Friday, November 3, 2017

Probudi me jednom opet kad decembar prođe


Nije da nemam srca. Potrošila sam veliki komad dok sam naučila šta je ljubav. I još jednu komadinu sam iscijedila u pjesme i riječi kojim se poigravam. Ni suza nemam. I njih sam isplakala jednog decembra. Lažem. Zbog decembra. Plakala sam tek kasnije. Ali potrošila sam ih. Kupujem u apoteci neke lažne, i kapnem po jednu kap eto tek da zaiskre u zenicama, da ljudi pomisle da sam živo biće. Zubi su mi se slomili o sve neizgovorene riječi. Sve neiskazane dubine moje tame, sve neizlivene rijeke mog beznađa. Prelilo se u histeriju bića i sad nemam kud. Naslonjena na zid čekam kad će i poslednja cigla da se izvuče i da srušim i zid i sebe. 

Nije da nemam srca, kažem ti. Kuca negdje u meni, nekad u peti, nekad u dnu kičme, ali čujem ga da kuca ponekad. Aktivira se kao tempirana bomba i uplaši me da će me opet živu raznijeti. I onda utone u tišinu. I povuče i mene sa sobom. I zaćutim. Osamim se. Ne hajem za ljude. Ni za sunce. Ni za duge šetnje. Samo boravim u prostoru, čitam i lijepim riječi po potiljku, i od knjiga napravim uzglavlje da jednom u njih sebe cijelu sahranim. 

Nije to da ja ne znam da volim. O, i te kako znam. Samo, nemam snage. Negdje između poslednjeg ostavljanja i onog dana kad sam napukla po ivici bola, u mene se uvuklo ludilo, i opet se raširila rđa po meni svuda, i poput starog ciganskog lonca, zaudaram na sjetu i vatre koje su se toliko puta upalile i tako surovo gasile, da jednostavno nemam snage ponovo da gorim. Čak iako bih željela, k’o što želim, nemam snage dovoljno da zaiskrim tvoje tamne dlanove, i nemam snage da se igram mađioničara, i samo želim let. Let, tišinu i dovoljno vremena da se još jednom rodim. A rađanje je čudan proces. 

Poniknu mi žile iz kičme i neki čudan nemir me zagolica pod prstima. Krila se nakaleme na vječnost i u gomili ustajale krvi i usirenih emocija iznikne samo jedan cvijet. Na dnu tog neosmišljenog cvijeta uvijek budem ja, zakržljala i poput osušenog sjemena. Vidiš, nije to da ja neću da volim. Raspukle su mi se beonjače u sumrak kad sam gledala kako ptice odlaze na jug. Razjareni vrisak ranjene zveri se ponovo u meni rađa. 

Ah ti novembri, i decembri, datumi i uzaludni jauci. Još uvijek nisam preboljela glogov kolac zaboden u srce, i molitvu izgovorenu prije sahrane. Još uvijek nisam zaboravila sliku i racionalno udaranje prilikom pada. Još uvijek me progone slike i budim se noću, kao da sam priključena na nesanicu. Još uvijek nisam spavala. Nije to toliko strašno. Otud mi podočnjaci iako ja kažem da su to bore od smijeha se urezale, mada smijeha odavno nema. 

Ne znam zašto mi svaka noć liči na onu kad je izvršeno racionalno ubistvo mojih snova. U pravu su bili, te snove je trebalo makazama za papir odrezati, jer nisam ja još bila spremna za takav kroj. Al bojim se, da me tada zver ogrebala svojim očnjakom i osakatila me za taj osjećaj i za jednu želju. Uvela je poput kaktusa koji sam pokušala da gajim u saksiji. Još jedino se za slobodu grčevito držim kao za poslednju slamku spasa. Kao na jarbolu broda koji tone, još samo jednu strunu sebe sam sačuvala. Sebe slobodnu. Sebe oblacima ograđenu. 

Ne znaš ti koliko samo želim da predahnem. Al ova nesanica je još jedino što mi pomaže da ne vrištim. I eto, nije da nemam srca, da neću da volim, da se plašim, ili kako već zoveš ovo moje kontuzno stanje. Ja samo nemam snage da ponovo gorim. A zima ide. Idealno vrijeme za moje osamljeno uzglavlje. 

No comments:

Post a Comment