Monday, December 25, 2017

Jedna mangupska za kraj


Pet dana da se utopim u zaboravu. Pet dana da se poklonim i pomolim i nastavim živjeti kao što nikad živa nisam bila. Pet dana da se potpišem, podvučem crtu i kažem "Sutra će biti bolje". Jedan kraj je uvijek jedan početak. Iza svake suze stoji sakriven i osmijeh i ne plašim se. 

Spakovaću decembar i ovu godinu u još jedan rokovnik, u još jedan dnevnik, u papirne uspomene i digitalne tragove. Uspavaću ga u krilu kao majka čedo na umiranju, i poslaću ga tamo gdje su mi zaledili prsti, i duša ispisala poslednje riječi. Jedan Decembar na samrti, i novi mjesec na rođenju. I tako u krug, i tako sa svakom godinom, i svakim danom. Jer onda kad se tama spusti, svjetlo zamre i ostanu samo moje oči da sijaju u mraku. Još jedino tu svjetlost u sebi imam. 

Ne volim se osvrtati poput izgubljenog mačeta, i ne želim svoditi račune sa ovom godinom, baš kao što ih nikad nisam svodila ni sa sobom. Godine su tu da bi prolazile, ili su možda samo iluzija u ovom nekotrolisanom rolerkosteru života. Jer šta imam od toga ako kažem da je ova godina bila jedna od najusamljenijih, a ujedno i jedna od divnih, i ako kažem da je nije ništa obilježilo, a opet odnekud istetovirane ostadoše brojke po mojim leđima.

Nije Decembar više znak kraja. Taj jedan broj koji se mijenja na kalendaru ne znači da se moje srce odavno nije promijenilo i proširilo za ko zna koju veličinu i u njega sad staje svijet i još jedno srce. Jer u njemu sad stoji vaskrsla želja i osmijeh, i nadgrobni spomen za jednu davnu bol. I molim se da bol ostane pod zemljom, i da osmijeh nikad više ne izblijedi. Jer kad ponnovo pronađeš komad sebe - čvrsto ga zagrliš. Na samom kraju rodio se opet neki početak, i kad decembar bude izdisao jedna ljubav će udahnuti. 

Negdje, u tami decembra, na samom izdisaju ponovo su se rodile zvijezde padalice i ponovo pomislim da možda nisu bile uzaludne one trepavice koje su mi otpale sa suzama jer je u svakoj od njih bio nacrtan baš taj trenutak u kom se smijem budalasto i u kom je bezdan zatvoren. Taj momenat cjelosti koji je ravan ekstazi.

Ako bih morala reći šta sam ove godine pronašla u sebi a šta u svijetu, onda bi moje stranice ostale prazne. Al ako bih morala reći šta sam sve izgubila i koliko je ukrala ova godina od mene onda bih mogla da pišem, i plačem, i da vrištim dok cijelo nebo ne poplavi suzama. Ali neću uraditi ništa od toga, već kao i prethodne noći, zahvaliću se na izuzetnoj snazi kojoj me ta bol naučila. Zahvaliću se na izuzetnoj mudrosti kojoj me sve izgubljeno naučilo. Jednom, sve to će biti djelići moje slagalice i neću zaplakati. Jednom, neće mi nedostajati. 

A do tada, draga godino, jebi se! 

No comments:

Post a Comment

Put kojim se sve rijeđe ide

  Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala ...