Friday, December 8, 2017

A moje lađe još uvijek plove uzvodno


Ima onih ljudi koji su jednostavno nezahvalni. Ne umiju da prepoznaju kad neko brine za njih, i kad neko pati zbog njih, i kad neko njihov želi samo radost i sreću i mir. Ima tih ljudi  koji su prostim rečnikom sebični i ne mare za svijet. Pitam se, koliko je trebalo puta da se tuga očeše od njih kao mačka zimi, pa da se pretvore u sante leda. Da li se oni rađaju takvi? Gdje se izgubi srce u njihovim grudima? 

Nikad nisam umjela da se ponašam sa takvim ljudima. Nikad nisam umjela da ih naprosto prihvatim takve, zaleđene u vremenu. Otrgnute od svemira ii postojanja, smještene u neki svoj svijet ne mareći za zvuk cijepanja srca ljudi oko njih, ne mareći za suze, ne mareći za osmijehe. Kako li siv njihov život mora biti?  

Ne volim decembar i snijegove i zimu koja mi donosi mirise sjete, i ne volim sjećanja koja me vežu za ovaj mjesec, ni odluke koje sam morala donositi. Ne volEm ni suze. Ni tugu koja se izvuče iz nekih zaboravljenih ćoškova i krene mi renovirati svijet nostalgijom. I te sebične ljude, koji moju pažnju znaju da šutnu  kao ubogo pseto koje zavija u vedro nebo i moli za ljubav. Još uvijek nisam postala imuna na bol. 

Bojim se da nikad neću umjeti da prihvatim činjenicu da su se oni, ti ljudi, rodili jednostavno bez srca, ili im je možda na rođenju izvađeno, nije se primilo, kamenom zamijenjeno, trnjem okovano. Sigurna sam da su sva ta oštećena srca ukalemili na mene, da se kod mene prime i sad ne znam šta ću sa tom silnom emotivnošću. Rastuže me takvi ljudi. 

Rastuže me i sjetim se nekog srca koje nije nikad dobilo priliku da kuca, jer su se ovi sebični ljudi uplašili sopstvene slabosti. Tužan je to život, samotan i posut pepelom sopstvenih izgorelih nadanja. Rastuže me ti ljudi  koji su odustali od osmijeha, i koji su odustali od ljubavi, i koji su davno umrli u nekoj kafani. Ostala ljuštura da bivstuje i nikad da se ne zasiti tuge i jada. Tužno je to. I zaboli. Poreže me, i u toj neiscrpnoj zemlji nakalemljenih srca koja stanuju u meni, uvijek ostane sjena. Ponekad se plašim da će me te sjene progutati, da će me zatrovati i da ću možda i sama postati mrzovoljna i ljuta što svijet nije čekao na mene. Plaše me ponekad takvi ljudi. Plaše me da bih mogla postati kao i oni i da ću okrenuti glavu i da mi neće biti važno ko živi a ko umire. Da li bih ikad mogla da postanem hodajuća žalost? 

Čak i kad sam umirala, i kad sam se iz svoje tuge rađala, kad su me sjekli na komade i kad sam se sastavljala, i kad sam letjela i kad sam padala, i svaki put kad bi ti ljudi zagrizli u moje parče ramena, u meni je ostajalo života i nikad snage da okrenem glavu. A možda je trebalo. Nisam umjela. Jer vidiš, biti živ, osjećati, voljeti, davati - to je esencija radosti. Možda sam zaspala u sopstvene snove, i možda sam samo umorna, možda ponekad ličim na smrznuto trnje, ali nikad nisam prestala biti dovoljno živa da bih voljela te iste sebične ljude. 

Naljute me ponekad. Jer cijela moja trećina vijeka je ostala uskraćena za njih. Ostala je uskraćena za njihov dlan, za pogled, za poljubac u čelo. Ni u narednim godinama se taj zdenac uskraćenosti neće popuniti. Tu će bojim se, ostati bezdan, i jednom zemljom ću ga zatrpati i neće više boljeti. Ne može da boli ono što nemaš. Valjda. 
Ili će to biti neka posve drugačija priča. 
Sad još uvijek vjetrovi duvaju kroz moje naprsline. Još uvijek ratujem protiv njih. 

No comments:

Post a Comment