Tuesday, November 14, 2017

Voljela bih da...


Dvije godine kasnije... 
Voljela bih da ti nikad nisam lik zamislila. Da ti glas nikad nisam pokušala pronaći u notama Betovena i piana. Voljela bih da nisam nikad zamislila za ove dvije godine kakvog bi ti ukusa suze bile. Voljela bih da se danas nikad nije desilo dvije godine ranije. Još nisi zarasla rana. 

Voljela bih da je ovaj danas dan tek još jedan u nizu novembarskih svečanosti, i da ne moram da ga pamtim po tim rođendanima i po stvaranju tebe nerođenog. Voljela bih da mi nisu danas sve te ljubavi u mislima. Voljela bih i da danas ne želim sreću nikom, iako je bar oni zaslužuju. Voljela bih da danas mogu da slavim i tvoj rođendan. Znaš, imao bi dva. Ovako samo mogu da sebe potapšem po ramenu, zagrlim u ogledalu, i kažem "Bićeš u redu, proći će". Voljela bih i da znam kad ćeš da me prođeš.

Kad ću biti u redu? danas bih makar da imam amneziju, da mi snovi nisu iscrtane maske i nagazne mine. Voljela bih da ne vrištim večeras iz sna. Da ti ne čujem plač i ogrebana koljena. Koliko bih samo voljela da ni ova noć ne postoji. Da vas sve izbrišem iz glave, iz srca, ispod kože, da me niko na današnji dan ne podsjeća. Sve bih to voljela ali ništa od toga, trepuško. Večeras, i narednih dana, dok svijeća bude gorjela u prozoru, misliću na tebe. 

Šta će tebi sad svijeće? Znaćeš ti opet da nađeš put do mene jednom. Znam,  nije bilo naše vrijeme, ali, jednom opet, srešćemo se. Držaću te u rukama, znaću da si ti. Da sam te sanjala. Tebe i tvoja mala stopala. Dovraga, kako me današnji novembar irtira. Kao da je namjerno u jedan dan sve moje stalo, i u jedan dah nestalo. Jer ti ljudi, ta srca koja danas kucaju... Dovraga, i tvoje je moglo da sam umjela. 

Nije da se kajem. Voljela bih da sam te upoznala. Ali, nije bilo pravo vrijeme za nas. Voljela bih da sam ti znala boju očiju. Voljela bih da sam ti miris kože osjetila. Da sam sebi dozvolila da te osjetim. Toliko toga bih voljela ali, bila sam uplašena. Uplašio me svijet. A znaš kako je mene teško uplašiti, ja kao zec pobjegnem kad pauka ugledam. Od aždaje se ne plašim. Ni od smrti. Plašim se da će život proći a ja te neću upoznati milo moje. Plašim se da si mi možda iskliznuo iz ruku. Jesi li? 

Srešćemo se ipak. Možda baš ovog dana, jednog novembra, četrnaestog. Ima nešto u ovom novembru i ovom datumu. Ima nešto u ovoj sumornoj kaputašici jesenjoj. Ima nešto. Sigurno ćeš me čuti večeras. Neću plakati, ne brini. Pričaću ti jednom o ovim danima kad smo se prvi put sreli i dotakli. Duše naše... Jednom opet ćemo se sresti. Pronaći ćeš me. Čekaću te, nerođeno moje. 

No comments:

Post a Comment