osujećen. Važno je znati ko želiš biti. Srećan. Tužan. Bijesan. Ne, nisam pogriješila. Ako želiš biti nešto od toga - budi. I onda stižemo do sledećeg - želim biti srećan, ali kako. Tako što ćeš odlučiti da budeš srećan, jer i jesi srećan samo si zaboravio. Zvuči komplikovano, znam. Bilo je i meni prije ove knjige. 

Reakcije će biti različite sigurna sam. Ali cijeli naš život je stvar perspektive. Stvar izbora. Stvar našeg ličnog iskustva. U životu, sve radimo iz ljubavi ili iz straha. Iz straha obično ne radimo ništa. I kad shvatiš da rezultat nije važan, već osjećaj i isustvo, onda potpuno drugačije počneš da doživljavaš "probleme" i ponašanje drugih. Šta još možeš da naučiš? Toliko toga i ne može to da stane u jedankratki post na blogu. Knjiga se prosto doživi. Shvatićeš da u životu imaš izbor. Tvoj l ični izbor da budeš, da imaš, da osjećaš, da iskusiš bukvalno sve, da ništa nije zabranjeno, da ne možeš spoznati lijepo ako ne znaš šta je loše, i da se sve svodi na "hoću" i "neću". 

Ja sad znam da sam na ovoj planeti samo da dijelim sreću. Da budem sreća. Zašto si ti ovde? 

Saturday, November 12, 2016

"Kuća orhideja", Lusinda Rajli


Sjedim juče u "Terminal"-u u novootvorenom tržnom centru i pričam s drugarom o životnim temama, i u jednom trenutku me pita "Kad si ti postala takva? Kad si odlučila da se promijeniš, da promijeniš svoj život?". Vratim se malo unazad usporenim snimkom, i tačno se sjetim tog trenutka. Kao da je juče bilo kad se u mojim grudima otvorila crna rupa i kad nisam vidjela svoj lik u ogledalu. Nije ga bilo tamo. 

Ni danas nije jednostavnije. Mnogo sam naučila iz knjiga. Mnogo toga proživjela. One su glavni krivac što sam danas tako romantično zaljubljena u ljubav, što vjerujem u Deda Mraza i što sam ubijeđena da bajke postoje. Knjige su krive što su moje emocije tako smotane u klupko želja koje već neko vrijeme pokušavam da pratim. Ima dosta čvorova ali snalazim se. Ranije je sve bilo tako racionalno, analitički, sve je bilo zašto i zato. 

Znam da sve ima svoje razloge. I isto tako znam da postoji razlog zašto je ovak njiga došla u moje ruke. Kuća orhideja je u samom startu bila baš od onih "Joj što me smori početak" knjiga. Ono kad se ne mogu danima natjerati da pročitam pola stranice. Predvidive rečenice i ni traga od emocije. Ali i kao mnoge prije nje, i ova knjiga je bila jedna od onih "iznenadila sam te" knjiga, 

Toliko mene na tim stranicama, toliko situacija zbog kojih sam poželjela po ko zna koji put da odem na Tajland, samo dah da osjetim. I ta enormna "jednom u životu" ljubav. Porodične tajne, i ispunjavanje tuđih hirova, stavljanje svih drugih na prvo mjesto. Sve sam to prošla. Sve sam to vidjela. I osjetila. I zato me knjiga zaista oduševila. Jer kad shvatiš da je važno da ti budeš srećan, i da samo tako možeš i druge usrećiti onda ćeš prestati da život posmatraš kao gomilu planova za budućnos. Jer budućnost ne postoji. Postoji samo ovaj sad trenutak, kad voliš, kad si voljen, kad si sam u tišini sa sobom i srećan si tako. Prošlost jedino postoji da ti se prikrade kad ne gledaš i ujede te za guzicu. Eto, samo zato. 

Sa ovom knjigom sam potvrdila još jednu jako važnu stvar u životu - oprosti drugima ma koliko da su ti srce zagrizli. Oprosti, jer život koji živiš sa gnevom nije život. Moraš da vjeruješ da nove šanse uvijek postoje, da je svaki trenutak kad važnim ljudima kažeš da ih voliš dragocjen, da je orhideja negdje korov, a negdje rijetkost. Ono što je drugome prokletstvo nekom je sreća. Nauči da stvari gledaš srcem, i znaćeš da si na pravom putu. 

Bilo je knjiga s kojima sam plakala, neke sam htjela baciti sa terase, zbog nekih sam psovala i provodila besane noći. Ova knjiga je u meni izazvala neke neobično nove reakcije jer sam i sama na putu otkrivanja sebe, i shvatanja činjenice da je u redu da ne budeš jak svakog trena. U redu je pustiti da se neko brine o tebi. Ovde ćeš pronaći bol, gubitak, ljubav, mržnju, putovanje, strast, prijateljstvo i odanost. Ne znam šta bi više mogla da poželim u jednoj knjizi,

Do sledeće o kojoj ću pisati. 


Saturday, October 29, 2016

"Sedam pisama iz Pariza", Samantha Verant


Koliko je već prošlo a da nisam pisala o knjigama koje čitam? Predugo ako mene pitaš. A nije da nisam čitala. Jesam. Samo ne nešto što bih mogla da ti preporučim kao krišku hljeba sa maslacem. Moj život je oduvijek ispunjen knjigama. I sigurna sam da je to moja prva ljubav. A znaš već, prva ljubav nikad ne prolazi. Jesen je stigla, i osim mirisa vlage u vazduhu, kod mene već neko vrijeme kuća miriše na kuvano vino, cimet i karanfilić. Tople papuče, Balašević, moja plava deka, i moja mačka. Tačnije moje sada već dvije mačke. Moja krznena djeca.

Ušuškam se tako u tu toplinu i ljubav, i zagnjurim nos u papirne stranice novog života. Odlutam i prepustim se. Pročitala sam neke knjige koje su mi pomogle da shvatim i prihvatim život, da oprostim, da budem otvoreni cvijet. Knjige koje su mi život promijenile. Knjige koje me uče svakog dana da budem bolja, da budem sveža, da budem dijete, da dišem. Poslednju knjigu "Papina kći", nisam uspjela da završim. I toplo ti preporučujem da je zaobiđeš.

U mojim rukama se sinoć našla jedna naizgled obična ljubavna priča. Nešto da razgalim veče, da opustim ovu rastopljenu kašu u glavi, nešto da zagrijem prste na nogama. "Sedam pisama iz Pariza". Samanta koja posle dvadeset godina pronalazi svoju evropsku avanturu. I ljubav koja nikad nije prestala ponovo živi. Znam, zvuči prosto. Ali ova knjiga je sve samo ne prosta. Proživljavala sam svaki mail, svaki poziv telefonom, njen odlazak u Pariz, strepnju na aerodromu, sjetila sam se moje poslednje ljubavi i mog odlaska preko granice, i leta, i te iste strasti i ljubavi, snova i maštanja. Sjetila sam se carinika koji mi je udario pečat u pasošu, i zagrljaja pri susretu, i poljubaca, i vožnje i predivnih dana. Smijala sam se na trenutke, kolutala očima, i nisam prestala da je čitam dok nisam zatvorila korice. Ostala sam sa knjigom u rukama pitajući se šta se desilo.

Jedna pretopla ljubavna priča koja mi je ugrijala ne samo prste na nogama, nego i cijelo tijelo i srce, i oči, i kosu. Jer ljubav, ona zbog koje vrijedi ostaviti sve, i poći na drugi kraj svijeta, postoji. Disala sam je. Ljubav zbog koje poželiš okrenuti svijet naopako. Duše se prepoznaju, sretnu se. Za ljubav se bori, od nje se ne odustaje, ona se diše svakog trena. I kad uspiješ pronaći onog nekog s kim možeš da pričaš o svemu, kome možeš sve svoje da otkriješ, onog nekog s kim možeš da se držiš za ruke, to ne puštaš više nikad. Ja nisam htjela, ali mene su pustili. Samanta je svoju ljubav sačuvala.

Nisam nikad bila u Parizu, mada imam osjećaj ako jednom tamo pođem da neću željeti da se vratim. Valjda to u meni neka umjetnička budala govori. Čitajući ovu knjigu ponovo sam poželjela poći, vidjeti polja suncokreta koje toliko volim, vidjeti polja lavande koju obožavam, osjetiti istoriju... Piti vino, i mirisati nebo. Voljela bih napisati priču iz Pariza dok sjedim u nekom ćošku, i gledam let slobodnih ptica.

Eto takva je knjiga. Preporučujem ti je kao kroasane za doručak, ali one prave domaće, sa malo maslaca i vanil šećerom u prahu. 

Tuesday, July 19, 2016

"Ubiti pticu rugalicu" Harper Li


Kad sam ušla u knjižaru sa namjerom da kupim knjigu „Ubiti pticu rugalicu“, pitali su me „Zašto čitaš ovako teška djela u ove kišne dane?“ Nasmijala sam se simpatičnoj djevojci i uzela svoj primjerak knjige. Nisam mnogo očekivala od cijele priče. Mislila sam da ću je ostaviti na pola, ako i stignem do pola. Iznenađena, pišem preporuku za istu knjigu, kao obavezno štivo koje mora da se nađe na policama svih knjigoljubaca.

Ne znam da li ste gledali film „Selma“, i da li ste gledali „12 godina ropstva“, ali lično me takve priče fasciniraju. Uopšte, istorija koja je vezana za ljude druge boje kože, je istorija koju poštujem kao da je moja. Jer ljudi koji mogu pretrpjeti toliko tešku istoriju, toliko bolnu, i zadržati u sebi osnovna načela porodice, poštovanja, i vrijednosti su za poštovanje. LJudi koji su bili toliko proganjani samo zato jer su bili drugačije boje kože. O tome se radi u knjizi. O jednom čovjeku, jednoj ptici rugalici, koji predstavlja sve ono trulo u našem društvu, i o njegovoj riječi protiv „drugačijeg“. I lijepo kaže Atikus da postoji jedno mjesti gdje su svi ljudi jednaki, bez obzira na razlike, a to je sud. Međutim, knjiga pokazuje upravo suprotno, pokazuje greške sistema u kom nisu svi jednaki. Zvuči poznato?

Cijela priča praćena iz ugla djevojčice, nevine dječije duše koja još uvijek ne razumije, još više dovodi cijelu knjigu do izražaja. Istina je, ljudi se plaše drugačijeg, puni su predrasuda, osuda, i lako je uperiti prstom u drugog. Teško je sagledati svoj život svojim očima, teško je prihvatiti istinu i jednakost. Teško je prihvatiti druge ljude ma koliko da su drugačiji.

I kao što to uvijek biva, zla djela ne mogu proći nekažnjeno. A pomoć dođe uvijek od onih od kojih to najmanje očekujemo. Sjajna knjiga. Nešto što treba da pročitaš da bi shvatio i naučio da nisi ništa bolji od drugih ako imaš malo više, ili ako si bolje obučen. Prigrli različitosti, one nas čine ljudima.

Jedva čekam drugu knjigu, a do tada, spremam novu preporuku.

UPDATE: Drugi dio 

Ovih dana mnogo čitam. Valjda je jesen takva. Nedavno sam pisala o Harper Li, i rugalici. Sjajna knjiga. Upravo sam završila čitanje drugog dijela i moram priznati, drugi dio je ostavio još jači utisak na mene. Jer znaš kako danas živimo u nekom čudnom svijetu i kako smo se tokom civilizacije uvijek nekako dijelili na ove i one. Ova knjiga obuhvata samo jednu od tih podjela, ali možda jednu od najsurovijih koje je istorija zapamtila, rasnu podjelu. Kao što sam pisala u prvom dijelu istorija crnaca me fascinira. Prodavani kao stvari, tretirani kao psi, ubijani i mučeni, a posebno svirepa djela Klana. I povrh svega toga, oni su sačuvali u sebi neke istinske vrijednost koje smo mi možda malo negdje zaturili. Knjiga je toliko upečatljivo dočara lik Skaut, potpunu slijepu za razlike među ljudima. Ona prvo gleda ljudsku dušu, pa onda sve ostalo. 

"Saglasili smo se da su zaostali, da su nepismeni, da su prljavi, smiješni, lijeni i loši, da su djetinjatsi i glupi, neki od njih, ali nismo se saglasili oko jedne stvari i nikad nećemo. Ti poričeš da su oni ljudska bića".

I zaista ima li išta gore nego oduzeti čovjeku ljudskost, misao, nadu, svijest, pretvoriti ga u stvar, u kamen, u vlasništvo. Ko ima pravo da odlučuje o ljudskoj sudbini, gdje smiješ da ideš, koju školu da pohađaš, u koga da se zaljubiš, gdje da živiš? Ko ima pravo da se igra Boga i izmisli sebi autoritet. 
malo je reći da me knjiga oduševila, pa evo ako za vikend ne zate šta da čitate obavezno oba djela ove sjajne autorke. A ja idem da postavim stražara!

"Ljubavnica zlatnog kralja", Dejna Karpenter



Znaš kako se sve priče odvijaju uglavnom na engleskim dvorovima, ili u Francuskoj i Škotskoj? E pa ja volim takve priče. Nekako me podsjećaju na djetinjstvo i bajke Andersena, ali i na ruske bajke koje sam voljela. Odavno znam da život nije ni nalik bajci. Zato nisam bila optimista kad su mi u ruke stavili knjigu „Ljubavnica zlatnog kralja“, nisam čak htjela ni da pročitam opis na kraju knjige, posebno kad sam skontala da je u stvari priča smještena u Češku. Bajke u Češkoj? I onda opet shvatiš da ne treba da imaš predrasude, da ne možeš da generalizuješ i da uvijek možeš biti iznenađen.

Tako je bilo i sa ovom knjigom. Jedna lagana pričica o sirotici i kralju, standardna bajka koja odstupa od standarda. Da, baš tako. Ono što mi se u početku činilo kao unaprijed ispričano je bilo daleko od toga. Obavijena blagom mističnošću, sa primjesom duhovne fantastike ako je tako mogu nazvati, knjiga je jednostavno mamila da je nastavim čitati, bez obzira na neprospavanu noć, putovanje, posao. Kako drugačije da nazovem grotlo pakla koje ona pronalazi, i njene moći koje posjeduje? Ali nije samo to važno. Ovo je knjiga za sve one koji su se nekad u životu osjećali odbačeno ili nevoljeno, koji su morali sa sobom da biju bitke i da vode ratove sa svojim srcem.

Jedna uzbudljiva priča o unutrašnjoj snazi čovjeka, o ljubavi, o nesalomivoj ženi, o njenoj potrebi da bude voljena, da pusti korijene, da postoji, da ima svoju sigurnost. Predivna priča sa zapanjujućim krajem, možda pomalo nedorečenim.

Poseban utisak ostavlja njeno prijateljstvo sa vukom, i ono što je u njemu pronašla. Pomisliš „Dosta je bilo, eto sad možeš imati svoj srećan kraj“. Svi mi na kraju težimo da budemo voljeni i da pripadamo, da budemo dio porodice, svi težimo ka sigurnosti i zaštiti. I taman kad pomisliš da je kraj poput bajke, iznenadiš se. Jer život je sve samo ne bajka. Borba sa svojim zlim blizancem, sa svojom tamnom stranom, sve se to krije unutar stranica ove knjige.

Sad prelazim na novo štivo, ali sam naučila još nešto. Neki ljudi imaju jednostavne želje. Neke ne možeš usrećiti ni da im svijet na dlanu pokloniš.

„Šantaram“ G.D.Roberts



Kad sam prvi put čula za knjigu Šantaram od G. D. Robertsa bilo je to na stranici jednog hrvatskog kolumniste. Pretpostavila sam da je dovoljno kompetentan da zna šta je dobro štivo pošto je i sam pisac. Nedugo potom, on je obrisao svoju preporuku sa objašnjenjem da je knjiga preobimna, dosadna, i da jednostavno nije njegov stil. Razumijem. Kratke minice i disko klubovi nisu moj stil, kao ni triler i horor romani, ali to ne znači da manje poštujem Kinga i Musoa i njihova djela. Zaintrigiralo me sve to i istraživanje je počelo.

Najzanimljivije od svega je što su gotovo sve kritike i iskustva drugih čitalaca bili pozitivni i svi su pisali o tome da je jedna od najbolje napisanih knjiga i da im je donijela neprocijenjivo iskustvo. Šta je onda moglo da bude preobimno i dosadno? Igrom slučaja u mojoj najdražoj knjižari u Podgorici su imali jedan primjerak knjige i koštala je više nego što sam mogla tog trenutka da platim. Sledeće nedelje knjige nije bilo. I više nisam mogla da je pronađem nigdje. Potraga za njom je trajala oko godinu dana. Da, mnogi bi odustali od toga, jer jedna knjiga nije vrijedna stalnog obilaska sajtova i knjižara, traženja i njuškanja. Mnogima nije. Ja nisam jedna od mnogih.

I tako, posle godinu dana sam konačno imala svoj primjerak knjige, štampan na ćirilici, jako zbijenim slovima na preko 650 stranica. Iskreno, nisam vjerovala da ću je pročitati, preplašio me je broj stranica. Kakvo strpljenje moraš da imaš na napišeš toliko djelo? Kakvo srce? Ali sa svakom okrenutom stranicom bila sam gladna i tražila sam još. Priča je zasnovana na stvarnim događajima, nije pisana kao memoari pisca već upravo kao roman, ali sve se to desilo. I knjiga je jedno od najboljih djela koje sam ikad pročitala, uz Katarinu od A. Seton. Dakle, ako bi me iko ikad pitao za najdraže djelo (pored moje knjige) odgovor bi bez razmišljanja bio „Šantaram“. U prevodu sa Marati jezika Šantaram znači Božji čovjek.

Knjiga nije samo priča o sudbini jednog čovjeka, o bjekstvu iz zatvora već o životnim odlukama, sudbini, ljubavi, prijateljstvu. Nesumnjivo najdivnije istkana emocija koju sam mogla da doživim u knjizi. Istina, opisi su detaljni, ima dijelova koje bih možda izbacila ali ovo je knjiga koju moraš da pročitaš bar jednom u životu. Ovo je knjiga koju moraš da osjetiš. Knjiga je dobila svoj nastavak, znam koliko će teško biti da ga nađem, ali vrijedi svakog momenta traganja i čekanja. Ovo je priča o bježanju i potrazi za slobodom, ali ne samo fizičkom slobodom već onom mnogo važnijom – slobodom srca. Biti toliko slobodan i otvorenog srca. Biti slobodan od svoje prošlosti i ne nositi je kao teret, biti slobodan da odlučiš i odabereš, da hodaš, da voliš. Ginuti za ljude koji su uz tebe u najmračnijim trenucima. Voljeti nekoga silinom okeana i indijskih monsuna. Davati srce slobodno svim ljudima, i pomagati im bez rezerve, bez obzira na njihovo porijeklo ili ekonomski status. Raočarati se toliko da te cijelo tijelo boli. Izgubiti najboljeg prijatelja i cijeli život ostati uskraćen za osmijeh topline i za ruku njegovog prijateljstva. I bez obzira na sve, život ide dalje. Ustajemo, budimo se, molimo se i nastavljamo dalje. Iz dana u dan. Borimo se, volimo, padamo, ustajemo, molimo za oprost, i nastavljamo. Gazimo kroz život, kroz svaki trenutak. I najvažnije – opraštamo.

Upravo sam završila čitanje, i sad mi je jasno zašto je nekom knjiga preobimna i dosadna. Srce ti naraste i ako si ikad u životu tražio način kako da oprostiš i kako da volliš i kako da živiš sa porazima onda ćeš odgovor pronaći u ovoj knjizi. Ona je dosadna samo onima koji srce nemaju. Ako ikad nađete vremena za ovo štivo sigurna sam da se nećete pokajati. Ako uspijete da pronađete knjigu nemojte žaliti novac na nju jer u njoj ima toliko ljepote i tuge, neisplakanih suza, i nepoklonjene ljubavi. Toliko svakog od nas. Toliko života.

„Plašt prošlosti sazdan je od komadića osećanja i sašiven nitima rebusa. Najvise što možemo da ucinimo, uglavnom, je da ga ogrnemo utehe radi, ili da ga vučemo za sobom dok se borimo da idemo dalje. Ali sve ima svoj uzrok i smisao. Svaki život, svaka ljubav, svako delo i osećanje, svaka misao ima svoj razlog i svoj značaj: svoj početak i ulogu koju odigraju na kraju. Nekada zaista vidimo. Nekada vidimo prošlost tako jasno, i ćutimo objašnjenje njenih znakova tako vispreno, da svaki šav vremena otkriva svoj smisao i poruku koju krije u sebi. Ništa ni u čijem životu, koliko god dobro ili lose proživljen bio, nije mudrije od neuspeha ni jasnije od tuge. I u toj majušnoj dragocenoj mudrosti koju nam pružaju čak i ti užasni omraženi neprijatelji – patnja i neuspeh – imaju svoj razlog i pravo na postojanje.“

„Jer je to ono što činimo. Iskoračimo jednom nogom, pa onda drugom. Još jednom podignemo pogled ka režanju i osmehu sveta. Mislimo. Delamo. Osećamo. Dajemo svoj maleni doprinos plimi i oseci dobra i zla koje plave svet i povlače se iz njega. Vučemo svoje nevidljive krstove ka nadi koju nosi još jedna noć. Guramo svoja hrabra srca ka obećanju koje nosi novi dan. S ljubavlju: onom strasnom potragom za istinom mimo naše sopstvene. Sa čežnjom: tom čistom, niskazanom žudnjom da budemo spaseni. Jer dokle god sudbina čeka, mi nastavljamo da živimo. Bože pomozi. Bože oprosti. Nastavljamo da živimo. „

„Katedrala na moru“, Ildefonso Falkones



Čitanje knjiga nije samo hobi. To su životi, emocije, hiljadu sudbina koje proživiš. Neke te knjige dotaknu, neke te promijene, neke baš i nemaju tu moć, ali sve su one važne. Poslednje vrijeme sam pročitala gomilu knjiga; poslovne su uglavnom u elektronskom izdanju, a one za uživanje al ništa manje značajne, već su pronašle svoje mjesto u mojoj kolekciji. Pored toliko novih naslova koji se pojavljuju svakodnevno, upravo sam završila čitanje knjige „Katedrala na moru“.

Možda bi nekom zvučalo dosadno, ali cijela priča u doba inkvizicije, jeretika, kraljeva Španije i ugovorenih brakova je više nego zanimljiva. Knjiga prati prijateljstvo, ljubav ali i političke situacije u Španiji u doba kraljeva. Nije to samo prijateljstvo između dva dječaka. Njihova veza je mnogo dublja i samo je još jedna od priča kako porodicu ne čine samo oni sa kojima dijeliš DNK. Porodica su ljudi koji su tu uz tebe, koji bi ginuli za tvoj osmijeh, Porodica su ljudi koji te vole takvog, siromašnog, bogatog, ružnog, lijepog, smiješnog, jakog, slabog, koji vole sve verzije tebe. O tome je ova knjiga. O čežnji za porodicom, za ljubavlju i sigurnošću koju možeš samo da nađeš u roditeljskom okrilju. Priča o ljubavi muškarca i žene, o snazi i istrajnosti. O ljubomori, mržnji i podvalama. Priča o borbi za slobodu, o žrtvovanju oca za budućnost sina. Priča o majčinskoj ljubavi koja prevazilazi sve. O majčinskom srcu koje nikad ne prestaje da krvari. Ovo je jedno kompletno djelo koje zaista vrijedi pročitati.

Realno je da priče imaju srećan kraj. Nije da ova knjiga to nema, ali ipak ostavlja gorak ukus pod pristima na kraju. I zaista je, za one koji umiju da čitaju, jedna od priča koja će ostati u mislima još dugo nakon završetka stranica. Sjetila sam se nekih vremena kad su i kod nas na Balkanu birani prijatelji na osnovu pogrešnih ideala. Jako su rijetka iskrena prijateljstva i ljudi koje možeš smatrati porodicom. Rijetke su i ljubavi, a ne samo prijateljstva. Rijetki su životi onih koji bi mogli podići kamen teži od sebe, i nositi ga za dobrobit naroda, Rijetki su oni koji bi pristali da pomažu drugima bez lične koristi. Rijetki su oni koji nađu put iz bijede i siromaštva i zadrže u sebi ljudskost i dušu. Rijetki su narodi koji su složni i koji bi se mogli boriti za jedan isti cilj.

Vidiš, ova knjiga pokriva toliko toga. Ova knjiga nije samo priča o Arnauu i Žoanu. Ovo je priča o pravim vrijednostima, i o iskrenim ljudima, priča o vjerovanju u jednakost bez obzira na sve razlike. Valjda smo svi ljudi, valjda smo od istog materijala skrojeni. Ne znam, ali vjerujem da svako ko pričita ovo djelo može sebe smatrati bogatijim za cijeli život odživljen među stranicama. Ovo su one istrajne borbe, neraskidive niti, i uzvišene ljubavi. Ovo je život.

Saturday, July 16, 2016

"Staljinova ljubavnica", Marek Halter




Ima nekih knjiga koje te ne oduševe potpuno, ali ostave trag, ostave nešto lijepo posle čitanja. Načitala sam se raznih vrsta. Raznih žanrova. Ovo ljeto je prosto okupano knjigama. I baš sinoć sam do kasno čitala, sa namjerom da knjigu privedem kraju. Vani je bijesnila oluja, vjetar je šamarao drveće, moja čupavica je spavala na mom jastuku i vjerujem da je zaista bila lijepa noć za čitanje. 

Ako pročitate onaj kratki tekst na zadnjoj korici knjige vidjećete da je priča istorijska, ljubavna i ratna, i možda baš i neće izazvati želju za čitanjem. Nije ni kod mene. Rusija, Staljin, rat, šijuni. Nekako mi to uvijek bude "previše". Ali ja sam neko ko daje šansu, knjigama i ljudima. Korice nisu važne jel da? Priča se broji. 

Moja nova uloga. Moj novi film. Nova ličnost. I ljubav. Divna ljubav. Ona zbog koje izdržiš sve, zbog koje gaziš po užarenoj zemlji, zbog koje ćeš sve učiniti. Ljubav. Da, da, ko o čemu ja o ljubavi. Šta mogu... Takva sam. Ljubav je svuda. 

Šta ćeš naučiti iz ove priče? 
Greške su ono što nas obilježava, one nas usmjeravaju, one nas grade. Iz njih možeš naučiti kako biti bolji čovjek. Kako ne pogriješiti naredni put. 
Ljubav je nesalomiva bez obzira na tuđe pokušaje. Rat je teško breme koje nose preživjeli na svojim leđima. Ali ljubav je ta koja daje snagu, ljubav je ta zbog koje se budiš i dišeš. Taj neko koga voliš toliko da bi sve dao samo za još jedan pogled. Još jedan zagrljaj. Te ljubavi nikad ne prolaze.
Politika je kučka. Zlo u koje ne treba ulaziti. Uznapredovala iluzija koju ne možeš promijeniti i treba je zaobilaziti. Tu vladaju interesi, tu nema istine, i tu nema iskrenosti. 
Bol uvijek boli, ali vrijeme nikad ne staje, i moraš da naučiš da živiš sa tim, ili da pustiš da te slomi. Naučićeš kako da budeš jak. 

Cijela istorija o drugom svjetskom ratu mi je uvijek bila teška. Sva ta priča o progonstvu, mučenju, logorima, brojevima, sve to je previše. Nikad ne mogu biti jedna od onih koji podržavaju takve stvari. Rekla sam - ja sam za ljubav. Čitajući, ponovo se u meni rodila zahvalnost što u mojoj zemlji vlada mir. Što u mojoj zemlji nema logora smrti. Jer šta su ti ljudi morali da prođu... Naše danas leži na izginulim ljudima koji su se borili da oslobode svijet od takvih čudovišta. 

Ne znam za tebe, ali meni bi ovo bilo dovoljno da pročitam ovu knjigu. Zaista bi mogli provesti vikend sa Marijom Andrejevnom i uživjeti se u svijet glume i pozorišta, rata i ljubavi. I kako ona kaže - ljubav je u njoj stvorila štit i to je jedini razlog zašto je izdržala. Gdje su danas takve ljubavi...

Friday, July 8, 2016

"Maestra", Lisa Hilton




Ljeto je moje vrijeme. 
Ljeto su knjige jer kad radiš 8h i vani je 45+°C i ne možeš da strkneš na more, onda nema boljeg nego ledeni čaj, knjiga i muzika. I mačka koja je potpuno blesava jer misli da je Spajdermen. 
Ljeto su knjige jer kad kreneš posle 22h prošetati psa koji preko cijelog dana samo leži i pokušava preživjeti vrućinu ispod svog krzna, nema ljepše nego sjediti u parku i čitati dok pas trčkara i njuška.
Ljeto su knjige jer i kad odeš na plažu treba ti nešto dobro da zagrije atmosferu, da ti razgali dušu, da te očara i rastopi k'o čokoladu.
Ljeto je moje vrijeme. Knjige su moje vrijeme. 

Za ovih mojih 25+ godina kako čitam proživjela sam hiljade života. Bila sam princeza, bila sam vještica, bila sam kriminalac, i ubica, i ubijena, i bjegunac, i zaljubljena, i udata... Sve sam bila. Sve sam prošla. Svašta sam naučila. Mogu se pohvaliti da imam drugačiju percepciju života na Balkanu, života u Crnoj Gori, drugačiju viziju ljubavi, sreće, radosti, prijateljstva. Imam potpuno drugačiju viziju sebe na kraju krajeva. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom. Nema veze, ni ja se ne slažem sa svima. Složiće se oni koji znaju šta su knjige i koliko one znače za odrastanje, sazrijevanje, puberttet, i ovo neko zrelo doba. Ja još nisam zrela, ja sam i dalje potpuno dječije zanesena i otkačena i ne želim da ikad prođe. 

Pošto obično pišem ovde o knjigama koje ostave utisak na mene, prije nego otvorim mini web sajt za lične utiske o knjigama, moram preporučiti Maestru dok su utisci sveži i dok se još uvijek osjećam Maestralno. Nije da čitam trilere poslednjih godina. Ranije sam se topila u knjigama Šeldona i njemu sličnih, ali kako idu godine sve više čitam "mekše" i "pitkije" knjige. Nego, na Maestru su me nagovorile moje cure iz knjižare gdje trgujem. Nisam se pokajala. 

Knjiga je zaista napeta, u svakom smislu. Loren/Džudit je mlada i ambiciozna umjetnica, tačnije poznavalac umjetnosti i slika, dok uveče radi kao hostesa u klubu u Londonu. Takvi poslovi su prisutni i kod nas na primorju, i u zavisnosti koliko daleko želite da idete sa gostima, toliko i zarađujete. Posao hostesa je da naruče nasjkuplje piće koje muškarac plaća, da pričaju sa njima i da ih zabavljaju. Tako se radnja u knjizi razvija, i može zvučati malo dosadno u startu, ali kad se radnja seli u Nicu, pa zatim u Italiju, i Rim, pa u Pariz.. napetost raste. 

Knjiga je negdje opisana i kao erotski triler. I priznajem, ako ovu knjigu budete čitali na plaži, oni malo liberarniji će morati da se rashlade posle određenih stranica. Neću ih citirati, ali definitivno sam morala da ih istračarim sa drugaricom. Kraj je potpuno neočekivan, i ako ovo budu čitale tinejdžerke, bojim se da bi mogle pomisliti ili poželjeti sličan život, jer Loren je djevojka koja želi novac, al da ne otkrivam previše, ne volim da prepričavam sadržaj, već više pišem o ličnom utisku. Cijela knjiga je u fazonu - šta ćeš uraditi da bi ostvario svoje snove? Da li si spreman/na da se odrekeneš svega, da postaneš neko drugi, da ubiješ, da odeš, da nestaneš? Imaš li petlje i da pomisliš da možeš nešto da uradiš?

Ni malo jednostavno, ali život je strašan kovač a mi smo uvijek drugačija legura. Ne možemo svi biti isti pred izazovima, neko odraste da bude zvijezda, neko kamen postane. Svi imamo drugačiju tehniku obrade i pitanje je samo da li si spreman da se izdvojiš ili da se uklopiš.

Tako, sad prelazim na novo štivo, vjerovatno sa manje vreline, ali nadam se jednako interesantno. Ako budete htjeli da malo začinite ljeto i pređete sa dnevne štampe i trač magazina onda će Maestra biti pravo osvježenje.


Thursday, June 30, 2016

"Orkanski visovi" Emili Bronte



"Kad bi je voleo i svim snagama svog slabašnog bićane bi mogao voleti toliko ni za osamdeset godina koliko ja u jednom danu"

Cijeli život se družim s knjigama. Cijeli život sam po bibliotekama, njuškam i tražim. Šta će ti knjige - kažu ljudi? Ne znam, al svi se hranimo drugačije. Ja ih volim. To je toliko jednostavno. Volim ih. Ljubav je takva. Jednostavna. Ljudi komplikuju. Toliko je jednostavno voljeti, to je kao disanje. Nema između, nema površno, nema izgovora, obaveza, "nisam spreman". Ne postoji previše u ljubavi. Ne možeš previše pružati ljubav. Knjige su me upropastile. One su mi kreirale neku drugačiju perspektivu stvarnosti i ljubavi i porodice i prijatelja. 

Gradim moju malu biblioteku. Odričem se novog telefona, novih patika, ponekog koncerta ili festivala. Odričem se u korist knjiga. Kažu "Samo ti zauzimaju prostor, skupljaju prašinu, pročitala si ih i sad ti samo stoje tu, nepotrebne". Nasmijem se i kažem da neko skuplja parfeme i cipele, neko akcione junake, neko recke. Ja imam knjige. Njih mi ne dirajte! To su sve moji životi! To sam sve proživjela čitajući. 

Orkanske visove sam čitala davno, i ne sjećam se koliko sam imala godina. Film sam odgledala toliko puta. Nije to isti doživljaj čitati knjigu sa možda 15 godina i sada, kad sam svoja ličnost, papirno isklesana. Nije to ista ljubav. Jer Visovi su nešto što moraš da pročitaš bar jednom u životu. To moraš da osjetiš, tu količinu ljubavi, i emocije, mržnju i osvetu. To nije fizička ljubav i ljepota, to je veza između duša, to je sudbinska povezanost, tako se voli jednom u životu. Jer voljeti nekog zbog onog što jeste i onog što si ti pored njega - to je ljubav. Koliko je Hitklif volio svoju Kejti, a koliko tek ona njega. Kako se umire od slomljenog srca i kako se živi bez svoga života.Ima li većeg užasa nego ostati bez onog kog voliš više nego sebe, ko je ti, ko je suština samog tebe. 

Vjeruješ li da postoji takva ljubav danas? Vjeruješ li da postoje neki Hitklif i Kejti koji su nepotpuni jedno bez drugoga kao što je mjesec bez zvijezda. Ja vjerujemu takvu obuzimajuću, bezvremensku ljubav. Mora postojati, kako bi je inače opisivali. Ljubav ne možeš izmisliti. Ona ne umire. Ona je poput Orkanskih visova, krš i golet, a opet puna vresova i horizonta, ljepote i raja. Ljubav postoji, nemoj da ti nikad niko kaže drugačije. Svijeta može nestati, svemir se može pojesti, svega može prestati, ali ljubav će postojati. A dok god ima ljubavi ima i mene.


Ako niste čitali - pravac knjižara. 


Tuesday, March 8, 2016

Ja i moja očekivanja, ne zna se ko je veća budala





Nije mi cilj da hejtujem, zaista. Odmah da se razumijemo. Ovo je samo moj stav, lična impresija. 

Volim knjige, cijeli moj život sam ih voljela. Volim pisce, i njihove ličnosti. Volim promocije, i koristim svaku priliku da budem prisutna na istim. 
Volim Šerbedžiju i njegovu poeziju. Njegovu jednostavnost svjetskog stila. Zato nisam propustila njegovu promociju knjige. I opet sam imala visoka očekivanja kao kad je Ristovski dolazio. 

Znaš, kad dolazi ličnost koja je svjetskog ranga kao on, ko je obišao sijet, i ko je na kraju, opet jednostavan čovjek, očekuješ da će organizacija biti na najvišem nivou. Očekuješ da ćeš moći da dišeš, da ćeš moći da čuješ, da se neće neka Oliva posaditi ispred tebe samo zato jer se izgubila u prostoru. Razumijem, nismo svi stručni u poslu koji radimo, ali od jedne "kvalietne" izdavačke kuće kao što je "Nova knjiga" očekivala sam puno više. 

U sali pomalo zagušljivoj bilo je postavljeno 20ak stolica, samo za one odabrane i za novinare. Kamere su bile odmah iza, a ostala publika iza kamera. Još ako dodam su kamermani natprirodno visočiji momci? Da, jasno je. "Odabrane ljude sa stolicama" nije imao ko da dočeka, da ih sa osmjehom pozdravi i uputi na njihovo mjesto. Da, djevojka koja se šetkala po sali je bila potpuno nezadovoljna što mora da radi i da nosi sivu štrikanu haljinu sa rozim unihopkama i neočišćenim čizmama, ali ko još gleda to. Rade kasni, akademski 10 min što se i očekuje, a u sali temepratura raste, jer ventilacija "ne radi" (čitaj nema je).

Došao je Rade, sav onako nasmijan, i glumački raspoložen, potpuno boemski, sa svojim šeširom. Rade divan, priča i šali se, šarmerski se smije starijim damama, luta po uspomenama, recituje po nešto. Ma divan zaista. Predstavnica izdavačke potpuno nespremna, drhturi joj glas od treme, logično je donekle ali potpuno nepotrebno. Pa Rade je čovjek kao i mi. Možda drugi to nisu primjetili, ali ja jesam, možda zato što imam nekog iskustva sa takvim događajima, a možda zato što volim posmatrati ljude, i njihove nabore, i oči, i osmijehe, zakiseljene i vještačke. I tako, Rade priča, instrumental mu pravi ekipa iz teretane pored, čuje se svaki vrisak, i svaki udarac. Možda Rade nije čuo. Tip ispred mene poskakuje, cupka, možda su ga noge zaboljele od stajanja, možda mu se pi-pi-pi... 

I tako, došao red na novinare da postave po neko pitanje. Mikrofon ne radi, šuška, ciči, mikrofonija rastura. Rade profesionalac u svemu, sa smiješkom. I ko će kao novinari "Dan"-a da u književnost upletu politiku. "Šta vi rade mislite o tomek ako politika u Hrvatskoj ismjena vlasti utiče na pozorište". Da sam imala neki truli paradajz u ruci da je gađam. Da li može nešto da se desi bez politike i njenog uplitanja? Ni ostali nisu bolji, izlizana već ispitana pitanja, i nekultura novinara koji nakon odgovora ustaje i odlazi sa promocije. 

Potpisivanje knjige i gomila razularenih posjetilaca koji kao zombiji u filmu jedan preko drugog bauljaju. Tako je izgledalo potpisivanje. I djevojka koja pokušava da ih sve satjera u liniju, u red, ako ovce u tor. A Rade strpljivo potpisuje, svakog pita za ime, svakog lijepo pogleda i nasmiješi se. Rade divan kao što se očekivalo. Potpiše mi knjigu, ugrabim fotku, i tako. Završi se veče.

Zbog čega kritikujem ove ljude i izdavačku? Nije kritika, već više impresija. Očekuješ visok nivo, očekuješ iskustvo, toplinu, osmijeh, a ne dobiješ ništa, jer ljudi ne umiju da rade svoj posao, jer nisu sigurni u sebe, jer imaju tremu, jer ne znaju kako da se ponašaju. jer ih niko nije naučio,a  njihovo obrazovanje se završilo na kraju škole. Tužno, beskrajno tužno.