Thursday, November 16, 2017

Ako ikad poželim da pođem, a poći ću


Pakujem se. Kartonske kutije razbacane, prašina se izvukla iz zaboravljenih ćoškova. Pakujem život, a raspakujem dušu. Sve te uspomene koje imam ovde, kako njih da spakujem? U šta da ih umotam da ne prokisnu, da se nerastope, ne polome? Kako da spakujem Poslednje Noći? I neke sumanute zore. Zvuk mačijih šapica. Vrisak. Suze. Gdje sve te uzdahe da zakačim da se ne raznesu prilikom selidbe? Gdje staru sebe da spakujem, ofucanu i izlizanu, uplašenu od svega, nespremnu da diše? Čekaj, moram da sjednem na pod. da predahnem. 

Vraćam se kući. Idem, da bih još jednom otišla. Svaki put se nadam bez povratka, i nekako se svaki put vratim. Danas, znam da se ne trebam plašiti. Ničega. Uradila sam sve ono što nisu očekivali od mene. Sve suprotno od tuđih savjeta sam napravila. I ne kajem se. Jer to nisu bili moji savjeti. Rekli su mi da zadržim taj siguran posao koji imam iako nisam srećna, ali je plata dobra; iako sam zatvorena u četiri zida bez prozora, ali ide mi radni staž; iako sam svaki dan dolazila kući mentalno iscrpljena, ali nisam radila gotovo ništa. Nisam zadržala taj posao. Rekli su mi i da je vrijeme da se skrasim (evo, opet  o tome), red je. Nije moj red još uvijek. Rekli su mi da uzmem stambeni kredit i da kupim stan, bolje nego što plaćam kiriju, i možda još i auto uz to. Ništa od toga nisam uradila još uvijek. Jer sve to... To je puštanje korijenja na jalovoj zemlji. Ja još uvijek korijene nemam.  Još uvijek nisam poželjela da se skrasim. Ali let, to još nisam prestala da želim. 

Evo me sad, još neko vrijeme i idem u potpuno nepoznati svijet. Uplašena sam malo priznajem. Svi ti ljudi koje ću sresti, mjesta koja ću vidjeti. Da li je nebo iznad Jamajke žuto, ili je  more u Australiji manje slano? Pada li lišće trešnjinog cvijeta u Japanu na zemlju ili nastavja da leti i nosi uzdahe nas koji smo daleko? Hoću li nedostajati nekom, osim majci? Hoće li me i druge ulice zapamtiti, ne samo komšijska? Hoće li  mi neko poželjeti srećan put, osim najboljeg prijatelja? Čudno je. 

Dok gledam sve te pakete i pažljivo slažem knjige, još jedan uzdah lijepim na zid. Nedostajaće mi ovo mjesto. Nedostajaće mi ono što sam postala ovde. Ali ne plašim se. Ne plašim se da dodam još po neki prolaz u lavirintu sopstva, i ne plaši me nebo na kraju duge. Zar kraj uopšte postoji?

Za kratko vrijeme nebo će mi biti dom, i okean jastuk. Za kratko vrijeme ću spakovati jednu putnu torbu, pregršt želja i osmijeh, i otići. Tražiću one sakrivene dijelove sebe koji su se rasuli nakon toliko prethodnih života. Želim pronaći sve stihove koji su mi ispadali danima iz džepova dok sam prolazila kroz vijekove i onda jednom, možda, poželim da negdje imam kuću. Dom već odavno znam gdje je. Ne plaše me moje tridesete, ne plaše mi ni ove sijede vlasi koje su se odnekud pojavile u mojoj kosi. Ne plaši me ni oluja u srcu. Mene su uvijek plašile obične stvari poput spremanja ručka, i peglanja bijele košulje. Oduvijek sam se plašila biti samo žena. Jer kako biti samo jedno, kad sam i čovjek, i dijete, i ptica, i miš? Kako da odlučim gdje mi je mjesto kad poznajem samo ovaj jedan krš balkanski? Kako ti znaš? Zar nisi nikad poželio svijet? 

Prvi koraci na mapi su napravljeni. Još malo i pregaziće me oluja priprema, i neću ni znati a već ću biti negdje na okeanu, sa srcem stegnutim u pesnici, da slučajno ne odleti poput lista trešnjinog cvijeta. Gdje god da budem, ima tih ljudi koji će ići sa mnom, u mom krvotoku, jer ostaću uvijek zatrovana njima. Lažu te kad kažu da cijeli život možeš samo jednog da voliš. 

Eto, još malo i paketi su složeni. Ja i moje uspomene. Sve ono što imam nije ono što ja jesam. Ja sam još uvijek nedokazna i tvrdoglava, i još uvijek slušam srce umjesto tuđih savjeta. Ali, ako ti nešto znači - nikad ne pristaj na ono što drugi zovu srećom. 

No comments:

Post a Comment