Monday, November 27, 2017

Kad odem...


I tako je završeno. Spakovan život. Šest kartonskih kutija, jedan dnevnik, tri torbe, police za knjige i nekih 175 knjiga kasnije, nalazim se u gnijezdu iz kog sam toliko puta odletjela. Bespovratno. Jurim nekog miša, nesanica me hipnotiše, snijeg je već počeo da pada. Koračam danas, dok mi pahuljice slijeću na nos i trepavice i smijem se, poput djeteta, onog koje odavno ovde ne postoji. Evo me, polupana kao tanjir iz neke ranije epohe, i pomalo izlizana kao nošene čarape. Još uvijek nesvjesna grada, i ulica, i neba pod kojim sam se usidrila na kratko vrijeme. 

Prije nego prigrlim more i nebo, i prije nego ponovo spakujem dio sebe i odnesem ga da se rasipam po svijetu. Da li ikad znaš gdje pripadaš? I možeš li, nakon svega, pripadati jednom mjestu, jednoj ulici? Jesi li stvoren za korinjenje i parenje, ili žudiš kao ja, za nečim većim, za nečim daljim, za nekim prostranstvima i dalekim vjetrovima? 

I slučajno danas, u redu za čekanje, pita me neko meni stran "Odakle si?" a ja, stranac u svom gradu, kažem da ne znam, jer ponkead kako da sam sa svih strana svijeta dospjela u ovu malu zabit. "Ovde sam rođena", odgovorim, i pomislim kako jedna lijepa riječ i jedan pristojan razgovor može da ti pomogne da se pripitomiš. Eto, šta te košta da budeš fin? 

I trudim se, zaista pokušavam da onima oko sebe pružim sve svoje osmijehe, i lijepu riječ, i zaista pokušavam da ova tranzicija bude što bezbolnija za sve nas, ali previše mene je ostalo tamo negdje, i previše sam se navikla na sebe a ovi  moji se odvikli od mene. Nije moje mjesto ovde, u snijegu, u maglovitim večerima i usamljenim danima. Nedostaje mi neki dio sopstva, sigurno ga nisam spakovala, ili se paket izgubio. Poželim da vrisnem, i da kažem da mi treba samo zagrljaj jedan, da mi treba predah, ali umjesto svega spustim trepavice, razmažem šminku i potonem u snove. I njih je izgleda ovaj miš načeo. 

Jedan dio mene je i želio sve ovo, jer predugo sam bila sama, i predugo sam otuđena bez svojih ljudi koji nikad nisu ni znali da su moji, i koji me nikad nisu grlili, ni marili previše za moje snove. I zaista pokušavam, ugrizem se za meso, raskrvarim usne da bih prećutala. Jer nema svrhe da kažem, nema svrhe ni da plačem, nema svrhe ni da kulu od leda napravim tamo gdje je nekad dom bio. Nema svrhe, jer tu samo trnje niklo, i rastinje zaglušilo odaje, i tu samo pritajene sjenke sad obitavaju. Srca su usahla od vjekovne borbe za preživljavanjem, snovi su sahranjeni odavno, i samo se u prošlost ljudi okreću. Ponovo mi je jasno - ja ovde nikad nisam imala dom. 

Jednom, kad svoje snove uhvatim za rep, možda ću poželjeti da premotam fotografije koje su ostale zalijepljena u jednom albumu, u nekoj škrinji, možda ću poželjeti da su uspjeli da me dresiraju kao sav ostali svijet. Jednom, ako ostarim, možda poželim da poljubim ovaj prag sa kojeg ću opet otići. Možda mi srce ostane ispred vrata kao propala čegrtaljka. Danas, još uvijek, ne pripadam ovde. Ako ovakvi ikad mogu da pripadaju jednom gradu. 

No comments:

Post a Comment