Thursday, December 21, 2017

Ako si i ti imala nekad onu Veliku Ljubav...


Krv zaleđena. Osmijeh isprekidan, rasparan poput olinjalog džempera. Zenice mutne i trepavice slomljene. I ona crna rupa u grudima, prepuna oluja i orkana s ko zna kakvih visova. Rupa za drugi svijet. Vrata za bol. Poput kamenoloma izmrvljena i razrušena. rasparčana. 

Sve te ljubavi koje te razore i ostave poput neuparenih čarapa i godinama kasnije pitaš se šta ti fali, koji djelić si ispustila kad si se lijepila i prekrajala, gdje su nestali filigrinski ukrasi duše i fina prašina iz zenica. Sve te ljubavi koje su se desile i koje su te vajale u najljepše umjetničko djelo. Oni koje si voljela i koji će uvijek da nedostaju jer nije to prokleto pravo vrijeme. I uopšte, jesu li bile ljubavi ili samo prolazna strast, želja za vazduhom, za postojanjem. Pokušaj da popuniš taj prolaz u podzemni svijet sebe. Pokušaj da nasložiš kamenčiće i od njih napraviš stijenu kojom ćeš zatrpati sve što je boljelo i sve što te detoniralo i ljude koji su te grizli i šutali poput stare lopte krpenjače. Pokušaj da ozdraviš od svih nemanja i odustajanja i od svih lažnih ljudi i preživljavanja. Od borbe za kost. 

I sretneš onda nekog za kog si mislio da je bio tvoje najveće stradanje, najveća bol i uplašena tuga. Sretneš nekog kog si voljela i zbog kog ti je ispod kože ostalo more ožiljaka i ogrebotina i izvrneš kožu naopako i počneš da grebuckaš da ih raskrvariš opet, da bar osjetiš nešto što nema veze sa crnilom u grudima. Sretneš nekog ko je bio i uzdah i suza i osmijeh i sve i ništa, kog si voljela bolom i mrzila ljubavlju i zbog kog su koljena klecala i dolazilo je do gušenja. Onog s kim si grcala do suza od bola i s kim si se smijala kao da sutra nikad neće svanuti. Sretneš tog nekog ko je u stvari bio Ona Velika Ljubav iz nastanka svijeta. 

Prošle su godine. Godine uspjeha i krvavih tabana, razbijenog srca i propalih nadanja. Prošle su godine od cjeline i onda u jednom zagrljaju u bijeloj košulji oživiš kao da si stotinama života ranije bila mrtva kao ugasla zvijezda baš u praznim grudima. U jednom zagrljaju zaboraviš na bol i na suze i ostane samo čistokrvna ljubav koja ni posle toliko godina nije nestala iako si mislila da je već odavno stavljena tačka na kraju bajke. Kao da su sve bajke već ispričane i za tebe nije ostala nijedna. 

Izgubiš dah i vrijeme nestane i ona gomila kamnečića izgleda kao dječija igrarija u pijesku jer crnia nema, ouja nema, praznine nema. Odjednom samo čuješ oči i vidiš srce i ne drži te gravitacija. Odjednom nisi više izloženi živac ni slomljeni zub ni ogoljela duša... Odjednom si cjelina. 

I vidiš da je svih tih godina praznovanja i samostalnosti falila ta ista ljubav koja te otrovala jednom poput finog bršljana. Falio je jedan dan ruke i na njemu svijet, i miris kože i unjoj fini prah narkomanske krize, i osmijeh vukanski i falile su oči u kojima se možeš izgubiti tako da godine postani minuti a svi ti sati provedeni zajedno samo su treptaj oka. Sve ove godine dok su te voljeli i dok si voljela, dok si ginula za sopstvene ideale i bila nekome strah u koži, nekom kost u grlu, nekom ljubva; sve te godine falila je jeza u kostima i najfiniji pamuk dodira. Da li te ljubavi ikad mogu proći, i životima kasnije? 

Kao da nikad nisi ni prestala voljeti to biće i kao da nikad i nećeš. Voljela bih da sam godinama ranije umjela da mu ispričam ko sam, da predahnem na njegovim grudima, da mu otvorim školjku duše koju tako brižljivo čuvam. Sumnjam da sam ikad ikom dozvolila da zaviri tu onako iskreno i potpuno kao što sam željela njemu da se rastvorim posle toliko godina, da se isplačem kao dijete posle košmara, da jecam od propuštenih godina i da budem ponovo njegova Velika Ljubav. 

Bola odavno nema. Nedostajanje je ostalo da me progoni poput gladnog vuka, i opet se crnilo pojavilo i bezdan se otvorio kao da je on jedino što može da me drži u cjelini. Peku me svuda po koži poljupci, i u grlu mi čuči uzdah. Voljela bih da imam dovoljno života da mogu da mu ispričam baš sve, ali više nismo isti ljudi iako su srca ostala ista. Možda bi sve bilo previše i možda je ovo sad sasvim dovoljno za raj ovde gdje raja odavno nema. Za snove. Za još jedan kamenčić na gomilici. 

No comments:

Post a Comment