Krvi moje krvi

Postoji u meni neki razvrat iz davnina,

Poput obezglavljene zveri.

Tinja u meni poput žara

I pali mi kožu negdje iznutra iz dubine.

Grebe da izađe vani.

U pradavna vremena dok su se borila plemena

I obožavali kojekakvi bogovi

Sigurna sam da sam bila neka od ratnica krvavog srca

Sa ognjem u grudima.

Sigurno sam bila slobodna da jurim

Poput crnog mustanga i protiv vjetra sam se borila.

Na nogama još uvijek prezdravim tugu.

Još uvijek ne umijem plakati kad treba.

Zakasnim.

Nekad mjesecima.

Nekad životima.

Možda sam munje krala sa nebesa

I s njima se igrala kao da su bajalice.

Možda sam i perušku imala zakačenu u kosi.

Bijelu.

Možda sam za ludilom kaskala dan-dva.

Vijek poneki.

Ne znam.

Sve manje vjerujem da sam ikad bila stvorena

Da imam korijen u grudima

Poput kolca zabijenog u srce.

Zver sam bila i za nebom sam tragala.

Život sam bila.

A vidi me sad okovanu tugom ljudskom

Kao i svi obični vilenjaci,

Sjedim na kamenu i čekam sunce.

Do sad bih ga našla da sam u pohod krenula.

Do sad bih mu i srce iščupala i krvlju se napila

Da sam ona od prije nekoliko era.

Danas sam žena.

Samo čovjek mali.

Zaboravljena.

I okovana.

Slomljena milion puta i lijepljena

Danas nemam snage da u lov krenem.

U lov na sebe.

Danas sam još uvijek lancima poljubljena

I zarobljena u ovom tijelu od žene

Ali sutra možda...

Sutra možda pustim duhove da me opsjednu,

Da mi snagu uliju.

Možda sutra budem jača da izvadim kolac

I da ovu usirenu krv pomiješam sa pijeskom.

Možda sutra oživim ovu razvrat

I ovaj blud i želju za slobodom.

Sutra... Ako ikad svane.

Čini mi se nekad da sam vijekovima već u ovoj tmini

I ponekad pomislim da je moj život

Tek perce na kantaru dana.

Možda tek sutra udahnem.

Večeras još želim da budem vezana ranjena zver

Koja vrišti od bola snagom svog iscijepanog srca.

Večeras još želim da me bol pohodi.

Večeras još mogu da izdržim.